MIHAJLO MITROVIĆ Arhitektura u vrtlogu imperijalne opsesije

Razgovarala Mara Knežević Kern

Mihajlo Mitrović, rođen 1922. godine u Čačku, jedno je od najvećih imena u istoriji naše arhitekture. Od kako je 1948. godine diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, Mitrović učestvuje u gotovo svim događanjima koja su uticala na utemeljenje moderne srpske arhitekture. Za počasnog doktora Beogradskog univerziteta proglašen je 1999, a iste godine izabran je i za predsednika Akademije arhitekture Srbije.

Povod za intervju je izbor našeg sagovornika za inostranog člana Ruske akademije arhitekture i graditeljskih nauka (osnovane ukazom Katarine Velike 1764), koja mu je dodeljena na desetogodišnjicu bombardovanja – 24. aprila 2009. Bila je to prilika da sa Mihajlom Mitrovićem porazgovaramo i o situaciji u savremenoj srpskoj arhitekturi, te o položaju ove umetnosti u našem društvu.

Ruska akademija arhitekturu tretira kao klasičnu granu umetnosti. Da li se ova oblast na sličan način posmatra i kod nas?

Nažalost ne. Pri dodeli prvih nacionalnih penzija arhitekte su, svi odreda, bili isključeni iz kruga stvaraoca koji doprinose kulturi Srbije. Na masovne proteste javnosti odgovorili su da arhitektura nije umetnost. A još je carica Ekatarina znala ono što ne znaju kulturtregeri Srbije.

Da su kultura, arhitektura i humanizam za vas nerazdvojni, vidi se i iz vaše pristupne besede u Moskvi.

Tom prilikom podsetio sam na krucijalne vrednosti savremene arhitekture, koje nisu u domenu stilskih opredeljenja ili estetskih preferencijala, već u njenom povratku ka humanističkoj filozofiji. I zapitao se: „Šta tek reći za ‘humanizam’ koji se pod ciničnim geslom ‘Milosrdni anđeo’ sručio na moju zemlju, kada je 1999. u prvom mirnodopskom bombardovanju u istoriji sveta, u dvomesečnom dezastru ugašeno hiljade života, preorana Srbija, a u Beogradu, staroj evropskoj prestonici, porušena dela njenih najvećih arhitekata: Dobrovića, Antića, Brašovana, Bogunovića, našeg i vašeg Nikolaja Krasnova.“

Mogu li se danas očekivati dela koja nose humanističke poruke?

U besedi sam se osvrnuo i na taj problem: „Današnja arhitektura u svetu našla se u vrtlogu globalizacije i imperijalne opsesije, devalvirajući njen humani ego, nemilosrdno potirući bogatstvo nacionalnih i regionalnih različitosti. Simbol kapitala, oblakoderi u staklenoj geometriji, isti su po celom svetu. Za tu istost nije potreban ni talenat, ni velika škola, dovoljni su računar i stakloresci. Sutra kada stigne apokalipsa, nestaće i arheologije. Ostaće samo nerazgradiv stakleni krš.

Šta za vas znači ovo priznanje?

Ova počast označava apogej mojih životnih i stvaralačkih ideala, začetih u mojim prvim mladalačkim danima, na kraju tridesetih godina prošlog veka, kada sam bio zanosno zagledan u rusku književnost, rusku duhovnost i ideale socijalno pravednijeg sveta.

Kako je primljen vaš govor?

Predsednik Ruske Akademije Kudrjavcev predstavio me je auditoriju kao patrijarha srpske arhitekture, a na moje izvinjenje što sam svoju besedu izložio na srpskom jeziku, dobio sam odgovor: nije bitno, ja sam vas slušao i razumeo srcem.

Poznato je da Rusi imaju veoma stroge kriterijume prilikom izbora akademika. Nalazite se u elitnom društvu.

Izabran sam kao trideseti inostrani član ove akademije, a pre mene su najveća imena svetske arhitekture, kao što su: Santjago Kalatrava, najveći živi graditelj (grad umetnosti i nauke u Valensiji); Ieoh Ming Pei, čuveni američki arhitekta (radio rekonstrukciju Luvra); Paolo Portogezi, najznačajni italijanski arhitekta i čuveni publicista (gl.ur. časopisa Materija); Cezar Peli, tvorac dvojnih kula u Kuala Lumpuru, do skora najviših oblakodera na svetu, Pol Šemetov, vodeći pariski arhitekta. U rusku Akademiju se ne mogu birati ličnosti koje su mlađe od 50 godina. Od njih imamo još mnogo šta da učimo.

Može li biti reči o patriotizmu u arhitekturi?

Može u svemu. Odgovoriću indirektno. Ja ne pratim boks ali sam na televiziji primetio da Rusi, koji u poslednje vreme dominiraju i na tom polju, imaju veoma originalan patriotski pristup čak i na takvim manifestacijama. Oni na takmičenjima zauzmu deo tribine ispred ringa, i tu stoje najlepše ruske devojke i momci u narodnim nošnjama, koje pevaju rusku himnu, a s obe strane hora stoji po jedan ruski vojnik sa zastavom u stavu mirno! Zamislite kakva je to poruka svetu i ruskom narodu. Ne manje impresivno bilo je i na otvaranju Evrosonga, kada je na svečanom otvaranju armijski hor Aleksandrov zapevao „Oči čarnoje“. Za razliku od nas, oni ne propuštaju priliku da manifestuju svoj patriotizam.

Šta je za vas patriotizam i kako ga vi manifestujete?

Nisam o tome razmišljao, ali kada me već pitate, ispričaću vam na tu temu šta se dogodilo za vreme gradnje hrama sv. Vasilija Ostroškog, na Bežanijskoj kosi. Sutradan po početku NATO bombardovanja došao sam na gradilište i dao nalog zidarima da na visini na kojoj su tad zidali, u novi red, opekom, ugrade brojeve tragičnog datuma: „24. 3. 1999“. Nekoliko dana kasnije jedan tomahavk pogodio je našu gradilišnu baraku. Sačuvali smo polumetarski geler i kasnije i njega ugradili u novu česmu, nekoliko koraka udaljenu od zidova hrama. Ovo je jedino mesto u Beogradu na kome je autentično pod prvim bombama zabeležen ovaj strašni istorijski događaj.

Arhitekta Dobrović, najveće ime srpskog modernizma, svojevremeno je rekao da moral stvaranja ne treba odvajati od društvenog morala. Sudbina njegovog zdanja u Nemanjinoj upravo svedoči o nečovečanstvu destrukcije koji trijumfuje na kraju veka. Šta mislite o predlozima za rušenje ovog grandioznog arhitektonskog dela?

O tome ne treba ni razmišljati. To je već početak saučestvovanja u zločinu. Ovo arhitektonsko delo imalo je veliku vrednost, a posle vandalskog čina rušenja, njena vrednost je još veća.

Jedna od žrtava novog svetskog poretka je i toranj na Avali.

Toranj na Avali je bio podvig jugoslovenskog građevinarstva, bez presedana u statičkoj baštini. Delo koje je konstruisao inžinjer M. Krstić je u svetskim razmerama izuzetno. Ljubomorni, pakleni naslednici atomskog „malog dečaka“, svojim apokaliptičnim strelama skinuli su 29. aprila sa beogradskog neba Uglješin, Laletov i naš TV toranj. Pade Avala, pade simbol vremena i najviši uzlet naše materijalne i humanističke kulture. Tako sam pisao 22. maja 1999. u „Politici“, izrazivši sumnju da će toranj biti rekonstruisan. Jedna iskra nacionalnog ponosa bila je dovoljna da poništi moju sumnju. A eto, zahvaljujući tome nedavno sam ostavio otisak dlana u betonskom bloku koji će biti ugrađen u novi toranj, koji će ovoga leta na najlepšem mestu ponovo zaparati nebo Srbije.

Kao nepokolebljivi borac za afirmaciju struke, svojim publicističkim radovima decenijama podstičete njenu kritičku svest. Knjigom „Novija arhitektura Beograda“ (1975), dali ste i svojevrstan „podnesak sudu vremena“ (A. Kadijević). Šta se danas dešava sa graditeljskom strukom?

Beograd je posle devedesetih godina upao u tešku duhovnu, moralnu i društvenu krizu koja je rezultirala urbanističkim haosom i suspendovanim ozbiljnim graditeljstvom – kalkutizacijom Beograda, gde ne može biti ni govora o postojanju kritičke misli. Ovo urbano rasulo i tranziciono kažnjavanje Beograda doživljavam kao bacanje sode u oči gradu… Misija „kritičke reči“ bila je korisna do devedesetih – moja reč ih je tada još uvek pogađala: gradonačelnik Kragujevca mi je zbog tekstova čak zabranio ulazak u grad! Danas je o urbanizmu nemoguće govoriti sa pozicija struke – u tom segmentu vlada srdačna antanta gradoupravljačkih urbanista sa tatima, prevarantima, parapolitičarima, kidnaperima, ucenjivačima i travestitima svih boja. A sa njom je nezamisliv svaki dijalog.

Nedavno je izašla monografija dr Slobodana Ristanovića „Novi Beograd – graditeljski poduhvat veka“, koja govori kako se nekad evropski, monumentalno gradilo.

Velika je sramota što ne postoji spomenik mladim graditeljima Novog Beograda, koji su izveli podvig, jedinstven u istoriji naše zemlje! Podsetite se samo prolomne energije kojom se gradio ovaj grad na močvari i ledini, treba se setiti faraonskog premetanja peska, kubikaša i betoniranja, da bi se stvorila moćna evropska prestonica. U svojim vrhovima, autori ove arhitekture mogu da se ravnopravno nose sa mnogim evropskim privilegovanim i favorizovanim kolegama: Maksimovićev „Sava centar“, Antićev Muzej na Ušću, Hotel „Jugoslavija“, SIV (sa timovima autora), Jovinov kej. Na promociji ove knjige nije bilo nijedne TV kamere, nijednog novinara, ni političara, nijednog visoko rangiranog opštinara koji uživa u foteljama prostorije koju mu je nezahvalno poklonila neka divna omladina.

I vi ste bili jedan od aktera tog grandioznog poduhvata.

Učestvovao sam na izgradnji pruge Brčko-Banovići, a potom pruge Šamac-Sarajevo. Tu sam dobio i svoj prvi projektni zadatak: projektovanje i realizacija železničke stanice u Zenici… O tom nezaboravnom dobu kolektivnog entuzijazma svedoči kultna slika Bože Ilića „Sondiranje terena na Novom Beogradu“. Za proteklih šezdeset i jednu godinu, Božina slika je jedini častan spomenik Graditeljima Novog Beograda ali i kolektivne sramote čitave nacije.

Imali ste sreću da ste stvarali u doba velikih investicija, kada je građevinarstvo u Jugoslaviji bilo u zamahu. Vaš najpoznatiji objekat predstavlja „Kapija Beograda“, koja je vremenom postala, po Kadijevićevim rečima, „urbani reper grada“.

I taj objekat, kao i neke druge, pratila je „drama građenja“. Ništa čime sam se zanosio u stvaralaštvu, i ništa što sam gradio u životu, nije prošlo bez „drame“, u nekin slučajevima čak i sudbinske. Kopci, mračni gavranovi, lešinari, čekali su me ispred opštinskih, direkcijskih, zavodskih, inspekcijskih vrata, da otrgnu kolač investicije, da opravdaju svoje postojanje, da zarade na berzi političkog udvorišta. Teši me što je to sudbina mnogih velikih stvaralaca – kod nas i u svetu: projektanti „Opere“ u Sidneju i „Kapije Defans“ u Parizu morali su da napuste svoja gradilišta i nikad, do kraja života, ne vide svoja remek-dela. Primere „spokojnih“ jedva da poznajem.

Vi ste u svoj objekat u Čačku ugradili vama svojstvenu poruku tim „kopcima“.

Tokom gradnje stambenog bloka Cvetna, prošao sam kroz iskustva slična onima kroz koja je prolazio Kafkin Jozef K. Na kraju sam, ogorčen ponašanjem kolega i opštinske birokratije, na fasadni zid postavio veliko keramičko oko, a u zenicu oka sam ugradio zapečaćenu bocu sa imenima nepočinitelja.

Bilo je i razumevanja.

Citiraću Kadijevića koji je podsetio da se pred Zapadnom kapijom susreću dve civilizacije, dva sveta: „Na njoj se čita znak racionalnog duha Zapada i poruka mističnog duha Istoka“; a Aleksej Brkić je „kapiju“ proglasio svojevrsnom skulpturom… U inostranim krugovima ovo delo je odmah prepoznato kao vrednost: švajcarsko-francuski izdavač Kraft je 1982. u svojoj znamenitoj „Arhitecture Contemporanie“, beogradske „kapije“ stavio na naslovnu stranu edicije.

Vaša monografija u izdanju Slobodana Mašića, objavljena je 1999. Ta godina mogla bi biti prekretnica – „fuga“ – posle koje, nažalost, započinje istorija beščašća u (i oko) umetnosti graditeljstva. Aleksandar Kadijević vas je nazvao „stožerom etike i estetike našeg graditeljstva“, a vaš dijalog s njim je neka vrsta amaneta generacijama koje dolaze.

Monografija o srpskim arhitektama ima veoma malo, a ova Mašićeva može da se ubroji u jednu od vrednijih. Napomenuo bih da ni o savremenoj jugoslovenskoj arhitekturi nema mnogo knjiga: prva je studija arhitekte Štrausa „Arhitektura Jugoslavije 1945-1990“, a druga (i poslednja) čuvenog ruskog arhitekte V. N. Belousova „Savremena arhitektura Jugoslavije“ (1986). Mom opusu je u obe monografije pripao značajan prostor. I pored svih problema, u poređenju sa današnjim urbanističkim haosom ono je bilo „zlatno doba“ građevinarstva. Napomenuo bih da su nam tada od velike pomoći bila dva gradonačelnika za pamćenje: B. Pešić i A. Bakočević, kao i moj kolega i prijatelj B. Bogdanović. Naša arhitektura je danas izvan arhitektonskog konteksta, u senci tranzicijskog srama i nasilja i u rukama novih nedefinisanih društvenih kreatura.

Treba li rušiti arhitektonska rugla?

Ne treba ih rušiti – zašto bismo razbijali ogledalo? Zvuči neumesno ali je sasvim tačno: dajte mi najružniju kuću u Beogradu ili bilo gde u Srbiji, rekonstruisaću je sa skromnim sredstvima u najlepšu kuću svoje ulice. A kad smo kod rušenja, spomenuo bih vandalski čin rušenja carinarnice u Đevđeliji, koja je 1964. bila izgrađena po mom projektu.

I ona je bila „ogledalo“ vremena?

U predigri procesa rušenja SFRJ i ona je bila smetnja republičkim vlastima kojima je zasmetalo što su fasade bile ukrašene skulpturalnim istorijskim citatima. Razvijajući  ideju da granična carinarnica treba da bude i reprezentativna kapija zemlje, na njenoj čeonoj fasadi ugradio sam odlivak belog studeničkog lava koji svojom lepotom treba da pozdravlja goste. Za šoviniste je to bilo premnogo. Kad sam saznao da je srušena, dobio sam odgovor da je to učinjeno zato što je bila mala – kao da se nije mogla uraditi rekonstrukcija i deset puta proširiti!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *