Добар дан за Србију

Пише Милорад Вучелић

Минули уторак је изгледао као добар дан за Србију. Председник Томислав Николић се срео, и веома дуго, и за Србију успешно разговарао са Владимиром Путином, потпредседника Владе Александра Вучића су у Немачкој не само изузетно свечано дочекали него је остварен и видан напредак у економској сарадњи, фудбалска репрезентација Србије је убедљиво поразила Велшане, а кошаркашка репрезентација се победом над Израелом квалификовала за Европско првенство.
Некоме би и то био довољан знак да је реч о добром дану, али дефинитиван закључак се може извући тек када се дан после погледају насловне странице београдских дневних новина. У равно пет престоничких дневника ниједна од тих вести није завредела насловницу. То је поуздан знак да се Србији нешто добро догодило.
Овакво медијско понашање је, на неки начин, и разумљиво, јер, после одласка Бориса Тадића и жутог картела са власти, свима недостаје њихова брига за мир у свету, лидерство у региону, борба против глади и жеђи на планети, беспризивне корачнице на путу без алтернативе, разглабања о светској економској кризи као нашој шанси и алибију за неуспехе истовремено, и слично. Нема тога – нема ни насловних страна.
Важнији од свега нашим медијима је борба Тадића и Ђиласа за челну позицију у жутом картелу. Више је него отужно, између осталог, гледати највеће Тадићеве улизице и батлере, који су извикивали како је „Борис Тадић највеће богатство које ДС има“, како пред очима јавности онако бестидно постају „ђиласовци“. Примера има много – о томе се поближе можете информисати из текста Николе Врзића „Седма седница“ у овом броју „Печата“ – али је посебно карактеристичан иступ Божидара Ђелића. Није само реч о више пута доказаним карактерним слабостима овог функционера жутог картела, јер то је већ општепознато. Он каже како је „Тадић урадио много добрих ствари, а његова улога као државника је историјска“ и да „ДС мора да се поноси што је Србији дао таквог председника државе, али странки су потребне промене“! Нико тако пластично, директно и тачно није показао да су партијски интереси ДС-а у директној супротности са државним интересима. Оно што је за све нас у Србији било од историјске важности и значаја, за жути картел је управо зато неприхватљиво. Све што је добро за ДС није добро за Србију – општеважећи је слоган за Изборну скупштину 10. новембра. Тако, ето, одсуство карактера једног жутог функционера може бити и од опште користи.

 

Уосталом, пред нама се одиграва сукоб између доказаног „државника историјских димензија“ Бориса Тадића и претендента на место шефа жутог картела Драгана Ђиласа. Док су речи и дела првог већ више него познате, код другога се очито ради о више него поливалентној, готово ренесансној личности. Успешан пословни човек, контролор и тихи власник великог броја медија, штампар, капиталиста, политичар, градоначелник престонице, спортски функционер и изнад свега велики неимар најскупљих мостова на свету, „Бус Плус“ реформатор, опозиционар у великој љубави са актуелним министрима – и све то истовремено. Можда све ове терете успешно носи и спаја, јер је, како се истиче, потпуно лишен било каквог идеолошког или идејно-политичког терета, што је његова огромна предност у односу на све.
Кратко речено у ДС-у је почео судар дивова.
Велику и општепознату пажњу изазвао је текст Драгана Коларевића „Време је за први српски културни устанак“ (видети и саопштење Удружења драмских писаца Србије које објављујемо у овом броју). Побројао је уметнике и јавне личности који су безрезервно подржавали режим препознатљив под именом жути картел. Сви смо имали прилике да видимо те ликове како се, кадгод је потребно, веру на бине у предизборним кампањама, режимским свечаностима, учествују у пропагандним спотовима, рецитују и грме са телевизијских екрана величајући и хвалећи власт. Неколико њих каже да ће то и даље радити, а неки кажу да су поносни што се налазе међу побројаним. Ретки су можда грешком поменути. По њиховом већинском сведочењу они се налазе на својеврсном списку српске легије части. И шта је онда, и у чему је проблем? Ваљда није у томе што неко има потребу да издвоји и истакне часне људе, па чак и ако се не слаже са њима?
Али ако се само мало измакнемо причама о наметнутим темама, видећемо да је највећи део тих људи био издашно помаган из државног буџета. Држава је препознала њихов дар и часност, и обилато их материјално подржала. Држава је од новца пореских обвезника помагала пројекте ових часних ликова. Неко је уз добру плату постао министар културе, па онда саветник за културу председника Републике, о саветничким синекурама у министарствима да не говоримо, огроман број њих је за своје филмове и телевизијске серије добио новац, глумци су напрасно постали продуценти, претварали су се и још се увек преко ноћи претварају у писце и редитеље, додељивани су новци за  изадавачке и сајт  пројекте, масовно су им откупљиване књиге, и то исте године када су Министарство културе и „Народна библиотека“ откупили само један једини примерак „Сабраних дела“ Милоша Црњанског! Да би се у библиотеке сместила њихова дела, из њих је морала бити избачена читава Краљевска библиотека, финансиране су измишљене акције, политичари су у све то укључивали јавна предузећа, наговарали приватнике да помогну, утицали да се празни каса и Републике Српске…
Па нисмо, ваљда, дотле дошли да се они сада стиде што их је за њихове услуге режиму држава, којом је овладао жути картел, богато плаћала и што сада терају народ да учествује у њиховој одбрани. Нема картела у којем се ради бесплатно. Док су систематски „чистили Србију“ нису знали ни за народ, ни за Бога, а сада очекују од нас да им помогнемо да очисте укаљани образ.
Много би занимљивије било да од њих и њихових високих покровитеља сазнамо како су правили црне листе неподобних који су систематски били осујећивани, онемогућавани и проказани, док су се они на државним јаслама сладили и још се увек, на основу стечених права и започетих пројеката, сладе. Те листе постоје и важеће су још увек, и било би занимљиво да их у виду бар неког покајања обнародују.
О ужасима телевизијског суочавања са Шиптаром који је вадио срце живом српском младићу пише Миодраг Зарковић у тексту „Поред оваквог Тужилаштва, шта ће нам непријатељи?!“ у овом броју „Печата“. Обамина америчка администрација је истог дана изразила велики понос због напретка Косова ка независности. Требало би их упитати да ли се та поноситост односи и на ове учинке ОВК-а који су утемељили и све оно што се управо данас догодило у Триполију, где је трагично страдао амерички амбасадор са тројицом сарадника. Да ли се ту може говорити о терористима или ослободиоцима и револуционарима, или прерастању једних у друге, како се то догодило и догађа на Косову и Метохији. Где се, и како, и ко одређује ту границу?
Када је већ о граници реч, онда се може говорити и о граници између смркнуте озбиљности и  смеха од срца. Дан после поменутог снимка на телевизијским екранима појавила се Рада Трајковић. Била је озбиљна и љутито је упитала зашто на вест о трговини људским органима „међународна заједница ћути“. Та тренутку долична озбиљност подсетила је на њен некадашњи смех на исту ову тему. Писали смо о томе у нашем листу 5. марта 2010. године (број 104). Грачаницу је посетио Бернар Кушнер. Изашао је пред новинаре у пратњи своје насмејане домаћице Раде Трајковић. Подсетимо се: „Када му је поменута и код нас и у свету општепозната ‘Жута кућа’ и трговина људским органима (питање је, иначе, поставио новинар ‘Гласа Америке’), са Кушнеровог лица нестао је бодри осмех. Није га заменила глумљена озбиљност, него се намештени осмех претворио у грохотан смех човека који је ухваћен у лажи, и који је сам себе показао као саучесника у нечему монструозном.
Рада Трајковић се све то време само осмехивала. Кушнер је осетивши тако преко потребно разумевање посегао за Радиним осмехом и руком спаса. Његово самољубиво разметљиво ‘ја’ се у паници претворило у ‘ми’: ‘Рада и ја’.
Нема никог нормалног ко није видео, и ко није био, и постао свестан шта се догодило с Бернаром Кушнером. Рећи да је ухваћен у лажи – мало је. Једино је Рада Трајковић загонетног осмеха изјавила да га ‘потпуно разуме’“.
Шта је сада веродостојније: њен, и не само њен, ондашњи смех или данашња озбиљност? Тај одговор је важан, ма колико подразумевајући био. Али важније од тог одговора  је то што је последњих дана, бар на неко време, скинут осмех с лица онима који већ годинама са нескривеним задовољством  говоре да смо за све и свашта криви, да се морамо предати и „шапатом пасти“.
Није то баш мало. За почетак.

 

9 коментара

  1. Василим

    Мисклим да је доста приче и најава, обећања и сл. предлога сањања новог режима!

    НИшта се није урадило а ето нам трећег месеца, неке законе ће донети ових дана да би као нешто радили у првих 100 дана, а у пракси НИШТА, мршаво, НИколић ништа, Дачић ништа, Вучић најаве, емотивни наступи , већ одступа, кука, драми , извлачи се моко Космета, економије, ….
    Динкић је чист деструктор, клинички случај, зло и наопако!

    Не знам али неслути на …..демагогија, демагогија, извлачење, инсистира се на трулим споразумима и решењима предходног поганог режима… ово је изгледа наставак….ако се нешто системски скоро не реши, нема ту шта да се чека измишљају нове визије, стратегије све је брате јасно, потребни су рад, одбрана интереса Србије и народа, хапшење мафије, развој свих делова Србије, мењање система у свим областима постепено и одлучно и одмах!
    Поштовање закона, СПРОВОЂЕЊЕ ЗАКОНА И УСТАВА, нека покажу поштовање коришћењем званичног србског писма, ћирилице( ако то немогу а како ће сложеније, болније захвате да изведу!)

    Догодине у царском Призрену!

  2. РАДОСЛАВ

    Морамо мало радости да доживимо јер наш председник је позван и
    примљен код доказаног пријатеља нас Срба.Није уреду омаловажавати
    почетак политике према Русији доста је било Чанака,Чеда и зашто
    не рећи ЖУТОГ КАРТЕЛА он омогућио да се нечује истина Русији
    и њемом жељом да нам помогне. СНС покренуо је акцију да утврди
    где нам је место Немци су му одговорили и неби требало бити лутања. Нови Сад решио је са БОДУМАШИМА на реду полакопо целој
    Србији завести ред и увсти власт рада, штедње и одговорности за
    нечињење. То се неможе постићи свуда одмах сада важна је републичка власт локалне по потреби. Ко нецени потез Русије тај
    није пријатељ и РОДОЉУБ србије.

  3. Медији и остаци жутог картела упорно креирају слику Србије из деведесетих година, упорно стављају народу под нос вештачку слику деведесетих година. Па се онда ту нашао Чедомир Јовановић да позива синдикате на улице како објави, чини ми се Ало. Еј, па твоји људи, твоји компањони из ДС су похарали раднике, отели им фабрике, отели им све што имају, а сада ће да се боре за интересе истих! Па дал стварно мисле да овај народ пасе траву! Дванаест година је та екипа водила државу, где су они прошли, ту су порасла кисела дрвећа и онда се оглашавају како су они били успешни, како су они били експерти а ови данас не знају, немају стила, шмека. Па ко код да је дошао не може бити домаћин у празној кући.

  4. Nimalo mi se nije svidjelo ponasanje naseg presednika Nikolica. Kao prvo i osnovno tokom celog razgovora i pregovora ne znam dali ja Putina pogledao bar jednom u oci, stalno mu je negde lutao pogled . A znamo sta narod kaze, gledaj me u oci kad pricas sa mnom da me ne bi lagao ili prevario. Prema tome sta ima tu od istine. Dali se moj predsednik Nikolic uplasio od tog malog rastom a velikog coveka, ako ja zasto.Najverovatnije da moj predsednik ne ume da se snadje u takvim situacijama ili ima lose savetnike. Njegovo ponasanje ne lici ni na ponasanje politicara a kamo li jednog drzavnika.E bre Nikolicu dokie tako,znam te ja dobro ko coveka ali sam te birao kao drzavnika.Birao sam te da dostojanstveno i iskreno predstavljas pred bilo kim kako mene tako i nasu Srbiju.

  5. @Slavo.. Vi ste, ocigledno, neki fin, posten i pomalo staromodan, da ne kazem polako umiruci tip covjeka. A reci cu vam zasto tako mislim. Ni ja Nikolica ne mirisem Bog zna kako, ali ovaj susret sa Putinom je vrlo bitan za Srbiju, da gledanje naseg Tome u pod nije Bog zna kako veliki grijeh ako ce sutra Srbima sinuti bar malo sunca. Mi zivimo u 21. vijeku. “Eye-contact” je “tehnologija” koja u je u Americi (izvoru svih zala ovih dana) usavrsena do te mjere da te covjek moze danima gledati netremice u oci i lagati do potonje recenice. Zivim na tom tlu vec skoro 20 godina i svakodnveno susrecem ljude razlicith profila kojima je zajednicka crta to sto se bave “inverznim inzenjeringom”, tj. svoj govor tijela, ponasanje, ophodjenje,pa cak i potpis na papir nisu razvili spontano nego od repa prema glavi. Dakle uskladili su ih sa rezultatim do kojih su dosli sociolozi, a oni prilagodili svojim potrebama, prvobitno na kursu od nedelju dana (kako da brzo i efikasno pridobijete paznju sagovornika), a onda u svakodnevnom zivotu. Zato danas ne znaju ko su i s njimas lako manipilise pa tako danas imate sposobne i postene ljude koji ne dobiju sansu zato sto sjede prekrstenih nogu i otvoreno kazu sta znaju i sta ne znaju, dok se prevrtljivcima-sveznalicama, koji vas gledaju u oci i “toplo” se smjeskaju, da sansa da vam poslije zagorcaju zivot.
    Uz to, Putin je klasicni “alfa-muzjak” i egocentrik. Mozda njemu tako vise i odgovara da ima Tomu koju mu, makar i nesvjesno, povladjuje. Ali to nije bitno. Bitno je da Putin voli Srbe. Ne znam koliko ali sigurno vise nego Merkelova i Obama koji nas ne vole uopste. Zato dajmo Tomi sansu i ne gledajmo mu u zube (i oci)odmah prvih 100 ili malo vise dana. Mozda nauci i da bue “pravi drzavnik” i veze kravatu i pokaze da i nije nevjerni Toma. Zutaci su vladali deceniju uz sve naucene marifetluke, ukljucujuci osmijeh i gledanje u oci, bez treptanja, dok vas otovreno lazu. Zuti su cvrsto obecali i na djelu pokazali da su bili vjerni srpstvu do posljednjeg Srbina u istoj takvoj Zutoj kuci, do posljednjeg srpskog seljaka iz Podrinja kojem su Oric i banda presudili kamom ’92 i ’93, a u cije ime su se ti zuti izvinili i muslimanima i svijetu, i tako sve do posljednje uranijumske bombe bacene na Srbiju ’99 od strane onih koji gledaju u oci i imaju cvrst i “karakteran” stisak ruke. Dakle, nije nam falilo “drzavnika” te macho vrste.
    Uostalom, jednom je veliki i visoki Njegos bio u posjeti ruskom dvoru i u razgovru s carom veli njemu rastom niski Romanov “Vi ste mnogo veci od mene (u znacenju visi)”, na sta je Njegos odgovorio “Samo je dragi Bog veci od ruskog cara”!.
    Srbiji trebaju djela i znoj na celu, a ne osmijesi i “cool” face.
    Kad mu bude bolje Srbin ce sam poceti da se smjeska, spontano i demokratski, a da li je to rezultat pregovora jednog seljaka-u-dusi (koji sam pece svoju rakiju i nosi vjecito nakrivljenu kravatu) sa nosiocem crnog pojasa i pilotom MIG-29 (koji voli Ray-Ban naocare i pse labradore) ili je to prozivod pukog gledanja u pod ili oci.. to je potpuno nevazno. Vazno je da s sjedne strane sjedi Srbin a s druge Rus.

  6. Ja sam bio jedan od nepodobnih koje je Demokratska stranka, u jednom malom mestu u zapadnoj Srbiji, 2000. godine stavila na svoju crnu listu.
    Na toj listi sam bio zajedno sa pokojnim direktorom Fabrike cementa (koji se obesio zbog progona i torture koja ja nad njim sprovodjena). Bili smo dvojica na koje se obrusila celokupna propaganda tih izbora jer smo procenjeni kao najveca pretnja njihovim revolucionarnim htenjima. Tada su dolazili sa kamionima ispred nasih kuca, igrali ispred, pevali pogrdne pesme, pozivali nas da izadjemo napolje da se obracunaju sa nama, a nakon toga pljuvali, gurali a zatim i udarali kada bi smo se pojavili na ulici. Kada su preoteli vlast dobili su nesebicnu podrsku pojedinaca u policiji, narocito onih koji su voleli lak novac od preprodaje cementa koristeci se prednostima svoje sluzbene legitimacije.
    Nakon izbora 2000. godine dobio sam preko 20 krivicnih prijava koje nisu imale cesto nikakve veze sa mnom ali su trazile vreme da se ispitaju od strane sluzbenih lica i najvaznije u javnosti su stvarale sliku bas onakvih lica kakvim su nas tokom izbora pretsavljali. Sve prijave, bez obzira koliko su glupe i besmisliene su morale da budu proverene do najmanjeg detalja i to je radjeno temeljno i – godinama.
    Proveru su vrsile najpre dve stranacki formirane komisije a nakon toga, kada nista nisu uspeli da nadju, i pretstavnici policije koji su bili lojalni novom rezimu. Posle 6 godine pretraga naravno nista nisu nasli. Zahvaljujuci retkim profesionalnim pojedincima iz tuzilastva nakon 6 godina poslali su mi obavestenje da se obustavlja istraga.
    Za to vreme nisam mogao da nadjem posao (mada imam diplomu tehnickog fakulteta iz Beograda) ni kao najprostiji radnik, da kopam kanale, jer niko nije smeo da me primi iz straha od inspekcija svih vrsta koje bi se na njegovu firmu u tom slucaju obrusile.
    Kao privatnik sam pokusao da se bavim svojim poslom ali gde god bih dobio posao dolazili su pozivi iz tog malog mesta da se bilo kakav posao sa mnom prekine. Godine 2007. izabran sam za predsednika upravnog odbora jedne regionalne institucija medjutim iz centralne demokratske stranke iz tog malog mesta je stiglo bezbroj pisama i intervencija u kojima me kako su rekli “moralno – politicki diskvalifikuju” a kao dokaze za moju nepodobnost navode da sam bio bio kandidat Socijalisticke partije na izborima 2000.godine, sto je za njihov bolestan um bilo i vise nego dovoljno. Podneo sam ostavku da ne bi maltretirali ljude u ustanovi gde sam samo zahvaljujuci svom radu i vrednosti u struci postao predsednik.
    Ubrzo nakon toga moj otac je umro od treceg infarkta i moze se reci da je to sve zaradio posmatrajuci maltretiranje i teror koji smo kao porodica trpeli.
    Tacno je da sam bio 2000. godine kandidat Socijalisticke partije na izborima i tacno je da tada nisam znao da cu 12 godina nakon tih izbora prolaziti takvu drustvenu torturu kojom mi se ne dozvoljava da radim, zaradjujem i budem roditelj i covek. Kaznili su ne samo mene, sto bi trebalo da bude cojstvo, vec i celu moju porodicu, sto se ne moze nazvati junastvom. Socijalistickoj partiji sam se prikljucio 1999. godine u znak protesta zbog dogadjaja koji su svima poznati. Tada sam smatrao da je to najmanje sto mogu u tom trenutku da ucinim za odbranu svoje domovine i ne zalim se niti trazim naknadu za to. Jedino me bole suze i strah koji je morala da istrpi moja porodica zbog moje odluke ili bolje receno moje obaveze.
    Za to vreme, igraci i pevaci pred mojom kucom, hrabri junaci demokratije koji su kidisali na moje dete i porodicu zbog mog politickog stava, krcmili su imovinu koja su stvarana decenijama i sve to proturili kroz auspuh i procerdali. Sada, kada su prodali sve sta su mogli, nude se novoj vlasti da im prodaju svoju lojalnost kako bi uzeli i poslednji srebrnjak.
    Ja sam tu, i oni su tu. Oni nisu prerano osedeli, imaju svoje roditelje zive, zive sa svojim porodicama, gledaju kako im deca rastu, imaju stanove u tom malom mestu a zaradili su i po koji stan u Beogradu i na moru, imaju nova kola i svakodnevno idu na rekreaciju jer znaju da ih sutra ceka miran i dobro placen drzavni posao.
    Ja ne idem na rekrekaciju jer sam privatnik koji strahuje da li ce sutra imati posao kojim ce moci se izdrzava i da plati porez. Porez kojim ce oni i dalje imati miran i dobro placen drzavni posao. A kazu da se nesto promenilo…
    Nakon 12 godina koje su pojeli skakavci moram da se pitam: da li se izdaja sopstvene zemlje isplati dragi moji sunarodnici?

  7. Sve je to tacno Vucelicu,ali je isto tako tacno da smo ljigav i bezkarakteran narod!Prevrtljivost nam je najveca i najglavnija odlika!Mutni pa prospi,eto to smo mi Srbi!Zato nam je i ovako!Pa i neka je!Svakom po zasluzi!Ljige smo nad ljigama!Pa su i glasaci takvi i tu mesta cudjenju nema ni malo!

  8. Zalosno je da ova zlikovka Rada Trajkovic i dalje se predstavlja kao neka sticenica srba na KiM. Ne bi trebalo ni dozvoliti da radi ni kao lekar,jer ona je radi novca na svasta spremna,kada je mogla tako da spasava zlikovca Kusnera od novinara amerckog koji je skrivao monstrume OVK i Tacija izvrsenih nad mladicima srba.Dakle Trajkovicka se ne razlikuje ni u cemu od Kandicke i slicne njoj i zbog toga srbi na KiM bi trebali da je se javno odreknu,jer ona zastupa samo interese neprijatelja srba.Sto se tice “zute firme” njima je odavno odzvonilom,ali me cudi sta je sa ovom vlascu,sto se nesto stidljivo ustezu oko hapsenja za najvecu pljacku zemlje i naroda.Pa jel oni misle da je narod zeleo promene radi toga da svaki dan trube o lopovlucima od strane “zutih”,kako navodno nece biti niko zasticen,a toliko vreme prodje a da nista nisu preduzeli.I kako da ganjaju lopove kada su i dalje “zuti” na celu sudstva,policije,bia,trzisne inspekcije i da ne nabrajam.Pa zar oni da naprave red u drzavi kada se zna ko je njih tamo doveo.A rts na celu sa onim nedodirljivim Tijanic sada ce hvaliti i ove na vlasti,ali ne zanemarujuci uspeh predhodne vlasti i njegovog voljenog vodje Tadica.Ulizice su sve takve.Ali i on je tu imao veliku zaradu,pa nmece valjda da voljenog kudi.Za sada sadasnja vlst samo daje neke konstatacije,analize,ali pravih poduhvata nema.Eh samo kad bi se polovina lopuza dovela pred sud,videli bi koliko bi se opljackanih para vratilo u budzet,tako da ne bi imalo potrebe za zaduzivanje,svaki covek zna da se zaduzi za to ne treba ekspert kao sto je Dinkic.Vucelicu sve pohvale za ovaj tekst i tvoj komentar,jer “slobodni mediji” ni pod razno tako nesto ne bi smeli napisati.

  9. pre nedelju dana:::::

    aya


    mislim da je ovaj slučaj glumaca-koji rado idu u spiskove-vrlo bitan društveni trenutak srbije. sada bi im dobrodošla pomoć,simpatije,poverenje,podrška društva i javnosti.
    možda,ali samo-možda-će se u u srpskom društvu shvatiti,odnosno možda,ali samo možda,će srpsko društvo ‘porasti’ do toga da nije,ne sme da bude- jedini uslov da se baviš poslom umetnosti da si ‘član’,’potpisnik’,’simpatizer’,’posetitelj kancelarija’,i da umetnik ne mora da pristane na te ucene da bi radio i bio prisutan u javnosti…a da,sa druge strane,i obustavi očekivanja i pritisak bilo koje sledeće vlasti da,u tolikoj meri,naravno da to neće prestati kao fenomen,ne ‘pritiska’celu javnost da joj služi i da uslovljava svaki rad,pa i rad stvaralaca njihovom lojalnošću.ova međusobna trgovina mora da prestane ukoliko se želi bilo kakav napredak u poimanju kvaliteta društvenosti.
    i,zato,možda će se,ipak i svi ti koji su u od 5.oktobra zajedno radili na nestajanju i distorziji javnosti,svako sa svoje strane preispitati i shvatiti da je prevelika cena toliko sužanjstvo,toliko gubljenje obraza,toliko ulizištvo, a sa druge strane da je ta apsolutistička politika kontraproduktivna i za jedne i za druge.
    posle te neuspešne i nimalo simpatične,čak odurne predstave o ljudskim naravima,toliko vulgarizovane od 5.oktobra,možda će sudionici te trgovine,prestati da produžavaju društvenu patologiju u kojoj se izgubilo poverenje u pojedinca,ličnost,individuu… kao i u politiku brige.

    aya


    svi(uglavnom),zajedno sa kokanom,stoje kao kulisa a ispred njih-boris tadić.sećate li se toga na tadićevoj inauguraciji?
    ništa više od ostalih umetnika se glumci nisu ‘ušlihtavali’režimu,ali,eto,bili su uočljiviji,narod ih poznaje iz serija,reklama,pozorišta,pa,eto,i sa političkih skupova.i režisere.i profesore univerziteta,i pisce,a tek oni koji se nisu pojavljivali a ,u stvari su sama siva eminencija botinog režima!umetnici vole vlast,podnožje najčešće,uvek,kroz istoriju je tako bilo,pajaci i genijalci,tretirani kao sluge,sa ispruženom rukom ispod gospodarevog stola…mogla bih da napravim spisak mnogo duži od onoga na koji su se oportunisti sami dopisivali i koji je,kao proizveo neku osudu,glupost,na spisku,na inauguracijama,valjda su se sami nacrtali,i taj bi spisak zašao u sve kulturne i obrazovne institucije,kancelarije,galerije,amfiteatre,kancelarije,uredništva,…ali,čemu?kao da bi to nešto promenilo.sada,glumcima,a sutra već ko zna kome od kulturnjaka,kada im treba pomoć,kada im treba javna podrška,kada ‘nešto’traže,oni,na koje se ana ljuti a sve vreme smo,nekako zajedno na ovim stranama,dakle sada mi,odavde,nevidljivi progovaramo samo ono što smo i do sada govorili,primećivali,što nas je ljutilo,pa i bolelo,razočaravalo,zbog čega smo,poneki,izgubili svaku nadu da je lepota isto što i istina,da je umetnik-intelektualac-profesor-….nešto,ipak posebno i respektabilno…avaj.ništa od toga.kako sada stati na stranu onih koji su podržavali jedan truli,pljačkaški,lopovski,kriminalni,zločinački sistem?
    i slažem se,neka se ne uopštava.može i poimence.

    aya


    ‘Нити желим да људи који су несрећним случајем, ето, талентовани да
    глуме, пишу, сликају…бирају између шансе да раде и тога да повраћају
    по својој застави. Нема даље.’…..upravo to se dešavalo,sve vreme,i dalje se dešava.to,naravno,niko nije primetio na ‘oktobarskim salonima’,sve ovo vreme,na svim grupnim izložbama beogradskim gde su izlagači-glumci birani jedino po pristanku da ‘povraćaju’,što javno,što u koha ditore,što po kancelarijama,u porodičnom krugu,nije bilo nekog drugog,estetskog kriterijuma,taj je bio sekundaran.niko nije primetio,bar ne u tako povišenom tonu,vrlo slične pojave u tom jedinom kriterijumu kako se zaposliti na fakultetu i akademskoj strukturi,kako se,uopšte ,zaposliti bilo gde u kulturi i u obrazovanju i u medijima beograda.i sigurna sam da nema neke bitne razlike između glumaca i njihovog direktora-reditelja kao što nema neke bitne razlike između bilo kog direktora-upravnika beogradskih institucija kulture(kao i raznih strukovnih udruženja) i umetnika kojima je taj direktor:jedni druge podržavaju,jedni su drugima uzrok i posledica…
    nije mi,dalje,jasno,kako to da se ‘skandal’desio,a da su se glumci dosetili da su poniženi,ponižavani,cenzurisani…,upravo u trenutku kada je režim promenjen,dakle sa novom vlašču u državi.nije jasno kako to da nigde,ama baš nigde nije bilo ni slova o njihovom nezadovoljstvu pre promene na republičkom nivou a koja je u suprotnosti sa njihovim željama koje su iskazali kao’kulisa’iza borisa tadića?šta?sukobi su tinjali?,nezadovoljstva je bilo?,ali su se svi,nekako,mirili sa tim jer su na istoj strani.pa,da li ih je sada,uhvatila neka nervoza?nesigurnost?pa,nisu ,valjda,iznebuha otkrili neki novu,etičku dimenziju?gluposti.
    neka se ugledaju na mutave likovnjake koji ćute uporno ‘kano klisurine’ili pisoari,čak ni ne izigravaju da prolaze kroz etički momenat,ili bilo kakav momenat,pošteno!-i treba da ih pljuje i po njima piša i sere več 12 godina ista ekipa mešetara,njih nekolicina već mitoloških bića-dece iz braka sonje liht i ljiljane smajlović.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *