RATKO DMITROVIĆ Zašto u Zagrebu nije bilo srpske stranke

Piše Ratko Dmitrović

Uprkos značajnom broju Srba i najvećoj koncentraciji srpske inteligencije u Zagrebu kao i velikim medijskim mogućnostima koje je pružala situacija u glavnom gradu Hrvatske, početkom raspada Jugoslavije Srbi nisu povukli potez koji bi, izvesno je, drugačije odredio danas poznatu istoriju

Raspad Jugoslavije Srbi u Hrvatskoj dočekali su potpuno nespremni i neorganizovani. Takvo stanje, uz srpsku poslovičnu nonšalantnost i nebrigu za suštinska nacionalna pitanja, bilo je uzrokovano sistematskom i vrlo pedantno vođenom politikom Zagreba prema Srbima, još od ranih pedesetih, kada su na brutalan način ugušeni pokušaji institucionalnog organizovanja Srba u Hrvatskoj a ljudi koji su ta pitanja javno postavljali (Stanko Opačić, Rade Žigić, Duško Brkić) uklonjeni su iz javnog života i bačeni na marginu društva. Žigić te procese nije preživeo; ubio ga je Goli otok, a scenu njegovog odlaska sa ovoga sveta opisao je Antonije Isaković u romanu „Tren 1“.

LOKALNI ZNAČAJ
U takvim okolnostima višestranačke izbore Srbi u Hrvatskoj dočekuju sa jednom političkom partijom (Srpska demokratska stranka) čija je snaga imala lokalni značaj i negativan predznak kod svih Hrvata i, budimo realni, isti takav predznak kod jednog dela Srba u većim gradskim centrima, a koji su Srpsku demokratsku stranku videli kao „opravdanje“ koje Hrvati koriste prilikom svakog pritiska, pretnji, napada…na Srbe. Sve u smislu; ne bi Hrvati nas dirali da ovi u Kninu ne rade to što rade. Kasnije, kada je vreme pokazalo besmisao takvog pristupa i sagledavanja stvari-bilo je kasno.
Ti urbani Srbi okrenuli su se Ivici Račanu i njegovoj partiji. Tu su, ispostaviće se naivno videli nadu i moguću zaštitu pred oživljenim i dolazećim ustaštvom.
U jednom od poslednjih susreta sa pokojnim Jovanom Raškovićem, koji je tada, daleko od svake politike, razočaran i slomljen onim što se događalo u Hrvatskoj ali i Srbiji, živeo u Beogradu, upitao sam tog nadasve interesantnog i za Srbe u Hrvatskoj važnog čoveka, zbog čega Srpsku demokratsku stranku nije osnovao u Zagrebu i dao joj na taj način centralistički, globalan značaj.
„Nisam u Zagrebu mogao da nađem ni pet Srba intelektualaca koji bi se prihvatili tog posla, svi su više verovali hrvatskim komunistima i Račanu,“ kazao je profesor.
A jeste li razmišljali-nastavio sam- da se sa porodicom preselite u Zagreb i da na taj način svoj nesporni ugled iskoristite za urbanizaciju SDS-a i njeno institucionalno ukopavanje na centralnom mestu svih događanja u Hrvatskoj.
„Jesam ali to je bilo nezamislivo pošto bi me oni u Kninu proglasili pobeguljom i kukavicom, možda i izdajnikom“.
Istina, SDS posle osnivanja (17. februara 1990. u Kninu) dva meseca kasnije formirao i svoj zagrebački odbor ali sa ljudima koji, vreme je pokazalo, nisu uspeli da sačuvaju ni prostorije, da ne govorimo o uticaju među Srbima Zagreba.
Danas mnogi zaboravljaju jedan podatak koji nema poseban značaj ali je u hronologiji događanja, kao i u ovoj priči, interesantan. Radi se o tome da su Srbi u Hrvatskoj, pre Srpske demokratske stranke, dobili partiju koja je, istina, bila imenovana kao jugoslovenska ali koji su osnovali Srbi i programski je bila nacionalno čak vrlo srpski određena. Radi se o Jugoslovenskoj samostalnoj demokratskoj stranci. Idejni začetnik, kao i predsednik stranke, bio je Mile Dakić a stranka je osnovana 11. februara u Vojniću, na Kordunu.

SMUTNA VREMENA
Mesec dana kasnije ta stranka pokušava da se prebaci u Zagreb gde osniva odbor sa idejom da tu premesti i centralu. Prostorije im ustupa doktor Milan Vujnović, koji je ujedno i potpredsednik stranke ali već sledećih dana doživljava nekoliko napada u kojima je devastirana njegova stomatološka ordinacija kao i stan u kojem je živeo sa suprugom i malom decom. Samo majstorsko poznavanje borilačkih veština spaslo je u dva navrata Vujnovića od fizičkog linča na zagrebačkim ulicama.
Potpuno je zaboravljeno da je tih dana (7. mart) u Rijeci održan skup na kojem je predstavljen ogranak Narodne radikalne stranke iz Beograda. Proverenim metodama, od pretnji telefonom do privođenja na informativne razgovore, za samo mesec dana ova politička organizacija potpuno je eliminisana i nikada se nije ni pomakla sa startne linije.
U to vreme Milorad Pupovac, više od deset godina centralna figura Srba u Hrvatskoj, beži od nacionalnog određenja kao sotona od krsta. Početkom 1990 Pupovac sa još nekoliko zagrebačkih intelektualaca, među kojima je stalno bio Žarko Puhovski, krstari Hrvatskom, uglavnom po Krajini i ubeđuje tamošnje Srbe da je mir bolji od rata. Što ovi, inače, nisu znali. Pupovac je to radio u ime Udruženja za Jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) čiji je bio osnivač i jedan od najaktivnijih članova. Takva jedna tribina održana je 15. februara 1990. u Petrinji, gradiću koji je u ondašnjoj Jugoslaviji bio poznat po mesnoj industriji „Gavrilović“.
Bio sam prisutan, gotovo slučajno. Poslali me moji iz „Politike“ na taj deo Krajine da izveštavam sa najavljenog mitinga Srba u Karlovcu, prvog okupljanja Srba iz Hrvatske na otvorenom prostoru.
Krenem iz Zagreba u Karlovac ali preko Siska gde saznam za tribinu u Petrinji. Po okončanju razgovora između petrinjskih Srba i Pupovca i Puhovskog, koji je na momente bio dramatičan, zaustavim u hodniku Pupovca i upitam ga, ako je već toliko zabrinut za „prvac“ kojim bi Srbi u tim smutnim vremenima mogli da krenu, zbog čega ne osnuje srpsku stranku u Zagrebu ili što bar ne pomogne profesoru Raškoviću, koji je već bio najavio osnivanje SDS-a u Kninu, da svoju partiju osnuje u glavnom gradu Hrvatske.
„To je, rekao sam tada Pupovcu, jedini način da se srpski problemi i interesi predstave međunarodnoj zajednici. U Zagrebu je svakoga dana najmanje dvadesetak svetskih tv i novinskih ekipa, to je ogromna šansa da se kroz stalne kontakte sa novinarima pitanje Srba iz Hrvatske odvoji i od Beograda i od Knina i predstavi kao jedan od centralnih problema još uvek postojeće Jugoslavije. Ovako kako je sada-nastavio sam- najviše odgovara HDZ-u jer sa političkim centrom u Kninu Srbi sami sebe predstavljaju kao ruralni, periferni problem kojeg Tuđman i njegova propaganda svode na nivo terorističkog pokreta. Ovo nije posebna pamet, tako razmišlja svaki iole misleći Srbin u Hrvatskoj“ završio sam.
„Znate šta, gospodine-odgovorio mi je Pupovac- ja sam intelektualac iznad nacionalnog okvira i nemam namjeru da se na taj način ograničavam, posebno ne da osnivam srpsku stranku.“
Danas je Pupovac, podsetiću, potpredsednik Samostalne demokratske srpske stranke i već godinama neupitni vođa Srba iz Hrvatske.
Njegov najbliži saradnik, takođe stranački organizovan u Samostalnu demokratsku srpsku stranku, zove se Slobodan Uzelac, i danas je potpredsednik Vlade Hrvatske. On je poslednji gradski sekretar Saveza komunista u Zagrebu. Devedesete je nestao iz javnog života i pojavio se tek kad je sve okončano.
Ostaje samo da nagađamo da li Pupovac te 1990. nije razumeo, ili mu nije dato da razume, koliko bi značilo organizovanje Srba u Zagrebu i pretvaranje te organizacije u političku partiju.
Ostaće zapisano da je početkom 1991. godine Milan Đukić u Zagrebu osnovao Srpsku narodnu stranku koja je, na žalost, nastala po diktatu Tuđmanovog kabineta što joj je oduzelo i najmanju mogućnost nacionalnog ukorenjavanja. Stranku je osnovao i Borislav Mikelić, u Petrinji, avgusta 1990. godine, zvala se Socijalistička partija Hrvatske-Partija jugoslavenske orijentacije, imala je za cilj očuvanje Jugoslavije, nacionalno vrlo šarolik sastav, ali se ugasila posle Mikelićeve saobraćajne nesreće i njegovog odlaska u Beograd.

STRAŠNI I KRVAVI DANI
Na prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, održane 30. maja 1990. godine, Ivica Račan izlazi sa „reformisanim komunistima“ dodajući Savezu komunista Hrvatske i drugo ime; Stranka demokratskih promjena.U rukovodstvu i članstvu te stranke bilo je bar trećina Srba, što se videlo i na postizbornom spisku zastupnika u Saboru, a jedan od članova Predsedništva Račanove partije bio je i Simo Rajić. To ime danas mnogima ništa ne znači ali tih burnih, strašnih i krvavih dana 1990. u Hrvatskoj nije bilo čoveka koji nije znao za Simu Rajića. Po čemu je bio značajan?
Simo je, ako se ne varam u besedi povodom izbora za potpredsednika Sabora Hrvatske, govorio o odnosima Srba i Hrvata, položaju Srba u novoj hrvatskoj državi, „pobunjenim Srbima“ i uz ostalo rekao da među Srbima u Hrvatskoj pojavila mizantropija. Ovaj pojam ima uglavnom stručno značenje, pre svega u psihologiji, dok u laičkom tumačenju znači mržnju prema ljudima. Mizantrop je čovek koji mrzi ljude. Ruku na srce ovo je jedna od najtežih optužbi koje se mogu uputiti na adresu ovog ili onog naroda.
Posle takvog Rajićevog izlaganja u Saboru, gde je u prvom redu sedelo rukovodstvo nove hrvatske države, na čelu sa predsednikom, Franjo Tuđman se digao, došao do govornice i srdačno čestitao Simi Rajiću.
Sledeće nedelje, pod utiskom onoga što je Rajić izgovorio, u NIN-u sam napisao tekst pod naslovom „Simo Srbe na plot nagonio“. Sreo me je u hodniku Sabora, gde sam dolazio svakoga dana kao izveštač „Politike“ i NIN-a, i izlepio me na pasja kola. Gotovo da smo se pohvatali za vratove.
Pola godine kasnije, četvrtog januara 1991. godine Simo Rajić podnosi ostavku na mesto potpredsednika Sabora Hrvatske i na sve funkcije u državnoj administraciji.
Nikada javno nije rekao zbog čega. Privatno, bio je razočaran onim što se događalo narodu kojem je pripadao, a neki njegovi prijatelji i danas tvrde da je Rajić osećao veliku grižu savesti zbog nekih svojih postupaka, držeći da je i sam doprineo nesreći svog naroda. Otuda možda i objašnjenje zbog čega se Simo Rajić- kao ideološki određen čovek, višedecenijski komunista- u drugoj polovini devedesetih približava Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji je, nećete verovati, danas pravni zastupnik u Hrvatskoj.
Naknadna pamet, ako se u ovoj priči samo o tome radi, nikada nikakvo dobro nije donela. Možda kajanje i grižu savesti, ali to je stvar pojedinca. Narod od toga vajde nema.

4 коментара

  1. Тачно, распад Југославије смо трапаво лоше дочекали. Конформизам је завладао међу урбаним Србима( и данас ), уски лични интереси,одсуство националног идентитета, и право је чудо да Срби тако лако забораве своја страдања, а то се и данас дешава на целом југословенском подручју од Хрватске, преко Ц.Горе,Макдеоније,КиМ,…А режим у Србији у тешкој летаргији и безнађу, пасиван, самооптужујући, као да мирно посматра наставак бунила.

    п.с. Изненадих се скоро кад су поставили спомен плочу Карлу Булићу, који је радио и пензију провео у Београду. Легендарни Луиђи из, Нашег малог миста!

  2. Још један солидан чланак о Србима у Хрватској али ми се чини да се овај пута не могу сложити са вама г. Дмитровићу. Мислим да у то смутно вријеме распада заједничке нам државе, Србима тешко да би помогла било каква странка са српским предзнаком у Загребу, Осијеку, Ријеци или Карловцу. Срби у великим урбаним центрима Хрватске једноставно нису могли повјеровати да ће се та несретна држава распасти. У то вријеме још се вјеровало у снагу ЈНА а велика већина тих урбаних Срба, као што и ви рекосте вјеровала је у Рачана и његове. Рурални Срби су били пуно реалнији и овога пута схватили куда то води али то је прича коју сви знате.

    Стање у коме смо се тада налазили најбоље је описао један други Србин из Хрватске, Дејан Медаковић, па ми допустита на крају да га цитирам :

    „У трагедији која је задесила српски народ у Хрватској сукобили смо се са народом који је имао чврсто изграђен национални програм, а формулисао га је у XIX. веку Анте Старчевић. Тај програм гласи: етнички чиста Хрватска, једноверна, католичка Хрватска и велика Хрватска. Тај програм праваша прихватиле су све хрватске политичке странке, укључујући и Комунистичку партију Хрватске, са Владимиром Бакарићем на челу. Он је хомогенизовао хрватски народ, а његова моторна снага постала је огромна мржња која храни сама себе и која се непрестано обнавља. С друге стране стоје разједињени, несложни Срби, збуњени чврстином противника, чудећи се што Хрвати имају подршку чак и бивших српских савезника.“

  3. Pa ni u SPC…?
    ————–
    Избацивање из црквеног календара спомена 700.000 јасеновачких новомученика које је црква канонизовала и славила 13. септембра је протекло неопажено међу Србима. Настојмо да се поново унесу у календар. Необјашњиво је зашто су избачени из календара!!! Због полемике која се води још увијек о броју страдалих у Јаеновачком систему логора, доказано је да је скоро милион Срба страдало тамо, док Хрвати говоре о броју од 40 хиљада.Срамотно !!!
    Али шта очекивати од убица,да признају злочин!?
    Наравно да не!!
    Данас Срби на овај дан прослављају празнике „Полагање појаса Пресвете Богородице; Сабор српских Светитеља“
    Да ли се празнују под другим именом?
    22.април,дан пробоја логораша из Јасеновачког логора се празнује у РС као дан сјећања на јасеновачке жртве и уз парастос у Доњој Градини.
    Задњих неколико година у календару више не постоји 13. септембар као дан јасеновачких новомученика. На бројна тражења објашњења Срба из иностранства зашто су јасенивачки новомученици избачени из календара званична црквена јерархија је ћутала или су се од појединих владика добијали смијешни одговори као „у штампарији су их грешком избацили” из календара.
    Такође је неопростиво да се тако ниподоштавају жртве за србски народ и православну веру. Гајимо наду да ће се та неправда исправити.
    13.септембар је Србска црква својевремено посветила свим жртвама пострадалим у Јасеновцу и многим другим стратиштима, од лажних хришћана, хрватско-усташких злотвора за вријеме Другог свјетског рата.
    Чињеница је да се данас у нашем календару налазе светитељи за које су чули само СВЕТИ ОЦИ и велики духовници, јер наши свештеници приликом службе не знају ни да прочитају добро имена ових светитеља а камоли да знају о којим светитељима се ради.
    2 епархије у српској цркви у дијаспори још увијек имају у календару овај празник, али оне имају свој календар независан од матичног.
    Никад не смијемо дозволити да падне у заборав да су их џелати на стотине хиљада плански истребљивали, само зато што су били Срби Православне вјере. То су били србски цивили – жене, старци и невина Србска деца, који су садистички и ритуално мучени и најсвирепијим методама убијани.
    Јасеновачки мученици су својим животима православну вјеру неизбрисиво доказали!
    Црква почива на светим мученицима, свједоцима вјере и њена је дужност да истакне и поштује те примјере страдања. Црква из њих црпи своју снагу на путу Господњем.
    Само да се подсјетимо да је “Међународна комисија стручњака за истину о Јасеновцу”, основана 2000. године, дошла до података да су 1400 католичких свештеника из НДХ биле директне убице невиних жртава , а да је страдало преко 30.000 српске дјеце само у јасеновачким логорима, не убрајајући ту дјецу побијену на стратиштима диљем Независне државе Хрватске,о чему говори Др. Србољуб Живановић професор Лондонског универзитета, антрополог свјетског гласа и члан Међународе комисије стручњака о Јасеновцу.
    ДАНАС КАДА СЕ ЗНА, ШТО ПОТВРЂУЈЕ И др СРБОЉУБ ЖИВАНОВИЋ ДА ЈЕ У НЕЗАВИСНОЈ ДРЖАВИ ХРВАТСКОЈ ОД 1941 ДО 1945 СТРАДАЛО 100.000 СРПСКЕ ДЈЕЦЕ, ДАНАС КАДА ЈЕ ПОЗНАТО ПРЕКО 73.000 ПОБИЈЕНЕ И ПОКЛАНЕ ДЈЕЦЕ ИМЕНОМ И ПРЕЗИМЕНОМ И КАДА,КАДА ЈЕ ПОЗНАТО ПРЕКО 30.000 ДЈЕЦЕ ПОБИЈЕНЕ У ЈАСЕНОВАЧКИМ ЛОГОРИМА, МИ НЕМАМО ПРАЗНИК У КАЛЕНДАРУ.
    ЧИЈА ЈЕ ТО СРАМОТА?!!!
    НАША НАРАВНО!
    ВРАЋАЊЕ ОВОГ ПРАЗНИКА У КАЛЕНДАР ЈЕ НАША ДУЖНОСТ И ОБАВЕЗА ПРЕМА ЊИМА И ПРЕМА НАШОЈ ИСТОРИЈИ,ПРЕМА НАШИМ НОВОМУЧЕНИЦИМА И НОВИМ СРБСКИМ СВЕТИТЕЉИМА.
    Ово се не сме заборавити, јер како смо заборавили Први светски рат тако су нас клали у Другом. Када смо им опростили Други (Јасеновац, итд.) они су спремали трећу своју војну и опет нас клали и протерали. Ако им опет заборавимо опет ће нас клати још горе. Они сада у школским уџбеницима спремају своју децу за нове покоље на Србима. Стигли би они до Земуна само да им дамо. На то хушкање хрватских ђака на нови усташки „крижарски“ (крсташки) рат против Срба упозоравају и неки забринути хрватски интелектуалци.
    Уместо они нама да се клањају и моле нас за опроштај, наше владике и политичари се клањају и извињавају њима, нашим џелатима. Докле то не престану и покају се такве више нећу сматрати србским владикама, свештеницима и политичарима већ Јудама издајницима. Издајући сваку и најмању невино убијену жртву, мученика, заклано људско биће које је створено по лику Божијем и Христовом, они издају Самога Господа Исуса Христа и Његову мученичку крв проливену на крсту ради нас људи и нашега спасења. Такви издајници Христа и невино мучених и убијених људи, жртава, су равни масонима и сатанистима, којима су ближи него истинском хришћанству – Православљу

  4. Odlican clanak gospodine Dmitrovicu.Mi Srbi iz Hrvatske pamtimo mnoga
    srpska imena iz tog vremena,ali nitko od njih nije uradio nista
    konkretno za Srbe osim Raskovica.Srbe,koji su cinili gradske
    populacije u Hrvatskoj,vecinom nije interesovala srpska politika.
    Vidite konkretno odgovor Milorada Pupavca,kojeg ja nikada nisam
    zamisljala Srbinom,koji bi se zdusno borio za nacionalni identitet
    Srba u Hrvatskoj.Mnogi ugledni Srbi iz gradova su bili u mesanom
    braku,ili su imali dobru poziciju u drustvu i verovatno su mislili
    da oni nece doci na red.Pokusaj stvaranja stranaka srpske
    orijentacije je palo u vodu,jer su ljudi bili u strahu ili su
    verovali da ce sve proci mirno.Ja i danas nisam sigurna da se u
    Hrvatskoj bori Pupavac i ostali Srbi za srpsku stvar.Ako se vratimo u proslost,kad smo ziveli u Jugoslaviji sta smo imali od Srba koji su nas zastupali u Saboru ili Narodnoj Skupstini Jugoslavije.Secam se D.Dragosavca,M.Baltica,M.Lolica idrugih.Imam osecaj da su uvek birani Srbi poltroni i to je unistilo polozaj Srba u Hrvatskoj,Bosni i stvorilo problem na tlu cele Jugoslavije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *