/polemika/ Nevješto razvjenčavanje mitova

Piše Mitar Popović

Objavljujemo polemički osvrt profesora Mitra Popovića na tekst „ Lažni mitovi o Staljinu“  (štampan u „Pečatu“ br. 302 od…januara ove godine)

Razvjenčavanje lažnih mitova o ličnostima je hvale vrijedan poduhvat, ali to ponekad ne polazi za rukom ni veoma kompetentnim istoričarima. Autor teksta „Lažni mitovi o Staljinu“, Ranko Gojković prihvatio se tog posla, ne poznajući neke osnovne činjenice o kojima piše, a neke posmatrajući kroz ideološku prizmu što iskrivljuje pravo stanje stvari. Iznoseći mnoge neistine, R. G. nanosi ozbiljnu štetu svojoj namjeri da ukaže na političku pozadinu izjednačavanja Hitlera i Staljina. Već na samom početku, R. G. zaboravlja da je sastavni dio ove teze izjednačavanje nacizma i komunizma. Kada je Savjet Evrope objavio ovakvu ocjenu, ruski patrijarh je reagovao rekavši da je to neprihvatljivo jer komunizam nije bio čovekomrzačka ideologija, iako je počinio mnoga zla djela.

 

„OBNAVLJANJE RIMSKE IMPERIJE“ Prva netačnost je da je Lenjin Zapadnu Ukrajinu i Zapadnu Belorusiju „poklonio“ Poljacima Brest-Litovksim mirom. Ove teritorije izgubljene su dvije godine kasnije, Riškim mirom, posle neočekivanog poraza Crvene armije u ratu s Poljskom. Do rata je došlo zbog poljske agresije na Sovjetsku Ukrajinu i Belorusko-Litvansku Sovjetsku Republiku, samostalne republike koje su imale sporazume o vojnoj saradnji sa Sovjetskom Rusijom. Za kratko vrijeme Crvena armija je protjerala agresore preko granice. Uz saglasnost poljskih komunista odlučeno je da se pređe granica i uskoro se Varšava našla u obruču.

Prije početka rata u Poljskoj izbijali su seljački nemiri, radnici su okupirali fabrike, a u Njemačkoj je izbio generalni štrajk. Lenjin je bio opčinjen idejom svjetske revolucije i očekivao je da će u ovim zemljama odmah izbiti revolucija koja će se proširiti na ostale zemlje. „Preko Varšave vodi put za Berlin i Pariz“, govorio je tada Lenjin crvenoarmejcima na mitingu. Slično je govorio i Tuhačevski. Ali Crvenu armiju nije dočekala revolucija u Poljskoj, niti neki herojski otpor.

Rat je izgubljen zato što bivši serski poručnik Tuhačevski, bivši carski podoficir Buđoni i bivši bogoslov Staljin, našavši se na generalskim dužnostima, nijesu uradili ono što bi uradio veliki školovani general, nijesu osigurali prostor između pozicija svojih armija. To su uočili njemački savjetnici i poljska armija je kroz nebranjeni prostor prodrla duboko u pozadinu protivnika i presjekla linije snabdjevanja i komunikacija. Ostavši bez hrane i municije, crvenoarmejci  su postali lak plijen poljske armije, o čijim vojničkim kvalitetima ni njen vrhovni komandant, predsjednik Pilsudski, nije imao visoko mišljenje. Barem tako tvrdi njegov ađutant u svojim memoarima. Od oko 150 hiljada zarobljenika, više od polovine je brutalno ubijeno, uključujući ranjenike po bolnicama, ili pomrlo u logorima. Postoji mišljenje da je masakr nekoliko hiljada poljskih oficira u Katinskoj šumi bio Staljinova osveta za ovaj masakr. Hruščov je uništio sve dokumente o Katinskoj šumi. Sačuvan je samo podatak da je vršena neka istraga i da je više od 400 oficira oslobođeno optužbe.

Lenjin je, inače, Brest-Litovskim mirom prepustio Njemcima samo Ukrajinu; Poljska i Letonija bile su okupirane još u vrijeme cara Nikolaja, a Kavkaz je okupirala Turska. Boljševici su svim narodima Rusije priznali pravo na samoodređenje do otcepljenja, ali je ovo pravo na normalan način iskoristila samo Finska. Izaslanik sovjetske vlade na proglašenju nezavisnosti bio je lično Staljin. Čestitao je Fincima samostalnost, a zatim otišao kod finskih socijalista i rekao da ako žele da dignu revoluciju, mogu računati na sovjetsku pomoć. Sve ostale države koje su proglasile nezavisnost od Rusije učinile su to u uslovima strane okupacije, Njemačke i Turske.

Ustanak finskih socijalista bio je ugušen uz obilatu pomoć Njemačke. U Letoniji nije imao ko da diže revoluciju jer se skoro cjelokupno vojno sposobno stanovništvo nalazilo van granice, u Crvenoj armiji. Boljševički ustanci su uspješno izvedeni jedino na Kavkazu, uz pomoć Crvene armije. U memoarskoj literaturi srećemo podatak da su bijeli emigranti ovo doživljavali kao Lenjinovo obnavljanje Rimske imperije. Lenjin je, međutim, smatrao da je čvrsta i stabilna samo ona država u koju narodi ulaze dobrovoljno.

 

NA SCENU STUPA TROCKI Lenjinovo popuštanje pred agresorom bilo je očigledno i takođe predmet mnogih lažnih mitova. Izazvalo je čak i ustanak levih esera, koji nijesu prihvatali takvo kapitulantstvo. Ali Sovjetska Rusija nije bila u stanju da se suprotstavi Njemačkoj, čak i da nije istovremeno trajao građanski rat u zemlji. Ruskoj armiji nanijela je smrtonosni udarac još privremena vlada tzv. Naredbom br. 1  kojom se ukidaju hijerarhije u vojsci i obavezno izvršavanje naređenja. A Lenjin je armiju dokrajčio utopističkim idejama o narodnoj vojsci koja sama bira komandire iz naroda.

Kada su objavili Dekret o miru, boljševici su očekivali da će njihovo odustajanje od rata dovesti do sveopšteg mira i da će vojnici okrenuti bajonete protiv sopstvene buržoazije. Takvih pokušaja je bilo u Francuskoj i Njemačkoj, ali su krvavo ugušeni. Nijemci se nijesu osvrtali na Dekret o miru i uskoro su kod Pskova i Narve katastrofalno porazili „narodnu vojsku“, pod komandom mornara Dibenka. Da im nije priskočio u pomoć carski pukovnik Jordan Pehlevanov i organizovao odbranu, stigli bi do Petrograda. Tada na scenu stupa Trocki i ultimativno zahtijeva od Lenjina da se stvori organizovana i  disciplinovana armija, u koju bi bili uključeni i bivši carski oficiri.

Danas je nesporno da su Trocki i njegov pomoćnik Skljarski najzaslužniji za stvaranje moćne Crvene armije, a ta je zasluga, inače, dugo pripisivana Staljinu. Gorki  u svojim uspomenama na Lenjina navodi oduševljene pohvale Trockom, ali taj deo je izbačen iz sovjetskih izdanja.

Kada je general Vrangel emigrirao, pitali su ga da li mu je teško što napušta Rusiju. Odgovorio je: „Ne, nije mi strašno što napuštam Rusiju. Sada oni, boljševici, imaju takvu armiju da od sada Rusija ne treba da se plaši nikakvog spoljašnjeg neprijatelja. Mi smo im naoštrili mačeve.“ U mnogim disidentskim knjigama, koje sam svojevremeno čitao, bilo je i negativnih ocjena Trockog, ali nikada nijesam pročitao ništa o njegovoj „rusofobiji“ ili o planovima čije bi ostvarenje donijelo Rusima sudbinu američkih Indijanaca.

Razilaženje između Staljina i Trockog nastalo je zbog svijetske revolucije. Zahvaljujući onome što narod zove „zdrava seljačka pamet“, Staljin je brzo shvatio da od svjetske revolucije neće biti ništa i proglasio tezu o izgradnji socijalizma u jednoj zemlji. Nije mi poznato da se zbog ruskog patriotizma u vreme Trockog  krivično odgovaralo. Znam da je Lenjin negodovao kada se u vrijeme rata s Poljskom u štampi pojavio izvjestan broj šovinističkih antipoljskih tekstova. Za savremene desničare i to je manifestacija „rusofobskog internacionalizma“. Međutim, valja znati da se u Crvenoj armiji borio veliki broj Poljaka, prema nepotvrđenim procjenama preko 120 hiljada. Ako je iz male Letonije sa oko milion stanovnika u Crvenoj armiji bilo preko 36 hiljada vojnika, realno je da je od dvadesetak puta brojnijih Poljaka iz ruskog dijela Poljske  bilo toliko u Crvenoj armiji. A ti Poljaci nisu krenuli u Poljsku da je podjarme, da je vrate u rusku imperiju, već da donesu „zemlju seljacima, fabrike radnicima i mir narodima“ i u svojoj užoj domovini. U takvim okolnostima Lenjinova reakcija je bila sasvim prirodna i opravdana. Minjin i Požarski , koji su istjerali Poljake iz Rusije, zaista nijesu imali nikakve veze sa aktuelnim rusko-poljskim ratom.

 

PRIJATELJSKA USLUGA ABVERA NKVD-A Prosto je nevjerovatno da je R. G. ponovio optužbe protiv maršala Tuhačevskog, za koje je odavno poznato da su falsifikat. Tuhačevski je optužen za pripremanje državnog udara i veze sa nemačkom obaveštajnom službom, Abverom. Dokumenta o toj „saradnji“ uručio je Rusima češki diplomata. Hruščov je tvrdio da je ove lažne materijale isfabrikovao sam Abver da bi uništio opasnog protivnika. Tuhačevski je, naime, 1936. godine objavio tekst u kojem tvrdi da je nacistička agresija u budućnosti neizbježna i da se SSSR mora vojnički pripremiti za rat. Neki autori, među njima i poznati sovjetolog Robert Konkvest, tvrde da je ovaj materijal bio prijateljska usluga Abvera kolegama iz NKVD-a, što ne isključuje navedeni posebni interes Abvera. U poslednje vrijeme u medijima se iznosi tvrdnja da je Tuhačevski ipak pripremao državni udar, ali s ciljem da ukloni konzervativne vojne rukovodioce Vorošilova, Buđonija i druge koji su bili odani Staljinu ali su kočili modernizaciju armije.

Čistka u armiji koja je uslijedila imala je katastrofalne posljedice po odbrambenu sposobnost SSSR-a. Stari kadrovi sa iskustvom iz građanskog rata bili su nesposobni za vođenje modernog rata. Staljin je morao posebnom naredbom da zabrani frontalne juriše kao metod vođenja borbe. Niži komandanti postavljeni na komandantske položaje pokazali su isto odsustvo „komandantskog razmišljanja“, kao i njihovi prethodnici u rusko-poljskom ratu. Crvena armija je u početku pružala herojski otpor, a do izdaje i masovne predaje došlo je kasnije, kada su se mnoge jedinice našle opkoljene zbog nestručnog komandovanja. Staljin je brzo shvatio problem, povukao Vorošilova i Buđonija iz vođenja ratnih operacija, a preživjele represirane oficire pravo iz logora vratio u armiju, među njima i maršala Rokosovskog.

Jedan od objektivnih razloga prvih poraza bila je Staljinova opravdana namjera da po svaku cijenu izbjegne optužbe da je SSSR započeo rat. Razlog za to je bio i dvoličan stav američkog Kongresa da će Amerika ratovati na strani onoga ko bude napadnut. Staljin je dobro pamtio kako je Hitler isfabrikovao lažni povod za rat s Poljskom, pa je zabranio da se odgovara na njemačke napade. Čak je oduzeo granate pograničnoj artiljeriji. Nijemci su brzo savladali pogranične jedinice i prodrli duboko na teritoriju protivnika, što je još više dezorganizovalo odbranu. I o ovoj epizodi rata stvarani su lažni mitovi.

 

PLANOVI ZA „EROZIJU SOCIJALIZMA“ Staljin je bio čovjek svoje epohe, kao što je i komunistička ideologija u onom obliku bila ideologija svoje epohe. Bio je protivurječna ličnost u kojoj su se preplitale pozitivne i negativne crte. Učinio je mnogo za pobjedu komunističkih ideja, ali je mnogo učinio i na njihovom satjerivanju u ćorsokak, što je olakšalo planove za „eroziju socijalizma“ i razbijanje SSSR-a. Besmisleno je braniti Staljina napadima na komunizam. Staljina ne napadaju da bi ruski narod optuživali za sva zla ovog svijeta, već zato da bi , pozivajući se na njegove greške i zločine, suzbili svaku pomisao na očuvanje socijalnih tekovina radnih ljudi, koje su nastale upravo zahvaljujući socijalističkim i  komunističkim idejama. Globalistički neoliberalizam donio je narodima Rusije nebrojene žrtve i patnje, a divlji kapitalizam im je donio na ulice Divlji zapad. Rusiji, prvi put u njenoj istoriji, prijeti opasnost da se raspadne u međunacionalnim sukobima. Dio ruske elite, predsjednik Putin i vrhovi zvaničnih ruskih religija, shvataju da su tenzije nastale zbog ekonomskih i socijalnih problema. Ali u društvu se sve više širi nacionalistička histerija, koja u kriznim situacijama lako može destabilizovati zemlju.

Poznati ruski filosof i sociolog, Aleksandar Zinovjev izjavio je, pred kraj života, da piše knjigu „Novi komunistički manifest“, jer ne postoje više nikakvi drugi ideali osim komunističkih i da se pad čovječanstva može zaustaviti samo borbom za socijalističko društveno uređenje. Izgleda da nije uspio da završi knjigu, ali se u njegovim drugim knjigama i člancima mogu naći obrisi tog budućeg novog komunizma. On nije zasnovan na Lenjinovim utopističkim idejama. Zinovjev izričito kaže da treba odbaciti utopističke ideje o odumiranju države, klase i novca i graditi društvo socijalne ravnopravnosti i harmonije. To buduće društvo najviše podseća na  „švedski socijalizam“, iz boljih dana, prije restrikcija koje im je donijela globalizacija. U tom sistemu bilo je malo komunističkih ideja , ali dosta ostvarenih komunističkih ideala. Više je zasnovan na ideji Džona Kejnsa nego Karla Marksa. Danas se u Rusiji za „švedski socijalizam“ zalaže jedino Ruslan Hazbulatov, koji je skrajnut sa političke scene.

Zjuganov se oslobodio suvišnih komunističkih dogmi, ali njegov uzor je Kina sa impresivnim ekonomskim rastom. A Kina će, ukoliko se ne trgne i ne zaustavi nedopustivo socijalno raslojavanje, uskoro osjetiti na svojoj koži posljedice satanske strategije „erozije socijalizma“ Zbignjeva Bžežinskog.