Zapečaćena stvar

Rešio sam da istrajem kao književna i politička životinja u srpskoj književnoj i političkoj prašumi. Sve i da sam nameravao da se prilagodim i pripitomim to mi ne bi pošlo za rukom. Bio sam obeležen kao viđena književna i politička životinja iz starog, Miloševićevog političkog zverinjaka, a takve životinje nemaju pravo da se baškare u novom srpskom političkom zverinjaku

Brana Crnčević je predložio da se njegov intervju u ovom broju „Pečata“ objavi pod naslovom „Zapečaćena stvar“. Predlog nismo prihvatili ali zato smo odlučili da tako naslovimo uvodnik. Za početak, zapečaćena je stvar da od ulaska Srbije u Evropsku uniju nema ništa. EU, sem Hrvatske 2012. godine, neće u svoje članstvo primiti nijednu državu. Niko u Srbiji za to nije posebno kriv, nije reč o tome da nas tamo u EU ne vole ili mrze, da im se neko među zvaničnicima Srbije ne sviđa, da se u Srbiji neko od političara nije dovoljno trudio i kao umiljato kuče šenio… Naprotiv. Jednostavno rečeno EU neće iz više nego dobro poznatih i svojih unutrašnjih razloga razmišljati o proširenju. Tačka.
Pošto je ta stvar zapečaćena i jasno i glasno saopštena izgubila se baš svaka osnovanost srpske dileme – Kosovo ili Evropska unija. To više nije čak ni lažni i obmanjivački izbor. Priznali ili ne priznali Kosovo, bili u dobrosusedskim odnosima s njim ili ne bili, uhapsili ili ne uhapsili Mladića, od ulaska u EU nema ništa. Sva je prilika da bi se svako normalan i odgovoran morao vratiti na Ustav Srbije, Rezoluciju 1244. i KFOR. Naravno, ko se toga držao ne mora se nigde ni vraćati. Ali srpska vlast to nije imala na umu. Tako se uz njenu saglasnost na Kosovu ustoličio Euleks sa deklarisanim i ničim prikrivenim zadatkom da tu šiptarskim terorizmom i agresijom NATO, oduzetu teritoriju od Srbije pretvori u kakvu takvu, a od Srbije nezavisnu državu. Tako su EU i Brisel uz podršku naših vlastodržaca, a mimo Saveta bezbednosti UN, stavili šapu na državnu teritoriju Srbije i danas su otvoreni sponzori antisrpskog terorizma na Kosovu. Nama EU ne da u EU ali nam u ime naše EU budućnosti otima Kosovo.
Može li se i kako natrag sa tog puta? Teško. A sa ovakvim vlastima i političarima u Srbiji to je i nemoguće. Zašto? Zato što oni ništa, ama baš ništa drugo ne znaju osim da kao loši papagaji ponavljaju pesmicu o „Evropi koja nema alternativu“. I da se umiljavaju i ponižavaju do otužnosti.
Dakle, pred srpski narod moraće da izađe neko i da kaže da je spreman da iz uverenja i „principa“ prihvati Kosovo kao državu, i da zato hoće da promeni Ustav Srbije. I da za to ne očekuje, niti bilo šta može dobiti za uzvrat. Neće više biti političkih i medijskih laži po kojima ćemo nešto ili sve dati da bismo nešto dobili. Nema više praznih priča o nekakvim kompenzacijama. Razvaline koje je ova vlast napravila od Srbije neće se više moći maskirati evropskim obećanjima i šarenim lažama, niti se može očekivati da se ruševine koje je naša vlast napravila uvale Briselu i evropskim pristupnim i drugim fondovima da od njih naprave nove građevine.
Moraćemo sami da vidimo šta ćemo sa razvaljenom Srbijom, napravljenom u bezglavom evroatlantskom jurišu sve vičući „EU nema alternativu“.
Ovo više nije iskušenje i izazov samo za vlast. Oni su dokazali da se na ove izazove ne mogu valjano odazvati. Ovo je mnogo više iskušenje za srpsku opoziciju koja je najvećim delom, u međuvremenu, postala evrounijatska taman toliko koliko i vlast. Tako je spor između vlasti i opozicije u Srbiji pretvoren u osnovi u spor oko evrounijatske ortodoksije i evroatlantske pravovernosti.
Najgore će biti u međuvremenu, do parlamentarnih izbora koji su pred nama. Vlast će, pošto ne može u EU, činiti sve da je prime u NATO, pa da tako tim NATO kalauzom obiju zakatančena Briselska vrata. Zvaničnici Srbije će tom kalauzu dodati još Istanbulska pomagala koja će pogoršavati naš položaj. Pred opozicijom je izazov da sačini uverljivu alternativu postojećem rasulu.
Taktika teške artiljerijske paljbe po srpskim privrednicima i kapitalistima, koja je za mnoge bila nerazumljiva ili još tačnije potpuno nerazumna, konačno je pokazala šta joj je bio cilj. Hrvatski kapital je pokupovao i uknjižio nove srpske brendove. Prekupio ih je od polupropalog slovenačkog kapitala. Srbima, koji su dobrim delom sišli s uma, preostalo je da se raduju što to nije kupio Mišković ili već neko drugi sa srpskim imenom i prezimenom. Neka u Srbiji sve pokupuju Slovenci, Hrvati ili Šiptari, samo da ne kupi neki Srbin. To je nastavak zvanične srpske politike da bi se domogla EU. Neka srpska država i srpski narod ne budu u Uniji ali neka sva njena imovina pređe u ruke stranog kapitala. Tako u EU neće biti Srbija ali će biti sva njena imovina, a delovima njene državne teritorije, poput Kosova, upravljaće Brisel preko Euleksa.
Srbija će nastaviti da daje sve i svašta, da se samorazara kako bi se dodvorila Evropi koja neće, ne želi i ne može da je primi. Današnji srpski političari nastaviće sa svojim „evropskim“ pričama i obmanama kao da se ništa ne dešava, i kao da se ništa nije desilo.
Oni i ne znaju ništa drugo.
Razorena Srbija čeka da se odazove onima koji će prokrčiti put Srbiji do same sebe. Samo je taj put pravi put, ma koliko buduće putovanje bilo mukotrpno i tegobno.
U iščekivanju toga u Srbiji je na snazi stanje koja je odista – zapečaćena stvar: „Spolja organizovana, a iznutra prihvaćena ravnodušnost kazuje nam da moderna Srbija neće i ne može biti žrtva ustanka, određeno joj je da bude žrtva pristanka. Čeka nas, sva je prilika, dug poslušnički muk… Istorijska istina biće udavljena u prljavoj baruštini neistorijskih laži“.
U toj zapečaćenosti zlokobno se nad nama nadvijaju reči Brane Crnčevića: „Tamjan u Gračanici nije me smirio, učinilo mi sa da osećam miris tri buduća regionalna pravoslavlja“.

3 коментара

  1. mislim da je Vucelic preveliki pesimista.

  2. G.Crncevicu i vi vrdate, podrzavate ovu vlast, malo kukate ali ipak… Kriv vam je malte ne Kostunica a ne vas Nikolic iz Bajcetine, koji je trazio da se izuzme protivljenje Srbije u vezi misljenja MSP. Sramotna i izdajnicka politika i Nikolica i Velje Ilica koji cuti, od njih se nije ocekivalo ovakvo slugeranstvo i servilnost. Crncevicu mnogo menjate stranke, ali zasto cutite kad je Nikolic glavni igrac u meksanju situacije i glavna krtica zapada, sve zbog toga da ne bi isli u Hag, on i Vucic. Veleizdaja podrzana od bajcetinca i krajisnika, pa i hercegovca(SNS)Sram vas bilo.

  3. Brana ,je malo kao *dinar*, ima *plivajuci kurs*…? ali…

    *Kada je život ispražnjen od svake vrednosti sem one da se u borbi preživi, zaista je prirodno što se u našoj svesti pojavljuju oni Drugi, koji ugrožavaju naš životni prostor
    slika Klasno raslojavanje društva, kao posledica tzv. tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, neminovno se odražava i u svesti društvenih aktera. Mahnito društveno raslojavanje dovodi do erozije nekadašnje ujednačene svesti. Društvo se više ne doživljava kao zajednica ljudi koji sa jednakim pravima
    učestvuju u njegovoj izgradnji, već kao arena u kojoj se odvija borba za opstanak i u kojoj je „prirodno” da nemaju svi jednaka prava. Naturalističke metafore široko prodiru u javni govor razarajući političku zajednicu i jačajući pretpolitičko stanje u kome je čovek čoveku vuk i u kome vlada borba svih protiv svih, a ne solidarnost. Kada život postane vrhunski zakon, ispražnjen od svake vrednosti sem one da se u borbi za život preživi, zaista je prirodno što se u našoj svesti pojavljuju oni Drugi, oni koji ugrožavaju naš životni prostor i protiv kojih moramo, samim tim, da se borimo. Oni su pretnja za naš opstanak, za nesmetano ispoljavanje naše životne energije i stoga njihova prava deluju sumnjivo. Prema njima odnosimo se s prezirom ili, najčešće, sa gađenjem. Time su na društvenoj sceni rasizmu širom otvorena vrata.

    Ovaj rasizam prikriven je vatrenim polemikama koje s vremena na vreme dominiraju u našoj javnosti, u skladu sa dnevnopolitičkim potrebama ove ili one grupacije i u kojima je ta pojava isključivo u vezi sa pitanjem odnosa prema drugim rasama. Rasizam je, međutim, pojava u kojoj se neke društvene grupe tretiraju jednostavno kao niža prirodna vrsta, kao skupine podljudskih jedinki bez obzira na to da li je reč o drugoj rasi ili drugoj klasi. Tako se može govoriti o svojevrsnom sociokulturnom rasizmu, i o njemu je ovde reč. U ovom obliku, on je daleko prisutniji od onog na koji nam se napadno skreće pažnja. A s obzirom na to da je prećutan i da se intenzivno širi, problem je utoliko veći i zato ga valja razotkriti.

    Ovaj rasizam valja se po Internet forumima i blogovima onih koji sebe vide kao avangardu modernizacije, u njihovim novinama i javnim nastupima. On izbija na površinu kada jedan poznati režiser sebi dozvoli da slikovito opisuje (ne)ljudski izgled pristalica drugačijih političkih stavova ili kada se određene novine pune slikama starih ljudi, takođe, pristalica drugačije politike, na čijim licima se vidi patnja, a čija je neskrivena poruka „vidi ove na šta liče”. U celini uzev, oni koji više nisu u punoj životnoj snazi, oni koji nemaju fakultetsku diplomu, i oni koji su se zadesili da ne žive u gradu bivaju obeleženi kao niža rasa prema kojoj se treba odnositi sa mržnjom i gnušanjem. Naspram starih, neobrazovanih i ruralnih stoje horde mladih, obrazovanih i urbanih koji ove prve vide kao prepreku u borbi za opstanak, sa kojom se treba na ovaj ili onaj način obračunati. Politička volja prvih, takvih kakvi „po prirodi” jesu, ne može biti legitimna i njihovo pravo glasa je stoga krajnje upitno. Iza zaglušujuće vike o „modernizaciji” i „demokratizaciji” krije se tako njihova suprotnost, retrogradni sociokulturni rasizam koji deli građane na one prvog i one drugog reda. Najveća bizarnost u svemu je činjenica da se neretko ove snage, u stanju potpune političke konfuzije, sebi ili drugima čine kao „levičarske”?!

    Da ovaj sindrom sve više uzima maha pokazuje žalosni performans koji su na Trgu Republike organizovale neke studentske i omladinske organizacije sa ciljem da motivišu mlade da u što većem broju izađu na izbore. U skarednoj predstavi mogli smo videti kako studenti, preobučeni u penzionere i seljane, sprečavaju mlade da dođu do glasačkih kutija. Krajnja poenta izražena je na poleđini propagandnog letka: „Da li ti želiš da o tvojoj budućnosti presuđuju oni kojima je svejedno u kakvoj ćemo zemlji da živimo u narednih pet godina? Oni koji su ionako najbolje godine već proživeli!”. U osnovi ove nastrane logike je uverenje da je starima svejedno, jer su ionako pri kraju života (možemo da pitamo zašto uopšte žive kada su „najbolje godine već proživeli”), da je seljanima, takođe, svejedno, jer ionako ne žive u „pravoj” životnoj sredini (urbanoj) i da je neobrazovanima svejedno, jer ne mogu, kao takvi, da osete blagodeti savremenog života koji se zasniva na obrazovanju. Sve u svemu, nejasno je zašto uopšte postoje, a naročito zašto imaju pravo da glasaju.

    Ovi simptomi društvene patologije koji bujaju na talasu aktuelne tranzicije svedočanstvo su tragičnog sloma nekadašnjih društvenih ideala. Dok su mladi i obrazovani nekada isticali vrednosti socijalne pravde, danas su dominantne socijalna diskriminacija i segregacija, a društvenu solidarnost sa prezrenima i poniženima zamenilo je nezadovoljstvo spram njih. Nekada su se vodile borbe za drugačiji, bolji svet, danas se iscrpljujemo u borbi za opstanak u ovom svetu, imajući pred sobom belu šengensku vizu kao ispunjenje najviših ideala. U suludoj trci ka tom cilju uništene su univerzalne vrednosti ljudske emancipacije. Umesto da konačno zakoračimo u carstvo slobode, vratili smo se nazad u varvarstvo klasne eksploatacije i socijalnog rasizma.*
    Mario Kalik, nastavnik filozofije

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *