PEČAT U MILEŠEVI Dobrodošli pod neumorna krila Belog anđela

Piše Zorica Zec

Reporteri „Pečata“ boravili su 7. oktobra 2011. godine u manastiru Mileševa, na dan ktitorske slave, povodom osvećenja zvona darovanog iz Rusije

Od ranog jutra, 7. oktobra, na dan ktitorske slave u Mileševi sabirao se narod, srpski i ruski. Zvona su najavljivala i dolazak patrijarha srpskog Irineja sa pratnjom, koji je ponovo, u kratkom vremenskom razmaku posetio Mileševsku eparhiju. Povod – događaj koji predstavlja susret istorije, prošle i buduće: osvećenje zvona darovanog iz Rusije manastiru Mileševa.

PUTEVIMA SVETOG SAVE
Našu reportažu počinjemo iz prepune porte hrama Svetog velikomučenika Prokopija u parohiji Kratovskoj, u četvrtak 6. oktobra. Zemljište za izgradnju hrama, površine osam ari,  poklonio je Dragan Nešković i na taj način se uvrstio u red zadužbinara. Hram je završen i osvećen na hramovnu slavu Svetog velikomučenika Prokopija, 21. jula 2009. godine. Sva osvećenja u prisustvu naroda je vršio njegovo preosveštenstvo episkop mileševski, gospodin Filaret, uz sasluženje više sveštenika.
Odatle je patrijarh Irinej krenuo sa pratnjom do manastira Svetog Nikole u Banji, kod Priboja, na reci Lim. Ovo je inače jedan od najstarijih manastira u Raškoj oblasti, o kojem prve pisane podatke nalazimo u „Studeničkom tipiku“ pisanom između 1207-1215. godine. Tokom skoro deset vekova postojanja manastir je jedno od najznačajnijih središta srpske duhovnosti. U njemu je 1219. godine Sveti Sava uspostavio jednu od prvih šest episkopija osamostaljene Srpske pravoslavne crkve.
U paraklisu crkve Svetog Proroka Ilije patrijarh srpski je obišao prebogatu  riznicu. Inače, crkva Svetog Proroka Ilije u Pribojskoj Banji je bila u ruševinama oko 400 godina, ali je blagoslovom episkopa mileševskog, gospodina Filareta, u potpunosti obnovljena. Ktitor hrama je gospodin Goran Despić iz Pribojske Banje.
A u gradu Priboju patrijarha srpskog dočekalo je preko 10.000 ljudi. Hram Vaskrsenja Hristovog je ovog puta bio mali da primi sav narod koji se tu sabrao. Temelji hrama, umesto kojeg je do 1994. godine stajala mala crkva, spomenkosturnica posvećena Svetom Velikomučeniku Knezu Lazaru Kosovskom, osvećeni su 29. avgusta 1994. godine. Hram je osveštala Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle.
Domaćin poglavaru SPC-a i vernicima bio je predsednik Opštine Priboj Lazar Rvović. Ističući da je ovo treća poseta jednog patrijarha Priboju, Rvović je za „Pečat“ izjavio: „Kada se osećate pomalo zaboravljeni i ostavljeni od države, onda imate samo veru u onoga koji nikada nije izdao, nikada nije ostavio. Države su prolazile, a Crkva je ostajala uz svoj narod“.
Narod je u Priboju iskren  i jasan. Možete ga prevariti jednom ili dva puta. Ovde pripadnost nekoj od političkih opcija ne znači mnogo. Ali simbolično prisustvo ruske države znači mnogo. Pogotovo u vremenu kada nam otimaju zemlju, kada nas ubeđuju da budemo ono što nismo, kada žele da nam otmu i nebo. Jer pravoslavni ruski narod ume da oseti srpski narod. A to je važno, budući da se Priboj nalazi na mestu gde je kolevka srpske državnosti. No, i pored toga, Priboj je izgubio u poslednjih 15 godina skoro osam hiljada stanovnika. Uglavnom Srba, koji su do 1992. godine bili većinsko stanovništvo. Sada to nije tako. Ako se nešto ne promeni, i to vrlo brzo, svesni su svi u Priboju, ovo mesto više neće biti kolevka nego grobnica srpstva.
U pratnji patrijarha srpskog sve vreme nalazio se i ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Konuzin. Na ručku koji je priređen u Priboju patrijarh srpski posebno je naglasio istorijske i duhovne veze ruskog i srpskog naroda:
„Tražimo najbolje i najcelishodnije puteve da doprinesemo očuvanju istorijskih i kulturnih vrednosti srpskog naroda, koji ne pripadaju samo nama, već su deo vrednosti svetske baštine. Da ih sačuvamo, i ostavimo u nasleđe onima koji dolaze posle nas…Svima vama dragi srpski prijatelji želim da iskažem veliku zahvalnost na pozitivnoj energiji koju osećam. Ona me nadahnjuje, daje mi snagu da nastavim i dalje da radim u interesu naše dve zemlje i naša dva pravoslavna naroda“.

NAJTEŽE ZVONO U SRBIJI
Posle posete Priboju, pošlo se u manastir Mileševa na praznično bdenije uoči ktitorske slave manastira Mileševa, gde je patrijarh srpski Irinej upalio sveću kraj groba Svetog Save. Dobrodošlicu je izgovarao protojerej Marko Papić, paroh brodarevski:
„Dobro došli pod svodove osmovekovne slavne Mileševe, čiji je svaki kamen po jedna pripovetka i čije trajanje je garant trajanja i opstanka srpskog naroda u Raškoj oblasti. Dobro došli pod neumorna krila Belog anđela, koji nas njima zakriljuje i štiti od nasrtaja nečastivog, i koji objavi najradosniju vest ikada objavljenu u svim svetovima, da Hristos iz mrtvih ustade i novi život ljudima dade. Dobro došli pred grob Svetog Save, duhovnog oca srpske nacije, koji svom narodu osvetli životni put Hristovom neprolaznom svetlošću. Dobro došli pred ćivot Svetoga Nestora, novoprosijavšeg mučenika mileševskog. Dobro došli na poklonjenje moštima Svetog kralja Vladislava, koji podiže ovu svetinju na slavu Božju, i za molitvu, utehu i duhovno uzdizanje svima onima koji su ovaj manastir vekovima pohodili i pohode… Vekovima su ove i mnoge druge svetinje bile i ostale tapije srpskog naroda na prostorima gde su živeli. I kada bi neprijatelj jurišao na srpski narod, jurišao bi i na njegove manastire, crkve, groblja sa željom  da se izbriše svaki trag srpskog postojanstva na određenoj teritoriji“.
Podsetio nas je protojerej Marko Papić na Rašku oblast i  na veliku zadužbinu naših predaka – Kosovo i Metohiju :
„A tu zadužbinu krvavo stečenu drugi prisvajaju, a treći im pomažu u tome, kao što pesnik kaže: ‘Uzimaju mi ono što nikome nisam uzeo, moje lavre i prestonice… Zemlju koju sam od neba kupio, neko im je obećao. Ko im je obećao, taj ih je slagao, što im ne obeća ono što je njegovo?’“
Na radost naše Crkve i manastira Mileševe, to veče se zamonašila osamnaestogodišnja Mirjana, dobivši monaško ime Irina. I njena sestra i majka su se mnogo ranije zamonašile.
Ovom posebnom danu prepunom najlepših događaja prisustvovao je i sasluživao tokom liturgije  Njegovo preosveštenstvo episkop voskresenjski gospodin Sava, vikar i izaslanik  patrijarha Sverusije i Moskve G.G. Kirila.
O svom prvom boravku u Srbiji i manastiru Mileševa za „Pečat“ je rekao:
„Moja poseta je sa jedne strane radna, a sa druge, po duhu, poseta pravoslavnom srpskom narodu.  Vidi se šta pravoslavlje jeste i koliko je važno danas. Kada se kaže Srbi misli se na pravoslavlje i kada se kaže pravoslavlje misli se na Srbe.  Po ovome se prepoznaje srpski narod u čitavom svetu. Poručio bih srpskom narodu jedno, isto kao i ruskom narodu: čuvajte veru pravoslavnu, jer je u njoj utvrđenje i sva snaga“.
A onda se pristupilo osvećenju zvona. Zvono koje su Rusi poklonili doživljava se kao višestruka simbolika i osnaživanje duhovnih temelja sa ruskim narodom koji je kao i srpski kroz dugu istoriju imao veru u sebe i nadu u Gospoda. Prilikom osvećenja zvona čitana je molitva.
Inače, kada je zatraženo zvono od osam tona za osam vekova manastira Mileševe, priča se da je rečeno da će manastir Mileševa slaviti i devet vekova, pa je otuda i dobavljeno zvono teško devet tona, najteže u Srbiji. Prevoz zvona od Rusije do manastira Mileševa, u vrednosti od 500.000 evra, obezbedio je veliki darodavac Andrej Kozicin koji je počastvovan Ordenom Belog Anđela, prvi put ustanovljenog u Eparhiji Mileševskoj.
Za ovu priliku specijalno je stigla i ruska televizija koju je darodavac poslao da izvesti ruski narod o velikom događaju u srpskom narodu i manastiru Mileševa.
„Neka je hvala velikom darodavcu, neka je hvala majci Rusiji za sva dobra koja je učinila i čini za nas, i prema nama kao braći svojoj i po krvi i po veri. Ja se molim Gospodu da se glas ovoga zvona daleko čuje u našem narodu, da dopre do mnogih srca i  do mnogih savesti  roda našega. Ali isto bih želeo i molim se Gospodu da se glas toga naroda, koji nas štiti  i u koga se uzdamo i nadamo, čuje tamo gde treba da se čuje i   da nas kao svoje zaštite i pomognu. Imamo i te kako velike potrebe za njihovom pomoći, za njihovom zaštitom. Imali smo mnogo prijatelja, bar tako smo mislili. Mnogi naši prijatelji  kroz duže vreme stali su na stranu onih koji nas ne vole, i koji nas mrze. Zato smo ostali sa malo prijatelja, ali ostali smo sa najvećim našim prijateljem, sa ruskim narodom, Ruskom pravoslavnom crkvom, svetiteljima ruskim, svetiteljima srpskim. Neka bi dao Gospod da progovori kroz njihov glas i njihovu savest da kažu reč koja je potrebna nama da se sačuvamo i da opstanemo, da sačuvamo  našu svetu zemlju, jer mnogi žele da nam je skrate, da nam je uzmu i oduzmu ono što je najsvetije za nas. Od Kosova i Metohije, braćo i sestre, nema svetije srpske zemlje. Na nju su udarili. Nju hoće da uzmu, tamošnje svetinje naše. Nadamo se, kao uvek, u Gospoda…“, poručio je patrijarh srpski Irinej.
Narodu se i u Mileševi obratio ruski ambasador Konuzin:
„U istoriji našeg naroda ima mnogo stranica koje oslikavaju rodbinske veze, ali i spremnost da se pritekne u pomoć kada je drugome teško, kada se vodi borba za goli život i postojanje. Naši su preci više puta ratovali rame uz rame za svoju najveću tekovinu –  slobodu. I danas Rusi pomažu Srbima da sačuvaju nacionalno dostojanstvo i da sačuvaju od skrnavljenja kolevku srpstva, Kosovo i Metohiju. Naravno ne bi trebalo da ispuštaju iz vida tekuće zadatke. Savremena rusko-srpska saradnja je višestruka. Vezuju nas uzajamno razumevanje i partnerstvo u međunarodnim poslovima. Težimo usavršavanju korisnih trgovinsko-ekonomskih veza. Zalažemo se za proširivanje kontakata u oblasti nauke, kulture i obrazovanja. Raduju nas te divne međuljudske veze, usmerene ka dubljem upoznavanju vrednosti duhovno-kulturnog nasleđa. Želimo da se na srpskom tlu glasno čuje ruski jezik, što je doprinos širem duhovnom zbližavanju. To otvara novi put druženja novih generacija Rusa i Srba“.
Konačno, završimo ovu reportažu rečima episkopa mileševskog, gospodina Filareta:
„Svaki, i najmanji porušeni kamen srpske Crkve i manastira, stariji je i od Amerike i Evrope. Ono što je za hrišćanski svet Jerusalim, to je manastir Mileševa i Sveti Sava za srpski narod“.

___________

Andrej Kozicin

Darodavac zvona vrednog 500.000 evra jeste Andrej A. Kozicin, rođen 9. juna 1960. godine, u Gornjoj Pišma Sverdlovsk regionu. Diplomirao je Sverdlovsk rudarstvo i metalurgiju Koledža i  Fakulteta za metalurgiju i Urala politehničkog instituta (sada URFA). Doktor je ekonomije. Za člana Akademije rudarskih nauka izabran je 2004. godine. Predsednik je dobrotvornog fonda „Deca Rusije“, predsednik Košarkaškog kluba „UMMK“, počasni građanin Gornjeg Pišma, počasni građanin Jekaterinburga. Predsedničkom uredbom za njegov lični doprinos razvoju rudarske i metalurške industrije Rusije je dobio Orden  prijateljstva (1999). Uredbom predsednika za rad i dostignuća, i mnogo godina marljivog rada dobio je Orden za zasluge (2008).
Za dobrotvorne aktivnosti i značajan doprinos Crkvi dobio je Orden Svetog kneza Danila Moskovskog III stepena, Orden Svetog Sergija Radonješkog II stepena i Ordenom Svetog Vladimir velikog kneza Vladimira III stepena.
Dobitnik je međunarodne nagrade Svetog Andreja za veru i lojalnost. Nosilac je Reda Andrej Rubljov III stepena, Ordena Svetog Serafima Sarovskog II stepena.
Godine 2001, za njegov veliki doprinos jačanju ekonomije Rusije, gospodin Andrej Kozicin    je nagrađen medaljom „Akinfii N. Demidov“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *