Освета спаљених књига

Пише Ратко Дмитровић

Готово нико у међународној заједници не зна или неће да зна, да је у Хрватској, држави коју је та заједница на челу са Немачком и Америком оберучке пригрлила, спаљено три милиона „неподобних“ књига, о чему сведочи дело „Књигоцид“ објављено недавно у Загребу

Tо је правило које живот увек потврђује; у зло и страшно време, у тренуцима кад жртва верује да помоћи ниоткуда нема, да ће и њено страдање, бол, смрт, остати у мрачним и недокучивим ходницима у које сунце не залази, где јавност ништа не значи, где нема сведока – нађе се неко ко ће све то сутра или кроз десет, двадесет година ставити пред људе и рећи: Овако је било.

Када су 29. јула 1941. године окончали стравичан злочин – по мотивима, монструозности и месту где је почињен, можда и најстрашнијих у људској историји – усташки кољачи из Глинске цркве славили су два дана. Прожимало их је двоструко задовољство; ликвидирали су око 1.700 Срба, а иза себе нису оставили ниједног сведока. Тако су мислили. Један је ипак претекао – Љубан Једнак. Без њега то ритуално клање никада не би до краја било расветљено, не би се знало како се човек у тренутку претвара у звер, како и њу надилази (звер убија само због хране), како се изненада, неочекивано, религијска, тако далека и нестварна слика пакла претвара у стварност.

КАКО ЈЕ „ОЛАКШАН“ СИСАК Сисак је 1991. године систематски чишћен од Срба. Град претворен у концентрациони логор Срби нису могли да напусте. Чекали су у својим становима и кућама као овце пред клање. Знало се да ноћу, већ са првим мраком, у град креће неколико усташких група које су по налозима са виших места или по сопственом нахођењу одводили Србе и убијали их, уз претходна страшна мучења, на простору некадашње ОРА Сисак и Јодног лечилишта. Тако је Сисак „олакшан“ за преко 600 православаца, како су тада звали (а зову их и данас) Србе у Сиску и целој Хрватској. Веровали су локални моћници, предвођени Бродарцем, Бобетком и Миланковићем, да ће њихова крвава работа остати неоткривена, да ће убијени Срби окончати у одредници „нестали“. Стјепан Комарац, сисачки професор, мислио је другачије. Захваљујући њему или највише њему, данас имамо потпуну слику онога што се 1991. године Србима догађало у Сиску. Са том причом први је у јавност изашао Стипе Шувар, објавивши списак убијених Срба у свом листу „Хрватска љевица“. Шувар је умро на рубу хрватског друштва, проказан као издајник хрватског народа. Професор Комарац, неколико пута и физички нападнут, и данас живи у Сиску. Дочекао је да тројица од неколико најодговорнијих Хрвата за ликвидације у Сиску изађу пред лице правде. Оне који су убијали, клали, мучили, нико не дира. Сви уживају велике националне пензије, као заслужни грађани, драговољци, хрватски домољуби.
Анте Лешаја, универзитетски професор Свеучилишта у Загребу, предавао је политичку економију, пензионисан је 1990. године. Враћа се на родну Корчулу и волонтерски ангажује на развоју Народне књижнице Општине Корчула. Лешаја је од оних који верују да је књига човеку најбољи друг. Убрзо по ангажману примећује да се у његовом градићу, уз политичке, одвијају и други процеси са којима овај човек није могао да се помири; процеси чишћења „хрватског тла“ од свега што подсећа на Србе, Југославију, комунизам, социјалистичке идеје. Врхунац је био кад су ту, у његовом малом храму књиге, Градској библиотеци у Корчули, за коју је веровао да ће остати прибежиште разочаранима, место тражења мира, осетио језиви, ледени, дах фашизма; почело је уклањање „неподобних“ књига. У првом таласу избачена је ћирилица, а потом латинична издања Црњанског, Андрића, Киша, Станковића, Капора…

[restrictedarea]

КАПИТАЛНО ДЕЛО О ЛУДИЛУ ШОВИНИЗМА Нестало је 400 наслова, међу којима 19 са именом Бранка Ћопића. Лешаја је очајан, али ништа не може да промени. До њега долазе информације да је Корчула само једно од безброј места у Хрватској у којима се уништавају књиге. Његова нова држава поприма лице Хитлерове Немачке; зајапурени домољуби не задовољавају се склањањем непожељне литературе са полица у мемљиве подруме, већ прибегавају ефикаснијем методу – спаљивању; ломаче од књига регистроване су у Великој Горици, Пожеги, Осијеку. Лешаја схвата како ништа не може да учини осим да записује, бележи и чува. Почиње да сакупља све што говори и сведочи о процесу какав у Европи није виђен од времена Хитлера.
Тако је настало писано сведочанство великог формата, на 600 страна, објављено ове године у Загребу под именом „Књигоцид“. Суиздавачи су „Профил књига“ из Загреба и Српско народно вијеће. Капитално дело о димензијама шовинистичког лудила које је, у том сегменту културе, деведесетих година тресло Хрватску.
Између Срба и неподобних књига тих година у Хрватској није било разлике. На сваком кораку вриштала је потреба обрачуна са „реметилачким фактором хрватске државе“. Србе су отпуштали са посла, истеривали из станова, малтретирали, на крају и убијали, а са књигама је било још лакше, књига не запомаже. У свакој библиотеци, књижници, књижари, уздуж и попреко Хрватске, страховали су од службених и неслужбених ревизора, уласка неког од константно национално будних који би пронашао књиге чији се садржај не уклапа у визуру нове хрватске државе. У то време један од мојих хрватских пријатеља – писао сам о том случају у „Печату“ – обогатио је своју личну библиотеку делима врхунских српских писаца и другим издањима штампаним на ћирилици – одлазећи рано ујутро, пре ђубретара, до најближих контејнера, где је налазио књиге склоњене преко ноћи.
Лешаја у „Књигоциду“ извлачи примере који су карактеристични, напомињући на више места да уништавање књига у Хрватској није почело самоиницијативно (досетили се људи у Чаковцу, Перушићу, Дарувару, Костајници), већ као рефлексија на врло јасне сигнале и поруке из Загреба, са врха хрватске државе, из највиших интелектуалних хрватских кругова. Ту, на пример, спомиње Недјељка Михановића, члана „Хрватске академије знаности и умјетности“, министра културе и образовања Хрватске у току 1992. године, касније председника Сабора. Тај је баш у Сабору, у дебати о уџбеницима, средином 1992. године, писца Војина Јелића представио као четника. „Јелић не задовољава критеријуме да се нађе у хрватском уџбенику, не само зато што је четник, већ и стога што естетски није на потребном нивоу“, казао је Михановић. Иначе, Војин Јелић има везе са четништвом таман колико и Михановић, а његов роман „Анђели лијепо пјевају“ ушао је у едицију „Пет вјекова хрватске књижевности“. Џаба све то – Јелић је био Србин (рођен у Книну 1920, умро у Загребу 2004), што је Михановићу било сасвим довољно да га протера из уџбеника и библиотека. Недуго после те саборске расправе Министарство просвјете и културе Хрватске доноси „Напутак за рад у књижницама основних школа“. Ту су инструкције да се из књижница хитно макну „идеолошки наслови“, уз напомену да места има само за књиге „тискане на хрватском језику“. Ово је било тек охрабрење за наставак процеса књигоцида који је већ увелико тутњао Хрватском. Био је тада на снази и „Напутак о ревизији и отпусту у књижницама РХ“.
Директор основне школе у Појишану, код Сплита, извесни Петар Мамић, изјавио је тих дана:„Наша школска књижница посједовала је књиге и часописе који су самозатајно из сјећања дјеце брисали хрватско име, хрватску књижевну баштину и језик. Од девет тисућа књига највећи број отпада на писце ординарне четнике из српске, црногорске и босанске књижевности. Да бисмо спасили здрав дух наших ученика морали смо отписати шездесет одсто књига.“

КЊИГА УЗВРАТИЛА УДАРАЦ Таква и слична образложења колала су широм Хрватске, а уз српске („четничке“) писце страдавали су и Аугуст Цесарец (стрељале га усташе 1941. године), па Горан Ковачић и Мирослав Крлежа, због левих политичких идеја и комунистичке прошлости, Назор, због „Мајке православне“; чак и Толстој, вероватно због спомињања Срба у роману „Ана Карењина“…Све књиге које су говориле о суштини такозване Независне Државе Хрватске, усташком покрету, злочинима те државе, Јасеновцу, Јадовном, убијању Срба, склоњене су и у огромној мери уништене (спаљивањем или рециклажом) већ у другој половини 1990. године.
Тако је у Хрватској деведесетих година уништено три милиона књига. Застрашујуће. Можете ли претпоставити шта би се догодило Србији да је урадила слично?
Књига је, гле ироније, у овој жалосној причи узвратила ударац; оно што се догађало књигама у првим годинама нове хрватске државе, вратило се као бумеранг описано у књизи „Књигоцид“, и треснуло у главу садашњу хрватску државу или бар њене значајне појединце и институције, с обзиром на то да се ради о срамоти планетарних димензија. Истина, ову причу у јавност први су изнели новинари покојног сплитског „Ферала“, они су први и употребили појам књигоцид, али Лешаја је све то сакупио, систематизовао, ставио у шири друштвени контекст, навукао овој теми политичку кошуљу и опалио хрватској држави шамар који ће дуго да бриди. Све док је ове књиге. Ако се питате где „Књигоцид“ може да се купи – не знам. Можда је неко продаје и у Београду. Била је у понуди на штанду „Просвјете“ из Загреба, на овогодишњем Сајму књига, а ја сам је добио као поклон од једног редовног читаоца „Печата“ из Хрватске.
Да ли Лешаја у свакодневном животу има проблема због „Књигоцида“? Има, великих, али он на те претње не даје ни жуту банку. „Шта ми могу, па ја имам 81 годину. Претили су чак да ће ме спалити, што уопште није лоша идеја, јер ће мом сину, који живи у Америци, ускратити трошкове кремирања“, каже Лешаја.

[/restrictedarea]

18 коментара

  1. da li može za DŽ da pročitam celi ovaj članak?

  2. Dok god je poslednji Srbin ziv krvatima ce da smeta,jer ih podsecamo na pretke njihove!To sto se krste kao sa lopatom ne znaci nikako da su krv promenili,ma koliko se trudili da proliju srpske krvi!

    • Stefan Nemanjić, Prvovenčani, srednji sin velikog župana Stefana Nemanje 1217. godine se okrunio za kralja Srbije.

      Kralj Tomislav se 925. godine okrunio za kralja Hrvatske.

      Ništa manjev nego 292. godine prije. E pa sad tko je od koga potekao i tko je čije krvi možemo u daljnjem pričati.

      • Aleksandar. Mladenovic

        Dragi Karlo gde i kada je Tomislav okrunjen? Ko ga je okrunio i čime? Budući da tih podataka nema Vasa saznanja bi bila dragocena po hrvatsku istoriju ( povijest), ali i za istoriju svih Juznih Slovena.

        Dakle dok Vi ne nadjete potrebna dokumenta koja bi potvrdila da je knez Tomislav bio okrunjen pre 19. veka u romanticnim pseudoistorijskim prikazima, prvi okrunjeni vladar Hrvatske ostaje Stjepan Drzislav koga je vizantijski car ciji je vazal bio, okrunio te je tada i dobio ime Stjepan.

  3. РАДОСЛАВ

    Редовито купујем наш и ВАШ часопис Печат.Једино Печат даје печат
    о ИСТИНИ старој и новом дешавању унутар нације српске. Читам све
    колумне али Раткове понекад станем због унутрашњег немира и мислим дали смо ми Срби толике будале да незнамо водити националну политику,ДАЛИ у прошлости и садашњости где се одговорни поличари понашају неодговорно према сопственој држави
    и народу који је их изабрао. Само погледајмо од 27 марта 1941 са
    овима сада на власти где председник каже: СВЕ ЋЕМО ПРИЗНАТИ САМО
    нећемо признати независност Косова па њима више и нетреба, доће
    неки Чеда који ће и то запечатити.

  4. Ovo spaljivanje “nepodobnih ” knjiga me podseca na onaj naucno-fantasticni film ” Farenhajt 451 “…gde su se takodje spaljivale knjige u totalitarnom rezimu…Takve scene su se takodje vidjale i u nacistickoj Nemackoj gde su se spaljivale knjige nepodobnih pisaca… Sto bi mi u Srbiji rekli: ” Kad je to bolji mrzeo goreg…nema za sta da ga mrzi…uvek je gori mrzeo boljeg i gledao kako da mu napakosti,da mu potkopava ili da pokusa potpuno da ga unisti…” Hrvati su prosto zaslepljeni mrznjom prema srbima i to spaljivanje knjiga “nepodobnih srpskih pisaca ” se potpuno uklapa u sliku hrvatskog vristeceg klero-fasizma i shovinizma koji vrlo cesto zna da predje i prag potpune imbecilnosti…Tolika kolicina mrznje je vec odavno zrela i za jednu ozbiljnu psiho-analizu. Pre svega u domenu analize psiho-patologije i destruktivnog nacina razmisljanja kao masovne i kolektivne pojave u jednom narodu i to pod uticajem vrlo jake klerikalne indoktrinacije.Mislim da bi mnogi psihijatri i psiholozi mogli na hrvatskom primeru da naprave brojne naucne radove i uopste disertacije u pogledu masovnih psiho-patoloskih i destruktivnih pojava u jednom narodu. Nego ovaj gospon Karlo opet iznosi ” neke istorijske cinjenice ” …( ! ? ) naravno nepotpune i kako njemu odgovara… Naime Nemanjici nisu prva dinastija koja je vladala Srbijom i ne pocinje srpska drzava od njih. Oni su jedna u nizu vladarskih dinastija.On navodi da je kralj Tomislav postao hrvatski kralj 925-te godine i da ” su oni zato stariji od nas”…( ! ? ) .Ha,ha,ha …! Srpska dinastija Vlastimirovici su vladali Srbijom i vecim delom Balkana znatno pre toga . Knez Vlastimir 805-851( vladao od 830-851 ), a njegovi naslednici su Mutimir, Stojimir i Gojnik. Ili da idemo jos dalje i dublje u istoriju…knez Viseslav koji je vladao Srbijom i pod svoju upravu stavio veci deo Jadrana i primorija (vladao 750-778 g.)On je uspostavio upravu Zetu,Travuniju,Hum i Paganiju. Paganija to je prastari naziv za oblast Hercegovine i Dalmacije a taj naziv su dobili zbog toga sto su bili pagani i vrlo dugo su odbijali da prime hriscanstvo(stari srbi su u davna vremena svi bili pagani )Dakle ne da nisu bili katolici nego nisu cak bili ni uopste hriscani i cak su i odbijali da prime hriscanstvo …! Vidim da se u “hrvatskoj verziji istorije ” knez Viseslav spominje kao ” hrvatski knez i vladar primorskih hrvata “…( ! ? ) To je notorna laz i totalni falsifikat ! U to doba hrvata na primoriju uopste i nije bilo …nijednog ! ! ! U to doba hrvati su bili jedna mala i potpuno beznacajna etnicka skupina koja se tada nazivala hu-ur-vathi ( to se izgovara pomalo sa madjarskim akcentom zato jer su oni dosli na ove prostore sa avarima …ili sa hunima i pravi izvorni hrvati uopste ne poticu sa ovog balkanskog prostora ). Ime su dobili tako sto se njihov prvi vodja i vladar zvao upravo tako Hu-ur-vath pa su i njih sve tako zvali hu-ur-vathi i u to doba su ziveli na prostoru oko danasnjeg Zagreba , Varazdina i u Medjumurju , a dole na primoriju ponavljam nije bilo niti jednog ! ! ! Dakle cist falsifikat ! Poznato je da hrvati nemaju nista svoje pa onda svojataju i prisvajaju tudje…! ? To su inace radili od davnina jos i u prastara vremena ! Hrvati se pojavljuju na primoriju i to u vrlo malom procentu tek krajem 19-og veka 1%…Idemo dalje knez Viseslav je imao potomke , a to su Radoslav i Prosigoj koji ga nasledjuju. Ili da idemo jos dalje i jos dublje u istoriju …Knez Viseslav je potomak srpskih vladara koji su vladali Srbijom i srpskim prostorima pre njega , a to su knez Selimir (vladao od 660-680 godine), knez Vladan ( vladao od 680-700 g. ) knez Ratimir (vladao od 700-730 g. ) . Iz ovoga svega se moze zakljuciti ko je stariji i ko je od koga potekao i ko je od cije krvi ! ! ! Krajem 19-tog veka je bio popis u Dalmaciji…i na tom popisu ljudi su se 80% izjasnili kao srbi( bez obzira na veroispovest ! ) 17% kao italijani i 1 % kao hrvati… Onda je 1903 odrzan vatikanski koncil na kome su donete jasne odluke … dalmatince katolike intenzivno “kroatizovati ” i pretvarati u “hrvate ” i hercegovce i rijecane (Kvarner ) i istrane , a sto se srba-pravoslavaca tice njih trecinu odmah ubiti,trecinu proterati i trecinu pokatoliciti … i to se sprovodi intenzivno od 1941 pa sve do danas…! Medjutim “nicija nije gorela do zore …” Na ovim prostorima ,a i u celom svetu dolazi do ubrzanih i dramaticnih promena koje ce tek eskalirati narednih godina… Bice tu mnogo ,mnogo “velikih iznenadjenja za neke “…

  5. A evo ga plemić, plemenitoga hrvatskog porijekla. Već sam se zabrinuo gdje je. Daj prikoči malo sa ovim budalaštinama, ne moraš valjati ludorije da bi ti drugi povjerovali da si Srbin, a ne plemeniti hrvatski Bošnjanin. Što se mene tiče možeš biti i Kinez.

    Prvi vatikanski sabor, (1869.-1870.),
    Drugi vatikanski sabor, (1962.-1965.). Nigdje ne vidim 1903. godinu.

    I veliš ni jednog Hrvata u Dalmaciji do 19 . stoljeća, čiji li su ovo kraljevi. Nude navedi srpske kraljeve iz toga vremena. Ovom prilikom samo o kraljevima, ne bih sada o knezovima.
    Tomislav (925.–928.)
    Trpimir II. (928.–935.)
    Krešimir I. (935.–945.)
    Miroslav (945.–949.)
    Mihajlo Krešimir II. (949.–969.)
    Stjepan Držislav (969.–997.)
    Svetoslav Suronja (997.–1000.)
    Gojslav (1000.–c. 1020.)
    Krešimir III. (1000.– c. 1030.)
    Stjepan I. (c. 1030.–1058.)
    Petar Krešimir IV. (1058.–1074.)
    Dmitar Zvonimir (1075.–1089.)
    Stjepan II. (1089.–1091.)
    Svi oni su krunjeni u Dalmaciji kolijevki hrvatske državnosti.

    Prema Ljetopisu popa Dukljanina Petar brat kralja Krešimira tijekom 10. stoljeća će postati vladar Duklje. U doba makedonske i bizantske vrhovne vlasti njegovi potomci će prijeći na pravoslavnu vjeru. Tijekom stoljeća njegovi muški potomci će mijenjati ime svoje dinastije najprije u Vojislavljević, a potom u dinastija Nemanjić koja će izumrijeti 1422. godine nakon višestoljetnog vladanja Srbijom.

    • Izvini Karlo,ali mi samo objasni krstionicu kneza Viseslava Vlastimirovica iz Nina.

      + HEC FONS NE(M)PE SVMIT INFIRMOS VT REDDAT ILLVMINATOS. HIC EXPIANT SCELERA SVA QV(O)D [DE PRIMO] SVMPSERVNT PARENTE, VT EFFICIANTVR XP(ISTI)COLE SALVBRITER CONFITENDO TRINV(M) P(ER)HENNE(M). HOC IOH(ANNES) PR(ES)B(YTER) SVB TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI OPVS BENE CO(M)PSIT DEVOTE, IN HONORE VIDELICET S(AN)C(T)I IOH(ANN)IS BAPTISTE, VT INTERCEDAT P(RO) EO CLIENTVLOQVE SVO.

      Hvala.

  6. Ha,ha,ha pa ovo je da covek prosto pukne od smeha…! ? Karlo …ja sam sada stvarno zabrinut za tvoje mentalno zdravlje ! Pa no..daj mislim stvarno ne moras ni ti da valjas ovakve urnebesne budalastine da bi ti neko poverovao kako si ti vrlo revnosni hrvat i “veliki borac za hrvatsku stvar “…! ? Ti si po svemu sudeci 100%-tni srbin ako imas poreklo u Dalmaciji ili Bosni i Hercegovini ! Je,je gospon Karlo ili mozda shjor Karlo…! Nego bogati …sta si ovde svasta ‘izodvaljivao ” …kako bi bilo da ti odes kod nekog dobrog psihijatra pa da on vidi sto je to sa tobom…! ? Je,je “dragec moj ” to ce tako biti najbolje…

    • Evlija Čelebi turski putopisac opisujuci Beograd navodi, kako se rijeka Sava, izmedu ostalog sabire iz voda, koje dolaze sa granica Bosne, Hrvatske i Slavonije (V, p. 370). Istim povodom govori o srpskom jeziku kao o iskvarenu dijalektu, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bosnjaka (te tu onda kaze, kako mnogi Beogradjani, medu ostalim poznaju i hrvatski jezik /V, 382/). Za Sarajevo najprije navodi, kako tamosnje stanovnistvo govori “bosnjacki”, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski (V, 435), da onda poslije kao da (V, 439) identificira “bosnjacki” i hrvatski jezik kao jedan te isti, kojim se u tim krajevima govori. On na tome mjestu veli od rijeci do rijeci: “Jezik bosnjackog i hrvatskog naroda. Narod ovog kraja svijet zove Bosnjacima. Ali im je draze, ako im se kaze “Bosanci” (Bosnavi). I zaista jezik im, a i oni sami cisti su ljudi, koji (sve) ispravno prosudjuju. Jezik im je blizak latinskome”. Tu donosi nekoliko primjera u prozi i stihu iz hrvatskoga jezika.
      Pri opisivanju Livna (Hlivna), spominje Hrvate kao stanovnike toga grada pred dolazak Turaka (V, 448). Za grad Knin kaze, da ga je sagradio hrvatski plemic (beg) Zrinski (V, 464). Iduci dalje kroz Dalmaciju, cesto spominje Hrvate. Za grad Nadin veli, da ga je od hrvatskih i slavonskih stanovnika osvojio Gazi Husrevbeg 944. po Hidzri (pocinje 10. lipnja 1537.). Iza poraza Mustafa pase Tekelije zauzese ovaj grad Mlecani, a Hrvati i muslimani, koji bijahu u njemu nastanjeni, prijedose zajedno sa svojim porodicama u grad Knin. Isto tako navodi, da su i grad Skradin sagradili hrvatski plemici, a iz hrvatskih ruku ga je osvojio 938, (poc. 15. kolovoza 1531.) Gazi Bektas beg (V, 466). Za grad Obrovac kaze, da je to hrvatska gradevina. (V, 467) Pri opisivanju Zadra dolazi ime Hrvat dva puta kada navodi, kako 943. (20. lipnja 1536.) nije Turcima uspjelo da osvoje Zadar, kaze, kako su Gazi Husrev beg, Gazi Murad beg i Gazi Memi beg Arnaut okrenuli protiv Mlecana, pa tom prilikom osvojili sto i sedamdeset mletackih, hrvatskih, slavonskih i “duduskih” gradova. Prikazujuci dalje, kako su jednom Spanjolci pokusali da opsjednu Zadar, kaze, kako su iskrcali vojsku na kopno, ali su ih docekali svi Hrvati i Slavonci, koji se nalaze u okolici grada, potukli ih i natjerali u more. (V, 469).

      Na 15. rujna 1660. krenuo je Evlija ispod Zadra natrag u Livanjsko, a zatim na Kupresko polje. Na tome putu spominje grad Vranu, za koji kaze da je hrvatska gradjevina, a onda veli od rijeci do rijeci: “Svu ovu zemlju zvali su Hrvatskom i u njoj je bilo tri stotine gradova” (V, 474). S Kupreskoga polja poduzeli su tada Turci pljackasku ekspediciju prema Sibeniku, Splitu i Klisu, u kojoj je ucestvovao i Evlija Celebija. Na tom putu spominje u blizini Sibenika neki brijeg, gdje je nekoc bilo jedno hrvatsko selo, koje je jos onda bilo razruseno (V, 479). Na tome pohodu opisuje Evlija i neki grad, koji zove Renica ili Rinica, pola sata istocno od Sibenika. U tome se gradu bio utvrdio Hrvat, odmetnik, po imenu Sark (Saric), koji je prebjegao iz turskog podanistva Mlecanima i postao njihov uskok. Iz toga svog skrovista provaljuje u gradove Sinj i Knin te pljacka. Tu Evlija na siroko opisuje borbe, koje su vodili s tim uskokom, a u kojima i na turskoj strani igra vaznu ulogu ceta od dvije stotine hrvatskih junaka (V 484). Na povratku s ovoga pohoda, u kojem su izvojstili pobjedu nad ovim uskokom, spominje grad Mandalinu na moru, za koji veli, da je to luka Hrvatske (V, 488). Odatle su krenuli prema jugoistoku, i prosavsi Danilovo polje, tu su zastali da se dogovore o svom daljem kretanju. Nakon dogovora odabrase osam hiljada konjanika i tri hiljade probranih pjesaka, hrvatskih junaka, pa uzviknuvsi muhamedanski ratni poklik, razvise Smail begov bajrak. Ta ceta, s kojom je krenuo i Evlija, posla je prema jugu (V, 489). Na tome putu spominje grad Kamen, za koji kaze da je hrvatska gradjevina. Odatle su, iduci prema jugoistoku stigli u grad Drnis. Za taj kraj veli da je vrlo plodan, pa su ga naselili i kultivirali Hrvati, narod “Duduske” i Slavonije (Slovenije), koji su ostavili svoja krsna mjesta. (V 489). Na tom istom mjestu, pod napisom “Jezik Hrvata” tumaci nekoliko hrvatskih rijeci i konverzacija, slicno kao i kod Sarajeva (V, 490). Govoreci o Splitu, opisuje velike ladje (galije), kojima veslaju muslimanski zarobljenici. Medu onima, koji naoruzani vrse sluzbu na tim ladama, spominje na prvom mjestu Hrvate (V 498). Kada je na putu iz Banja Luke preko Gradiske u zemlje na drugoj strani Save, stigao u Jasenovac, kaze da se to “broji Hrvatska”. (V, 509). Opisujuci na tom putu Kostajnicu, kaze da je silom osvojena od Hrvata. (V, 520). Za posadu u Kostajnici kaze da su gazije, koji su dan i noc u borbi s Hrvatima. Isto tako za Novi kaze da su ga sagradili hrvatski plemici (V, 510). Za grad Bihac veli, da ga je sagradio Zrinski (V, 510), a za vlade Murada III. opsjednuo ga je bosanski namjesnik Hasan pasa, pa su ga Hrvati predali na vjeru (V, 511). I grad “Liku” su sagradili Hrvati (V 511). Govoreci o Zagrebu, za koji veli, da su ga sagradili hrvatski plemici, navodi kako u njemu i njegovoj okolini ima dosta velikih crkava. To je stoga, sto u Hrvatskoj ima mnogo krscana (V, 513). Tu opisuje borbe Rustem pase s Hrvatima i Slavoncima 1003. god. (poc. 16. rujna 1594.), – oko Zagreba i po Turopolju (V 514). Iduci iz Siska i Zagreba prema sjevero-zapadu, pise kako su ti krajevi Hrvatske kultivirani i plodni. Na tom putu spominje vise gradova. Za “Pudak” kaze da ga je osvojio bosanski vezir Mustafa pasa od Hrvata Zrinskog. Grad Zrin sagradio je ,”veliki Zrinski”. I gradovi “Velim” i “Kolard” su hrvatske gradevine (V, 515). Turske posade u ovim krajevima odijevaju se drukcije nego li po drugim gradovima. Evlija potanko opisuje njihovu nosnju, pa medu ostalim kaze, kako na glavu stavljaju hrvatske kape od crvene cohe (V, 516). Za grad Cernik kaze, da ga je 946. (pocinje 19. svibnja 1539.) osvojio Mehmed beg Jahjapasic od Hrvata (V, 517.). U tom je kraju klima vrlo ugodna, pa se tu i tamo nailazi na hrvatske ljepotice (V, 518.). Pakracki je grad, prema Evliji, sagradio “erdeljski kralj i austrijski car, pa ga dao hrvatskim hercezima” (V, 519). Iz Pakraca je dosao u grad Sirac. Tu prijeki put vodi preko planine Gravice, ali se on bojao hrvatskog zla, pa je okrenuo drugim putem i dosao u grad Stupcanicu (V, 520). Viroviticu su takoder sagradili hrvatski plemici (V, 521). Djakovo opisuje kao tvrd grad, pa kaze, da je to bila jaka tvrdava hrvatskih i slavonskih zemalja. Tu je od djakovackog pase Ibrahima, koji se izgovarao da ne pripada pod Bosnu, jedva isposlovao da mu dade od svoje posade pratnju. Kad mu je najzad dao tri stotine momaka, trazio je da mu ih sto prije vrati, jer da je Hrvatska “zemlja gladi i skupoce” (V, 523).

      Na putu banu Nikoli Zrinskom u Cakovac opisuje kule motrilje na Muri, Dravi i Savi, pa kaze, s koje god se strane pojavi neprijatelj, iz svih 367 kula, koliko ih ima, zapucaju topovi, pa se zapali sva Hrvatska i za cas je tu spremno citavo more ljudi (V, 525). Kada je iza povratka od Zrinskoga dosao u Carigrad, u audijenciji kod velikog vezira medu ostalim su citani izvjestaji iz Bosne. Na jednom se mjestu u tim izvjestajima kaze, kako su gazije s granice iz Knina, Pakraca i Nadina, njih oko pet hiljada, iz “Duduske” provalili unutra u Slavoniju, Hrvatsku i Medjimurje, popalili te krajeve, mnogo imetka
      napljackali i doveli bezbroj zarobljenika (V 538). Opisujuci Osijek kaze, da tu sjede zastupnici od sedam banova (hercega), a na prvom mjestu navodi hrvatskoga (VI, 179). Za rijeku Dravu kaze, da dolazi sa dva kraja, od kojih jedan dio dolazi iz gora Hrvatske (VI, 184). Kad je zapovjednik odreda, u kojemu je bio Evlija, Ibrahim pasa Kadic, stigao sa svojom vojskom u Osijek, odrzan je mimohod njegove vojske pred velikim vezirom Fadij Ahmed pasom Cuprilicem. Opisujuci taj mimohod Evlija spominje 770 sejmena iz Hrvata, Bosnjaka i Arnauta, od kojih svaki pojedini nalici na velikog lava (VI, 186). Opisujuci Budim govori o borbama koje su se vodile oko njega, pa pri jednoj opsadi spominje hrvatske plemice, koji su u tome ucestvovali. (VI, 218). 19. travnja 1664. krenuo je Evlija Celebija iz Biograda, da ponese neka pisma i naredbe velikog vezira hercegovackom namjesniku Suhrab Mehmed pasi. Na tome putu po svome obicaju, opisuje pojedina mjesta, sad opsirnije, sad krace. Na putu iz Foce preko Ustikoline na Zagorje CengiCa odzacima opisuje neki starinski grad “Plac”, koji je za vlade sultana Mehmeda II. Fatiha osvojio Ahmed pasa Hercegovic. Mjesto je vrlo vrletno, a citav kraj opasan i nesiguran, jer ga ugrozavaju katorski uskoci. U tome mjestu su dali Evliji za pratnju pedeset hrvatskih junaka (VI. 436).
      Iz Hercegovine je isao Evlija Celebija kao pasin izaslanik u Dubrovnik, pa je tom prilikom proputovao citavu juznu Dalmaciju. Opisujuci te krajeve kaze da je najveca vecina stanovnistva u Herceg-Novome Arnauti, Bosnjaci i Hrvati (V. 454). Iz grada Risna posla je tada vojska da upokori odmetnike po planinama Pive i Niksica, kojoj se prikljucio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaze, da su to sve cisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dusmani (VI. 467). Ovdje Evlija oznacuje dakle jugoistocne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u Gatacko polje. Odatle je dubrovacki posjanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan stigose glasonose od poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed pasa naredi Evliji, da ide spasavati blago. U vojni odred, koji je posao tada u pomoc odredeno je i tri stotine “dobro opremljenih, savrsenih gazija Hrvata”. Opisujuci grad Siget kaze, da su mu stanovnici Bosnjaci, a da ispravno i lijepo govore madzarski i hrvatski (VI. 517). Na putu iz Sigeta u Kanjizu spominje hrvatske camce na Dravi u luci moslavini (Vi. 518). Govoreci o pohodu na “Dudusku”, koja granici s Mjecima i izlazi na Jadransko more, kaze da stanovnistvo tih krajeva govori ispravnp tri jezika: njemacki, hrvatski i “franacki” (VI. 452).
      Kad na povratku s ovog pohoda govori u Koprivnici tumaci, kako to na hrvatskom jeziku oznacuje koprive (VI. 544). Sesti svezak zavrsava ponovnim dolaskom u Kanjizu, gdje je odrzano vijece i odatle odaslan sin tatarskog hana Ahmed Gizaj, da hara i pustosi susjedne zemlje, medu kojima se spominju Hrvatska i Slavonija kao i zemlje Zrinskoga. Naprijed smo vidjeli, kako Evlija spominje posebne cete u turskoj vojsci, koje su sastavljene od Hrvata. On ih redovito naziva hrvatskim junacima. Za nasu rijec junak, on gdjekada upotrebljava turski jigit, sto znaci hrabra, mlada covjeka, dakle junaka uopce, a nekada izraz gazija, sto znaci junaka pobjednika. Samo se ovaj posljednji pridjevak daje jedino muslimanima. Sudeci po tome i po onome muhamedanskom ratnom pokliku, sto ga je uzviknula jedna ovakva ceta, kad je posla prema Drnisu, ovi su Hrvati primili islam, ali su i u turskoj sluzbi sacuvali svoje nacionalno ime i karakter. Ovdje je upravo vidna tragika hrvatskog naroda, koji je podijeljen u razlicne vjere stajao u srednjem vijeku u dva neprijateljska tabora i medu sobom se krvio.
      Osim vec naprijed spomenutih odreda, sastavljenih od hrvatskih junaka koji su operirali po nasim zemljama, on ih spominje i na drugim krajevima. Tako u Erdelju, gdje ih nazivlje “nase hrvatske gazije” (VI. 29). Na putu iz Vidina u Biograd, spominje, kako se njegov zapovjednik Ibrahim pasa Kadic u palanci Radini odvojio od svoje vojske i otisao naprijed u Biograd velikom veziru s hiljadu aga konjanika i 670 hrvatskih junaka sejmena (VI. 171). U Ugarskoj, opisujuci jednu postavu vojske u blizini Ostrogona (Gran), kazuje i kako su ovi hrvatski junaci bili opremljeni: nosili su crvene prsluke i crvene kape, koje su se zvale “brata” ili “bartula”, a puske im bijahu od sedam do osam pedalja (VI. 286). Osim toga ih istice kao hrvatske gazije pri osvajanju Ujvara u septembru 1663. (VI. 334).
      Na kraju da navedemo i onaj najtugaljiviji i najtezi polozaj Hrvata, u kojemu ih Evlija Celebija spominje, a to je ropstvo. On vrlo cesto govori o robovima, prica o provalama u tudje zemlje i dovodjenju roblja, muskog i zenskog, stara i mlada, o prodaji dovedenih robova i najzad o njihovoj sluzbi kod njihovih vlasnika. U ovom posljednjem polozaju spominje Hrvate na dva mjesta. Za robinje u Sarajevu, kaze, da su velikom vecinom srpskog i bugarskog podrijetla, a ima dosta i Hrvatica. U Budimu su robovi Madzari, Nijemci i Hrvati, a robinje Erdeljke, Svedjanke, Madzarice i Hrvatice.

  7. Јужнословенски филолог, комплет – поклоних уличном продавцу , само да га не чита комунистички олош! Још би га цитирали за откриће војвођанско језика?

  8. Mi Srbi smo ipak pametniji i pragmaticniji mi nismo spaljivali knjige hrvatskih pisaca vec su mnogi nasi ljudi te knjige lepo odnosili do kontejnera za djubre i ostavljali ih tamo , a onda su ih uzimali cigani koji sakupljaju staru hartiju i odnosili ih u ” Papir-servis ” i tamo su ih dalje lepo reciklirali i od njih su posle pravili toalet papir i tako su bar necemu posluzile…, a hrvatski pisci ionako bas i nisu neki pisci… Te knige koje su oni napisali ionako i nemaju gotovo nikakvu knjizevnu vrednost.

  9. @ Karlo…Vidim da pokusavas da me “impresioniras” sa zaista obimnim podatcima te nekakve ” novo-komponovane romansirane post Tudjmanovske istorije ” …Verovatno u izdanju i ogromnom tirazu ‘Nakladnog zavoda Hrvatske” ha,ha,ha. Ovo bogati kao da je pisao neki “hrvatski Gebels”…! ?Zaista sam impresioniran sa time koliko tu ima toga dopisanoga, nafilovanoga i nastelovanoga. Evlija Celebija je danasnjim recnikom bio na prvom mestu agent-obavestajac, a tek potom i ” putopisac” i pisao je pristrasno kao turcin ( a u tom tekstu vidim i citav niz netacnosti i pristrasnosti od strane “hrvatskih istoricara “). Isto tako i Feliks Kanic mnogo kasnije je pre svega bio obavestajac ,a onda i “putopisac ” .Ha,ha,ha , a koji je to ” hrvatski jezik “…( ! ? ) Hrvati govore jednim dijalektom SRPSKOG JEZIKA ! Hrvatski jezik ne postoji ! ! ! LJudevit Gaj je obicni plagijator koji je iskopirao Vuka Karadzica i uradio na latinici ono sto je Vuk uradio na cirilici…! Sta vi mislite …da to sto hrvati imaju dvadesetak drugacijih reci i izraza i sto su izmislili jos stotinak reci u okviru “hrvatskog novo-govora ” da je to dovoljno da imate “hrvatski jezik “…! ? Pa ni jedan ozbiljniji lingvista u svetu vam to ne priznaje! Nasuprot tome tragova srpskog jezika i pisma ima od Indije do Britanije ! Sto se tice prisustva hrvata na Jadranu i primoriju, situacija je sledeca … Dubrovnik je vekovima bio grad-drzava DUBROVACKA REPUBLIKA i oni su se izjasnjavali kao dubrovcani i konavljani! Do pojave Jugoslavije nisu ni znali ‘ da treba da budu hrvati ” …! ? Dalmacija…kraljevina Dalmacija ( idi na Wikipediu i nadji Dalmaciju pa ces videti i grb kraljevine Dalmacije ) ona je i u sklopu Austro-ugarske bila zasebna kraljevina i nije imala veze sa Hrvatskom i vecinsko stanovnistvo 80% Srbi 17% Italijani i izjasnjavali su se kao dalmatinci…Jedina mesta gde su poceli da se spominju hrvati na celom primoriju to su Senj i Novi Vinodolski i nigde vise ! Na Sushaku je bila granica sa Italijom , a Rijeka ( Fiuma ) je bila vec teritorija Italije i Kvarner i cela Istra ( Istria )Inace ja to vrlo dobro znam (mnogo bolje nego sto mislis! ) moja majka je bila iz Like iz Vrhovina ,baba iz Gospica,prababa iz Udbine , deda iz Shkara , ujak moje babe je ziveo dugo u Crikvenici i bio je veterinarski inspektor na granici sa Italijom, pradeda mi je bio sudija na Udbini , deda zeleznicki i sreski lekar u Vrhovinama , a jedno vreme su ziveli i u Otoccu, Znam sta sam slusao od malih nogu… Inace nekada smo cesto i letovali i u Dubrovniku i okolini a i u Splitu i na Bracu i na Hvaru… Inace ja sam sluzio i vojni rok u ratnoj mornarici dole na Jadranu… Poceo sam u Puli (Istra ) nastavio u Splitu (Dalmacija ) i zavrsio u Kumboru ( Crna Gora ) . Bio sam na patrolnom-protivpodmornickom brodu i bukvalno sam “prespartao ceo Jadran ” od Ade Bojane gore do Kopra i od Splita pa do Palagruze. Sto se tice Bosne i Hercegovine tamo su do dolaska turaka svi bili srbi u okviru srpske kraljevine Bosne ( kralj Tvrtko Kotromanic srpski vladar Bosne i primorija ) a prisutne religije su bile pravoslavna , patarenska (bogumili) i katolicka. Nakon turske najezde i okupacije pojavljuje se i islam , a mnogi bogumili prelaze na islam kao i neki hriscani (pod vrlo jakim pritiscima ) Nakon nestanka turske carevine u Bosni su prisutne tri religije : pravoslavna ,katolicka i islam… Potom Vatikan i rimo-katolicka crkva “vrse kroatizaciju “katolika i ” transformisu ih u hrvate “…! ? Onda katolici u svom dobro poznatom maniru uzvikuju “ubij sve sto nije katolik ” , a muslimani uzvikuju ” DZihad , ubij sve sto nije musliman ” i onda je nastala krvava ludnica…! ? Normalno mi Srbi pravoslavci smo ih i jedne i druge “oterali nekud ” i uhvatili oruzje i branili se. Glavni krivci za sve sto se desavalo su fratri i hodze…metaforicno receno… Dakle to je to…, a tu “friziranu i filovanu istoriju ” u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske …mozes okaciti macku o rep…! ! !

    • Moj plemiću roda hrvatskoga uz svaku tvrdnju sam vam naveo izvor pa lijepo knjigu u ruku i čitati. A što se tiče Evlije pa nije valjda da su i njega franjevci obradili ili čak osobno Papa.
      Druga stvar, što se tiče Bosne tu je prije 1463. godine živjelo cca 700000 katolika, oko 50000 bosanskih krstjana i oko 25000 pravoslavaca. Tijekom turske vladavine broj katolika se stalno smanjivao (odlazak u roblje i danak u krvi 1463., prelazak na islam i dijelom prelazak vremenom na pravoslavlje), broj muslimana se povećavao, a isto tako broj pravoslavaca se drastično povečao (protežiranje pravoslavnih kršćana na štetu katolika, naseljavanje Vlaha i prelazak katolika na pravoslavlje).
      Prvi popis stanovništva u BiH je urađen po turskom osvajanju 1468. i 1469. Bosna tada doživljava i prve značajne promjene stanovništva zabilježene u popisima. Oko 130.000 stanovnika BiH je zarobljeno (katolika), uključujući i mladiće koji su unovačeni kao „danak u krvi“. Na prvom popisu stanovništva, zabilježeno je kako na ovom području postoji 37.125 kršćanskih i 332 muslimanske kuće.
      Drugi popis, iz 1489., bilježi kako u bosanskom sandžaku postoji 25.068 kršćanskih i 4.485 muslimanskih kuća.
      Popis iz 1528./29. bilježi oko 635.000 stanovnika, 57% muslimana, 34% katolika i 9% pravoslavaca. Ova radikalna promjena u strukturi stanovništva se objašnjava masovnim prelascima na islam i iseljavanjem stanovništva.
      Popis iz 1624. pokazuje bilježi oko 450.000 stanovnika (67% muslimana, 22% katolika i 11% pravoslavaca).
      Brojni ratovi koji slijede konstantno smanjuju broj stanovnika u BiH. Drastično smanjenje populacije BiH bilježi od 1813. do 1815. kada epidemija kuge skoro prepolovljava broj stanovnika.
      Slijedeći demografski šok BiH doživljava od 1875. do 1878., tijekom ustanka protiv Turaka, kada BiH gubi 13,64% populacije.
      Popis iz 1879. pokazuje kako u BiH živi 1.158.164 stanovnika, i to 42,88% pravoslavaca, 38,75% muslimana i 18,08% katolika. Izjašnjavanje po nacionalnosti je uglavnom jednako izjašnjavanju po vjeri (pravoslavci-Srbi, katolici-Hrvati). Slaveni muslimani čine 31% stanovništva što čini razliku od skoro 8% u odnosu na broj izjašnjenih muslimana po vjeri, te vjerojatno pokazuje udio Turaka u stanovništvu BiH (8%).
      Do 1910., stanovništvo BiH se povećalo za skoro za pola milijuna ljudi. U popisu iz 1910., BiH čini 43,49% pravoslavaca, 32,25% muslimana i 22,87% katolika, te 1,39% ostalih. Ovaj popis otkriva i povećanje broja stanovnika u urbanim naseljima.
      Politika Kraljevine SHS u mnogome utječe na stanovništvo BiH. U ovom razdoblju se bilježi i smanjenje muslimanskog i povećanje udjela pravoslavnog stanovništva u ukupnom stanovništvu urbanih naselja.
      U popisu iz 1931., posljednjem pred II. svjetski rat, BiH sačinjava 44,25% pravoslavaca, 30,9% muslimana i 23,58% katolika.
      Prema posljednjem popisu, onome iz 1991., BiH je imala 4 394 574 stanovnika – 43,7% Muslimana, 31,4% Srba, 17,3% Hrvata i 5,5% Jugoslavena.
      Eto to su ti podaci pa sam izvuci zaključke.

      Što se tiče Dubrovnika s obzirom da kažeš kako se do stvaranje Jugoslavije nisu osjećali Hrvatima nije mi jasno zašto ih onda niste posrbili budući da Dubrovnik ulazi u Banovinu Hrvatsku tek 1939., a do tada je bio u sastavu Zetske banovine. Ili će prije biti da se oni nisu dali posrbiti. Znaš li ti moj plemiću roda hrvatskoga da Srbi nikada nisu smjeli prenoćiti u gradu Dubrovniku, nego su sa zalaskom sunca morali napustiti grad.

      I zadnje što se tiče Dalmacije ne bih ništa dodao tvojoj umnoj opservaciji budući da si za Dalmaciju potvrđeni ekspert samim tim što si tamo služio vojsku i dvaput zaplivao u moru, a jednom pojeo srdelu i sladoled.
      Živ ti meni bio. Nego nešto si me zainteresirao pričom o Lici. Da nisu tvoji od Zoranovića iz Rijeke?

  10. Karlu: I sada kada ste Srbe gotovo istrebili i ostatak prognali, jos uvek ste opsednuti Srbima.
    Uzivajte u vasem franjevackom samostanu, jer iz svega vidim da
    bi mogli biti ‘franjevac’ koji ima vremena da pretura po svojim arhivima i stvara novu historiju Hrvata. Ostavite nas jednom na miru i uzivajte sada na vasoj pustoj teritoriji koju u ostalom nema ko da obradjuje posle odlaska Srba.
    O vasem piskaranju nije vredno trositi reci. Zahvaljuci Krajisnicima
    koji su vas odbranili od Turaka, zatim primili u kraljivinu Jugoslaviju kao bracu (nakon izgubljenog rata) i najzad l945 nakon Jasenovca, sto se podrazumeva zlocine nezapamcene Stali ste opet u rang pobednika sa svojim bivsim zrtvama. Jos i to niije bilo dosta. Osalo je samo da se ostatal Srba konvert na Katolicanstvo i time postali Hrvati.

    Ja sam jedna sto je izbegla noz ili pokrstavanje 1942.
    Nije potrebno nikakav odgovor na to. Vi i vasa sorta su vrlo jasni .
    Ja nikada ne bih isla na hrvatske sajtove. Kada sam to pokusala zgrozila sam se od recnika punog mrznje i primitivizma vaseg
    ‘puka’.

  11. @ Karlo…O, vidim veliki napredak kod tebe…Dakle ipak priznajes (konacno ) da je Dubrovnik tek 1939. g usao u sastav Hrvatske i da pre toga nikada nije bio u njenom sastavu ( niti su dubrovcani uopste hrvati…bez obzira sto su katolici ). Inace ja vrlo dobro znam za taj zakon koji je nekada bio na snazi u Dubrovniku (starom ) da onaj ko nije katolik nesme da zanoci u gradu Dubrovniku i to se odnosilo samo na onaj centralni stari deo Dubrovnika koji je opasan zidinama. Taj zakon se nije odnosio samo na srbe vec na sve one koji nisu bili katolici, a u samom Dubrovniku je bilo i dosta srba koji su bili katolici i na njih se taj zakon nije odnosio. Sam taj zakon po sebi pokazuje koliko su katolici netolerantni i ‘ uvrnuti” i koji je to stepen fanatizma. Inace poslednji admiral dubrovacke mornarice se zvao Vicko Jakshic (srpsko prezime ) a jedan od najpoznatijih dubrovcana je bio Rudjer Boshkovic ( opet srpsko prezime ). Nisam ja tamo bas samo ” dvaput zaplivao ” i “jednu srdelu pojeo ” . Plivao sam ja tamo mnogo puta i pojeo morskih plodova mnogo vise od jedne srdele…, a bogami i popio oho , ho …Sto se tice Like moja majka je iz Like a ja prezime Zoranovic imam od oca koji je rodom iz Bosne (istocni deo ) . Ja sam istrazivao po internetu i Zoranovica ima sada bukvalno od Aljaske do Australije najvise ih je u Bosni-Republici Srpskoj i nesto malo i u Crnoj Gori i naravno u Srbiji znam da ima i nekoliko porodica sa tim prezimenom i u Rijeci ali prema njihovim imenima mogu da zakljucim da oni vise nisu srbi… Preko 95% Zoranovica su SRBI I PRAVOSLAVCI ! ! !

  12. Svaka cast gospodinu Dmitrovicu i rado citam njegove clanke.

    Nije mi namera da omalovazim autora nego samo da jos nesto dodam sto pouzdano znam.

    Osim ORA i Jodnog, bio je logor i u “Barutani” to su skladista nedaleko zeljezare jos iz Austro-ugarskog doba. To je zeljezara Sisak koristila kao skladista pa napustila. Sada mozete zamisliti kakovi su tamo uslovi bili, Znam coveka po imenu i prezimenu koji je tamo proveo mesec dana sada je u Pertu Australija. Stevo Komarac nije profesor vec ucitelj koji nikada nije radio u prosveti, sada je ako je ziv, preko 80 godina- prilicno je pravdoljubiv.
    Tu nije spoment Josip Brajkovic iz sela Odra- koji je isti kao i Brodarac, Milankovi i Bobetko, Takodjer nisu spomenuti “mineri” srpskih kuca, lokala i dr. Smolcc Zdravko, Farkas Vitomir, Milakovic Slobodan (bodo).

    Sve te koje sam nabrojao a ima ih jos, sa nekima sam radio, licno sam poznavao kao i zrtve, njihovog ustaskog pirovanja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *