Milijarde nestale kroz javne nabavke

Piše Uglješa Mrdić

Zašto Srbija toliko novca da troši na rad istražnih organa, na rad policije, tužilaštva i sudova, i da se bavi zloupotrebama javnih sredstava u tim organima i organizacijama, umesto da primeni Izmene i dopune zakona o javnim nabavkama?

Zakon o javnim nabavkama jedan je od onih zakona koji sprečavaju korupciju, povećavaju konkurentnost i donose najveće uštede u trošenju javnih sredstava. Od ukupnog budžeta Republike Srbije, direktno bi se uštedelo dva odsto donošenjem novog Zakona o javnim nabavkama. Osnovni je preduslov da sve nabavke budu iskazane u planu nabavke. To znači da ne može neko sam da odluči da li će nešto da obavlja prema Zakonu o javnim nabavkama, a nešto da nabavlja mimo zakona. Građani imaju pravo da znaju gde ide njihov novac, da li je nešto moralo da bude kupljeno ili ne, a ne da to saznaju samo u aferama o kojima govore mediji pod kontrolom vlasti.

GODIŠNJI GUBITAK
Država Srbija i njeni građani ne bi smeli da budu taoci zadovoljstva koalicione Vlade i (njenih) loših zakona koje je usvojila.
Na takav način država Srbija ne može sebe da predstavi kao ozbiljnom državom koja pretenduje da sačuva deo svoje teritorije – Kosovo i Metohiju. Takvim postupanjem ne mogu ni mladi ljudi da se uvere da ostanu u Srbiji, a to znači da naša država nema budućnost dok su zakoni koji se donose i rešenja koja u njima postoje rezultat koalicionog nadmudrivanja i raskusurivanja. Krajnje je vreme da se sa tom praksom prekine i da se donose zakoni koji ne idu nekome na štetu, a nekome u prilog, nego su pravedni i mogu dugo da traju.
Srpska ekonomija na godišnjem nivou gubi i do deset milijardi evra kroz crne tokove i ukazuje na činjenicu da za ovaj poguban podatak najveću odgovornost snosi Vlada Srbije. Činjenica je da se više od 60 odsto aktivnosti u vanprivredi i privredi obavlja mimo legalnih tokova, da se na godišnjem nivou više od milijardu evra izgubi kroz različite oblike korupcije i da se ovo direktno odražava, ne samo na standard građana, nego i na klimu za investicije, na broj nezaposlenih u Srbiji i na stanje u infrastrukturi, koja opet povratno ima veoma veliki uticaj na broj zaposlenih, odnosno nezaposlenih, kroz nemogućnost stranih investitora da nađu adekvatnu klimu za ulaganje u Srbiju.
Zakon kojim se štedi 60 milijardi dinara znači da država ne bi morala da uzme međunarodne kredite, ni kredite od komercijalnih banaka u vrednosti od 600 miliona evra. To je direktna ušteda, a ušteda, ako se ne bi uzeli krediti i plaćali troškovi zaduživanja, troškovi kamata, opterećivanja budućih generacija, sigurno se može proceniti na milijardu evra godišnje.
Takođe, bitan je mehanizam za kontrolu primene pregovaračkog postupka bez objavljivanja javnog poziva, mehanizam za sprečavanje sukoba interesa i korupcije u javnim nabavkama, što postojeći Zakon uopšte ne sadrži.

KONTROLA NAJVEĆIH NABAVKI
Uvođenje posebnog načina kontrole najvećih nabavki, s obzirom na iznos koji je predviđen  kao granični je na nivou između 35 i 40 ugovora o javnim nabavkama godišnje. Dakle, te ugovore i taj postupak trebalo bi da nadzire građanski nadzornik. Javna nabavka male vrednosti je ovim opozicionim Nacrtom o izmenama i dopunama zakona o javnim nabavkama uređena na način koji obezbeđuje potpunu transparentnost i otvorenost ovog postupka, a sa druge strane ne dira u jednostavnost, iako se radi o nabavkama manje vrednosti.
Uneti su međutehnološki standardi i ekološki standardi, kao i različiti podsticaji za naručioce da prilikom nabavke vode računa o zaštiti životne sredine. Uostalom, to je i posebno načelo za zaštitu životne sredine, jasno propisan način i rokovi za zaključenje ugovora. Dešava se da prođe i po tri i više meseci od donošenja odluke o izboru najpovoljnije ponude do zaključenja ugovora i to prouzrokuje ogromne troškove  ponuđačima.
Potrebno je da su jasno i restriktivno propisane mogućnosti promene ugovora.
U javnosti se često govori da je jedan od oblika zloupotreba u javnim nabavkama promena već zaključenog ugovora o finansiranju, čime se menja njegova vrednost i  specifikacija.
Takođe nisu uređene nabavke u oblasti odbrane i bezbednosti. Ovo je potrebno naročito naglasiti, jer je ova vrsta nabavki obavljena u potpunoj tajnosti, a svedoci smo da su se upravo u ovoj oblasti pojavile dve najveće afere („Satelit“ i „Nabavka pancira“). S druge strane, u opozicionom Predlogu zakona o javnim nabavkama jasno su propisani kriterijumi kada određena nabavka može biti proglašena poverljivom. Ono što je takođe značajno je da li i koliko se nabavke u oblasti odbrane i bezbednosti za potrebe bezbednosnih službi, za potrebe vojske finansira iz javnih sredstava, sredstava koje kontroliše država, ali ne iz budžetskih sredstava namenjenih za te vrste nabavke.
Povećane su nadležnosti i ovlašćenja državnih organa koje treba da kontrolišu postupak javne nabavke. To se pre svega odnosi na Upravu za javne nabavke, Republičku komisiju za zaštitu prava i Državnu revizorsku instituciju (DRI).

ZAŠTITA PRAVA
Rad Republičke komisije za zaštitu prava je promenjen, uvedene su novine gde treba da Republička komisija za zaštitu prava donosi odluke u predviđenim rokovima, jer je sada kašnjenje po nekoliko meseci. Rok zastarelosti prekršaja povećan je na tri godine, a postojeći rok zastarelosti od godinu dana je potpuno neprimenljiv. Ako znamo kada Državna revizorska institucija sa nedovoljnim kapacitetima izvrši reviziju javnih nabavki iz prethodnih godina, onda je sasvim jasno da postoji mala mogućnost za pokretanje prekršajnog postupka i utvrđivanje odgovornosti. U primeni ovaj zakon treba da donese efikasniju upotrebu javnih sredstava. To je ono što se naziva najbolja vrednost za novac i nadamo se i verujemo da su promene koje smo predvideli dobra osnova za to.
Uvođenje okvirnog sporazuma je veoma važno, jer to omogućava ukrupnjivanje nabavki, bolju kontrolu samog postupka i uštedu u samim troškovima postupka. Ovim Nacrtom se podstiču poručioci da primenjuju elektronske nabavke.
Ono što je najvažnije, koliko se može uštedeti primenom ovog Zakona koji je predložila Srpska napredna stranka. Nova ekonomska istraživanja pokazuju da čak i malo povećanje transparentnosti i otvorenosti dovodi do uštede. Objavljivanje poziva za podnošenje ponuda rezultuje uštedom od 1,2 odsto (vrednosti nabavke) u odnosu na nabavku gde poziv nije objavljen, uz korišćenje otvorenog postupka sačuva se dodatnih 2,6 odsto. Na osnovu ovoga naručioci koji objavljuju pozive i još koriste otvoreni postupak mogu očekivati uštede i od 3,8 odsto ukupne vrednosti nabavke. Očekuje se da se vrednosni udeo javnih nabavki male vrednosti sa sadašnjih 12 smanji na oko 7 odsto (pre svega zbog promene režima nabavke usluga iz sadašnjeg aneksa 1B), a vrednosni udeo pregovaračkog postupka bez objavljivanja javnog poziva sa sadašnjih 24 odsto prepolovi na 12 odsto.
Procenjuje se da se 20 do 25 odsto javnih sredstava namenjenih javnim nabavkama izgubi zbog korupcije. Ukoliko bi se smanjilo učešće ova dva potpuno netransparentna postupka, dakle pregovarački postupak bez objavljivanja javnog poziva i javna nabavka male vrednosti, ostvarila bi se ušteda za dodatnih šest milijardi dinara.
Brojnim merama za smanjenje korupcije može se, ukoliko se efikasno primenjuju, smanjiti nivo korupcije sa trenutnih, kako se procenjuje, 20 do 25 odsto. Pri tom treba imati u vidu da se veliki broj nabavki uopšte ne evidentira i ne podnose izveštaji Upravi, a prema izjavi direktora Uprave za javne nabavke veliki broj malih naručilaca uopšte ne prijavljuje svoje nabavke na prihvatljivih pet do deset odsto. Dakle, smanjenje korupcije za velikih 15 odsto, što je od ukupne vrednosti evidentiranih javnih nabavki 40.958.295.900 dinara (više od 40 miliona dinara).

OBLAST ODBRANE I BEZBEDNOSTI
Ako bi se korupcija smanjila i za 20 procenata, što je sasvim moguće ako se energično primenjuju i ovaj i drugi zakoni uštede, samo po osnovu smanjivanja korupcije iznosile bi 54 milijarde dinara, što zajedno sa ovim prethodno navedenim uštedama iznosi više od 62 milijarde dinara. Pored ovih, ostvarile bi se i velike uštede u primeni ovog zakona na nabavke na koje se trenutno ne primenjuje (kupovina i zakup nepokretnosti, brojne nabavke u oblasti odbrane i bezbednosti koje se neopravdano proglašavaju tajnim, tehnička oprema za potrebe produkcije radio i TV programa i drugo).
To znači da ne postoji bilo kakva procedura po kojoj se može kupiti nepokretnost kao državni organ bilo gde u Srbiji. S obzirom na to da država nema jedinstvenu evidenciju o ovim nabavkama na koje se zakon ne primenjuje, ne može da se proceni kolika je njihova ukupna vrednost (svakako da nije manja od jedne trećine do jedne polovine evidentiranih nabavki), tako da ne može da se procene ni uštede koje bi ovaj zakon ostvario u pogledu tih nabavki, ali bi one bile svakako velike. Ukoliko se deo tih nabavki prenese u okvir zakona, dolazi i do dodatne uštede.
Nacrtom predloga Zakona o javnim nabavkama, koji je predložila Srpska napredna stranka, predviđeno je izričito da se u izveštaj koji se dostavlja Upravi navede koje su nabavke sprovedene izvan okvira zakona. Problem javnih nabavki nije samo korupcija, već i konkurencija. Pad prosečnog broja ponuda po postupku je konstantan od 2003. godine, kada je iznosio 8,5, dok u 2010. godini iznosi 3,5.
Uzrok pada konkurencije u postupku javne nabavke nije samo ekonomska kriza, već i nedovoljna transparentnost, neizvesnost naplate potraživanja, što uzrokuje da se mala i srednja preduzeća pojavljuju najčešće kao podizvođači velikih kompanija, čime se smanjuje konkurencija i istovremeno povećava ponuđena cena, visoki troškovi postupka, dogovori ponuđača. Ako se na ovom planu problemi umanje ostvariće se i ovde dodatne uštede.
Neophodno je radi smanjenja troškova postupka ukrupniti nabavke, delimično centralizovati nabavku, ali voditi računa da ta centralizacija ne dovede do smanjenja konkurencije i nemogućnosti da mala i srednja preduzeća učestvuju, te zapošljavati stručne i nezavisne ljude, nagrađivati komisiju i članove komisije za javnu nabavku kada ostvare konkretne uštede.
Naravno, ne očekuje se da se ove uštede ostvare samo donošenjem ovog zakona i odmah posle njegovog donošenja. Potrebna je njegova višegodišnja i odlučna primena, a što je naravno stvar političke volje.
Neophodno je doneti i zakon o privatno javnom partnerstvu i novi zakon o koncesijama radi stvaranja uslova za investicije u infrastrukturu i komunalni sektor, jer investitor nije spreman da troši svoje vreme i novac na proučavanje naših specifičnih propisa.
Ova tri zakona – Zakon o javnim nabavkama, Zakon o koncesiji i Zakon o javnom privatnom partnerstvu – temelj su uređene i jedinstvene procedure dodele javnih ugovora.
Pritom, da podsetimo da je predloženo da se novim predlogom zakona o budžetu, predlaže da se za potrebe rada Republičke kancelarije za zaštitu prava u postupku javnih nabavki, o kojoj se skoro ništa ne govori u javnosti, izdvaja 125,3 miliona dinara. Novo nepotrebno trošenje državnog novca.
Činjenica je da smo zaduženi, da smo među najsiromašnijim zemljama u regionu, da imamo najviše cene i to jasno govori da država Srbija, odnosno da Vlada Srbije nema politiku, ni strategiju…
Iz svega ovoga zaključujemo da kada bi se izmenio postojeći Zakon o javnim nabavkama, kako predlaže opozicija, u budžet Srbije bi se za početak na godišnjem nivou slilo oko milijardu evra.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *