Истина и помирење на Западном Балкану

Aлександар Вулин, министар у влади Србије, наљутио је Хрвате и понекога у Србији, зато што је злочинцима, који и сами признају да су злочинци, рекао да јесу злочинци. Нешто у свему томе очигледно није како треба, а оно што понајвише није како треба јесте процес утврђивања истине и помирења на Западном Балкану, како га виде они који би тим процесом, због сопствене користи, желели да управљају.
Гнев свеколике хрватске и, рекло би се, прохрватског дела српске јавности, Вулин је на себе навукао зато што је, пред костима мученика које су хрватске усташе 1941. године убиле у Јадовну, на месту на којем то што је речено и мора да буде речено јер ништа друго и не би имало смисла, изговорио једну историјску истину и једно логично запажање: да је хрватски надбискуп Алојзије Степинац био врховни викар усташке, хрватске, војске Анте Павелића, и да се не могу исти венци полагати пред усташама и пред жртвама усташа.
Ова Вулинова изјава, оценила је Загребачка надбискупија поносна на свог Блаженика Степинца, за Хрвате је понижавајућа. И то је потпуно тачно. Истина за Хрвате јесте понижавајућа. Баш зато, вербални напади и изливи гнева који су уследили били су само ad hominem напади на Александра Вулина да је непристојан, неваспитан, да је његов иступ био „четнички“… а не оспоравање онога што је пред Шарановом јамом Вулин изговорио.
Важнија од хрватске љутње на истину, међутим, била је реакција председнице Хрватске Колинде Грабар Китаровић, зато што је и нехотице открила на чему утврђивање истине и помирење у региону заправо треба да почивају, и уопште, на чему треба да се заснива пут Србије ка Европској унији.
„Вулин је заправо проблем премијера Вучића, који мора да одлучи куда иде“, поручила је Грабар Китаровић, и истакла да се „с људима као што је Вулин не може ући у заједницу ослобођених, уљуђених демократских држава као што је ЕУ“.
Шта нам је хрватска председница овиме поручила? Поручила је да се истина и помирење по мери ЕУ и њеног прекоокеанског патрона не могу градити на истини. Срби, ако хоће да се помире са суседима и тако помирени оду у Европу, могу да се помире и да оду само ако своје жртве забораве јер је то, ваљда, уљуђено и демократски, и ако на себе навуку кривицу геноцидности као што то предлажу Британци са својом резолуцијом о Сребреници. Другим речима, пут Србије у Европску унију води преко заборава, прећуткивања и подметања. Треба ли нам такав пут?

7 коментара

  1. Narodi na Balkanu ce se pomiriti ako i kada budu sami odlucivali o svojoj sudbini.A do tada.Oni kopji odlucuju o n jihovoj sudbini ce ih zavadjati sa Srbima i huskati ih na Srbe,Zasto,Zato sto ce na taj nacin kontrolisati Srbiju i stalno je drzati u tenziji.Zasto.Zato sto Srbi mnemogu biti na njihovoj strani.Srbi su uvek bili i bice na strani pravde i istine,To je nas usud ,zapis.To je nas gen.Pa zato smo i OSTALI SRBI DO DANAS.40% evrope to nije moglo.

  2. E, ako je to rekla Kolinda Grobar, onda stvarno treba da se zabrinemo kakva je to zajednica oslobođenih, uljuđenih i sl. Kolinda je sa preko milion srpskih žrtava ušla u EU konc.logor. Šta ćemo mi tamo?

    • Da samo dodam par reči kako bi sve bilo još jasnije. Hrvatska je 1993 godine donela zakon kojim se hrvatskim vojnicima NDH (ustašama) uračunava četiri godine (1941-1945) u radni staž, kao i dodela penzija po mišljenju Tuđmana i njegovih koji su tada bili na vlasti. Kako su ustaše zaradile 4 godine radnog staža i kakav je to rad bio, vidimo na slici priloženoj uz ovaj članak. Pogledajte još jednom tu sliku i zapitajmo se koliko mora biti bolestan um ljudi koji ovakvim monstrumima za ovakav rad dodeljuju penziju i radni staž. Da, to im je Tuđman dao, a Kolinda Grabar Kitarović je kao nova predsednica Hrvatske rekla : ” Ja ću nastaviti tamo gde je Tuđman stao.”

  3. OVO JE ČLANAK IZ HRVATSKIH NOVINA OBJAVLJEN PRE NEKOLIKO GODINA. NAPISAO GA JE JEDAN OBJEKTIVAN USAMLJENI NOVINAR KOJI JE ČESTO NAPADAN I PROGANJAN ZBOG SVOJE OBJEKTIVNOSTI:
    Za vojnike NDH godišnje plaćamo 350 milijuna kuna.
    Ima, naime, zemalja u kojima Hitlerovi vojnici žive sasvim lijepe penzionerske dane. Za njihove hrvatske kolege, recimo, ne postoji ništa što bi ih u njihovoj spokojnoj starosti uvjerili da su onomad izgubili rat: poslijepodne šetaju kvartovima išaranim nacističkim simbolima, navečer na dalekovidnici gledaju prijenos utakmice reprezentacije NDH i slušaju kako stadion skladno skandira “Za dom spremni!”, a ujutro čekaju poštara da im donese penziju zasluženu ratnim stažom u Ustaškoj vojnici. Što se njih tiče, ništa im drukčije umirovljenički dani ne bi izgledali ni da je Hitler pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Osim što bi im vojna penzija, poznavajući njemačku ekonomičnost, bila nešto manja.
    U toj egzotičnoj državici ostarjeli nacist tako ne samo da se ne mora kriti od države – nabavljati krivotvorene dokumente i smišljati cijelu alternativnu biografiju – već, upravo obrnuto, mora državi dokazivati da je zaista bio pripadnik Poglavnikova Tjelesnog zdruga.
    – Žao mi je, gospodine – umorno će ona. – Morat ćete u Državni arhiv po potvrdu.
    Hrvatski državni arhiv zatrpan je tako zahtjevima ostarjelih ustaša koji zbog ostvarivanja prava na vojnu mirovinu traže potvrdu da su od tada do tada bili u toj i toj postrojbi “Domovinske vojske”, kako se po novome zovu svi koji su izgubili u Drugom svjetskom ratu.
    – Ja sam ovaj lijevo – ponavlja onda onaj starac, već malo i nervozan. – S pištoljem.
    – Žao mi je, ali nemamo vas nigdje – odgovore mu u Hrvatskom državnom arhivu. – Jedino da pitate u Beogradu
    Ima, eto, trenutaka u životu – ne događaju se često, ali kad se dogode upravo su kozmički veličanstveni – što čovjeka ozbiljno pokolebaju u njegovoj čvrstoj vjeri da Bog ne postoji. Hrvatski državni arhiv, naime, ima prilično bijedan fundus dokumenata Nezavisne Države Hrvatske – gotovo cjelokupna pismohrana Pavelićeva državčeta nakon oslogođenja završila je u Beogradu pa ljuti hrvatski ustaše, da bi dokazali svoj ratni staž, po potvrde moraju u Vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Srbije!
    Ja da sam razmišljao kako da ih zajebem – godinu dana da sam zadojen patološkom mržnjom prema Hrvatskoj smišljao nekakav upravo đavolski zao historijski zajeb za Hitlerove ustaške podguzine – ne bih se bolje dosjetio. Tko god da je taj što je stvari namjestio tako da ljuti Pavelićevi bojovnici po potvrdu za ustašku penziju moraju u Beograd, u srpski Vojni arhiv na Čukarici – tamo dakle gdje se izdaju potvrde za četničke penzije – taj je, pitate li mene, ozbiljan zajebant. Ne može to svakome pasti na pamet.
    Ukratko, rekli bi Bosanci, ima Boga taman da je ovolički.
    Sedamdeset godina kasnije, ostvarili tako mrki Pavelićevi bojovnici mladenačke snove, pa eto ih preko Drine, u Beogradu. Spustila se gusta magla na Čukaricu.
    – Pomaže Bog, čiča! Bogami gadna magla jutros, a? – srdačno tako službenica Vojnog arhiva Srbije komentira vrijeme sa časnom starinom na drugoj strani šaltera, pa uzima papire. – Jel vam to za potvrdu?
    – Aha – kaže onda stari legionar, ublijedio od straha. – Ja sam ovaj desno, s povezom na očima.- Kuku, deda, pa vas ubiše! – gleda gospođa fotografiju, sopstvenim očima ne veruje. – Pfu, mamu im je*em ustašku!
    – Ma znam, nije to za mene. To mi je za udovicu.
    Otišao tako Pavelićev veteran u Beograd kao ustaša, pa se vratio kao žrtva jasenovačkog logora, sa sve potvrdom srpskog Vojnog arhiva. A onaj stari cinik gore gleda i smije se. Ne zna da li da mu do kraja teksta uopće kaže kako žrtve Jasenovca u Hrvatskoj, za razliku od svojih ubojica, nemaju nikakve penzije ni novčane naknade. Što bi se reklo jezikom poražene vojske, džabe je krečio.

  4. Gospodin Aleksandar Vulin je rekao ono što svako zna i što je dokazano. Stepinac je bio ustaški vikar, izdašno sarađivao sa ustašama i sa Pavelićem.

    (Ne zaboravimo, u vrijeme 2.svjetskog rata BiH je bila pod okupacijom Hrvatske u tadašnjoj NDH, nacističkoj državi).

    Govore da je on(Stepinac) svetac- u najmanju ruku. Ali, molim vas, neka mi neko da bilo kakav njegov pokušaj, ili protest protiv odvođenja jevreja, srba i antifašista u zloglasne logore. Nikada nije digao svoj glas protiv ubijanja navedenih ljudi, pri čemu treba tu dodati i rome(cigane).

    On ne može biti svetac ni tzv. blaženi jer je saučesnik u zločinima protiv srba, jevreja, cigana i antifašista. On je bio desna ruka Paveliča, na koga se Pavelić pozivao i oslanjao. Jadovno je samo jedno od mjesta stradanja, uglavnom nevinih, ljudi i ljudi koji nisu bili nastrojeni ustaškom režimu.

    Gospodine Aleksandre Vulin, svaka Vam čast.

    Ne gledajte na neke izopačene ljude, državnike i državnice. To su skorojevići. Oni bi “da budu jebani a da im ne uđe”. E to ne može.

    (Upozoravam čitaoce da slično moramo razmišljati i o četnicima).

  5. Razum da treba nekako smiriti ituaciju ali nikako ne razumem “SAGINJANJE GLAVE”. Šta to znači da nemamo ponosa, da i dalje doszvolimo da nas gaze a mi se i dalje izvinjavamo. Kome, zbog čega. Jesmo li mi poveli ove sulude ratove, nismo. Zato nisam blesav ali neke stvari ne smemo i ne moramo činiti da bi udovoljili drugima.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *