U Francuskoj padaju feredže

Piše Mira Popović

Islam je druga po snazi religija u laičkoj Francuskoj gde među 60 miliona stanovnika živi oko šest miliona muslimana. Zato je pitanje feredže osetljivo pitanje, iako veo preko lica nosi relativno mali broj žena, njih svega oko 2.000

Šta je zajedničko uslovima nošenja burke i uslovima pritvora u Francuskoj? Evropski sud za ljudska prava, mogao bi da glasi odgovor na pitanje o dvema odvojenim temama koje u poslednje vreme zaokupljuju Francuze. Jer, koliko god se – kao i u svemu drugom – trudili da zadrže svoju poslovičnu „posebnost“, Francuzi će i u pogledu feredže, i u pogledu prisustva advokata tokom istrage u pritvoru, morati svoju zakonsku praksu da usklade sa evropskom. Zato će im, kako sada stoje stvari, biti potrebno vreme, a moraće i da reše neke unutrašnje, nemale nesuglasice.
Što se tiče islamskog vela koji potpuno prekriva ženu, ostavljajući samo mali prorez za oči – burka – francuske vlasti žele da ozakone zabranu njenog nošenja. Šestomesečna debata oko burke upravo je završena, specijalna parlamentarna komisija, koja se tim pitanjem bavila do pred kraj januara ove godine, predala je svoj izveštaj predsedniku Nacionane skupštine Bernaru Akojeu i obavestila o svojim zaključcima premijera Fransoa Fijona. Ostaje da se vidi kakav zakonski okvir će se tražiti za zabranu feredže.

POTČINJENOST I PONIŽENJE
Inicijalnu kapislu protiv burke zapalio je francuski predsednik Nikola Sarkozi kada je u svom famoznom govoru u Versaju krajem juna prošle godine pred Kongresom (oba doma parlamenta) poručio da „burka nije dobrodošla na teritoriji francuske republike“ i da ona „nije verski simbol, već simbol potčinjenosti i poniženja žene.“ Njegova izjava razjarila je Al-Kaidu, čiji šef za zemlje Magreba, Abu Musab Abdul Vadud je, kako je jedan američki špijunski centar obavestio Francuze, pozvao na „osvetu časti islamskih devojaka i sestara protiv Francuske i njenih interesa.“ Ali, Francuzi nisu poklekli pred pretnjom i već u julu je formirana 32-člana parlamentarna komisija, na čelu sa komunističkim poslanikom Andreom Žeranom.
Istina je da je rad komisije o feredži započeo  u atmosferi „republičkog konsenzusa“ svih političkih partija, što ne čudi kada se ima na umu da je zabrađivanjem žena – u Francuskoj 2004. godine uvedena zabrana nošenja u školama islamskih marama koje pokrivaju kosu – smatra suprotnim republikanskim vrednostima na kojima počiva francusko društvo. Komisija je završila rad u totalnoj konfuziji jer ni unutar nje same, ni u političkim formacijama, nije postignuto jedinstvo oko donošenja zakona o zabrani nošenja burke. Uz to, unutar vladajuće desne partije UMP pojavilo se rivalstvo, pa je šef poslaničke grupe te stranke i bivši ministar Žan-Fransoa Kope na svoju ruku, i mimo komisije, mesec dana pre završetka njenog rada saopštio da je lično skicirao i da će podneti zakon o „opštoj zabrani burke na javnim mestima“. Socijalisti, i sami nejedinstveni, iskoristili su trenutak i optužili vladajuću stranku da „sabotira konsenzus“, da preterano dugom debatom o relativno sporednom pitanju skreće pažnju s ključnih problema društva i – odbili da stanu iza zaključaka komisije u čijem su radu inače od početka aktivno učestvovali.
Nacionalna skupština „ocenjuje da je integralni veo protivan vrednostima Republike – slobodi, bratstvu i dostojanstvu ljudskog bića i zahteva za zabranu njegovog nošenja na teritoriji (francuske) republike“, stoji u tekstu koji je Komisija najavila kao nacrt jedne rezolucije o burki. Za sada je izvesno da će protivljenje burki biti iskazano kroz parlamentarnu rezoluciju, dok nije sigurno da će se ići na zakonsku formu zabrane jer ona vrlo lako može da se pokaže neustavnom, a i da se spotakne o odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima koje se tiču individualnih sloboda. Svesna problema, naročito ako bi se pošlo putem potpune zabrane burke na javnim mestima, što znači i na ulicama kao što predlaže Kope, komisija Andrea Žerana je predložila da se nošenje feredže zabrani u javnim službama, prevozu, bolnicama i školama (zapravo da majke koje dolaze po decu u školu ne smeju da imaju pokriveno lice). Te zabrane regulisale bi se već postojećim propisima o identifikovanju osoba, na primer prilikom podizanja novca u banci, korišćenja pretplatne karte za prevoz ili zdravstvene knjižice. Ali, često i redovno legitimisanje zabrađenih žena na ulicama da bi otkrile lice ne dolazi u obzir, jer su takve kontrole identiteta i po francuskim i po evropskim zakonima opravdane jedino u slučaju da postoji bezbednosna opasnost.
„Mi ne želimo da ukinemo burku, već želimo da ona sama spadne“, rekao je Žeran uhvaćen u klinč između uverenja šefa države i velike većine podanika Pete republike da burka nije dobrodošla u Francuskoj i nemogućnosti da njena potpuna i opšta zabrana dobije zakonski okvir.

Inicijalnu kapislu protiv burke (islamskog vela) zapalio je francuski predsednik Nikola Sarkozi kada je u svom famoznom govoru u Versaju krajem juna prošle godine pred Kongresom poručio da „burka nije verski simbol, već simbol potčinjenosti i poniženja žene

GNEV POLICIJE
Islam je druga po snazi religija u laičkoj Francuskoj gde među 60 miliona stanovnika živi oko šest miliona muslimana. Zato je pitanje feredže na svoj način osetljivo pitanje, iako burku nosi relativno mali broj žena, prema zvaničnim statistikama njih oko 2000. Problem je u tome što protivnici zabrane integralnog vela, a među njima nisu samo predstavnici muslimanske zajednice, već i drugih vera, a i neki visoki funkcioneri partija kao što je predsednica KP Francuske Mari-Žorž Bife, u toj zabrani vide „žigosanje islama“ i „znake islamofobije“. Vlasti upozoravaju da je nošenje feredža u Francuskoj u porastu, bilo da ga nose muslimanke stranog porekla (razmatra se i mogućnost da im se ne obnovi karta boravka, odnosno da im se odbije zahtev za državljanstvom ako se ne povinuju novim propisima) ili Francuskinje koje su prešle u islam, i ostaju pri staroj devizi – bolje sprečiti nego lečiti. Za vlasti nema dileme da insistiranje na feredži naginje fanatizmu i da „pokrivanje lica nije način odevanja, već da je to pokrov koji znači negiranje identiteta i ličnosti“, kao što je rekao Žeran, šokiran izjavom jedne žene koja nosi burku (njegova komisija ju je saslušavala iza zatvorenih vrata) da ona ne polaže nikome račune – do alahu.
Kada je o polaganju računa reč, Francuzi koji su se obreli u pritvoru nemaju mogućnosti da to čine u prisustvu advokata i ta činjenica dovela je do pravog malog „rata“ između sudija koje se pozivaju na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, odnosno na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava, i policije koja smatra da joj tokom ispitivanja pritvorenog „tuđe prisustvo“ nije potrebno.
Sve je počelo u decembru, kada je jedan sudija u Bobinjiju na severoistoku Pariza pustio na slobodu, izašavši gnev policije, čoveka osumnjičenog za trgovinu drogom jer mu tokom pritvora nije omogućeno prisustvo advokata. Sukob se nastavio odbijanjem policije da u decembru i januaru, takođe u Bobinjiju, pritvori više osoba osumnjičenih za trgovinu drogom i umešanost u organizovan kriminal u inat sudijama koje insistiraju na praksi suda u Strazburu koji je nedavno u slučaju Turske i Rusije presudio da je za pravičnost istrage u pritvoru važno da advokat pritvorenog može da joj prisustvuje od prvog trenutka. „Rat“ oko uslova u pritvoru vezanim za prisustvo advokata (oni drugi uslovi su posebna priča i Francuska je već od Suda za ljudska prava bivala osuđivana zbog nehumanosti u pritvoru i brutalnosti policije) dospeo je ovih dana do Ustavnog suda. On sada treba da odluči o žalbi na nedavnu odluku Apelacionog suda iz Nansija da, ni manje ni više, odbaci jedan policijski izveštaj o saslušavanju u pritvoru kao bezvredan jer je obavljen bez prisustva advokata.

SUDSKA TRADICIJA
U Francuskoj policija može da zadrži neku osobu optuženu za krivični prestup najduže 48 sati i u tom slučaju je moguće prisustvo advokata tokom tridesetak minuta, na početku pritvora. Kada se radi o terorizmu, drogi, ili krupnom kriminalu, pritvor može da traje četiri dana, a pristup advokata moguć je tek od 72 sata pritvora. Ni u kom slučaju istraga u pritvoru se ne obavlja u prisustvu advokata. Broj pritvora u Francuskoj inače je u upadljivom porastu: 2008. godine iskusilo ga je blizu 600.000 ljudi, što je za 35 odsto više nego pet godina ranije.
„Pritvor na francuski način je sa stanovišta evropskog prava nezakonit“ saopštila je nedavno pariska advokatska komora, koja je posebno osudila „nehuman i degradirajući“ postupak prema jednoj advokatici koja je novembru pritovrena zbog nekog prekršaja u gradu Mou, i u pritvoru svučena i pretresana do gola i vezana lisicama. Neki advokati takođe pozivaju Francusku da se ugleda na druge evropske zemlje poput Velike Britanije, Španije, Italije i Švajcarske u kojima je, iako imaju drugačiju sudsku tradiciju, dozvoljeno prisustvo advokata u pritvoru.
Nikola Sarkozi najavio je reformu pravosuđa pre godinu dana. Kao i svaka reforma, kao i svagde, i ta reforma u Francuskoj teče sporo. Prvobitno zamišljena da bude koncentrisana na ukidanje istražnih sudija, odnosno na njihovo preinačavanje od onih koji vode istragu na one koji kontrolišu istragu, reforma će – sudeći po poslednjim događajima i jednoj izjavi francuske ministarke pravde Miše Alio-Mari – ubrzano krenuti pre svega kolosekom koji se tiče pritvora.
Jer, počelo je, što bi se reklo. U najnovijoj „epizodi“, buntovne sudije pustile su na slobodu 40-ak od 120 izbeglica koje su se krajem januara volšebno obrele na jednoj korzikanskoj plaži zato što u pritvornim centrima nisu imali pristup advokatu. Bilo je to potpuno u skladu sa ukorom Visokog komesarijata UN za izbeglice Francuskoj zbog izbegavanja da izbeglicama omogući uslove da zatraže azil i uz dlaku ministru za imigraciju Eriku Besonu, koji je obespravljenost izbeglica u pomenutim centrima pokušao da opravda nemogućnošću vlasti da im odmah obezbede više desetina prevodilaca i advokata.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *