Banjaluka sve dalje od Beograda

Piše Anja Vujević

Emil Vlajki, politikolog i profesor Univerziteta u Banjaluci,  uveren je da je poseta hrvatskog predsednika Ive Josipovića Banjaluci i pojačan angažman Turske u BiH nastavak stare istorijske borbe za njihovu dominaciju na ovom prostoru

U svojevrsnom sukobu civilizacija o kojem je govorio Hantington, Hrvatska iza sebe ima Austriju, Nemačku i Vatikan, koje čine okosnicu EU, dok Turska dolazi kao glavni igrač SAD-a, preko NATO-a u kojem uz SAD ima najbrojnije snage, u čemu joj pomaže Srbija.
„Turska je ovde bila prisutna pet vekova i prema poslednjim izjavama njihovih zvaničnika imala je civilizacijsku ulogu na Balkanu. Oni tu misiju žele da nastave. Takođe, težnja Hrvatske za uticaj i teritoriju u BiH je stalno prisutna, što se posebno videlo za vreme Drugog svetskog rata, kada je cela BiH bila u sastavu NDH-a, pa do stvaranja Herceg-Bosne. Na žalost, Srbija gura BiH i RS u naručje Turske“, kaže Vlajki.

RAZLIČITE CIVILIZACIJE
Iako možda nekima razmišljanje uglednog politikologa i kandidata za potpredsednika RS zvuči kao teorija zavere, ono ipak ima snažno uporište u onom što je američki politikolog Samjuel Hantington definisao kao „različite civilizacije“.
Najteži slučajevi pocepanih zemalja su višenacionalne države, a najgori u toj kategoriji su države u kojima žive zajedno narodi sa različitim kulturnim nasleđem, ili, kako je to Hantington definisao, pripadaju različitim civilizacijama, kao što je slučaj sa BiH. Tenzije koje se s vremena na vreme jave npr. među Flamanima i Valoncima u Belgiji, ili, Baskima i Špancima u Španiji, su niskog intenziteta, jer ti narodi pripadaju istoj civilizaciji. Oni će svoje probleme, ako zatreba, rešavati i uz pomoć ostalih „zapadnih“ zemalja, a verovatnoća da bi izbili oružani konflikti je veoma mala.
Kako je međunarodnoj zajednici jasno da su kohezione sile u BiH veoma slabe, pored brutalne upotrebe političke sile korišćenjem tzv. „bonskih ovlaštenja“, ona pokušava da nametne cilj pristupanja EU kao zajednički cilj i skoro jedino političko pitanja oko koga svi u BiH imaju konsenzus. Problem međunarodnih političara je što su i oni svesni da zemlje EU u ovom trenutku ne žele u svom sastavu BiH, ali ni ostale države zapadnog Balkana. Da bi prikrili tu činjenicu, postavljaće stalno nove uslove za pristupanje, kako bi odgovornost prebacile na zemlje kandidate. Najbolji primer za to je sudbina turskog pristupanja EU. Tek kada su ispucali sve druge argumente, priznali su da se u stvari radi o civilizacijskim razlikama preko kojih pojedine članice EU ne mogu da pređu.
Turska, svoju šansu da se nametne EU, vidi u islamskoj civilizaciji na Balkanu, zbog čega ne krije svoje snove o revitalizaciji otomanskog Balkana, ovog puta preko NATO-a. S druge strane, zemlje EU su na sarajevskoj konferenciji „EU – zapadni Balkan“ jasno poručile da će zemlje regiona pojedinačno morati ispuniti „rigorozne uslove“ za prijem u EU.
A sama činjenica da je BiH ispunila daleko širu listu uslova za viznu liberalizaciju od Srbije, a da joj je poručeno da će „viznu liberalizaciju dobiti pre zime, samo ne znamo kada će pasti sneg“, govori u prilog tome da BiH može stati u red iza Turske za prijem u EU.
„Cilj Turske je da preko NATO-a zavlada ovim prostorima. Tu nema velike filozofije. Boris Tadić je postao njihova marioneta. Kada su odlučivali koga će dovesti na vlast ono su izmerili njegov psihološki profil i videli da na njega mogu delovati. I on im savršeno služi: dao je Kosmet, bošnjački jezik je u Sandžaku ravnopravan sa srpskim, dao im je onu sramotu od deklaracije o Srebrenici, regionalizovao Vojvodinu, a sada i RS gura u naručje Turske“, smatra profesor Emil Vlajki.

Još pre četiri godine predvideo da će „nova raspodela interesnih sfera na Balkanu verovatno suprotstaviti bosanske Srbe i one iz Srbije“: Emil Vlajki

PROTIV SRPSKE
Deklaracijom o Srebrenici i Istanbulskom deklaracijom, Srbija je Srpskoj, kaže on, zabila nož u leđa RS:
„Međunarodni sud pravde u Hagu oslobodio je Srbiju odgovornosti za taj navodni genocid, ali usvajanjem te rezolucije srpski parlament je Srbe u RS proglasio odgovornima za taj zločin. Iz Istanbulske deklaracije jasno je da Tadić radi u interesu SAD-a i omogućava dominaciju Turske u BiH i na Balkanu. Oni njega uvaljuju u sve prljavije stvari i ja mislim da hoće da ga se reše kada izvrši te prljave zadatke“.
Zašto Tadić gura RS i BiH u NATO, kaže Vlajki, u prošlom broju „Pečata“ sjajno je objasnio Vladislav Jovanović.
Hrvatska, s druge strane, prema njegovom mišljenju, sve do izbora Josipovića nije pokazivala interes prema BiH, jer nije smela da otvoreno pokazuju svoje aspiracije dok se borila da uđe u EU.
„Sada kada je Hrvatska  na pragu EU, njena politika prema BiH će se u potpunosti promeniti jer ona želi dominaciju nad ovim prostorom“, uveren je Vlajki koji je, kako se ispostavilo bez greške, još pre četiri godine predvideo da će „nova raspodela interesnih sfera na Balkanu verovatno suprotstaviti bosanske Srbe i one iz Srbije“.
Na naše pitanje da li u BiH, odnosno, RS ima dovoljno snaga da se odupru članstvu u NATO-u i, možda, kao solomonsko rešenje predlože ono što je u jednom od brojeva „Pečata“ kao ideju izneo Aleksandar Pavić – status posmatrača u NATO-u i Organizaciji dogovora o kolektivnoj bezbednosti, Vlajki je odgovorio:
„Ja bih voleo da tako bude, ali mislim da su ove vlasti i u Federaciji i u RS dovoljno korumpirane da im se to ne dozvoli. Čini mi se da je Jalta ponovo oživela i, ako je ova moja procena tačna, situacija se dodatno komplikuje. Amerikanci prave sanitarni obruč oko Rusije i hoće da imaju čitav region. Ako se Rusija, koja je ojačala, uspe izboriti da Srbija zadrži neutralan status, onda je napravila veliki diplomatski uspeh“.
Da li je Srbija napravila u Sarajevu diplomatski uspeh, kako tvrdi ministar inostranih poslova Vuk Jeremić, jer je tobože osujetila pokušaj predstavnika Prištine da na ministarskoj konferenciji „EU-Zapadni Balkan“ govore izvan Rezolucije 1244, i to tako što na jarbolima nije bilo zastava država, a učesnici konferencije su bili zastupljeni samo imenom, bez naziva države?
„Jeremić je morao tako reći. Priznavanje Kosova je gotova stvar što se tiče Tadićeve ekipe. Sada traže izlaznu strategiju kako da se malo po malo stvari zabašure“.

ANKARA-BEOGRAD-SARAJEVO
I dok se pred BiH njena centralizacija postavlja kao uslov svih uslova za integracije u NATO i EU, pred Srbiju se postavljaju sasvim suprotni uslovi – amputacija jednog njenog dela, regionalizacija i decentralizacija ostatka.
„To je zato što Srbiji ne veruju. Oni misle da će se Srbija kad-tad prikloniti Rusiji, i žele da je podele na paramparčad“, smatra Vlajki.
U situaciji kada je, uprkos svemu neizvesna skora budućnost država zapadnog Balkana u pogledu članstva u EU, kada je evidentno da ni posle 14 godina od stvaranja dejtonske BiH govor mržnje i međunacionalnih tenzija ne popušta, za RS nema dileme – mora sačuvati status koji je dobila Dejtonskim sporazumom i odupreti se pritiscima za dalju centralizaciju. Poziciju RS dodatno otežava nedostatak institucionalne saradnje i izostanak bilo kakvog ozbiljnog dogovora sa Srbijom, u čemu se Banjaluka prilično loše snalazi, tražeći izlaz u koaliciji sa HDZ.
Od raspada nekadašnje Jugoslavije, odnosi Srbije i RS nikada nisu bili na nižem nivou. Čak ni u ona teška ratna vremena, kada je Srbija uvela sankcije RS, nije se desilo da tadašnje rukovodstvo Srbije ne upozna vrh Srpske sa razgovorima koje vodi ili da donese neki akt u skupštini koji otežava položaj RS, kao što je bio slučaj sa Istanbulskom deklaracijom i deklaracijom o Srebrenici.
Sastanak Veća za saradnju RS i Srbije, koji se već godinama unazad tradicionalno održava isključivo pred neke izbore, a čije odluke redovno ostanu mrtvo slovo na papiru, samo je nevešt pokušaj prikrivanja dubine krize u koju su zapali odnosi dve srpske zemlje.
Kako je moguće da predsednik Srbije potpiše jedan dokument koji je štetan za RS, kao što je Istanbulska deklaracija, a da se pri tome o njegovom sadržaju ne konsultuje s rukovodstvom RS? Ili, kako je moguće da Skupština Srbije usvoji deklaraciju o Srebrenici, kojom teret genocida stavlja na dušu RS, a da ne pokuša sa RS iznaći neko rešenje? Ako se u ratu rukovodstvo RS suprotstavilo Srbiji, svom jedinom savezniku, i odbacilo Vens-Ovenov plan, zašto sadašnje rukovodstvo nema hrabrosti da odbaci Istanbulsku deklaraciju, za šta postoje dva jednostavna ustavno-pravna mehanizma (veto i apelacija Ustavnom sudu BiH), i institucionalno se odredi spram deklaracije o Srebrenici?
Prvobitno negodovanje Banja Luke koje se potom pretvorilo u odbranu poteza Borisa Tadića, pa čak i pozdravljanje nove osovine Ankara-Beograd-Sarajevo, može se objasniti na dva načina.
Prvi je da je Tadić ipak poteze vukao u tajnom dosluhu s Banjalukom kako bi put BiH u NATO bio nepovratno trasiran. Ovom u prilog ide radikalan zaokret vlasti u Banjaluci spram ulaska BiH u NATO, koja s jedne strane kaže: „Mi smo za NATO, ali neka narod odluči na referendumu“, a, s druge strane odbacuje zahteve da se taj referendum raspiše zajedno s oktobarskim izborima, naziva ih „glupošću“ i dosledno odbacuje svaki zahtev da se ovo pitanje razmotri u NS RS.
Drugo objašnjenje je malo komplikovanije i, prema njemu, moguće je da je Tadić radio na svoju ruku, ali zbog podeljenosti unutar vladajućeg SNSD-a koja je više nego javna i očita, Milorad Dodik je morao progutati knedlu radi mira u partiji, jer je proamerička struja u vrhu njegove partije (koja nije nimalo naklona njegovim stavovima ) brojnija u odnosu na njegove pristalice.

ČITAVA BiH JE NA STOLU
Udaljavajući se od Beograda, Banja Luka je počela da se približava Zagrebu. U tome ne bi trebalo da bude ništa loše ukoliko je reč o ekonomskoj saradnji i unapređenju dobrosusedskih odnosa. Međutim, najavljeno sklapanje koalicionog sporazuma SNSD-a sa HDZ-om i prilično samopouzdana tvrdnja lidera HDZ-a Dragana Čovića da će nakon izbora BiH dobiti novi ustav koji podrazumeva četiri teritorijalne jedinice, ali i prethodna Dodikova neskrivena podrška stvaranju trećeg entiteta, stvara bojazan da se „iza brda ipak nešto krupno valja“.
Prosto je nemoguće dokučiti koji je interes Srba da Hrvatima po četvrti put u 100 godina prave državu, kada znamo kako su se prethodna tri puta završila.
Nemoguće je naći razuman odgovor na pitanje koji je zajednički interes SNSD-a i HDZ-a čiji lider kaže: „Čitava BiH je na stolu“.
Osim tog, hrvatski problem je posledica Vašingtonskog sporazuma i rešenja za njega treba tražiti u okviru ovog dokumenta kojim je uspostavljena Muslimansko-hrvatska federacija. Mesto za rešavanje hrvatskog pitanja je Ustav Federacije BiH, a ne dejtonski Ustav BiH. Svako zadiranje u temeljni član ovog Ustava (BiH se sastoji od dva entiteta: Federacije BiH i RS ) znači stavljanje van snage Dejtonskog mirovnog sporazuma, čime bi RS ostala bez mogućnosti zaštite od strane njegovih garanata i morala bi sama da se nosi sa svim budućim pritiscima.
Bežeći od jednog problema, zvanog Boris Tadić, RS je krenula ka Pandorinoj kutiji.
Ukoliko se Banjaluka što pre ne presabere i ne shvati da na ovu Srbiju ne može da računa, te joj jasno ne stavi na znanje da će se odupreti i njenim pritiscima; ukoliko ne shvati da je pritiscima iznuđene „reforme reformi reformi“ nikada neće odvesti u EU, ali hoće u nestanak, i da joj jedinu zagarantovanu budućnost daje Dejtonski mirovni sporazum – sudbina Srbije i RS mogla bi biti kao i sudbina mosta na Rači. Ni na nebu ni na zemlji. Davno započet, nikada dovršen. Nikome ovakav potreban, voda ga je odnela.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *