Ritualno zavitlavanje sa „srbijanskom amebom“

Piše Ljiljana Bogdanović

Da li su tvorci novog imena za srpsku književnost poslušali ruskog teoretičara Kara Murzu koji povodom savremenih ideoloških mešetarenja u jeziku kaže: „Dati lažno ime – podjednako je važno u manipulaciji svešću kao i u ratu dati diverzantu dobra dokumenta i napirlitati ga u uniformu protivnika“

„Kako se stvarao ‘korektan’ jezik Zapada? Iz nauke su u ideologiju, a potom i u svakodnevni život u ogromnom broju prešle reči-‘amebe’, transparentne, nevezane s kontekstom stvarnog života. Važno obeležje tih reči-ameba je njihova prividna ‘naučnost’.“
Analizirajući upotrebu pojmova u novogovoru modernih globalnih manipulatora, ovo kaže ruski pisac Sergej Kara-Murza, u svom bestseleru „Manipulacija svešću“.
Da li je i naziv „srbijanska književnost“ terminološka kovanica, u kojoj je, kao nekakva naoko logična ljuštura, uz imenicu prislonjen i pridev-ameba, ispražnjen od smislenog sadržaja? „Naučan“, ali u krajnje dubioznoj vezi s stvarnošću? Postoji li u sazvežđu pisane reči na srpskom jeziku, i deo koji se može s pravom klasifikovati i razumeti kao književnost srbijanska? Da li se možda pod ovom odrednicom misli na književno stvaralaštvo nastalo u  delu  zemlje koji se uoči devedesetih, onako šeretski i od milja, zvao „Užas“, a “ciljalo“ se na teritoriju  Srbije  bez pokrajina? Teško da bi i „Užasova“ poete i prozaisti (ukoliko geografsku odrednicu i klasifikaciju ikako uklopimo u smisleni princip imenovanja književnosti jednog naroda), bili skloni da sebe vide pod ovakvom etiketom! Čemu onda „kumstvo“ koje drži do nadevanja nerazgovetnih imena?
„Prost ali neophodan postupak manipulacije svešću – objašnjava Kara Murza – predstavlja prikrivanje pravog imena socijalnih grupa, pojava ili društvenih struja. Reč poseduje magičnu snagu, i dati lažno ime – podjednako je važno u manipulaciji svešću kao i u ratu dati diverzantu dobra dokumenta i napirlitati ga u uniformu protivnika. Tokom poslednjeg desetljeća haos u društvenoj svesti stvaran je namerno i ‘lažno ime’ je vrlo široko korišćeno“.

AMEBE I NA „OVIM PROSTORIMA“
Navedeni citati  govore o stvarnosti autorove zemlje, ali sličnosti u ubogoj i golemoj globalnoj varoši slovenskih zemalja u tranziciji, jesu neupitne, te se tako i „na ovim prostorima“, uočava kako se reči amebe – promišljeno instaliraju u javni diskurs. U zamršenoj „fauni“ kulture i kulturne politike, „amebe“ nisu retkost, ali uvođenje  „lažnog imena“ – kao pojmovne odrednice za nacionalnu književnost – ipak je novijeg datuma. Upotreba prideva „srbijanski“ ima zanimljivu, dugu (i najčešće nedobronamerno negovanu) tradiciju.
Od vremena početaka krize i sukoba na prostoru eks Jugoslavije, a u minuloj deceniji ponajviše,  „ameba“ je upotrebljavana neštedimice – kao deo gotovo ritualnog (tobož naivnog, odnosno samo na jezičkim finesama utemeljenog) podbadanja upućenog pripadnicima srpskog naroda od strane dojučerašnje braće! Da su od „braće“ stranci još i bolje razumeli kako mnogi Srbi na pomen ovog prideva reaguju kao da su dobili iglu u mesto na kojem organizam najbrižljivije slaže masti, pokazalo se i u vreme NATO bombardovanja.
Pišući o složenom majstorstvu psihološko-propagandnog rata, nedeljnik NIN, juna 1999, između ostalog beleži i pojedine uočene „male tajne“  majstora upotrebe reči:„Nepostojeći pridev ‘srbijanski’ (‘srbijanska vlada’, ‘srbijanske snage’, ‘srbijanska policija’) koji se redovno čuje preko Glasa Amerike i Radija Slobodna Evropa, kao da je smišljen da bi, valjda, nervirao ili vređao Srbe. Jer, bar koliko se zna, nigde Srbi za sebe ne kažu da su – Srbijanci.“

NASTAVAK RATNE PROPAGANDE
Čini se razumljivim što je u ratnoj propagandi to bilo smišljeno da „nervira“ , ali zanimljivo je kako se dobra tehnika (manipulacije) ne napušta ni u „doba mira“ Kako – tema je kojom se, pored onih koje ova priča žesti, kao i onih kojima je instaliranje pomenutog pojma u život „u opisu posla“, bave brojni autori. U tekstu pisanom gotovo deceniju posle jugoslovenskog NATO-rata, filozof Vladimir Milutinović navodi: „Deo naše javnosti, a i možda nešto veći deo hrvatske javnosti, koristi reč ‘srbijanska’ u sklopovima srbijanska vlada, ili srbijansko društvo, novinarstvo ili televizija. I sada već čuveni izveštaj Helsinškog odbora je tu konsekventan: pominje se srbijanska vlada, srbijanska istorija i srbijansko društvo. Nasuprot tome pridev srpski ide uz srpski narod, ali se još češće javlja uz srpski fašizam, srpski ratni zločini, srpski nacionalizam, srpska elita iz Akademije, velikosrpski projekt itd.“
U vreme kada je citirani autor promišljao temu „srbizam“, razgovori o tzv. srbijanskoj književnosti još uvek nisu bili u zamahu, ali objašnjenja oko upotrebe rečenog prideva behu ista kao i  danas – licemerna. Stoga, na  poznato vajkanje da je reč samo o epitetu jezički dosledno izvedenom iz imena države, i Milutinović, poput mnogih drugih, onih – iznerviranih,strpljivo pojašnjava: „Iako postoje i druge države sličnog naziva – Rusija, Albanija, Makedonija, Rumunija – u srpskom jeziku ne postoji nijedna izvedenica koja bi po istom modelu nastajala iz ovih naziva: npr. rusijanska, makedonijanska ili rumunijanska vlada itd. Ova promena u praksi naziva desila se samo u slučaju Srbije.“
Da je „slučaj“ Srbije na mnogo načina jedinstven potvrđuje i aktuelni, svakako u ideološko-političkoj radionici skrojeni, „sezonski srbijanski kostim“srspske  književnosti. Kako se čini, danas je i srpska književnost izložena  iskušenju kojem  je pre nepuna dva veka bio izložen jedan srpski vladar, primoran da od nasrtaja onovremene „političke korektnosti“ lukavstvom brani svoje ime i titulu. Problem je navodno opet bio pravopisno-jezičke prirode.  Uvereni da je ta kraljevska zgoda svojevrstan  putokaz i za razumevanje aktuelnog „sporenja“ oko imena književnosti, citiramo deo jedne priče davno  objavljene u dnevnim novinama.„Kada je 1882. g. Milan Obrenović proglašen za srpskog kralja, odmah se u srpski pravopis umešala inostrana politika. Iz Beča je tada stigla protestna nota i objašnjenje da kralj Milan ne može biti srpski, nego srbijanski kralj, kako ne bi ugrožavao interese Habzburške monarhije na Balkanu, jer ne žive svi Srbi u srpskoj državi, nego i u habzburškom carstvu… Kralju Milanu nije ni na pamet palo da preuzme nemački pridev „srbijanski“, pa je promenio svoju titulu „Srpskog kralja“ u titulu „Kralj Srbije“.
Da li se i sada ,13 decenija  posle ovog događaja, u  tranzicioni „srpski pravopis“,  i  književnički život, ponovo umešala nekakva specifična nova- -stara politika? Mnoge druge okolnosti upadljivo su slične.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *