Kad utihne prepelica huj

Piše Aleksandar Dunđerin

Dva veka posle neviđenog masakra nad dabrovima, u Vojvodini se nastavlja genocid nad životinjama – ovoga puta žrtve su prepelice; krivac, po svemu sudeći, ona uvek za sve kriva Srpska pravoslavna crkva

Specijalni rezervat prirode Obedska bara, prostrani močvarno-šumski kompleks, smešten uz reku Savu u južnom delu Srema, jedno je od retkih još očuvanih plavnih ritskih područja sa specifičnostima kao što su stoletne mešovite šume hrasta lužnjaka, kolonije ptica močvarica i brojne prirodne retkosti. Još od 19. veka, Obedska bara poznata je po tome što predstavlja raj za ptice. Međutim, početkom 21. veka pojedinih ptičjih vrsta, a pre svega prepelica, na Obedskoj bari sve je manje, a i one retke koje su ostale na ovom prirodnom staništu, u velikim grupama napuštaju rezervat prirode.

MONAŠKI BRUJ RASTERAO PTICE

Kako se po čaršiji Novoga Sada, ali i ostalih varošica u Vojvodini, šapatom prenosi, u neverici, od usta do usta, odlazak prepelica iz Srema, ponovo je neraskidivo povezan sa delovanjem Srpske pravoslavne crkve. Valjalo bi podsetiti da je SPC – kako je o tome u minucioznoj studiji pisala Biljana Stojković, stalna saradnica „Peščanika“ – odgovorna za potpuno istrebljenje dabrova sa područja Vojvodine. Nestanak dabrova iz nekadašnje severne srpske pokrajine, kako je to britkim naučnim metodama dokazala Stojkovićeva, krije se u činjenici da su monasi mislili kako dabrovsko meso nije mrsno, te su za vreme posta organizovali krvavi lov na ovu životinjsku vrstu koja je postala njihova glavna hrana.

Ovoga puta, međutim, razlog za nestanak prepelica sa područja Vojvodine ne krije se u pokolju ove ptičije vrste, nego, po svemu sudeći, u mnogo suptilnijim metodoma istrebljenja, za koje počinioci (monasi), ako je verovati vojvođanskoj čaršiji, možda nisu ni svesni (što ih, dakako, ne oslobađa odgovornosti). Naime, razlog odlaska prepelica sa obedske bare je bruj koji za vreme molitve izlazi iz svih fruškogorskih manastira, i to uglavnom u isto vreme (takozvani monaški bruj). Kao što je poznato, prepelice među čitavim ptičjim rodom imaju najizraženije perciptivne kanale putem kojih, najčešće intuitivno, primaju i najtiše glasove u veoma visokoj rezonanci. Sasvim je moguće da su udružene molitve sremskih monaha uticale na nervni sistem nesrećnih prepelica. Na to ukazuje i činjenica da se broj prepelica u Sremu smanjivao istim intezitetom kojim se od kraja devedesetih godina prošlog veka povećavao broj monaha u fruškogorskim manastirima (a i one preostale tokom proteklih decenija povlačile su se prema jugu Srema, na Obedsku baru).

Nestanak prepelica iz Vojvodine mogao bi da bude kandirana višnja na teoremi Biljane Stojković po kojoj je tihovanje „mistično-religijska petljarija“, koja, sada vidimo, može da ima i eksplicitno štetno dejstvo na živa bića, u ovom slučaju na prepeličji rod. Sve to vojvođanska čaršija može da prihvati. Prihvatala je ona i mnogo neverovatnije stvari. Ali, ipak, ona očekuje da dobije objašnjenje na koji način monaški bruj može da utiče na nervni sistem prepelica, i kako je moguće da ova ptičja vrsta upija brujanje molitava iz manastira koji su prilično udaljeni od Obedske bare. Stoga su oči vojvođanske javnosti svakodnevno uprte u „Peščanik“, ne bi li na tom sajtu ugledali neki novi prilog Biljane Stojković, koja bi ubedljivim naučnim argumentima razjasnila i ovu misteriju.

Ali Biljana Stojković za sada ćuti. Kao da su devetaestovekovni dabrovi značajniji od ovovekovnih prepelica?

STO SONETA PTICAMA NA DAR

Možda za Stojkovićevu jesu, ali za Ota fon Obhauzena očigledno nisu. Prateći pažljivo situaciju na Obedskoj bari, ovaj čuveni nemački filozof, poznat, između ostalog, i kao veliki ljubitelj retkih životinjskih vrsta (ove godine organizovao je i finansirao veliku akciju spasavanja nilskih konja i nosoroga na području Indonezije i Nepala), došao je do zaključka da iz, za sada, bar njemu, koji nije u dosluhu sa vojvođanskom čaršijom, nedovoljno jasnih razloga, prepelicima na Obedskoj bari preti istrebljenje. Kako „Pečat“ nezvanično saznaje, Fon Obhauzen je – uz podršku vodećih svetskih mislilaca i inetelektualaca – predao svim relevantnim organizacijama i institucijama u Srbiji nacrt programa za zaštitu prepelica na Obedskoj bari koji se, kako saznajemo, sastoji iz nekoliko faza, među kojima je najznačajnija ona koja podrazumeva vraćanje raseljenih prepelica na svoje prirodno stanište.

Prema nacrtu ovog programa, veliku ulogu u spasavanju prepelica u Srbiji trebalo bi da odigra i kulturna elita naše zemlje, koja bi svojim javnim istupanjima i konkretnim prilozima obezbedila da se srpska javnost upozna sa ugroženošću prepelica, te da joj se ukaže na značaj opstanka prepeličje vrste na Obedskoj bari, ali i da se suoči sa sopstvenom krivicom u vezi sa permanentnim nestajanjem ovih plemenitih ptica.

Budući da je Obhauzen autor monumentalne zbirke o prepelicama (sto soneta umreženih u sonetni venac), logično je da nemački filozof saradnju očekuje pre svega od svojih kolega pesnika. A njih je u Vojvodini ne mali broj. Međutim, i oni, kao i Biljana Stojković, za sada ćute. Ako se od srpskih vlasti i moglo očekivati da od ozbiljnih tema beže kao đavo od krsta, čudno deluje neoglašavanje naših pesnika, pre svega velike trojke vojvođanskog stihovanja, koju čine doajeni pisane reči Nenad Grujičić, Selimir Radulović i Blagoje Baković.

UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT?

Čudno samo na prvi pogled. Svako ko je upoznat sa pesništvom najvećih živih pesnika na teritoriji Vojvodine, uočiće da u njihovom obimnom stvaralaštvu – bogatom raznim vrstama cveća, mnogim oblicima drveća, i opisima svih godišnjih doba, posebno proleća, ispunjenom mirisama rosom poprskanih trava i svežeg mleka iz nabubrelih vimena krava, prelivenom paletom svih nijansa boja i pejzažima najrazličitijeg mogućeg soja, načičkanom umiljatim ljubavnim jadima, posvećenom svih uzrasta mladima, nadahnutom religioznim osećanjem i uverljivim pesničkim obećanjem, da će nam biti mnogo, mnogo bolje, kada za stihove budemo imali malo više volje – nikada, ni u jednoj jedinoj pesmi, nije pomenut ni dabar, ni prepelica!

Naravno, to još uvek nije dovoljno za pretpostavku da su se vojvođanski pesnici udružili sa fruškogorskim monasima klerofašističke orijentacije u zajednički zločinački poduhvat istrebljivanja prepelica. Naprotiv, vojvođanska javnost od svojih pesnika, ništa manje nego Obhauzen, očekuje da se odmah priključe akciji spasavanja srpskih prepelica, i da daju doprinos, dostojan najvećih svetskih pera.

Jer šta će, ako ne stihoklepački zuj, nadjačati monaški bruj i vratiti na Obedsku baru prepelica huj?

________________

NUNS u akciji

Kako “Pečat” saznaje Nezavisno udruženje novinara Srbije na zahtev predsednice Nadežde Gaće pokrenuće istragu protiv NN lica (novinara i urednika) za koja postoje indicije da su indirektno uticali na istrebljenje vojvođanskih prepelica sa područja Srema. Naime, polazeći do činjenice da je smanjivanje broja prepelica (pa i na njihovo istrebljenje) na Fruškoj gori posledica povećanja broja monaha od devedesetih godina prošlog veka do danas, istraživački tim NUNS-a započeo je prikupljanje materijala koji bi mogao da dokaže kako su pojedini mediji (odnosno urednici i novinari u njima), svesno ikli nesvesno, afirmišući povratak monaha u fruškogorske manastire, podsticali, zapravo, zločin prema ovoj ptičjoj vrsti. U NUNS-u su, kako nam je došapnuo jedan član ove organizacije, svesni da pojedini novinari i urednici verovatno nisu znali da “monaški bruj” može negativno da utiče na nervni sistem prepelica, što, naravno, otvara jedan sasvim novi problem, koji se odnosi na zastarelost školskih programa (pre svega programa za nastavni predmet Biologija). Stoga, je, kako smatraju u Nezavisnom udruženju novinara Srbije, potrebno da se, prvenstveno putem štampanih i elektronskih medija, afirmišu nova naučna dostignuća iz ove oblasti, a pre svega naučno-istraživački rad Biljane Stojković, kojeg slobodni deo naše javnosti naziva “srpskim Mičurinom”.

2 коментара

  1. Nakon demokratskih promena na scenu su stupili-nagrnuli razni psiholozi koji bi mogli , putem kolektivnih terapija, da pomognu rastrojenim prepelicama da nadju svoj mir u zajednickom suzivotu sa agresivnim i nadasve gromoglasnim Srpskim monasima kojima ni AC-DC nije ravan. Takodje i Srpske monahe bi trebalo da hospitalizuju i predlazem da se donese zakon da svaki Srpski manastir obezbedi keliju za psihologa koji bi pomogao da monasi lakse pronadju svoj mir i ne rasteruju prepelice svojim iritirajucim zaglusujucim pojanjem. Ni enormno izlovljavanje, uz pomoc protivzakonitih elektronskih vabilica, kojim se pretezno bave inostrani (evropski) lovci, nije toliko pogubno po populaciju prepelica kao sto je to monaski bruj. Nasuprot tome, umilni zvuci koji dopiru iz katolickih crkava imaju, moze se zakljuciti, jedan sasvim uveseljavajuci ton za prepelice…malte ne, prepelice pocinju da lumpuju okolo katedrala..

  2. Овакве конструкције и менталне акробације могу да изведу само умови који су способни да оправдају и подрже касапљење Срба и Србије у последњих 20 година.Оваква размишљања озбиљно доводе у сумњу ментално здравље њихових аутора.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *