Дубровник, место највећих хрватских фалсификата

Пише Ратко Дмитровић

Како су Аустрија и Католичка црква, за невероватно кратко време, мање од једног века, граду Дубровнику променили историјске предзнаке, избрисали скоро све српске трагове, а у хрватску историју, културу и науку уписали имена која немају ни најмање везе са Хрватима

У години која је пред нама Хрватска улази у Европску унију. Уз Хрвате који тим поводом ликују (због „коначног отклона од Балкана“) приличан је број оних који страхују од утапања ове државе у велику заједницу земаља и народа. Ти и такви Хрвати плаше се могућности да им се у огромном европском базену, у којем разни суверенитети не значе ништа или значе веома мало, не разводњи национална боја и уништи национални идентитет. Није искључено, видећемо. Можда на наплату, заиста, дођу стари дугови према Бечу, Риму, Берлину, Пешти.

ЗВУЧИ ДОБРО, АЛИ… Хрватска се – написао је недавно један загребачки професор – уласком у ЕУ враћа себи, својим европским коренима, Хрватска се враћа кући. Звучи добро, али није истина. Прецизна дефиниција могла би да гласи; Хрватску у своје коло узимају они који су је и направили. И географски, а богме и национално.
Без Европе или да будемо прецизнији, без Ватикана, аустријског царства, и у новије време без Немачке и групе демохришћанских партија централне Европе, Хрватска данас не би ни постојала. Наравно, велике силе, утицајна царства, неке династије нису помагале Хрвате из разлога велике љубави према том народу и његовој будућности. Таман посла. Ту је дошло до готово невероватног склопа околности који је Хрватима ишао наруку, почев од 19. века, после пораза француског и продора у Далмацију аустријског царства, а кулминација долази стотињак година касније када у вировима Првог светског рата нестаје аустро-угарска двојна монархија, а једна величанствена позиција Србије, ратног победника, бива потопљена зарад идеје братимљења јужнословенских народа.
Врло брзо ће се показати да су у ту идеју истински веровали једино Срби, другим народима је послужила као брод којим су допловили до обала сопствених националних држава. Убацимо ли у ову причу комунизам, антисрпско одређење те нове политичке идеје пристигле на Балкан, са несагледивих равница Русије (и тамо силом накалемљене) добијамо склоп у којем су у релативно кратком року, од позиције народа у нестајању, са делићима земље, уписане у катастарске књиге других, Хрвати су као народ у 21. век ушли тријумфално, са сопственом државом и територијама које им никада нису припадале.
Велика је ту, разуме се, заслуга Срба и њихове глупости, али овог пута ћемо о нечем другом; о Дубровнику и Аустрији, о томе како тај град, кроз историју углавном самосталан, у уговорном односу и међусобном поштовању са великима, али никада са Хрватима и нечим што би могли да назовемо Хрватска – данас слови као семениште хрватства.
Дубровнику се, у модерној хрватској историографији, хрватској књижевности, култури, науци, приписује и узлет „средњовековне хрватске књижевности“. Дубровник је место где се „увијек и са радошћу говорило хрватским језиком“. Хрватски великани су Руђер Бошковић, Иван Гундулић, Марин Држић, Валтазар Богишић… Тако кажу у Загребу. А шта каже историја, стари списи дубровачких архива, либри венецијанских библиотека? Тамо се Дубровник са хрватством не додирује, у Дубровнику је хрватско име непознато све до средине 19. века кад, после пада Наполеона, нова сила у том делу Јадрана, Аустрија, у Дубровнику и његовом залеђу (Конавле) налази католике који се, гле чуда, осјећају и изјашњавају као Срби. Ношен искуствима са простора Далматинске Загоре, Хрватске, Славоније, Жумберка, Царска канцеларија у Бечу доноси одлуку да на католичанство Дубровника и залеђа уместо српства калеми хрватство, као најближу ентитетску одредницу. Тако је почела кроатизација Дубровника. Оно што данас имамо у граду испод Срђа, у Конавлима, хрватство засновано на мржњи према Србима, дело је бечког двора и Католичке цркве. Ономе ко не познаје историју Дубровника, али стварну, а не фалсификовану, заиста изгледа чудно да тај град, овакав какав је данас, са околином, пре само стотину и нешто година није имао готово никаквих додира са хрватством.

[restrictedarea]

ИСТОРИЈА САТКАНА ОД ЛАЖИ Почнимо са краја; у календару „Дубровник“ за просту 1898. годину, штампаном у дубровачкој Штампарији А. Пасарића, налазимо, уз остало, и податак којим језиком се у то време говори у Дубровнику и то, стоји у календару, „говор у кући“. Од 11.177 становника Дубровника њих 9.713 изјаснило се да говори српским језиком. Италијански је користило 716, немачки 285, мађарски 384 становника града. Неки су се изјаснили да говоре чешки, словенски, пољски и руски, али нико, ни један једини становник Дубровника, није рекао да говори хрватским језиком.
Али, хрватска историја, речено је на овом месту много пута, саткана је од лажи и фалсификата. На томе се ради педантно, страсно, са великом упорношћу, на почетку уз подсмехе других, али на крају се смеју фалсификатори и лажови. Њихови послови успевају, последице њихових дела су страшне за друге (у правилу за Србе), али то пролази јер српску причу нико не прича. Посебно то не ради српска држава. Ваљда зато што је и нема.
Хрватски историчар Винко Форетић, у делу „Повијести Дубровника до 1808“ спомиње Јоакима Стулија (1729-1817) и његов речник напомињући да је то „заиста рјечник хрватског језика“. У стварности Стули (Стулић) је за основу свог речника узео дубровачки говор, користећи дела српских писаца 18. века као што су Орфелин и Рајић. Стули никада нигде свој речник није назвао хрватским, а његов савременик, Италијан, Франко Апендини, написао је историју дубровачке књижевности у којој појмове „илирски“ и „словински“ замењује са „сербицо“. Ни он не спомиње хрватски језик.
Марин Франичевић, хрватски историчар и песник, у „Повијести хрватске књижевности од ренесансе до просветитељства“ спомиње Дубровчанина Марка Бруеровића, писца и драматичара, иначе Француза (правим именом Brueere Derivaux), износећи податак да је стари дубровачки госпар, Медо Пуцић, учио Бруеровића „хрватском језику“.

О ДУБОКО УСАЂЕНОМ ОСЕЋАЊУ СРПСТВА Ово је једна од лажи која улази у низ најхрабријих, јер заиста ваља имати много храбрости и нимало образа па написати да је Медо Пуцић некога учио да говори хрватски. Пуцић је био песник и историчар књижевности, рођен 1821. године у Дубровнику, свуда и свагда представљао се као Србин, језик којим је говорио и писао називао је српским, оснивач је Српске читаонице у Дубровнику, а 25. јануара 1870. постао је редовни члан Српског ученог друштва у Београду. Умро је и сахрањен 1882. године, у Дубровнику. Са данашњег становишта Медо Пуцић је био жестоки српски националиста.
У дубровачким архивима може се и данас наћи (надам се, били су тамо до 1990. године) већи број правних докумената који регулишу односе између Дубровчана, преведених са латинског и италијанског на „lingua serviana“. У питању су године: 1597, 1598, 1608, 1613… И Игњат Ђорђић (1675-1737), дубровачки песник, у својој писаној оставштини неколико пута спомиње католички приручник, на „lingua serviana“ исписан ћирилицом, који се у његово време користио по дубровачким црквама.
Покојни академик Павле Ивић, у делу о језику и књижевности Дубровника и Дубровчана наводи два документа, први из 1568, други из 1606. године, један је тестамент, а други писмо, за које каже да су написани српским језиком, на српском писму. Дубровчанин Натко Нодило, истакнута личност јавног живота Дубровника, осамдесетих година 19. века, писао је: „У Дубровнику, ако не и од првог почетка, од памтивјека, говорило се српски, говорило како од пучана, тако и од властеле, како код куће, тако и у јавном животу“.
Дубровачки Србин католик Јорјо Тадић, савременик славног Дубровчанина, комедиографа Марина Држића, записао је да му је Држић једном, кад су разговарали о турској империји, казао: „Овај Мехмед-паша је нашег језика и рода“. Држић је, нема сумње, веома добро знао ко је Мехмед-паша Соколовић, да је рођен 1505. године, горе у босанским гудурама, не тако далеко од Дубровника, као Бајо Ненадић, у српској породици. Маринов стриц, Ђоре Држић, писао је песме, а у једној од њих каже:„Скоро је Ђурђев дан, моје крсно име“, што више него јасно говори ко су били Држићи, каква им је била традиција.
Дум Иван Стојановић, један од најугледнијих Дубровчана друге половине 19. века, био је католички свештеник, али са дубоко усађеним осећањем српства. У књизи „Дубровачка књижевност“ написаној пред смрт, 1900. године, Стојановић истиче да су Дубровчани по вери углавном католици, али по пореклу и језику Срби. Стојановића данас у Дубровнику нико не сме да спомене, што је разумљиво, али није разумљиво због чега Београд игнорише овог великог хуманисту, интелектуалца, Србина. Можда баш зато што је био Србин католик.
О феномену Срба католика, на чијем су уништавању Ватикан и Аустрија створили „хрватски Дубровник“, написано је свега неколико књига и студија. Ту без сумње ваља издвојити „Српство Дубровника“Јеремије Д. Митровића и студију „Срби католици“ коју је средином деведесетих написао Светозар Борак. И једна и друга књига у Србији немају ни делић пажње какву заслужују. Одговор зашто је то тако сигурно лежи у чињеници да службени Београд и дан-данас, уместо историјских истина, прихвата поставке, односно лажи и фалсификате хрватских повјесничара, теоретичара књижевности, интелектуалаца, етнолога.

[/restrictedarea]

27 коментара

  1. Hrvati su svoj, nacionalisticki program usvojili (bez referenduma
    i bez formalnih rezolucija i odluka) krajem XIX veka, ukljucujuci
    genocid, kao sredstvo ostvarenja.
    Katolicka crkva (i Vatikan kao drzavna izvrsna vlast) od raskola,
    ima za cilj osvajanje novih prostora katolicanstva, ne zbog sirenja vere, vec organizovanog, nad-nacionalnog uticaja spregnutih interesa (materijalnih) crkve i svetovnih vlasti.
    U tome, “K und K” monarhija spregla se sa Vatikanom u ocuvanju svoje moci. Ni kratkotrajno prisustvo Francuske (“katolickije”
    nego germanske monarhije) na prostoru Dalmacije, bitno nije
    promenilo ni stanje ni program.
    Velika Ruska monarhija, odvojena od Balkana i parvoslavnih, niti
    je mogla, niti “imala vremena” za nase prostore.
    Takodje, pravoslavne crkve, buduci pomesne, i u osnovi bez ideje
    o velikoj materijalnoj moci (bez obzira na primere vladika i
    patrijarha) nikada nisu bile ujedinjene niti globalno uticajne
    kao Katolicka crkva.
    Velika sila, koju, na Balkanu, ni danas ne shvatamo, delujuci iz
    “senke”, nije se suprotstavljala ni “K und K” monarhiji, ni
    Katolickoj crkvi (uako joj je sediste bilo u drzavi anglikanske
    crkve), dok su ove “radile” na liniji njene strategije-osvajanja
    Rusije.
    Do turskih osvajanja, Dubrovnik je bio drzava i “partner” srpskim
    kontinentalnim drzavicama, a nacionalno ujedinjenje ni na vidiku (osim Francuske). Dok su Srbi u porobljenim (i nestalim) drzavicama, tavorili i propadali, Dubrovnik (srpski) je ziveo
    svoj zivot i ostao netaknut (uglavnom), grad, tvrdjava, simbol, ..
    Veze Srbije sa njim, nisu jacale. Posle ustanaka i ucvrscenjem
    Obrenovica, Srbija se okrenula da bude “most” i “put” Austrije
    i Turske, u ocuvanju britanskog interesa-odbijanje prisustva Rusije.
    Kraj XIX veka i pocetak XX, dovodi jedan broj srpskih pisaca i
    intelektualaca (videti samo, koliko ih je umrlo) u Dubrovnik.
    Istorija XX veka je i hronologija nasih “poklona” (i izdaje)
    Hrvatima, koji kulminira “NDH”- hrvatskom nacionalnom drzavom,
    bez Srba, bez pomena Dalmacije, Dalmatinske Zagore, Slavonije,
    Like, Korduna, Zapadnog Srema, Backe, … i Dubrovnika, koji
    je vekovima bio autohton, drzava-republika, prepoznatljiviji
    od drugih regiona.
    U drugoj polovini XX veka, hrlili smo u Dubrovnik (Republike
    Hrvatske), dovodili sve svetske goste, sirili slavu, sedeli i
    pili pre “Gradskom kavanom”, hvalili (i slikali) se da smo s
    seatli Stradunom, gledali Hamleta na Lovrijencu, znali vise
    o Dubrovniku nego o srpskim gradovima, …, sirili njegovu
    slavu i sipali pare (vise nego sto smo imali). Malo ko je
    znao, a jos manje mario, o srpskim, pravoslavnim crkvama u
    njemu ili drugim spomenicima, obelezjima i istoriji.
    Da sve bude gorce, od Turaka (i radi ocuvanja svojih para)
    bezali smo na sever, na zapad, a ne znam, koja je grupa Srba
    nasla utociste u srpskom (tada) i slobodnom Dubrovniku.
    Nase danasnje “kukanje”, zbog hrvatskih falsifikovanja i prekrajanja (a u trajanju), bojim se da ce izazvati njihov
    smeh i nase pogruzenje i stid.
    [“Na nase oci”, srpski zivalj u Dubrovniku, posle II sv. rata,
    je katolicen i, po nepisanom, automatizmu postjao hrvatski.]
    Danas se Wikipedija smatra uticajnim “satom”, a mnogi korisnici
    veruju da su napisi u svemu tacni. Lavovski deo ovog sistema
    je na engleskom jeziku.
    Da moje pisanije nije “oslobadjanje negativne energije”, molim
    sve da pogledaju sta pise o Dubrovniku u Wikipediji, na engleskom,
    srpskom (i hrvatskom), nemackom, ruskom i italijanskom jeziku.
    Ko nam zabranjuje da, bar (ili pocev) tu ne napadnemo falsifikovanje i branimo srpstvo u Dubrovniku (i gde sve ne).
    Srboljub Savic

    3
    2
  2. Dakle, svega ovoga ne bi bilo u našoj istoriji da naša crkva ne prećutkuje srpsku istoriju od pre Nemanjića. Srbi obitavaju na ovim prostorima hiljadama godina, pa kad bi se to znalo mnogi novokomponovani narodi se ne bi baš tako lako odvajali od tako stare civilizacije, čak naprotiv…

    4
    2
    • Ако под “наша црква” мислите на РКЦ онда у реду. Три (добронамерне) опаске у вези (преко потребног) чланка. Важан тренутак за Србе католике је било преименовање завода Светог Јеронима у Риму из илирског у хрватски око 1900. године. Значај тога је одмах схватио конте Иво Војновић, тада министар иностраних послова кнежевине Црне Горе који је упутио протестну ноту Ватикану због тога. Видети у књизи блаженопочившег Епископа шумадијског Саве о односима Србије и Ватикана. Друго, Јорјо Тадић није био савременик Држића. Реч је о историчару који је исписао библиотеку књига о Дубровнику, између осталих и Дубровник у борби за ослобођење и уједињење. И на поздрав Срба католика је гласио: “На врх Срђа вила кличе, живио српски Дубровниче!”

    • “Nasa Crkva precutkuje srpsku istoriju od pre Nemanjica”…
      Pa nasi vrhunski lideri precutkuju sta je skoro juce bilo…Akademik Dobrica Cosic u nekom pismu studentima,hronoloski pravi uvod,pa posle pada komunizma i titoizma…predje na 5.oktobar,i propale demokratske promene???
      Nije uopste primetio da je u medjuvremenu licno bio presednik Drzave…samog sebe je zaboravio.

  3. РАДОСЛАВ

    Ми Срби морамо да схватимо да смо подељени давно у НЕМАЊИЧКО време. На свим просторима Балкана била је једна ЦРКВА са два
    географска појма Истока са Цариградом и Запада са Римом. Немањићи
    су крштени као КАТОЛИЦИ, не Римо католици. Свет Сава српски је
    одредио наш Источни пут, а његов брат Вукан у ЗЕТИ остао је
    веран Риму. И та деоба нас прати до данашњих дана. Очигледни
    пример да једна ЦРКВА у Петовцу на Мору има два олтара: Источни
    и Западни и то нам говори о поделама у једном месту,и како су
    паметни ВЕРНИЦИ ОБА ОБРЕДА решили проблем без проливања КРВИ
    БРАТСКЕ добар нау и за ДАНАС.

    1
    1
  4. Hrvati stali uz Austro – Ugarsku da reše srpsko pitanje ( ubiti ceo narod Srba u Hrvatskoj) . Hrvati stali uz Hitlera da reše srpsko pitanje u Hrvatskoj, Hrvati stali uza skute Vatikana, Nemačke i NATO-a i skoro rešili srpsko pitanje u Hrvatskoj od oko 35 % Srba u Hrvatskoj za sada samo još oko 3 % matorih. Zadnji čas da Srbija stane uz Rusiju ili nas neće biti.

    2
    4
  5. Nekada su konji imali štitnike sa strane očiju da bi išli samo pravo i da ne vide sa strane. Tako i vi kada ne dopuštate nikakav kontra argument osim vašeg. Zar vas doista zanima samo vaše mišljenje? Neki dan napisao sam vam da ako je taj Dubrovnik vaš Srpski zašto ste ga rušili topovima. I to ste izbrisali. Ja volim s vama komentirati određene teme ali mi to ponekad ne dopuštate jer vam to ne odgovara. Ne postoji vaša i naša istina. Istina je univerzalna i do nje se može doći razmjenom argumenata. Zato je Srboljub Savić u pravu kada piše da će ovakav vaš pristup samo izazvati smijeh i porugu. Vi kao narod nemate tragova renesanse, pa valjda ne tvrdite suprotno. Od kada ste to vi bili omraženi katolici a kunete se u sveto pravoslavlje. Mi smo tu gdje jesmo, jeli to naša zasluga što smo pripali zapadnoj civilizaciji ili nekog drugog sada je nebitno ali vi nikada niste pripadali zapadu već istoku. I zato opravdano se oslanjate na Majčicu Rusiju. A ove tvrdnje o srpskom Dubrovniku stvarno samo zazivaju smijeh, jer vaše posezanje za tuđim identitetom seža možda do Adama i Eve. Tko zna, možda su i oni bili Srbi? Ako vam i ovaj komentar ne paše onda vam nema pomoći u dijagnozi.

    6
    6
  6. Još jedan mali dodatak.
    Pred mudrog Solomona dođu dvije žene i spore se oko jednog djeteta. Svaka tvrdi da je dijete njeno. Solomon kaže da je onda pravedno da svaka žene dobije pola djeteta te će dijete presjeći mačem. Prva žena se složi s presudom ali druga zaplaće i kaže neka poštedi dijete i da ga ovoj prvoj. I mudri Solomon presudi da dijete pripada pravoj majci koja ne zaželi ubiti i rasjeći dijete. To je u vezi sa topovskim rušenjem “vašeg” Dubrovnika.

    5
    5
    • Nisu oni džaba govorili da će sagraditi “lepši i stariji”. Moj Mate nisu stari dubrovčani bili ludi kada nisu dali Srbima da prespavaju unutar zidina. Već sutra bi ga oni svojatali.

      3
      7
  7. Mate,nema sansi da te razuverimo u tome na sta si naumio…
    Ali,posto su praznici,uz dozvolu “Pecata”,ispricao bih ti kratak vic,gde ces i sam hvatiti “drasticnu razliku”,medju nama,vas Hrvata,tako “lepih,cistih i nevinih” i nas Srba,tako “ruznih,prljavih i zlih”…Ipak je vic,opusti se…Mate.
    Piju kafu dve komsinice,Srpkinja i Hrvatica…dosli praznici,kao sada…Hrvatica se ushiceno hvali kako joj je dragi poklonio parfem,cvece,bros…i pita,a sta je tebi muz poklonio?
    Srpkinja neraspolozena,gleda u jednu tacku,odmahnu rukom i jedva izgovori…ma pusti,poklonio mi je ku…,kao i uvek.
    A Hrvatica ce u sebi…KAK PROST NAROD,TAK KRASNI POKLON.

    10
    3
  8. @Mate
    Procitajte jos jednom, sta sam napisao.
    Mi-Srbi nismo zastitili Dubrovnik, da ostane, bar sto je bio,
    ni da se razvija, na onom, osobenom sto je mogao opstati.
    Nismo zastitili ni tamosnje Srbe ni sve vrednosti koje je nasa
    (obostarna) veza imala.
    Ako niste “zadrti”, ako malo pogledate ekonomsku stranu, ni
    zidine a jos manje slavu grada bi ocuvali. Sipali smo mi i
    sakom i kapom, privatno i kroz drzavu Jugoslaviju, toliko …
    [Jos 60-tih danasnja Jadarnska magistarla je bio makadamski put
    a ne jedno , sada cuveno mesto, bilo selo (i bez makadama)
    sa kravama, magarcima, balegom i slamom, bas kao u pravoj
    “zapadnoj” civilizaciji. Vasu “zapadnu” civilizaciju ste dokazali
    1941-45, krvavim pokoljima-genocidom (kojih su se cak i nacisti
    zgrazali) a potvrdili “zavrsnicom” od 91-e.
    Nego, nije tesko doci do imena komandanta JNA, koji je pokrenuo
    napad IV-te crnogorske, ukljucujuci i topovski “napad” a ni one
    koji su za TV snimanje s mora, obezbedili silan dim zapaljenih
    automobilskih guma (a dime, bas dobro i “zapadno”).
    Da ponovim: Dubrovnik-utvrdjeni grad-republika je po stanovnistvu,
    crkvama u njemu, vezama (i u srednjem, i do XX-og veka) bio i
    srpski. Do 1918 nikad nije bio u sastavu bilo koje Hrvatske (ni zadnje-Hrvatske i Slavonije [bez Dalmacije i Dubrovnika] pod
    Ugarskim kraljen u okviru Austro-Ugarske carevine).
    Takodje, potvrdjujem da sam bio u Dubrovniku i okolini (kao i celoj bivsoj) mnogo puta i privatno i sluzbeno.
    1992 zavrsio se moj svaki naum i zelja da tamo krocim. Ne razmisljam, da vi, zamnom necete “plakati”, kao ni ja za vama.
    Mozete prekarjati i falsifikovati. Rezultat je falsh (kao i sve
    tako i slicno). Ako vam je to vrednost “zapadne civilizacije”,
    zadrzite je.
    Zadovoljan sam sto sam upoznao i podosta vise i sire, bez jadnog
    pojma “zapada” (a istok, danas, vidite gde je).
    Nego, ima nesto sto vam sve kvari.
    Posle latinskog, Raguza, grad je dobio i ovekovecio ime-Dubrovnik
    (a nije Raguzburg).
    Srboljub Savic

    7
    1
  9. Istorija jasno govori da je Dubrovnik vekovima bio Dubrovacka republika, grad-drzava kao Hong Kong ,Monako ili San Marino ili Andora ili Singapur. Dubrovnik je kako je istorija zabelezila bio “grad prepun zlata na trosnoj stijeni “… Da , ali kada ! ? Onda kada je imao vrlo dobre trgovinske i vrlo dobre dobrosusedske odnose sa Srbijom i kada je imao danasnjim recima receno monetarnu icarinsku uniju sa srbskim zaledjem ( kao knezevina Monako sa Francuskom ). Onda kada toga nije bilo onda je i Dubrovnik postajao siromasan i gubio je na znacaju. U Srbiji se zna da su u srednjem veku pa i kasnije u pojedinim nasim gradovima postojale i dubrovacke trgovacke kolonije a tadasnji karavani sa raznom robom su dolazili od Dubrovnika do Srbije. Istovremeno je i u Dubrovniku bilo dosta srba koji su u njemu ziveli i bili gradjani Dubrovacke republike. Tu nije bilo nikakvih problema i bilo je mnogo dobrih i unosnih poslova. Istorija sasvim jasno belezi da je Dubrovnik svoju slobodu izgubio od francuza za vreme Napoleonovih osvajanja… Potom dolazi do mnogih istorijskih dogadjaja i do 1.-og a potpm i 2.-og srpskog ustanka i do oslobadjanja Srbije od turske okupacije ! Poznati slikar Vlaho Bukovac ( dubrovcanin iz Cavtata ) dolazi u Srbiju na dvor Obrenovica i slika portrete srpskog kralja, kraljice i srpske kraljevske porodice . naravno nije otisao u Zagreb nego u Srbiju i u beograd i u Srbiju koja mu je mnogo blizakako geografski tako i po kulturi i mentalitetu ! Istorija dalje belezi da je Dubrovnik sa okolinom tek 1939-te godine “usao u sastav Hrvatske ” , i to pod vrlo mucnim okolnostima da bi se nekako umirili nezajazljivi pritisci hrvatskih politicara i Vatikana i Nemacke…DAKLE DA PONOVIM DUBROVNIK TEK 1939 GOD. ULAZI U SASTAV HRVATSKE ! ? Dotad dubrovcani niti su bili hrvati niti su u sebi ikada imali i jednu kap hrvatske krvi, niti su imali pojma da uopste i treba da budu hrvati, niti da ce ikada biti u sastavu tamo nekakvih hrvata…( ! ? )Dubrovcani nemaju ama bas nista zajednicko sa tamo nekim Dudekom-medjumurcem ili sa nekim zagorcem ili sa nekimtamo zagrebackim purgerima ( dubrovacki gospari i zagrebacki purgeri…ha,ha,ha …pa to su dva potpuno razlicita sveta…! ? Kao nebo i zemlja… Jupiter i Saturn ! )Negde izmedju dva rata u Beograd je cesto navracao i stari dubrovacki grof Ivo Vojinovic…Konte Ivo..Moji su ga i poznavali…Ostala je i anegdota iz tog doba…Sretne ga jedan poznanik na ulici tamo negde u kasnu jesen i pita ga kako je i kako mu se svidja Beograd, a konte Ivo odgovara : ” A evo…uzbdo-nizbrdo , a ovaj vijetar , ova vasa koshava puse to jest duva do kostiju sto reci…eto tako…” Posle jedno nedelju dana isti taj poznanik srece grofa Ivu ali u glavnoj sali hotela “Moskva “…Konte Ivo je sada u jako dobrom raspolozenju…knjiga koju je napisao je odstampana bila je promocija dobro se prodaje , a i on je dobio honorar…Pa, kako vam se sada svidja Beograd pita ga poznanik : ” O jako mi se svidja! Svetlost, dobra muzika, lepe zene …manjifiko ! Ke beleca ! ( divno , kakva lepota )” Odgovara konte Ivo ispod sjaja kristalnih lustera i uz taktove fine muzike i uz prisustvo lepih dama…Stari dubrovacki gospar u Beogradu…U mojoj kucnoj biblioteci medju brojnim knjigama imam i knjigu Ive Vojinovica ” Dubrovacka triologija “…E, da negde bas u to vreme u hotel “Moskva ” je poceo da dolazi i nekakav cudan lik…bahat polupijan, namrgodjen, zapusten, prljav , uvek neobrijan, glumio je nekakvog “velikog boema ” i kao nekakvog pesnika i pomalo “revolucionara “a u sustini obicna vucibatina i protuva…Konobari su ga jedva uopste i usluzivali a vrhunac je bio jedne veceri kada je iz kose poceo da trebi vashke i da ih slaze na salvetu koja se nalazila na stolu… Naravno da je odmah izbacen napolje iz “Moskve “(koja je u to doba bila kao ” Hajat ” ili ” Interkontinental ” danas )Ta vashljiva protuva i vucibatina je bio Avgustin Ujevic kasnije poznatiji kao Tin Ujevic…On je bio “autenticni hrvat “…! A Dubrovnik danas…! ? Kako to danas izgleda ! ? Posle svega sta se desilo…Dubrovnik danas to je tuzan i sumoran grad…Bas ovog leta je doslo i do eskalacije velikog nezadovoljstva medju dubrovcanima – starosedeocima prema Zagrebu i ostatku Hrvatske i prema nekim dosljacima hrvatima koji “vedre i oblace ” u Dubrovniku… Verovali ili ne… u Dubrovniku se sve vise ponovo spominje DUBROVACKA REPUBLIKA i moguce odvajanje od hrvatske…! ? Svi prihodi od turizma idu u Zagreb a Dubrovniku ostaje shipak ( ili na hrvatskomu jeziku figa ! )! ? Dubrovnik cak na mnogim mestima nema cak ni uredjenu kanalizaciju ni mnoge druge najosnovnije stvari a mnoga nadlestva i sluzbe su prebaceni u Ploce ili cak u Split ! ? Mi srbi sa ovim najnovijim desavanjima u Dubrovniku zaista nemamo nikakve veze…O tome je pisala i ” Slobodna Dalmacija ” i ostali mediji u hrvatskoj! Tamo u Dubrovniku cak vlada i velika napetost izmedju dubrovcana -starosedeoca i hrvata dosljaka koji prete dubrovcanima da “bi moglo biti svasta ” ako budu previse spominjali Dubrovacku republiku…! Stari dubrovcani se sada zapravo kaju sto su ikada ulazili u sastav Hrvatske i sto su ikada imali ikakvog posla sa hrvatima …! JA LICNO MISLIM DA JE SVE TO ZRELO DA SE POJAVE U DUBROVNIKU I POSMATRACI UJEDINJENIH NACIJA ! ONI TREBA DA IZVRSE OPSERVACIJU STANJA U DUBROVNIKU I DA VIDE UKOLIKOJ MERI HRVATSKI SHOVINISTI UGNJETAVAJU DUBROVCANE I DA LI SE SILOM I PRITISCIMA PRETNJAMA I UCENAMA DUBROVCANI SPRECAVAJU I DA SPOMENU BILO KAKVU AUTONOMIJU ILI ODCEPLJENJE OD HRVATSKE ! ? DUBROVCANI IMAJU APSOLUTNO PRAVO NA SLOBODU ! ” O , LIJEPA , O SLATKA , O DIVNA SLOBODO ” ! … ” LIBERTAS ” STARI DUBROVNIK IMA JAKO LEP GRB ISPOD KOGA STOJI MOTO ” LIBERTAS ” ! NESTO MI PADE NA PAMET…PA U UJEDINJENIM NACIJAMA PREDSEDAVA …KO… PA NAS VUK JEREMIC SRBIN … HA! PA ON BI MOGAO DA IZVRSI UTICAJ DA SE U DUBROVNIK POSALJU POSMATRACI UJEDINJENIH NACIJA KOJI BI MOGLI DA NADGLEDAJU KAKO HRVATSKI SHOVINISTI UGNJETAVAJU DUBROVCANE I USKRACUJU IM PRAVA NA SAMO-OPREDELJENJE ! ZAMOLIO BIH LJUDE IZ REDAKCIJE “PECATA ” DA OVAJ MOJ KOMENTAR I OVAJ PREDLOG AKO IKAKO MOGU PROSLEDE DO PREDSEDNIKA NIKOLICA, DO PREDSEDNIKA VLADE DACICA , DO MINISTARSTVA INOSTRANIH POSLOVA DO UJEDINJENIH NACIJA I VUKA JEREMICA. NARAVNO TREBA NEKAKO ZA TO PRIDOBITI I ENGLEZE I AMERIKANCE , KOJIMA NIKAKO NE ODGOVARA DA NA JADRANSKOM MORU BUDE PRISUTNA NEMACKA KAO JAK I DOMINANTAN FAKTOR( A PREKO HRVATSKE TO JESTE ). E , DA SAM JA “GORE ” KAKO BIH JA TO SLATKO I BRZOPOTEZNO ODIGRAO I PROIGRAO ! Koliko ja vidim sve ce to na kraju da dodje na svoje mesto…! ! !Mnogo puta sam ja letovao u Dubrovniku i oko Dubrovnika , a imam osecanje da cu opet…kada se u narednim godinama raspadne hrvatska i kada kao mehur od sapunice pukne to hrvatsko klero-fashisticko i sovinisticko ludilo ! Nesto mi govori da cu se opet setati Stradunom pored Sponce i Orlanda ,da cu opet piti kaficu u starom Arsenalu i ici u knezev dvor a potom se kupati i brckati na plazi Sumartin a u povratku rucati na Lapadu i gledati u luku Gruz gde ce brodovi biti pod srpskim i dubrovackim zastavama( a nijedan nikad vise pod shahovnicom ! )Nesto mi govori da ce uz skladista u luci dubrovackoj u Gruzu biti i mnogo kamiona shlepera renomiranih srpskih transportnih kompanija i sa srpskim tablicama… Tamo su dovezli voce i ovrce i prehrambenu robu iz Srbije , a nazad tovare i krcaju druge vrste roba za Srbiju a bice i mnogo srpskih Kamiona -hladnjaca koji ce da isporucuju meso za dubrovacke hotele i njihovo trziste a sve to na veliko zadovoljstvo dubrovcana zbog znatno povoljnijih cena nego ranije… Naravno prvo sve stvari treba da se vrate na svoje mesto !Bice tu velikog biznisa i dobrih i profitabilnih poslova za sve! Jedna dugorocna poslovna saradnja…na veliku obostranu korist !Dovoljno je pogledati geografsku kartu pa da bude sasvim jasno kome je Dubrovnik blize … Srbiji i Republici Srpskoj ili Hrvatskoj…! ? Naravno da je blizi nama i geografski i kulturoloski i poslovno-ekonomski i u pogledu saobracaja i istorijski i u pogledu svega !

    • O samom početku, osnivanju, župe Letnica nemamo pisanih dokumenata, što nije nimalo čudno, kad se zna kroz kakve su sve oluje prolazili ovi krajevi, a pogotovo katolici. Sigurno je da je početak ove župe u srednjovjekovnom rudarstvu, koje su u Nemanjićkoj državi organizirali i imali u zakupu Dubrovčani. Dubrovčani su u tim svojim rudarskim naseobinama naseljavali doseljenike, radnike iz Bosne, Hercegovine, Dalmacije, a i iz okoine: privukli su čak i Sase iz Njemačke te je kod svakog takvog rudarskog naselja bila jaka kompaktna kolonija Njemaca, koji su redovno imali svoju crkvu i svog svećenika.
      I ime naselja “Šašare” podsjeća na Sase koji su bili naseljavani isključivo kao specijalisti rudarstva i topioničarstva (livarstva, kovništva).
      U tom kraju nema tradicije u narodu o nekadašnjim stanovnicima, o njihovom porijeklu, zbog toga što je rudnik vrlo rano propao jer je nestalo rude. Svi imućniji i kulturniji su se razišli, a tako i Sasi. Ostalo je nešto “sirotinje” koja onako izolirana u udaljenom planinskom kraju, očuvala svoju vjeru.
      Da je to bila dubrovačka kolonija dokazuje stari, nedatirani spomenik sa natpisom: HIC NICOLAVS IAZIT PATRIZVS RAGVSINUS (Ovdje počiva Nikola dubrovački patricij).Sigurno nije prenesen tamo iz Dubrovnika.
      Svaka je dubrovačka rudarska ili trgovačka kolonija imala svoju crkvu sa svećenikom. Da je u Letnici postojala crkva barem u početku 16. st. dokazuje stara nadgrobna ploča, koja je nađena u ruševinama stare crkvice. Natpis glasi: IHS HAC IN FOSSA SUNT VENERABILIS HIONNIS LOLE OSA 1511.(IHS- u ovom grobu počivaju kosti poštovanog Ivana Lole). Može se mirno zaključiti, da je u to vrijeme na tom prostoru bilo dobro razvijeno naselje, da si jedan od stanovnika dozvoljava za ono vrijeme veliki luksuz – nadgrobnu ploču sa natpisom.
      Drugi natpis je iz 1600. g., a glasi: “S. DE MARE VIZIKOVA, FIGLIOLA DI CATE 1600 MORSE ADDI X MARZO” (Grob Mare Vickove kčerke Katarine, umrle 10. ožujka 1600.).
      Nezna se, dakle, ni kada je u Letnici sagrađena prva crkva, kome je bila posvećena ni kada je srušena. Vrlo je vjerojatno da se to dogodilo u jednom od tolikih ratova, koji su se odigravali na Kosovu i u Makedoniji, vjerojatno u XIV ili XV stoljeću.
      Prema jednom nepouzdanom izvoru, u Letnici je prije Kosovske bitke bila velika crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, ali je za vrijeme one kosovske katastrofe stradala. Zatim je izgrađena manja (u XV. st.) koja je bila uništena u XVII. st., vjerojatno poslije povlačenja austrijske vojske i poslije spaljvanja Skoplja u 1689. g.
      Da bi katolici došli ovamo i osnovali letničku župu istom poslije Kosovske bitke i dolaska Turaka nije nimalo vjerovatno, jer tada više nisu nastajala nova rudarska naselja, a iz kršćanskih zemalja se svakako nitko nije želio seliti u Tursku carevinu.
      Poznato je da su turci u novookupiranim krajevima neko vrijeme tolerirali autonomna prava dubrovačkih rudarskih i trgovačkih kolinija što je bila zasluga politike dubrovačkih diplomata. No, polako su Turci počeli sužavati privilegije i slobodu tih kolonija. A i trgovina je postala nesigurna zbog razbojništva na putevima. Trgovci i bogatiji su počeli napuštati svoja mjesta, a preostala sirotinja se prihvatila drugog posla. Tako su Janjevci razvili domaću radinost, a Letničani su prešli na stočarstvo i poljoprivredu što zbog slabog planinskog zemljišta nije nikada pružalo prilike za neko ekonomsko blagostanje. Sve su ostale velike katoličke kolonije u tim mjestima (Novo brdo sa 10 000 katolika, Stari trg kod Kosovske Mitrovice) nestale. Ponekad su ostale samo ruševine nekadašnjih crkava i naselja.

      3
      1
    • Zajednički interes doveo je Sase i Dubrovčane u rudno područje Novoga Brda i Janjeva. Kako su otvarani pojedini rudnici i rudarska okna osnivana su manja naselja rasuta po cijelom vulkanskom masivu. Neki od tih zaselaka, iako udaljeni, pripadaju današnjem Janjevu, dok su drugi, njemu bliži, postali samostalna sela. Tako Janjevu pripadaju Oluce, Žljebić, Kavurska Livada, Staranjevo ili Staro Njevo, Šišarka i Okosnice. Premda bliži Janjevu, veći zaselci izrasli su u samostalna sela kao što su Gornje i Donje Šaškovce, Bukovica i Teća. Njihov položaj nije bio pogodan za razvoj većeg naselja i trgovačkog središta, što je bilo od životne važnosti za poslovne ljude s područja Dubrovačke Republike.
      Svakako pogodniji u tom pogledu bio je položaj ispod Staroga janjeva iznad Surnjevca na prostoru janjevačke kotline. Gradnja prostrane i župne crkve tridesetih godina 14. stoljeća posvećene sv. Nikoli, ubrzala je naseljavanje okolnoga stanovništva katoličke vjere i stvaranju središnjega naselja u novom Janjevu. Crkvu su podigli i opremili Dubrovčani, a sagradili su je i njihovi graditelji, vjerojatno u romanskom stilu. Pored ostalih gradova i naselja na širem području, imali su Dubrovčani svoj konzulat u Janjevu, koji se u spisima Maloga vijeća Dubrovačke Republike prvi put spominje 25. svibnja 1423. godine. U sudskom sporu između dubrovačkog građanina Novaka Leževića i Milašina Miloševića predsjedao je sudom konzul Nikša Tvrtković Glavić. Nakon toga, od dubrovačkog plemstva bili su do 1458. godine konzuli u Janjevu: ser Nikola de Gurmulit, Mihovil Kružić, Sigismund Đorđić, Marko Pičurković, Paško Sorkočević, Jakov Sorkočević, Nikša Tvrtković, Obrad Milošević, Marin Kružić, Andrija Restić, Ratko Visičić, Ratko Južica, Dabiživ Južica, Jakov Bunić, Ljubiša Striježević i Damjan Gundulić. Nitko od dubrovačke vlastele u Janjevu nije za to vrijeme bio tužen. O razlozima sudskih sporova nema tragova u odlukama Maloga vijeća, no pretpostavlja se da su uzroci sudskih sporova bili poslovne naravi. Takvih sporova u Janjevu i nije bilo mnogo, u spisima Maloga vijeća zabilježeno ih je 47 tijekom 35 godina. U istome razdoblju u Novome Brdu, Trepči i Rudniku bilo je među dubrovačkim građanima nekoliko stotina sudskih sporova, o čemu svjedoče spisi Maloga vijeća.
      Članovi zajednice Dubrovčana u Janjevu pripadali su različitim društvenim slojevima. Zajedno s vlastelom došli u mnogi pučani, gdje su s brojnim
      članovima svojih obitelji boravili desetljećima. Prezimena poput Striježevića i Južičića mogu se u izvorima pratiti od 1423. do 1461. godine. Najviše Dubrovčana nalazilo se u Janjevu između 1420. i 1423. godine., kada ih je bilo 88, da bi se taj broj od 1450. do 1461. sveo na svega 14. Iako su dugo vremena boravili izvan Dubrovnika, oni su i dalje ostajali građanima Dubrovačke Republike te se pokoravali njezinim zakonima. Shodno tome, imali su pravo tražiti od svoje Republike zaštitu i pomoć.
      Razvoj povijesnih događaja na području osvajanja osmanske vojske doveo je Janjevo pod vlast Osmanskoga carstva. Dubrovački građani, čiji se broj povećao u Janjevu, vjerojatno dolaskom iz Novoga Brda i drugih mjesta opustošenim rušilačkim valom turske vojske, pronalazili su prihvatljiv način suživota s turskom vladavinom. Istodobno s uspostavom osmanske vlasti započelo je stoljećima dugo i najdramatičnije razdoblje prošlosti Janjeva, koje se pretvara u njegovu gotovo epsku borbu za opstanak i očuvanje svoga povijesnoga bića.

      1
      1
  10. Mati i Karlu u vezi ‘bombardovanja’ Dubrovnika, pozajmili ste ono sto su Hrvati kazali posle rusenja starog turskog mosta u Mostaru:
    “sagradicemo ljepsi i stariji most”. Hrvati za sobm nisu ostavili neku bastinu. Sve je to italijansko, austrijsko i raznih drugih gazda. Hrvati su poznati da ruse i to ono sto su drugi izgradili.
    Srbi nisu bombardovali stari grad Dubrovnik. Palili su Hrvati automobilske
    gume za propagandu. To znamo po izjavama starih Dubrovcana (gospara- Srba katolika) i stranih novinara koji nisu potkupljeni.
    Oboje se sluzite vec otrcanim clichejima. Bilo bi dobro da se gubite sa ovih sajtova u koliko imate i malo ponosa(????).
    Vase misljenje nece nista promeniti u vasu korist.
    Ja kao prezivela genocid u vasoj NDH nikada nebih zelila sa vama da zivim. Da ste bili u stanju braniti zemlju koju sada nazivate svojom nebi A-H monarhija zvala Srbe u pomoc. Vi ste tada bili kmetovi. A to sto nas zovete Vlasima je totalno glupo.
    Vas boli to sto ste bili roblje citav jedan milenijum i trebalo je da vas Srbi oslobode u jednom veku dvaput.
    Gubite se u vase franciskanske i jezuitske samostane odakle se verovatno javljate sa vasom otrcanom propagandom.
    Gde na kugli zemaljskoj postoji narod koji je za te bedne tri godine od postojanja NDH pobio skoro milion svojih sunarodnika Srba? Zavucite se u neku jazbinu i cutite. Samo da znate ni vase
    nece trajati dugo. Ostavite nas na miru. Vaspitajte vas podmladak u hriscanskom duhu a ne u lazima i mrznji.

    10
    1
    • Pjesma patrijarha Čarnojevića posvećena
      Đurđu Brankoviću (oko 1690.):

      Зри в народе нашем небреженое понуреније,
      зри слабости разумнеј,
      зри неразмотренија синов,
      Слнцу убо светешту
      се они бо јоште главоболствујут
      сном неведенија
      ако под мраком нерасудној тамности закрити…
      Но и као наплњени суште духовнаго богатства
      и разума истинаго напојени,
      сами размотревше к помишљењу себе вагрузите:
      откуда бихом и имели,
      толиких времен нештедноју рукоју
      на четирех стран раздавајуште?…

      Prijevod na latinicu:

      Zri v narode našem nebreženoe ponurenije,
      zri slabosti razumnej,
      zri nerazmotrenija sinov,
      Slncu ubo sveteštu
      se oni bo jošte glavobolstvujut
      snom nevedenija
      ako pod mrakom nerasudnoj tamnosti zakriti…
      No i kao naplnjeni sušte duhovnago bogatstva
      i razuma istinago napojeni,
      sami razmotrevše k pomišljenju sebe vagruzite:
      otkuda bihom i imeli,
      tolikih vremen neštednoju rukoju
      na četireh stran razdavajušte?…

      SRIĆA DAJE KAJ MISAL ZE ZGAJE, Fran Krsto Frankopan, zbirka Pjesme, 17. st.

      Gospoja ga lipo pozdravila,
      Da odsede, drago ponudila,
      Sama sobom tiho govoreći:
      Od kada se ja na svit porodih,
      Ne b’junaka ki b’ mi omilio,
      Kaono sada neznan Horvatjanin.
      Vred od konja junak odskočio,
      Ter gospoji bilu ruku ljubi,
      Proma nebu milo izdihuje:
      Ajme meni, što se sad prigodi,
      Od liposti sam se preminio,
      Od dragosti srce pogubio.
      Još govori lipotom gospoja:
      Kamo si junak odputio,
      Noćevati gdi si naminio?

      Reci mi šta bolje razumiješ Čarnojevića ili Frankopana?

      5
      2
  11. Za izbeglicu. Eto ostavljam vas na miru pa idem da se grijem na Stradun gdje palimo automobilske gume a vi vaspitavajte vaše vulkanizere.

    3
    5
  12. РАДОСЛАВ

    И Мате и Карло качесе за АЈЗИБАН који јуру у Беч имају на то
    право. Ми им желимо срећан пут и да се никад несретнемо нама
    је лепо у нашој Србији,једино што рачуне нисмо сравнили да видимо
    САЛДО + – незнам ту једначину али знам осећам памтим да Јасеновац
    Јадовно, Голубњача и моја Тења никад неће бити заборављене то ће
    вам бити стална мора и на МИТНИЦИ ће те морати платити. Верујте
    гос, Мате AND Карло.

    5
    1
  13. Živi bili pa vidjeli!

    1
    6
  14. Ми који смо преживјели ваша злодјела 41-45 и 91-95 и видјели
    смо сазнали косте и каквисте.Видим читам ЕУ вам наређује да дате
    мало милостиње угроженом српском народу у остатку СРПСКЕ ВЕЋИНЕ
    У ВУКОВАРУ и у осталих ДВАДЕСЕТ ОПШТИНА где Срби чине неку већину.
    Почните гос, Мате и Карло да се вратите у време АПСОЛУТНЕ ВЕЋИНЕ
    СРБА Вуковарског краја,Западне Славоније,Баније,Кордуна,Лике,
    Далмације,а то беше пре 10 Априла 1941 год.После тог датума
    памтимо шта сте Србима урадили РАЧУНИ СУ ОТВОРЕНИ.

    5
    1
  15. Zasto niste ostavili u elektronskom izdanju najvazniji podatak iz ovog teksta – da 1887. popisu niko u Dubrovniku nije govorio hrvatskim jezikom? Spisak ko se kako izjasnio jaci je od svega sto ste ostavili na ovoj strani i to treba potencirati.

    11
    1
  16. U Dubrovniku su govorili 1887. godine engleski!

    2
    7
  17. Becki dvor i Vatikan,dva najveca neprijatelja Srba….Sto im nije poslo za rukom 1941 godine[ NDH i nezavisna Slovennija],to im je uspelo devedesetih godina.Nazalost,istorija se ponovila,samo njega nema.Danas je najlakse biti gatara i predvideti buducnost,samo malo procackas po proslosti,pa ces mnoge stvari znati u buducnosti.Politika neprijatelja Srba je uvijek bila:korak po korak[kao sada na Kosovu koje je od 10 decembra nezavisna drzava,ili isporucivanja Srba tribunalu u Hagu,gde su onda nasi mentori iz Nato pakta rekli:dajte nam Slobu i u raju ste,a mi posle Slobe isporucili jos na desetine Srba,pa opet nigde obecanog raja],covek po covek[na hiljade Srba je poslednjih tridesetak godina preslo na katolicanstvo i uskoro cemo biti manjinski narod na Balkanu.Vreme je da konacno iz djepova izvadimo svoj indetitet i da konacno shvatimo ko smo.Volimo mi sviju,ali nek se zna da sam ja Srbin,a ne vjeru, Kosovo i Metohiju dati za jednu EU veceru.

    5
    1
  18. РАДОСЛАВ

    Гос, Поћнимо од наших издајника па онда на странце. Шта рече
    Дачић да је спреман и столицу да подметне под дупе Шиптеру у УН.
    Грмео је на ДС у скупштини око Резолуције па је претворио као
    Тадић ону у УН. Србија ћути трпи а КОСМЕТ и око Космета оде
    Шиптарима у мираз. Сутра у Бриселу Американац ће РИКНУТИ а Ивица
    има само једну коју зна напамет РАЗУМЕМ мистер РИКЕР.

    1
    1
  19. Hrvoj Hrvatin

    Po običaju, Dmitrović nema pojma. Neka se malo obrazuje glede Dubrovnika i hrvatstva, iako mi se čini da je to pretežak zadatak: http://www.matica.hr/vijenac/516%20-%20517/Dubrova%C4%8Dka%20knji%C5%BEevnost%20ni%20u%20kojem%20smislu%20nije%20sastavni%20dio%20srpske%20knji%C5%BEevnosti/

    1
    5
    • Istorija je lepa i treba je uvaziti a da narod bude narod i da nestane mrznja.U vreme vladavune Vukana brara Svetiga Save koji vladao Dubrovnikom Srbi u tom gradu su ostali starokatolici jer Vukan je vladao Zetom Zahumljem i Dubrovnikom.Isto kao sto su Orizren gradili kotorani i Dubrovcani.A sto se tice komentara da Srbi svojataju gradove evo imamo primer da bas Dubrovcani kupuju stanove i naseljavsju se u Trebinju.Svi su ti gradivi blizu i narod ne voli granice.Isus Hrist je iznad nasih glava i ne trebamo biti neprijatelji jer smo bliski .Ljubav treba da spoji narode i ona treba da pobedi .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *