DAJANA DŽONSTON Žena koja je odlučila da umre muški

Razgovarala

Mara Knežević Kern

Rođena je u Minesoti. Posle studija ruskog jezika doktorirala je na francuskoj književnosti i neko vreme radila kao univerzitetski profesor u rodnom gradu. Univerzitetsku karijeru prekinula je zbog aktivnog učestvovanja u protestima protiv američkog rata u Vijetnamu, što ju je navelo da emigrira u Francusku. Počela je da se bavi istraživačkim novinarstvom i napisala je nekoliko knjiga u kojima govori o vrelim političkim temama. Objavila je za nas veoma značajno delo „Suludi krstaši“ (prevedeno i objavljeno 2005), u kome se uhvatila u koštac sa medijskim obmanama zapadne štampe, rasvetljavajući istorijske okolnosti i razloge za razbijanje Jugoslavije.

Priča o vama dobija pravu dimenziju tek kad se stavi u kontekst vašeg porekla. Kako je moguće da neko ko je izrastao iz miljea američke srednje klase, a uz to je kćerka uglednog stručnjaka (savetnika u Pentagonu), nadraste okruženje i nađe put do istine – ovoga puta balkanske?

To i nije toliki paradoks, kao što možda izgleda. Od svog oca nasledila sam veliku radoznalost i interesovanje za događaje u svetu, čemu su doprineli neki uvidi u njegovo iskustvo (na primer iz Kine 1948-1949. godine) i poznavanje racionalističke filozofije 18. veka. On sam bio je veoma kritičan prema politici SAD-a i davao je savete pretpostavljenima koji nisu bili prihvaćeni. Navešću kao primer Vijetnamski rat. Tom prilikom on i drugi eksperti za „strateško bombardovanje“ bili su žestoki protivnici bombardovanja Severnog Vijetnama, i savetovali vladu – na pragmatičnoj osnovi (jedinoj koja može da utiče na politiku) – da bi takva vrsta bombardovanja imala minimalan vojni uticaj, ali bi služila da ujedini zemlju protiv agresora. Američke vazdušne snage, podržane od aeronautičke industrije – koja ne bi mogla podneti da stoji po strani i posmatra rat u kom ne igra glavnu ulogu – odbile su ovaj savet. Bombaši su želeli „komadić akcije“ i dobili su ga. Ovakvi događaji su veoma poučni kada je u pitanju način na koji se vodi politika.

Vaš otac je po svemu sudeći bio izuzetna ličnost. Da li ste od njega nasledili i levičarske ideje?

Moj otac je imao običaj da u šali kaže: da sam ja kralj uveo bih socijalizam. Njegov prvi glas bio je za socijaliste i nikada se to nije promenilo. On je (poput čitave moje porodice) poticao iz obrazovane srednje klase farmera i učitelja iz Minesote, i dok se on sve više obrazovao, zahvaljujući svojim akademskim dostignućima i izuzetnoj  inteligenciji, za donošenje odluka uvek se konsultovao sa ljudima poput Pola Ničea, koji je poticao iz veoma bogate bankarske porodice sa nemačkim vezama.

Otac savetnik Pentagona, a kćer na demonstracijama. Kako je on primio vaš antiratni angažman?

Slagao se sa mojim protivljenjem ratu u Vijetnamu, mada je on sam više voleo da „savetuje princa“ (koji nije želeo da sluša), nego da učestvuje u javnim akcijama kao što sam to ja činila. Znam da bi on, da je živ, odobrio i moje mišljenje o Jugoslaviji. Žao mi je što nije tu da mi pruži moralnu podršku… Moja kćerka, međutim, nikako ne odobrava moj stav, upozoravajući me da to može da uništi moju karijeru pisca – što je u velikoj meri tačno… Postoji još mnogo toga što bih mogla da kažem, ali to ću objaviti u sledećem romanu.

Šta vas je dovelo u Francusku?

Došla sam u Francusku 1971. godine kako bi napisala knjigu o francuskom kolonijalizmu u Indokini i pozadini rata u Vijetnamu. Privlačila me je istorija, pa sam počela da je izučavam, ali mi je u međuvremenu rečeno da žene u istoriji nisu dobrodošle. I tako sam doktorirala francusku književnost. Ali istorija me je ipak ponovo fatalno privukla, zahvaljujući mojoj tezi o Andre Malrou. U međuvremenu su moje antiratne aktivnosti omele moju akademsku karijeru. Ne bih rekla da sam bila direktno „počišćena“, ali sam provela više vremena baveći se ratom, nego u potrazi za poslom. A zatim, bilo je dosta prećutkivanja, manevrisanja i hipokrizije na univerzitetu, kako bi se oslobodili antiratnih lidera. Ovo nisu radili na otvoren način, već uz pomoć različitih smicalica. Da sam se borila za svoju karijeru verovatno bih pobedila, ali nisam bila ambiciozna u tom smislu.

Da li je Francuska ispunila vaša očekivanja?

Francuska je često razočaravajuća za strance koji dođu inspirisani francuskom istorijom, književnošću i kinematografijom. Ali ovi stranci – politički idealisti – ipak pronalaze jedni druge, čak iako ne pronađu Francuze. A što se tiče samih Francuza, oni uopšte nisu srdačni – ovo ne govorim samo iz sopstvenog iskustva već i na osnovu utiska koji su o njima stekli moji prijatelji koji nisu Francuzi. Oni podnose strance, ali nisu spremni da ih iskreno prigrle… Ili je to možda tako samo u Parizu.

Ipak ste ostali u toj zemlji.

Kada sam došla u Pariz, donekle sam očekivala da dobijem novčanu pomoć i izdavača, ali to se nije ostvarilo i počela sam da se bavim novinarstvom. Drugi lični razlog zbog koga sam ostala bila je moja kćerka, koja nije bila motivisana školom u Americi, i kojoj je bio potreban izazov zahtevnije francuske škole. Ona je sad učitelj istorije i geografije u Parizu.

Čini se da je amerikanizacija zahvatila i ovaj poslednji bastion evropske kulture.

U pravu ste, i sama prisustvujem tekućoj amerikanizaciji Francuske, i kao da me je sustiglo upravo ono od čega sam pobegla. Sa Sarkozijem je gore nego ikad. I u SAD-u se stanje značajno pogoršalo.

Kakav tretman imaju Srbi u Francuskoj posle višegodišnje medijske stanizacije?

Niko od razočaranih stranaca u Francuskoj nije pretrpeo veće razočaranje od velike srpske zajednice. Kao što znate, mnogi Srbi su upravo iz ljubavi izabrali Francusku (Hrvati su otišli u Nemačku, Švedsku ili Severnu Ameriku). Tokom NATO bombardovanja, moj jako dobar prijatelj, doktor medicine, pitao je svoje kolege u bolnici da li bi potpisali protestno pismo protiv bombardovanja srpskih bolnica. Njegove kolege su odbile. Iako je upravo kupio apartman svojih snova pored Sorbone, odmah je odlučio da ga proda i napusti Francusku. Od tada radi u Nemačkoj, o kojoj bar nikada nije imao iluzija.

Svojevremeno ste pisali i za „Le Monde Diplomatique“. Čini se da ni „Le Mond“ nije više ono što je bio. Od početka agresije na Jugoslaviju o Srbiji se u njemu pisalo malo, površno i netačno, a vaše članke nisu objavljivali. Zbog čega se u Francuskoj ne čuje vaša reč u odbranu Srbije?

Iz vašeg pitanja vidim da ne shvatate koliko su zapravo stvari loše. Ponudila sam članke o Jugoslaviji ovom časopisu, ali uprkos nekim komplimentima, nikada nisu ni pomislili da ih objave. Stav o Jugoslaviji uglavnom je formirala Ketrin Semari, koja je udata za brata trockističkog vođe Alajna Krivina (Ligue communiste revolutionnaire). Iako bi ona trebalo da bolje poznaje stvari, izabrala je da prikaže kosovske Albance kao potlačene ljude trećeg sveta, koji su zavredili podršku svih pravih revolucionara (što je težnja trockističkih intelektualaca). U retkim prilikama, kada sam se prepirala s njom, ona nije imala prave argumente, ali se čvrsto držala „linije“. Moram spomenuti duboko ironičnu, čak apsurdnu činjenicu da je većina zapadnih levičara izabrala pogled na Srbiju kao „zapadnjačku imperijalističku rasističku naciju“ koja ugnjetava „ljude trećeg sveta“ na Balkanu – što je bio jeftin način da sačuvate čistu savest, dok zapravo podržavate zapadni imperijalizam koji razara Jugoslaviju zbog sopstvenih ciljeva. „Le Monde Diplomatique“ u svojoj kritici NATO-a nije otišao dalje od „ni – ni“: mi nismo ni za NATO ni za Miloševića. Moj prijatelj Jean Bricmont pisao je o tome u svojoj knjizi „Humanitarni imperijalizam“.

Posle priznavanja Kosova prestalo je interesovanje za ovaj deo Balkana. Zapadni mediji prikazuju „nezavisno Kosovo“ u kontekstu hepi enda – nema više! A vi ste povodom desetogodišnjice bombardovanja došli u Beograd. Kako tumačite incidente na Trgu republike zbog kojih je došlo do prekida mitinga?

Nisam u stanju da govorim o tim događajima. Uvek sam veoma skeptična prema neodgovarajućem nasilju i sumnjam u provokacije. Ali, sa druge strane, širom Evrope ima frustriranih mladih ljudi koji ne poseduju političku inteligenciju i koji deluju na kontraproduktivan način. Pisala sam o tome povodom demonstracija protiv NATO-a u Strazburu. Čak i bez namerne provokacije „iza scene“, postoji verovatnoća da dođe do pogrešne reakcije mase isprovocirane ugrožavanjem demokratije – koje je u Srbiji otvoreno, ali postaje sve očiglednije svuda na Zapadu, gde bez obzira kako glasate dobijete isti ishod.

U knjizi „Suludi krstaši“ analizirate hronologiju događaja koji prethode raspadu Jugoslavije. Da li je, po vašem mišljenju, proces drobljenja Srbije završen?

Očigledno je da postoje sile koje nastavljaju proces dezintegracije. Međutim, sasvim je sigurno da će oni uživati istu vrstu suštinske NATO podrške, koja je omogućila pobedu onima koji su bili za dezintegraciju.

Da li su mentori „Otpora“ završili posao u Srbiji, ili će se o njima još čuti? Na redu je Vojvodina, zar ne?

Srbija je poslužila kao poligon za isprobavanje tehnika koje imaju za cilj promenu režima po američkoj volji, a rezultat „spontanog“ izlaska na ulice bio je spektakl „demokratske revolucije“, isceniran pred TV kamerama, da bi bio predstavljen spoljnom svetu kao čin samooslobođenja. Ali nisam sigurna da će separatisti ubuduće dobiti punu podršku, kao što su je nekada imali. SAD upravo uvlači NATO u veliku nevolju u Gruziji, i još veću u Ukrajini. Iako srpski političari trenutno saučestvuju u kampanji slabljenja Rusije, moguće je da Vašington već smatra da je Srbija neutralizovana i da nema svrhe izazivati veće nevolje u njoj.

Možete li da predvidite budućnost Evrope?

Pokušavam da analiziram prošlost i sadašnjost, ali ne mogu da predvidim budućnost, koja je uvek puna iznenađenja – uglavnom loših, ali ponekad ne toliko loših kao što se očekivalo. A što se tiče Srbije, koja je trenutno poražena i u velikoj meri okupirana, postoji opasnost da precenite našu „demokratiju“ i „slobodu“ koja nam je na raspolaganju. U krajnjoj liniji, vi bar uviđate da niste slobodni, dok na Zapadu većina ljudi ne shvata u potpunosti u kojoj su meri cenzurisani i izmanipulisani. Nama je dat širok prostor za „slobodno izražavanje“ o najraznovrsnijim glupostima, prostor za laži i pornografiju, ali za određene osetljive teme cenzura je delotvorna kao što je nekad bila u SSSR-u, ali manje vidljiva i samim tim delotvornija.

Da li se može očekivati dalje prekrajanje karte sveta?

Sudeći prema rečima Antona Trebsta, koji je u decembru 1996 – prilikom inauguracije „Evropskog centra za pitanje manjina“ – izjavio da proces izgradnje nacija još nije završen, pojava „novih aktera“ može se očekivati. Za primer je uzeo Bosance, Moldavce i Makedonce, najavivši buđenje „nacija-uspavanih lepotica, koje mogu da se probude svakog trena“. Ovaj dušebrižnik manjina upozorava da „nijedna manjina ne bi smela da se ostavi na milost i nemilost represivnoj centralnoj vlasti“.

Po kom kriterijumu će se priznavati te „probuđene nacije“?

Iako ne postoji jasna pravna definicija za manjine, raznorazni lobiji su zaista uspeli da izgrade novi okvir međunarodnog prava, na koji mogu da se pozovu te samozvane potlačene manjine.

Ko će po tom konceptu biti zadužen za zaštitu prava većinskog naroda?

Taj problem je prevaziđen. Polazna tačka svih ovih organizacija jeste neprijateljski stav prema nacionalnoj državi i vladavini većine. Za njih je nacionalna država „tiranska organizacija, koja obezbeđuje surovu hegemoniju jedne etničke komponente unutar nacije“. Nacionalna država je stvar prošlosti – objavljuje bivši predsednik K. Pan – kako u teoriji tako i u praksi. Po toj logici, svaka nacionalna država koja nije „etnički čista“ mora da bude tiranska struktura. Slučaj Jugoslavije je ilustrovao kako ova ideologija funkcioniše: „rušioci nacije“ dobili su punu podršku na štetu „državotvornih naroda“.

Može li se Srbima u ovom trenutku pomoći?

Ja sam u velikoj meri dostigla granice onoga što mogu da uradim za Srbiju. Pre svega, zbog svog „pogrešnog“ stava izgubila sam pristup publikacijama za koje sam ranije pisala. Moja knjiga nije prikazana u štampi, niti se ozbiljna kritika njom bavila. Jedino što je o njoj objavljeno u dnevnoj štampi bila je optužba da ovom knjigom dajem Srbima „izvinjenje za genocid” u Srebrenici. To je bilo izvedeno na takav način da se ljudi uplaše da uopšte otvore moju knjigu, predstavljenu kao štivo kojim se „poriče holokaust“. Osim malog broja ljudi koji su je pročitali i nešto iz nje naučili o istoriji jugoslovenskog konflikta, većina – koja nikad nije čitala ono što sam napisala – prosto veruje onima koji me diskredituju kao svojevrsnog „osobenjaka“, koji i dalje nastavlja i nastavlja priču o Jugoslaviji. Laži su se širile veb stranicama, iza mojih leđa, okrivljujući me da sam agitovala za moju „staru prijateljicu Miru Marković“, koju inače nikad nisam srela. A možda je trebalo.

Sva zla koja su učinjena našem narodu, posle raspada Jugoslavije, opravdavana su rečima, koje su postale savojevrsna mantra: „genocid“ i „holokaust“. Kako funkcioniše taj vid satanizacije žrtve?

Holokaust ima veliku ulogu u religiji na Zapadu. Sa Aušvicom, koji je zamenio raspeće, priča o holokaustu omogućava ljudima da demonstriraju svoju čistu savest, kajući se za nešto što nisu uradili, ignorišući istovremeno svoje prave aktuelne odgovornosti. To je samo segment moralne i intelektualne paralize, potpomognute od strane političara i medija. Ne vidim način na koji možemo da pobegnemo iz ovoga, ali istorija potvrđuje da ništa ne ostaje isto doveka.

Verujete li da će se vremenom javiti i drugačiji glasovi?

Nadam se. Skrenuću vam pažnju na jedan tekst, koji se pojavio u Njujork tajmsu, 4. juna 2009. pod naslovom „Kako ublažiti balkanski haos“, u kom bivši američki ambasador u Srbiji, Vilijem Montgomeri, preispituje celokupnu američku politiku prema Srbima u Srbiji i izvan nje, upozoravajući one koji tu politiku kreiraju da tako više ne ide. Svoj tekst upozorenja završava rečima: „Kao alkoholičar, čiji je prvi korak ka ozdravljenju priznanje da je alkoholičar, mi prvo treba da prihvatimo činjenicu da dosadašnja politika nije održiva. Samo nakon toga možemo početi da razmišljamo konstruktivno o rešenjima koja će doneti trajnu stabilnost.“ Ovo može biti povezano sa činjenicom da je SAD suočen sa bankrotom, pa je možda zaključio da je potrebno da obuzda svoje skupe avanture. Ono najgore, čega se plašimo, ne mora uvek da se desi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *