Hurt Locker: Bagdadski teatar krvavog apsurda

Piše Marko Tanasković

Nakon sedmogodišnje pauze, američka rediteljka Ketrin Bigelou snimila je „Hurt Locker“, uzbudljiv i iskren nezavisni ratni film koji govori o iskustvima američkih vojnika u Iraku, neposredno nakon invazije iz 2003. godine

Ako je suditi po dosadašnjim nagradama, priznanjima i ocenama kritike, „Hurt Locker“ ima vrlo ozbiljne šanse da trijumfuje u kategorijama za najbolji film i najbolju režiju. Ukoliko se to desi biće to prvi put da jedna žena bude ovenčana Oskarom za najbolju režiju. Poseban kuriozitet predstavlja činjenica da joj glavnu prepreku na tom putu do slave predstavlja njen bivši muž Džejms Kameron, čiji je „Avatar“ takođe u konkurenciji u obe kategorije, što daje posebnu draž predstojećoj ceremoniji svečane dodele Oskara. Iako je sam Kameron izjavio da „bi mu bila čast da izgubi od bivše supruge“, mnogi su skloni da poveruju da se radi o lažnom džentlmentstvu i pi ar zamazivanju očiju, dok njegovi ljudi iz moćnog studija 20-th Century Fox eskaliraju lobiranje i pritiske na članove filmske akademije.

APOKALIPTIČNE ULICE BAGDADA
Ima, naravno, i onih koji su poslovično sumnjičavi prema ratnom filmu koji je potpisala jedna žena, ali te neverne Tome očigledno nisu dobro upoznate sa opusom ove izuzetne autorke. Ketrin Bigelou, „najljupkija dama svetskog filma“, osim propalog braka sa holivudskim alfa mužjakom Džejmsom Kameronom, u svom Si-Vi-ju ima i potcenjena akciona remek-dela kakvi su filmovi „Zločin na talasima“, „Čudni dani“ i „K-19“, dela koja su po svojoj tematici, senzibilitetu i estetici daleko više naginjala muškom delu bioskopske publike. Iako nije poznata kao politički obojen autor per se, kroz sve njene filmove diskretno provejava otpor prema establišmentu i prezir prema moćnicima koji uživaju da se igraju sa životima običnih, malih ljudi. Zato i ne treba da čudi njena odluka da snimi „Hurt Locker“, film o aktuelnom ratu u Iraku, viđenim kroz oči pripadnika elitne antibombaške jedinice američke vojske.
Film je rađen po scenariju Marka Boala, frilens novinara i ratnog reportera koji je bio pridružen američkim antibombaškim jedinicama u Bagdadu, tako da čitava priča odiše verodostojnošću i ozbiljnošću autentičnog ratnog iskustva. Glavni junaci, članovi gorepomenute jedinice, dane uglavnom provode u pokušajima da demontiraju i deaktiviraju brojne eksplozivne naprave po opustošenim, apokaliptičnim ulicama Bagdada, svesni da se nalaze u jednom dubinski neprijateljskom okruženju i da opasnost vreba sa svih strana, te da im svaka greška ili pogrešan korak donose gotovo sigurnu smrt. Sama autorka kaže da je želela da „uvuče gledaoce u sirovo i neposredno iskustvo urbanog ratovanja“.
Za razliku od dosadašnjih, mahom neuspelih filmova o bliskoistočnim američkim vojnim avanturama poput „Glinenih Golubova“ ili „U Dolini Elaha“, Ketrin Bigelou izbegava visokoparne političke govore i patetičnu antiratnu retoriku, odlučujući se umesto toga da svoje ništa manje ambiciozne poruke iskaže dočaravanjem nepatvorenog užasa ratovanja na neprijateljskoj teritoriji i atmosfere pulsirajuće psihološke tenzije koja ne popušta nijednog trenutka.

UNUTRAŠNJI KRIK KOJI ODZVANJA
Na stilskom planu, autorka odstupa od svoje uobičajene raskošne poetike u korist specifičnog verizma ručne kamere koja donosi osećaj neposrednog, ogoljenog doživljaja, pa u određenim trenucima film nalikuje dokumentarnoj ratnoj reportaži. Kao u nekom teskobnom egzistencijalističkom romanu, protagonisti filma uglavnom razmenjuju svedene, lakonske replike koje nam omogućavaju tek da naslutimo životinjski strah koji nesumnjivo osećaju, kao i emotivnu otupelost koja je posledica tog straha i stalne napetosti. Kroz njihove unezverene poglede i stegnute fizionomije (sve pohvale za mlade, relativno nepoznate glumce) moguće je osetiti ono što je britanski pesnik Robert Grevs jednom prilikom nazvao „unutrašnjim krikom koji još uvek odzvanja“. U jednoj od upečatljivih scena, mladi vojnik se žali svom psihijatru da ga obuzimaju napadi panike i da je siguran da će besmisleno poginuti, na šta mu ovaj, u pokušaju da ga ohrabri, odgovara da „to ne mora da bude loš period u njegovom životu. Da je rat jedinstveno životno iskustvo i da može da bude zabavan“.

Ketrin Bigelou, „najljupkija dama svetskog filma“, autorka je i potcenjenih akcionih remek-dela „Zločin na talasima“, „Čudni dani“ i „K-19“, filmovi koji su po svojoj tematici, senzibilitetu i estetici daleko više naginjali muškom delu bioskopske publike

Već u sledećoj sceni, taj isti savetodavac-psihijatar biva raznet u paramparčad tokom jednog od zadataka koji je pošao naopako. Ipak, najsnažnija scena, kojom Bigelou poentira čitav film, ostavljena je za pred sam kraj, kada se glavni junak filma, vođa antibombaške jedinice, neustrašivi Vilijam Džejms, nakon povratka sa iračkog ratišta, nalazi usred nedeljne kupovine u hipermarketu sa suprugom i sinom. Kao gledaoci, bili smo svedoci da je pred sam kraj službe doživeo visokostresnu situaciju kada je nevoljni irački bombaš samoubica bukvalno eksplodirao pred njegovim očima, a on sam za dlaku izbegao užasnu smrt. A onda ga u sledećem kadru vidimo u već pomenutom hipermarketu kako zbunjen stoji pred krcatim rafovima na kojima se nalaze na stotine različitih vrsta kornfleksa, očigledno nesposoban da se prilagodi građanskom svetu izobilja i komfora nakon preživljenih ratnih strahota. U toj sceni Ketrin Bigelou maestralno i suptilno izjednačava besmisao vojničke smrti u Iraku sa banalnošću potrošačke kulture, stvarajući korelaciju između njih putem zajedničkog robovanja neumoljivoj logici profita koja je odgovorna i za besomučno punjenje trgovačkih rafova robom i za besomučno prolivanje krvi u ratovima širom sveta.
Iako ih niko eksplicitno ne postavlja, određena pitanja, poput Damoklovog mača, sve vreme lebde nad protagonistima filma i nad paklenim situacijama u kojima se oni tokom filma nalaze. Neka od tih pitanja mogla bi biti: Šta, zaboga, ovi ljudi uopšte ovde traže? Koja ih je muka naterala da svoje živote svakodnevno stavljaju na kocku u nekim iračkim zabitima, na stotine hiljada milja udaljenim od njihovih kuća? Ko ih je tamo poslao i u ime čijih interesa?

U ZAMRAČENIM KABINETIMA PENTAGONA
Odgovori na ta i slična pitanja svakako ne bi bili prijatni za američki vojni i politički vrh, te stoga nije ni čudo što je film naišao na vrlo hladan prijem u vojnim krugovima. U zvaničnom dnevnom listu oružanih snaga SAD-a, koji je prevashodno namenjen vojnicima na službi u inostranstvu, Stars and Stripes, kolumnista, potpukovnik Dejvid Samers iznosi ocenu da je „Hurt Locker“ „štetan po imidž oružanih snaga SAD-a, da loše oslikava psihologiju individualnih vojnika, kao i da njegovi autori suštinski ne poznaju principe i mehanizme na osnovu kojih se odvija američka vojna intervencija u Iraku“. Ipak, ostaje činjenica da se svi junaci filma, odnosno svi američki vojnici trenutno stacionirani u Iraku, tamo nalaze na dobrovoljnoj, to jest profesionalnoj osnovi. U svetlu te činjenice, kao i u kontekstu nedavne odluke predsednika Obame da pošalje dodatnih 30.000 trupa u Avganistan, treba tumačiti tu ispoljenu nervozu vojnog establišmenta naspram jednog malog, nezavisnog filma kakav je „Hurt Locker“.
Naime, ponajviše zbog svetske finansijske krize, odziv za regrutaciju u SAD-u trenutno je na veoma visokom, gotovo rekordnom nivou. Zbog nedostatka poslovnih prilika na tržištu rada, sve više mladih Amerikanaca odlučuje se za vojnu službu kao način da prehrane svoje porodice i da isplate nagomilane studentske kredite, jer se Ujka Sem ponovo pokazao kao daleko najstabilniji poslodavac, koji iz godine u godinu raspolaže sa sve većim budžetom Ministarstva odbrane. Ako se zna da proces regrutacije smišljeno cilja one iz najsiromašnijih i najmanje obrazovanih slojeva, koji retko gledaju političke emisije i još ređe čitaju knjige iz oblasti međunarodnih odnosa, ali koji ipak relativno često posećuju bioskop, onda je sasvim razumljivo što film poput „Hurt Lockera“ izaziva zabrinutost u zamračenim kabinetima Pentagona.
Dok američki vojni stratezi i geopolitički eksperti, osokoljeni drastično popravljenim brojčanim stanjem i novim, vrtoglavim ciframa iz Obaminog vojnog budžeta, zadovoljno trljaju ruke i sanjaju neki novi pohod na evroazijske energetske resurse, Ketrin Bigelou u bioskope donosi slike golobradih američkih momaka iz Ohaja i Teksasa kako ostaju bez glava, utroba i udova u krvavom iračkom teatru apsurda. Na taj način njen hrabri film postaje protivteža slatkorečivim regrutacionim spotovima i posterima američke vojske koji obećavaju putovanja po svetu, obrazovanje, usavršavanje esencijalnih veština i razvoj ljudskih potencijala, a zapravo nude opasnost, nemoguće uslove života, patnju i moguću besmislenu smrt zarad tuđih interesa.
Možda bi ovaj film mogao da posluži sličnoj svrsi i u srpskim okvirima, naročito u kontekstu trenutne debate za i protiv pristupanja NATO-u. Možda bi se, u okviru referendumske kampanje, mogla organizovati jedna specijalna projekcija za ministra odbrane Šutanovca i druge NATO-entuzijaste na kojoj bi se mogli informisati o tome kako u praksi može da izgleda uključivanje u „evroatlantski sistem bezbednosti“. Takođe, trebalo bi film prikazati i profesionalnim srpskim vojnicima, od kojih se jednog dana očekuje da ginu za sitne pare u nekim bliskoistočnim ili kavkaskim nedođijama, kako bi potencijalnoj referendumskoj odluci koja se njih ponajviše tiče mogli pristupiti na obavešten i uravnotežen način. U svakom slučaju, „Hurt Locker“ vredi pogledati iz čisto filmskih, nepolitičkih razloga, pa je stoga velika šteta što selektori FEST-a nisu našli za shodno da ga uvrste u ovogodišnji program.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *