RATKO DMITROVIĆ Arbanasi Jovići i biskup Vicko Zmajević

I ovog uskrsa u selu Aržano, nedaleko od Imotskog, u Zapadnoj Hercegovini, obeležena je smrt Josipa Jovića, „prve hrvatske žrtve u Domovinskom ratu“. Mnogi još pamte te dramatične dane s kraja marta 1991. godine na Plitvičkim jezerima. Bio je katolički Uskrs. U strahu da im se ne ponovi ono što ih je zateklo 1941, Srbi iz tog dela Like organizovali su neku vrstu samoodbrane, što službeni Zagreb nije shvatio ozbiljno i poslao je jednu policijsku jedinicu sa zadatkom da „očisti teren“. Da ne dužim; došlo je do sukoba u kojem je hrvatski policajac, Josip Jović, izgubio život.

NEZABELEŽENA MRŽNJA
Tada je kod jednog dela Srba u Hrvatskoj, posebno kod onih koji su živeli izvan Hercegovine i Dalmacije, potpuno neverovatno zazvučala vest da je u „ustaškoj uniformi“ poginuo hrvatski vojnik koji se preziva Jović. Otkud Hrvat Jović?, pa nema srpskijeg prezimena od Jović i Jovanović, govorilo se.
Da bi došli do odgovora na ovo pitanje neophodno je spustiti se vremenskim liftom duboko u prošlost. Jović o kojem je reč potiče iz spomenutog sela kod Imotskog, dakle, iz kraja koji je dao nesrazmerno veliki broj ustaša među kojima mnoge monstruozne ubice. Imotska krajina, kao i cela Zapadna Hercegovina, prostor je na kojem se rađaju i odgajaju Hrvati sa najvećim nacionalnim nabojem. Tamo se nacionalizam podrazumeva, mržnja prema pravoslavnima je sastavni deo kućnog odgoja, a ustaštvo i danas predstavlja najsvetliji primer odanosti hrvatskim ciljevima.
Tamo je oduvek tako, reći će neko. Nije. Tako je od onih vremena, a uglavnom je to vezano za 17. i 18. vek, kada je katolička crkva dočekala i prigrlila srpsko stanovništvo pristiglo sa prostora turske carevine i od tih pravoslavaca pokidanih veza sa ionako slabom i podjarmljenom Srpskom pravoslavnom crkvom, počela da modelira nove katolike, dopuštajući mogućnost da neko bude i Srbin i katolik.
Suočeni u početku sa malim a onda i velikim privilegijama, ako prihvate da su katolici i Hrvati, Srbi u Zapadnoj Hercegovini se pretapaju u Hrvate kod kojih će se roditi najpre antagonizam a onda i strašna do tada nezabeležena mržnja prema Srbima. Ne sme se zaboraviti da je teorija o „hrvatskom državnom pravu“ razrađena u mozgu Ante Starčevića, čoveka čiji su koreni srpski (otac verski konvertit, majka čista Srpkinja) da je ustaštvo u idejnom i izvedbenom obliku vezano uglavnom za ljude čiji su preci iz pravoslavlja prešli na katoličanstvo.

ALBANSKE PORODICE
Mnogi od njih promenili su prezimena ali su ih neke porodice i sačuvale, među kojima Jovići iz okoline Imotskog. E, ti Jovići i danas predstavljaju muku zagovornicima „čistog i ničim pomućenog hrvatstva“ Zapadne Hercegovine; kako objasniti zašto se neki Hrvat preziva Jović.
Rešenje su pronašli u Arbanasima. Zagovornici ove teorije tvrde da su imotski Jovići potomci nekoliko arbanaških (albanskih, šiptarskih) porodica koje su sredinom 18. veka u Imotsku krajinu došle iz zaleđa Zadra, ali ne objašnjavaju otkuda Albancima prezime Jović.
A šta rade Albanci kod Zadra i kako su tu dospeli? Da i to nije jedan od falsifikata onih hrvatskih povjesničara koji su istoriju modelirali kao plastelin? Delimično. Evo o čemu se radi.
U prvoj polovini 18. veka, u tri talasa, na istočni deo zadarskog poluostrva, doseljava se nekoliko stotina porodica sa područja iznad Skadarskog jezera. Prvi talas zabeležen je 1726, drugi godinu dana kasnije a treći 1733. godine. Hrvatska istoriografija beleži da je ova migracija odobrena i potpomognuta od strane administracije Mletačke Republike s ciljem da se ožive pusti delovi Dalmacije, posebno zaleđe grada Zadra. Pre dolaska u prostor današnje Hrvatske stanovništvo o kojem je reč zadržalo se kraće vreme u Kaštel Lastvi i Kaštel Novom, odnosno, današnjem Petrovcu na moru i Herceg Novom.
Tačno je da su svi ovi doseljenici krenuli sa prostora današnje Albanije, koja će kao država nastati mnogo godina kasnije, ali nije tačno da su svi oni, kao što tvrde hrvatski istoričari, bili Arbanasi. Jovići, na primer, to sigurno nisu bili.
U toj masi doseljenika jeste bilo najviše Arbanasa, većinom katolika (ovaj pojam zahteva mnogo šire objašnjenje i ovde ga treba shvatati uslovno) ali se prećutkuje da je među njima bilo i pravoslavnih, kao što se potpuno ignoriše činjenica da su bar četvrtinu celokupno doseljenih u zaleđe Zadra, činili Srbi. Činjenica je da niko od njih nije govorio albanski jezik već srpski i neku mešavinu srpskog, turskog i grčkog, sa elementima latinskog. Oni pismeni koristili su glagoljicu koja se, poznato je, neznatno razlikuje od ćirilice.
Značajnu ulogu u ovoj pomalo čudnoj seobi odigrao je tadašnji zadarski nadbiskup Vicko Zmajević. On će ostati zapamćen kao žestoki borac protiv pravoslavlja i srpstva, kao čovek koji je na prostoru Dalmacije udarao prve temelje mržnje prema Srbima, posebno prema sveštenstvu Srpske pravoslavne crkve. Pisao je u Vatikan razne poslanice i pisma sa ciljem da se iz Dalmacije potpuno eliminiše pravoslavlje, da se Srbi doseljeni sa prostora turske carevine razrađenim metodama, od pritisaka do podmićivanja, prevode na katoličanstvo, da se pravoslavnim sveštenicima zabrani misionarsko delovanje i potpuno obustavi zidanje pravoslavnih crkava. Mnogo toga nalazimo u njegovoj knjizi „Zrcalo istine“.
Vicko Zmajević je rođen 1670. godine u Perastu i potiče iz stare srpske porodice sa Cetinja, iz Njeguša. Njegov pradeda Nikola spustio se na obalu, tu se oženio i umro kao pravoslavac ali je pod uticajem ženine porodice, koja je bila katolička, dopustio da mu deca budu katolici. I pored toga Nikola je decu vaspitao u srpskom duhu što se posebno vidi kod njegovog potomka Andrije Zmajevića, čiji je Vicko Zmajević sinovac. I Andrija se posvetio pozivu svećenika, kao kasnije Vicko, bio je nadbiskup barski i „primas Srbije“ ali nije održavao porodične odnose sa svojim bratom, Vickovim ocem, pa je izostao njegov mogući uticaj na sinovca čime su srpsko-hrvatski odnosi dobili za Hrvate pozitivnu a za Srbe krajnje negativnu ličnost – Vicka Zmajevića.
Inače, Andrija je za sebe govorio i pisao da je „vatreni katolik i vatreni Srbin“, redovno je održavao kontakte sa hercegovačkim mitropolitom Vasilijem Jovanovićem (Sveti Vasilije Ostroški) kao i sa patrijarhom SPC-a Arsenijem III Čarnojevićem.

DRŽAVNO ODLIKOVANJE
Vratimo se Arbanasima, odnosno, onim doseljenicima kod Zadra. Ima li u današnjoj Hrvatskoj njihovih tragova i potomaka, osim imoćanskih Jovića. Iznenadićete se koliko ih ima i koliko su probojni i uspešni.
Pre svega i danas se to naselje na ulazu u Zadar zove Arbanasi, a među poznatim potomcima doseljenika iz okoline Skadarskog jezera su: Josip Đerđa, bivši reprezentativac Jugoslavije u košarci, pevači Tomislav Ivčić, Đani Maršan (ambasador Hrvatske u Vatikanu) i Mladen Grdović, muzičari Valter, Pavle i Šime Dešpalj, Hrvoje Macanović, čuveni sportski novinar bivše SFRJ, Božidar Kalmeta, dugogodišnji gradonačelnik Zadra i aktuelni ministar u Vladi Hrvatske, Duško Modrinić, glumac, Dalibor Musap, osnivač i vođa grupe „Riva“ koja je 1989. pobedila na Evroviziji…
Pored njih tu su javnosti manje poznate osobe sa čisto srpskim prezimenima a čiji su davni preci od Skadarskog jezera doselili u zaleđe Zadra: Ivo Ljubičić, fudbaler, Dorotea Perović, glavna urednica Radio Zadra, Milan Vladović, bivši predsednik Udruženja hrvatskih pravnika, Krunoslav Krstić, autor Rječnika govora zadarskih Arbanasa… Među ovima najviše je Perovića.
Interesantno je da danas u Zadru nema Jovića za koje bi se moglo reći da potiču od Arbanasa. Po gore spomenutoj teoriji Jovića je, znači, među Arbanasima bilo najmanje i svi su bolji život potražili u Imotskoj krajini. Ova priča dalje kaže da je prvi nogu povukao jedan od Jovića koji je tamo „na granici sa Turskom“, kod Imotskog, dobio posao carinika i kroz vreme povukao sve Joviće za sobom.
Pre neki dan skoro izabrani predsednik Hrvatske, Ivo Josipović, doneo je odluku o uvođenju novog državnog odlikovanja koje će se zvati „Junak Domovinskog rata“, kao nekada Narodni heroj. Javnost je počela da nagađa ko bi sve mogao da dobije to priznanje i pokazalo se da je prvi na spisku izvesni Davor Jović.
Od imotskih Jovića, davninom od zadarskih Arbanasa, što će reći od Srba doseljenih u prvoj polovini 18. veka sa prostora iznad Skadarskog jezera, je i onaj novinar Josip Jović. Spominjao sam ga pre nekoliko brojeva kao suštinu zla i mržnje. Taj je, da vas podsetim, hrvatskog vojnika Duška Kneževića, optužio da je ubio i sekirom raskomadao sopstvenu majku, Dušanku, Srpkinju, samo da bi za taj čin mogao da optuži hrvatsku vojsku. Jović je godinama vedrio i oblačio u listu „Slobodna Dalmacija“, a i danas je vrlo uticajna figura u Splitu.
Ni njemu, ni porodici onoga Josipa Jovića koji je 1991. poginuo na Plitvičkim jezerima, ni bilo kome od imotskih Jovića, danas ne smete ni spomenuti istoriju koja bi mogla da iznedri objašnjenje otkuda im baš to prezime.
Inače, svi potomci zadarskih Arbanasa, uključujući one sa čisto srpskim prezimenima, odavno se izjašnjavaju kao Hrvati. Malobrojni su odselili u Italiju i promenili prezimena, a zanimljivo je da to, i sa imenom i prezimenom, uradio košarkaš Josip Đerđa, iako je ostao da živi u Zadru. Danas se zove Giuseppe Pino Gjergja.

11 коментара

  1. tandem “josip jovic”(poginuli na plitvicam je smrtno stradao od svojih mup-ovaca u unaksrnoj vatri kursuma),a novinar jovic je bio medijski po(s)krivac price..osobno sam poznavao mrzitelja (novinara).
    javna tajna u redakciji je (gdje je radio)da mu je jedan kolega ostavio na stolu: sprej”cisti hrvatski zrak” i sprej “ponistavac yu zraka”!
    kasnije to nije bilo ironicno..

  2. kako bi mogao saznati o svom prezimenu .vidim da pomenuti Ratko dosta dobro stoji sa ovakvim podacima.Hvala unapred

  3. Добар и занимљив текст г. Дмитровић !
    Многи данашњи велики турбо Хрвати муку муче да објасне одакле им та „страна“ презимена попут Јовића, Јовановића, Милошевића, Стојановића, Бошковића, Урошевића, Милутиновића итд. итд. Презимена изведена из личних имена којих код Хрвата једноставно нема.
    Сјећам се да сам не тако давно у неким хрватским новинама прочитао интервју, са у Славонији веома популарним пјевачем и тамбурашем Шимом Јовановцем. На крају новинар га је упитао и за презиме које код правих Хрвата изазива сумњу. Наравно Јовановац му је одговорио како је он чисти Шокац и поносни Хрват а презиме није добио по никаквом, не дај Боже, дједу или прадједу Јовану, него по дрвету које се зове јова…..

  4. Tandemi, dvojci, hm, hmmm

    * Draža je tražio da se njegovoj vojsci omogući povlačenje preko hrvatskog teritorija i moj otac mu je izašao u susret. Osim toga, 1944. godine mu je dao lijek protiv tifusa, koji je u to vrijeme bio teška bolest od koje se umiralo*

    Višnja Pavelić

    1
    1
    • Ja sam takodje od potomaka arbanasa ali smo pravoslavci.. koliko mi je pradeda pricao da su prvi Jovici bili iz jednog pravoslavnog sela iz Albanije, gde i dan danas stoji porusena pravoslavna crkva. U vreme venecijanske republike dok je vladala dalmacijom koja je bila opustosena su trebali radnu silu i tako su naseljavali ljude iz Albanije- hriscane pravoslavce koji su znali nesto malo latinski i neki grcki jezik. I kroz godine su poceli da se sire kroz hercegovinu i bosnu. U vreme turaka je bilo bolje biti katolik nego pravoslavac..zato su neki prihvatili tu veru. Ne zna se broj koliko jih je jos prihvatilo muslimansku veru i promenilo prezime.

      • Nisi ti pravoslavni albanac,već pravoslavni Srbin,na teritorij današnje Albanije su prvo živeli Srbi,prezime Jović je staro Srpsko pravoslavno prezime!Mnogi su su pokatoličeni Jovići pa im izmišaju poreklo,Josip Jović iz Splita što je pisao za Slobodnu Dalmaciju je Srbin njegov pok.. otac je porekolom Srbin iz Crne Gore a davno su postali starosedeoci Drniša,negov otac se preselijo iz Drniša u Split,tako da taj Josip je Srbin a majka Hrvatica!

  5. za bozo…www.trazimo.info/prezime

  6. …a gledajući na stanje u kojem se Hajduk nalazi danas,u odnosu na ono ranije,jedan grafit koji je osvanuo na jednom splitskom zidiću najbolje govori sam za sebe;

    Hajduk bez zvizde ka ku..c bez pi..e ! Lachen

  7. Evo javljam se osobno, kao Jović iz Arbanasa da ispravim brdo netočnih činjenica: prezime Jović (Jovi/Giovi) smo dobili o. 1750-ih a prema tadašnjoj glavi obitelji sa imenom Jovi. Jezik je bio albanski (arbanaski) a vjera katolička. Potpuno je netočno da su govorili mješavino hrvatskog i turskog jezika. Isto tako – nisu se naselili u zaleđe Zadra; već u područje uz more – gdje se naselje nalazi i dan danas. (sad je naravno samo gradski kvart). Sve do 1945. su pripadali što Austriji što Italiji, kako je već i Zadar – to za razliku od zaleđa – granica sa kraljevinom Jugoslavijom bila je kod Zemunika.
    Internet je krasna stvar pa mi je tužno kad ovako nasumično pročitam očite besmislice o nečemu o čemu iz prve ruke znam sve. A što se Srba tiče – čitajući ovaj tekst – palo mi je napamet: koji to vrag ne valja sa srpstvom kad svi ovi silni gorespomenuti ljudi uporno neće da budu Srbi. Ovom žena, ovom vjera, s svi bježe od tog da su Srbi. Zašto? 🙂

    8
    5
    • Srbin Južnjak

      Poštovani Joviću, da li vam je poznata činjenica da su Srbi (rimokatolici i pravoslavci) u to vreme činili većinsko stanovništvo Skadra i okolne oblasti Pilot, i da je na tom prostoru bilo veoma malo pravih etničkih Šiptara?!
      Baš u to doba, nakon Prve velike (1690) i nakon Druge velike seobe Srba (1740), etnički Šiptari Gege počinju da prodiru severno od reke Drim, i da naseljavaju oblast Skadra i Pilota, a dobar deo srpskog naroda sa tog područja kreće na sever prema Srbiji, ali i na zapad prema Hercegovini i Dalmaciji!
      Oni Srbi koji su odlučili da ostanu, podvrgnuti su nasilnom arbanašenju, tako da je u tom kraju nastao poseban deo šiptarskog naroda pod imenom MALISORI-što u bukvalnom prevodu znači BRĐANI. Reč je o albanizovanim Srbima BRĐANIMA koji su naseljavali Skadar, Pilot i današnju oblast Veliku Malesiju (na hrvatskom “Velikomalesijski distrikt”).

      6
      3
  8. da podsjetim te hrvate joviće,ja sam dragan jović srbin iz okoline travnika,turbe selo varošluk,protjeran u zadnjem ratu od strane krvolocnih hordi muslimansku krvatskih,da dole postoji nadgrobni spomenik,od raba bozijeg ilije jovića koji se upokojio 1678 godine.al zub vremena je ucino svoje pa se spomenik slabo vidi al jos uvek se vidi dobro prezime i godina,podjsecam dasmo mi od pamtivjeka bili dole srbi,nikad ni jedan niti hrvat niti muslimna jović

    4
    2

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *