RATKO DMITROVIĆ Migovi i Čičak na nebu iznad Hrvatske

Piše Ratko Dmitrović

Kako je jedan vazdušni incident, srećom okončan bez žrtava, još jednom skinuo masku liberalizma i tolerancije sa dela hrvatske javnosti, uključujući i one koji se, navodno, bore za ljudska prava

Nije preterivanje ako napišem da lično poznajem najmanje dvadesetak Hrvata, koji su početkom devedesetih svoja politička ubeđenja promenili iz korena i od komunista, levičara, socijalista…postali nešto što se, bez straha od greške, može okvalifikovati kao primenjeni šovinizam. Nije tu bilo ni ideologije ni čvrstog, izgrađenog, političkog stava. Preko noći su postali gorljivi Hrvati, hrvatski nacionalisti koji sve, posebno prošlost, tumače i sagledavaju kroz „delovanje srpskog faktora“.

NACIONALISTIČKO I ANTISRPSKO
Srbi su im krivi za: hiljadugodišnje čekanje na hrvatsku državu, loš položaj u Austro-ugarskoj monarhiji, suzbijanje hrvatstva u Kraljevini Jugoslaviji, ometanje legitimne uspostave hrvatske države za vreme Drugog svetskog rata, nedovoljan ekonomski razvoj u Titovoj Jugoslaviji i sprečavanje hrvatske samostalnosti kroz gušenje „Hrvatskog proljeća“…Ništa čudno za hrvatske levičare. Uostalom, HDZ osnovali su bivši hrvatski komunisti, na čelu sa Tuđmanom, Manolićem i Mesićem. Poznata priča.
Sve ovo spominjem samo da bih, u ono što sledi, uveo Ivana Zvonimira Čička. Zašto njega? Zato što će veliki deo Srba, posebno u Beogradu, na spomen Čičkovog imena, reći kako je kod Hrvata moguć i suprotan proces jer evo- kažu takvi- Čičak je liberalan, proevropski nastrojen hrvatski intelektualac koji je, istina, nekada bio hrvatski nacionalista, ali je danas veliki borac protiv hrvatskog nacionalizma, ustaštva, netolerancije…Oni koji čitaju „Pečat“ znaju da moja malenkost o tome misli sasvim suprotno.
Nikakvih promena tu nije bilo; ono što je kao jedan od vođa studentskog krila Maspoka, govorio i pisao 1971. godine, a ponavljao početkom devedesetih, isto to Ivan Zvonimir Čičak misli i danas. Ume da se kamuflira, prikrije, predstavi kao borac za prava manjina u svojoj državi, ali samo dok se o svemu tome načelno raspravlja. Tačnije, dok tu nema Srba. Kad se oni pojave sa Čička spadnu svi namazi i pokaže se njegovo pravo lice, nacionalističko i antisrpsko. Odnosno, pokazuje se da od hrvatskog nacionaliste niko nikada nije napravio demokratu i liberala. Niti će.
Letos je Čičak, verovatno se sećate, izjavio da su međunacionalni incidenti u Kistanju (većinski srpsko selo nedaleko od Knina) posledica ponašanja Srba. Oni se tamo, kazao je Čičak, ponašaju kao da su na Terazijama.
A šta je sada napravio Ivan Zvonimir Čičak? Sredinom nedelje koja je iza nas, zagrebačke „Novosti“ (izlaze sedmično) glasilo Srpskog narodnog vijeća, čiji je predsednik Milorad Pupovac, objavile su naslovnu stranu na kojoj su dva aviona MIG-21 u vertikalnom položaju, kao da padaju, uz naslov koji glasi „Obadva, obadva su pala“. Ta naslovna strana, više je nego jasno, asocira na slučaj od pre dvadesetak dana kada su na prostor Korduna pala dva MIG-a hrvatske vojske, posle navodnog kontakta u vazduhu.
Samo što su „Novosti“ sa ovom naslovnom stranom stigle na kioske, krenule su žestoke reakcije sa mnogih hrvatskih adresa. Prvi se oglasio, u funkciji Hrvatskog helsinškog odbora, Ivan Zvonimir Čičak. On je tamo predsednik. Izdao je saopštenje u kojem najoštrije osuđuje uredništvo lista „Novosti“ zbog naslovne strane i traži od Vlade Hrvatske da prekine sufinansiranje. Ovaj časopis, tvrdi Čičak, širi mržnju prema Hrvatskoj umesto da se bavi manjinskim pitanjima i problemima Srba u Hrvatskoj.
Nije se Čičak na tome zaustavio pa je izvukao i neke stare brojeve u kojima se, kaže on, uredništvo sprda sa neupitnim hrvatskim vrednostima kao što je akcija „Oluja“. Ni to mu nije bilo dovoljno; setio se onog slučaja iz Danske gde su neki listovi na naslovnim stranama objavljivali karikature proroka Muhameda što je, to je svetski poznat slučaj, izazvalo žestoke reakcije muslimana širom kugle zemaljske. Kako je to Čičak doveo Muhameda u vezu sa „Novostima“ i hrvatskim migovima zna, izgleda, jedino on. U stvari, to je samo novi dokaz gore iznetoj tezi o hrvatskom liberalizmu.
Reagovalo je i Ministarstvo odbrane Hrvatske, preko ministra Branka Vukelića. On konstatuje da se „hrvatski zrakoplovi nikako ne mogu staviti u isti kontekst sa neprijateljskim zrakoplovima, koji su agresorski djelovali diljem Hrvatske“. To je, dodaje Vukelić, uvreda za sve hrvatske branitelje i dobronamerne građane.

UPERENI PROTIV SRBA
Čime je to uredništvo „Novosti“ izazvalo tako žestoku reakciju Čička i svih čičaka po Hrvatskoj? Naslovna strana svakog lista, bio on nedeljni ili dnevni, uvek je za nijansu oštrija od onoga što je unutra. Da privuče pažnju, da se bolje proda. To se radi otkad je novina, to je nepisano pravilo zanata. Pali avioni, piloti se katapultirali, niko nije poginuo, urednik malo „opustio ruku“ i šta da se radi. Čemu tolika halabuka. E, u ovom slučaju ima još nešto.
Rečenica „Obadva, obadva su pala“ nije umotvorina glavnog urednika „Novosti“ Radeta Dragojevića, već doslovno ponavljanje jedne rečenice izgovorene 21. septembra 1991. godine na obodima Šibenika. Tu rečenicu izgovorio je jedan hrvatski domobran posmatrajući kako padaju dva aviona JNA pogođena od strane, tada još uvek hrvatskih, paravojnih snaga. Ta rečenica postala je verbalni simbol odbrane od „srpske agresije“, mera hrvatske pobede. Sa tim se nije „zezati“ u Hrvatskoj i otuda tako žestoke reakcije hrvatske javnosti na naslovnu stranu „Novosti“.
Ali… Uvek u odnosima Srba i Hrvata ima to ali. Uzmimo da je ispoljena osetljivost Hrvata u ovom slučaju razumljiva, da je Rade Dragojević smišljeno provocirao hrvatsku javnost (on je to i priznao), ali šta ćemo sa postupcima Hrvata, hrvatskih medija, delova režima, koji su upereni prema Srbima, a odigravaju se svakoga dana ili su prisutni godinama i nisu ništa drugo do smišljene uvrede. Ne provokacije, već uvrede.
Na primer: u najmanje dvadeset gradova današnje Hrvatske postoje trgovi sa imenom, često i spomenikom Ante Starčevića, a gotovo da nema varoši ni sela u Hrvatskoj bez ulice sa imenom tog čoveka. Starčević je, o tome je „Pečat“ pisao, rodonačelnik mržnje Hrvata prema Srbima, on je sistematizovao i politički uobličio tu mržnju koja je prisutna i danas, a kulminirala je ustaštvom i logorima Jadovno i Jasenovac. Ono što je Starčević govorio i pisao o Srbima, prevazilazi nacističke postavke o Jevrejima.
U centru Gline, najvećoj varoši na Baniji, na mestu gde je nekada bila srpska pravoslavna crkva, u kojoj su ustaše krajem jula i početkom avgusta 1941. godine zaklale 1564 osobe srpske nacionalnosti – danas se nalazi Hrvatski dom. Zar to nije uvreda, strašna uvreda?

HRVATSKI ŠOVINIZAM
Hrvatska je iz Drugog svetskog rata izašla na strani pobednika samo zahvaljujući partizanskom ustanku koji su podigli Srbi. Zbog toga je Hrvatska bila jedina republika bivše Jugoslavije sa dvojnim suverenitetom; „država hrvatskog naroda i država Srba u Hrvatskoj“. To je pisalo u prvom članu Ustava Hrvatske. Hrvatski nacionalisti, da ne kažem fašisti, nakon trijumfalne pobede HDZ-a sada već daleke 1990. godine, izbrisali su tu formulaciju. Čičak je tada, sećam se, bio vrlo grlat i glasan tražeći da se dvojni suverenitet ukine. Nije mu padalo na pamet da to nekoga vređa. Više od pola miliona Srba u Hrvatskoj, na primer.
Zar nije uvreda Srba kad Žarko Domljan, svojevremeno predsednik Sabora i blizak Tuđmanov saradnik, nedavno na Hrvatskoj televiziji izjavi da je devedesetih tražio i sproveo u praksu otpuštanje svih Srba iz službi Sabora, jer su za njega svi Srbi bili sumnjivi, od čistačice do kuvara u saborskom restoranu.
Nema dana da zagrebački „Večernji list“ ne objavi bar jedan tekst, najčešće u formi redakcijskog komentara, koji se bez ikakvih ograda može svrstati u širenje mržnje prema Srbima. Vređa li to Srbe u Hrvatskoj, ili Čičak drži do toga,  da su Srbi građani drugog reda, a prema takvima se, poznato je, ne gaje obziri.
Biće prilike, nadam se da se detaljnije pozabavimo „Novostima“, kao medijem i načinom borbe preostalih Srba u Hrvatskoj za nacionalna, građanska, kulturna i ostala prava. Do tada samo nekoliko rečenica; sve što u medijskom smislu Srbi u Hrvatskoj mogu da iznedre hvale je vredno. Jedna životna priča, u čijem su središtu, na primer, muke Srba povratnika u Hrvatsku, opravdava i napore i uložena sredstva u medijski projekat, ( „Novosti“ tu daju značajan doprinos), ali u slučaju „Novosti“ događa se nešto što tamošnjim Srbima nikako nije trebalo.
Od prvog broja otvorile su prostor novinarima ugašenog splitskog „Ferala“, jedinog pravog opozicionog nedeljnika od svih koji su poslednjih dvadeset godina izlazili u Hrvatskoj. Ivančić, Erceg, Čulić…predstavljaju vrh hrvatskog novinarstva, ali „Novostima“ kao srpskom listu njihovo pisanje bez obzira na to kakvo bilo- a po pravilu je kvalitetno, čvrsto postavljeno na poziciju borbe protiv hrvatskog nacionalizma i šovinizma- nanosi više štete nego koristi. Zašto? Zato što se Srbi, posebno oni u Hrvatskoj, trebaju sklanjati u stranu gde god da se vodi hrvatsko-hrvatski sukob. Visokog ili niskog intenziteta.
Doda li se tome da su saradnici, dopisnici „Novosti“ iz Beograda članovi LDP-a Čedomira Jovanovića, onda slika  dobija dimenziju koja tom listu, ubeđen sam, nije potrebna.
Ipak, borba „Novosti“ protiv hrvatskog šovinizma, makar i naslovnim stranama kao što je ova sa migovima, zaslužuje poštovanje. Zbog hrabrosti, ako ništa drugo.