Gazela pukla, sve ostalo takođe…

Bitom Odžanski, gradić od 4.000 stanovnika na jugozapadu Poljske i ove zime ostaje jedini grad u toj zemlji čije vlasti ne čiste sneg sa ulica pošto je, kako navode, to besmisleno, jer će se on ionako sam otopiti. „Krivac“ za zavejane ulice je gradonačelnik Jacek Sauter kome sugrađani uz veliku podršku od 90 odsto glasova već 18 godina za redom poveravaju brigu o njihovom gradiću… „Varšava je za čišćenje snega dala toliko novca, koliko joj iznosi ceo godišnji budžet za kulturu“, kaže on. „To zaista nema nikakvog smisla!“… Međutim, čišćenje snega nije jedini Sauterov vid štednje gradskog novca. Čitavih 12 godina odbijao je da popravlja rupe i izlokane gradske ulice, uz obrazloženje da čeka okončanje radova na novoj kanalizaciji… „Kakvog smisla ima remont ulice koja će ionako biti raskopana?“, zapitao se tada Sauter.

NAJPOPLOČANIJI GRAD NA SVETU

Što se Beograda tiče (koji je, naravno, neuporedivo veći od pomenutog gradića) čišćenje snega verovatno da ima određenu svrsishodnost. Ali, zato, besomučno raskopavanje ulica (prvenstveno u centru grada), stavljanje pločica, pa onda opet raskopavanje zato što je nekakva instalacija pod zemljom pogrešno postavljena, pa ponovo stavljanje pločica, pa, onda, opet raskopavanje, pa, razume se, nanovo, pločice… jeste nešto što smo gledali i što gledamo već 10 godina, odnosno, od 2000. kada je tzv. demokratska opcija došla na vlast u Beogradu. Istina, tom periodu treba pridodati i prve četiri godine vladavine SPO-a u koaliciji sa DS-om, na gradskom nivou od 1996. godine, koji je ostao upamćen po „pandemiji“ postavljanja kioska sa pljeskavicama i kobasicama, kako na Terazijama, tako i tik uz Gradsku biblioteku u Knez Mihailovoj ulici na ulazu u Kalemegdan, a, nadasve, po dodeljivanju osam stotina stanova „zaslužnim“ funkcionerima i simpatizerima SPO-a!

Bilo kako bilo, Beograd je tako postao „najpopločaniji grad na svetu“, sa nekoliko triliona pločica! (Zamislite, ako se „ugradite“ jedan odsto u svaku pločicu…?!). Međutim „gradski čelnici“ kao da su zaboravili da žitelji prestonice koja leži na Savi i Dunavu, ne vole da od kuće do posla i nazad, preplivavaju svoje reke (svakako ne zimi!), već da ih prelaze preko mostova. A četrnaestogodišnja „demokratska vlast“ u Beogradu je smetnula s uma da beogradski mostovi, napravljeni još za vreme druga Tita i KPJ, nisu egipatske piramide koje služe samo za gledanje, već građevinski objekti preko kojih decenijama prelaze milioni vozila – te s toga ništa nije učinila da ih remontuje, ili, „ne daj Bože“, da napravi novi most. S izuzetkom, razume se, „stelt-mosta“, kao jedinstvenog srpskog brenda!… Verovatno da su tu kumovali i neki drugi faktori: jer, očigledno da je jedan odsto od svake pločice na beogradskim trotoarima daleko veća lova od, na primer, jedan odsto cene nekog grandioznog mosta preko Dunava ili Save!

I, desilo se ono što je moralo da se desi – „Gazela“ je pukla!

Saobraćajna policija je u četvrtak, 28 januara, oko 15 sati, dobila striktan nalog da obustavi teretni saobraćaj na mostu „Gazela“, iz pravca Niša ka Novom Beogradu. Nakon toga je za sva vozila zatvorena srednja traka u pravcu ka Novom Beogradu. Uzrok zatvaranja je pucanje dela glavnog nosača mosta na dva mesta. Odmah nakon toga u Beogradu je nastupio totalni saobraćajni kolaps! Istovremeno, počelo je i „vađenje“ gradskih i republičkih funkcionera oko „preraspodele krivice“ i prebacivanje „vrućeg kestenja“, jedno drugom u ruke…!

Gradsko veće Beograda je na sednici prošle subote usvojilo zaključak kojim se od nadležnih republičkih institucija traži da se odredi rok do kada će se čekati saglasnost evropskih banaka za dobijanje kredita za rekonstrukciju mosta „Gazela“, saopštio je gradonačelnik Dragan Đilas. Povodom tvrdnji da je problem sa povlačenjem evropskih kredita i prolongiranjem roka sa oktobra 2009. na mart ove godine, izazvan činjenicom da Romima raseljenim iz „divljeg naselja“ ispod „Gazele“ nisu obezbeđeni stanovi, Đilas je rekao da Beograd nije potpisao nikakav papir u kojem se navodi da je to obaveza grada. On je rekao da će morati da ga smene sa funkcije gradonačelnika, pre nego što raseljeni Romi dobiju stanove, ukoliko su ti stanovi uslov za dobijanje kredita. „Romi koji su živeli u nehigijenskim naseljima, po čijoj deci su skakali pacovi, sada žive u kontejnerima, legalnu struju im plaća Beograd, njihova deca idu u školu i dobijaju besplatne udžbenike“, izjavio je Đilas.

BRITANCI – UVIJENO, NEMCI – DIREKTNO

„Evropska banka za obnovu i razvoj traži da se naprave objekti od čvrstog materijala za Rome, kao i da se Romi, koji su raseljeni, zaposle i time reši njihov socijalni problem“, kaže Zoran Drobnjak, direktor JP „Putevi Srbije“. I, nastavlja: „Ne mogu nikog da optužim, ali ne može banka da nam kaže: napravite ozidane kuće, ako se zna da su Romi živeli u kartonima. Ne mogu da kažu: ‘zaposlite Rome’, ako se zna da su mnogi ljudi u Srbiji nezaposleni. Kad su dolazili predstavnici banaka, ja sam ih pitao: zašto da 800.000 građana koji žive u Novom Beogradu, kao i oni iz starog dela grada, budu žrtve 200 porodica Roma?“

Razumem opravdani revolt gradonačelnika Đilasa i direktora Drobnjaka, jer beskrupulozno manipulisanje nekih institucija EU sa tzv. ugrožavanjem prava nacionalnih manjina u Srbiji (iako sami Romi s tim nemaju nikakve veze, niti od toga imaju bilo kakve koristi) – naprosto, dobija šizofreni karakter! Zamislite, na primer, da su ispod „Gazele“ u „kartonskom naselju“ boravili prognani Srbi sa Kosova i Metohije i Hrvatske? Da li bi uslov monetarnih institucija EU za davanje kredita za rekonstrukciju mosta, bio njihovo preseljenje u objekte od cigle i maltera i momentalno nalaženje zaposlenja?!… Naprotiv, bojim se, da bi priča EU po tom pitanju imala neki savim drugačiji i neočekivani karakter.

Međutim, kao i uvek, ono što vam Britanci i njima slični u EU saopšte na „uvijen način“, Nemci vam, dopadalo se to nekome ili ne, saopšte direktno. Ambasador Nemačke u Beogradu, Volfram Mas, pohvalio je napredak Srbije u procesu „transformacije“ (?!), ali i upozorio da je proces približavanja Evropskoj uniji dugotrajan i da je reč o „trci na duge staze“. „Ne bih želeo nikog da plašim“, naglasio je on, „ali kod približavanja EU, bez obzira o kom se kandidatu radi, ne možemo govoriti o sprintu, već o maratonu.“

Jedino što je zaboravio da kaže jeste da je atinski ratnik, Filipid, koji je nakon pobede Atinjana nad Persijancima na Maratonskom polju, pretrčao 40 kilometara od Maratona do Atine, te potpuno iscrpljen, svojim sugrađanima rekao samo jednu reč: „Pobedili smo!“, odmah nakon toga, umro.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *