MAĐARSKA Nacionalni ponos i političke bombe

Piše Vlastimir Vujić

Kako se Budimpešta u nameri da prikrije svoju fašističku prošlost obračunava sa neistomišljenicima Mađarima

Iako dokazi govore suprotno, premijer Republike Mađarske Viktor Orban ne bira sredstva da prepravi istoriju, umanji  kolaboracionističku ulogu svoje države u holokaustu, sakrije činjenice o nacističkoj prošlosti Mađarske, po svaku cenu je transformiše u „zemlju žrtvu“. Tri eklatantna primera otkad je pre godinu i po dana preuzeo vlast, o tome sude najrečitije.

GUBITAK ERDELJA
Odluka direktora mađarskog Nacionalnog pozorišta Roberta Alfeldija da dozvoli da se u tom zdanju obeleži datum kada je Erdelj pripojen Rumuniji izazvala je prvi pravi politički skandal otkad dvotrećinski vladajući Fides jednopartijski „demokratizuje“ državu! Popularni glumac i ugledni kulturni poslenik imao je, bez sumnje, najbolje namere kada se složio da glavnu pozornicu ustupi Rumunskom kulturnom institutu. Pri tome nije ni slutio koliko će njegova odluka uzburkati nacionalne strasti kod onih krugova za koje gubitak Erdelja 1918. godine još uvek predstavlja duboku traumu i bolno sećanje.
Iako su Alfeldijevu odluku neki tumačili kao svojevrsnu poruku mira („dve nacije i kulture nekada međusobno rastrzane sukobima, sada bi bile u prilici da budu bliže jedna drugoj kroz umetnost“, rekao je obrazlažući odluku) očigledno da ona nije naišla na odobravanje „narandžaste“ vlasti. Rumunski kulturni institut je, naime, nameravao da zajedno sa ambasadom Rumunije u Budimpešti obeleži nacionalni praznik te zemlje, 1. decembar 1918, kada je Transilvanija (deo dotadašnje Ugarske) – priključena Rumuniji. Bilo je to u skladu sa mirovnim  ugovorom  sklopljenim  na  kraju Prvog svetskog rata, tada su pobednici odlučili da preko dvadeset transilvanskih županija treba da pripadnu kraljevini Rumuniji.
Tako su Rumuni u Mađarskoj 2010. godine odlučili da organizuju svečanost na dan koji Mađari smatraju  jednim od najtragičnijih u svojoj novijoj istoriji. U tom kontekstu, gest dobre volje i želje za pomirenjem direktora Alfeldija aktivirao je političku bombu velikih razmera. Kako to već biva, prvi su u odbranu „nacionalnog ponosa“ stali  krajnji desničari,  na talasu patriotskih emocija započeli su žestoku kampanju protiv  liberalno orijentisanog Alfeldija. Nije trebalo dugo čekati da se njihovim napadima priključe Fides i  Hrišćanski  demokrati, koji su zaključili da je Alfeldi povredio osećanja mnogih sunarodnika ne samo u matici, već i – dijaspori! Na poziv neonacističkog Jobika (treće stranke po jačini u Državnom parlamentu!), čiji je potpredsednik Eled Novak ujedno i šef Parlamentarnog odbora za kulturu, Alfeldi (na  čelo pozorišta došao je u vreme koalicije socijalista i liberala, i već duže vreme je trn u oku Fidesu i ekstremnim opozicionim krugovima) – pojavio se na „saslušanju“. Zaključkom Odbora da u Nacionalnom pozorištu „nema ni reda, ni mira“ i da je neophodno uspostavljanje „potpune zakonske kontrole“ te kulturne ustanove, Orbanu je pružen povod koji mu je zapravo jedino i bio potreban. Robert Alfeldi je smenjen!

DEPORTACIJA JEVREJA
Novi otkaz zbog suočavanja sa istinom  dogodio se u maju ove godine. Novopostavljena uprava Muzeja holokausta u Budimpešti smenila je direktora Muzeja Lasla Haršanjija. Razlog – njegov verbalni sukob s vladom Viktora Orbana, a povod – fotografija na kojoj se vidi deportacija Jevreja.
Zvanično, javnosti nije naveden motiv otpuštanja direktora Muzeja, čiji je ugovor trebalo da istekne 2012. godine. Međutim, poznato je da se Haršanji već početkom 2011. godine sukobio s Kabinetom mađarskog premijera zbog fotografije koja čini deo stalne muzejske postavke, a prema mišljenju predstavnika vlasti povezuje Mađarsku sa nemačkim nacizmom. Stručnjaci i istoričari su potom optužili Orbanovu vladu da po svaku cenu pokušava da sakrije činjenice o nacističkoj prošlosti Mađarske.
Na jednoj od spornih  fotografija  vidi se regent Mađarske od 1924. do 1944. godine Mikloš Horti, u slovačkom  gradu Košice, tada na mađarskoj teritoriji. Na sledećoj vidi se deportacija Jevreja iz tog grada.
„Holokaust do koga je došlo kasnije nema nikakve veze sa mađarskom okupacijom i to mešanje činjenica je uvredljivo za Mađarsku“, rekao je sekretar Ministarstva pravosuđa i Javne uprave Andraš Gal. Direktoru Uprave muzeja Đerđu Harastiju Viktor Orban ekspresno je poslao novu ekipu stručnjaka. Stalna postavka Muzeja preuređena je za 24 časa!

GENETSKA POTČINJENOST
Treći slučaj nemilosrdnog kažnjavanja javno izraženog drugačijeg mišljenja  od onog koje zastupa politika desničarskog Fidesa i Viktora Orbana, dogodio se nedavno, 23. septembra. Skupština grada Budimpešte donela je odluku da se poznatom piscu Akošu Kertesu oduzme zvanje počasnog građanina mađarske prestonice zbog „uvrede“ sopstvene nacije. Uoči glasanja gradonačelnik Ištvan Tarloš pročitao je tekst koji je Kertes objavio u listu mađarske emigracije u SAD „Američka Nepsava“, njime je poprilično uzburkao javnost u Mađarskoj i izazvao revolt vladajuće elite. Sličnu inicijativu  pokrenuo je i šef države Pal Šmit, on je „pozvao“ premijera Orbana da vlada pripremi predlog zakona koji će omogućiti opoziv državnog odlikovanja u slučajevima kada neko „povredi ustavni sistem i osnovne vrednosti države i nacije“!
Povod je, takođe, bio Kertes, svojevremeni  dobitnik  „Košutovog odlikovanja“, jednog od najznačajnijih u Mađarskoj, deli se istaknutim ličnostima 20. avgusta, na praznik posvećen osnivaču države i prvom mađarskom kralju Ištvanu, posthumno promovisanom u sveca!
Pisac i filmski dramaturg, koji je u 80. godini života, izazvao je gnev zbog stava koji do sada nijedan Mađar nikada nije izgovorio. On je u pomenutom listu u svojstvu stalnog publiciste poslao otvoreno pismo, objavljeno 29. avgusta, u kojem je svoje sunarodnike nazvao nižom, nemoralnom vrstom ljudi.
„Mađari su genetski potčinjeni. Hiljadu godina slušaju tuđe zapovesti, ali to nije opravdanje što ni za najteže istorijske grehe ne osećaju ni iskru griže savesti, već uvek druge okrivljuju, na druge upiru prstom“, napisao je Kertes.
Po njegovom mišljenju, Mađari „ne žele da uče, ne znaju, niti hoće da rade, već samo zavide drugima, a ako im se pruži i najmanja prilika likvidiraju upravo one koji radom, znanjem i inovacijama postižu nešto“!
„Danas su za strahote Drugog svetskog rata, za holokaust isključivo odgovorni Mađari, jer za razliku od Nemaca nisu priznali i okajali svoju krivicu“, istakao je poznati mađarski pisac Akoš Kertes, i nekoliko dana kasnije prosledio je novo saopštenje u kojem je pokušao da ublaži prvobitni tekst – ali nije dao nikakvu ispravku! „Ceo slučaj time smatram zatvorenim“, zaključio je na kraju.

_______________

Kepiro sahranjen kao nacionalni junak

Da se u Mađarskoj u ovom trenutku na sudu ni u kakvoj parnici ne može pronaći istorijska istina, pokazala je prvostepena oslobađajuća presuda devedeset sedmogodišnjem Šandoru Kepiru, dželatu iz Novosadske racije januara 1942. godine. Uprkos prikupljenim nepobitnim činjenicama o zločinu sudija Bela Varga, 18. jula 2011. godine, oslobodio je masovnog ubicu jer je, po njemu, dokazni postupak – „ustanovio“ samo sumnje i nepouzdane dokumente koji nisu bili dovoljni za drugačiju presudu!? Mađarska država ovom dirigovanom pravosudnom  farsom  amnestirala je sve zločine koje je počinio mađarski fašistički okupator na teritoriji Republike Srbije. Kristalno je jasno da je ovde reč o klasičnom istorijskom revizionizmu i pokušaju menjanja istorijskih  činjenica u korist mađarskog fašističkog režima.
Kepiro je 3. septembra umro kao slobodan građanin (!?), a tri nedelje kasnije, u prisustvu preko 500 ljudi, uz zvuke himne Mađarske (!) – sahranjen je u rodnom Šarkadu (županija Bekeš). Kovčeg mu je bio prekriven mađarskom nacionalnom trobojkom na kojoj je stajao natpis – Trijanon, 4. jun 1920. godine, a počasnu stražu davali su uniformisani mađarski „gardisti“ i „Honvedi“ koji su na ruci nosili traku s natpisom – „Za dela, u ime domovine i slobode“.
Stotinu  pojedinaca  ispred mađarskih saveza, udruženja i partija iz zemlje i inostranstva položilo je na grob ratnog zločinca vence i cveće. Među njima i mađarska parlamentarna stranka Jobik, kao i nemačko udruženje „Tiha pomoć“ (jedan od osnivača ove organizacije 1951. godine bila je ćerka bivšeg šefa ozloglašene jedinice SS Hajnriha Himlera – Gudrun Burvic!), čiji je zadatak da omogući pripadnicima te ubilačke jedinice miran život do smrti! Od pre deceniju i po (od povratka u Mađarsku iz Argentine 1996. godine) „Tiha pomoć“ finansijski je podržavala i Šandora Kepira!

Један коментар

  1. svaka cast, toj retkoj ‘savesti’ Madjarske…Odsustvo kajanja podseca na neke jezuite : ” Pobijte sve, pa dodjite do mene po oprost” ???? Zar ti jadnici zaista veruju, da je njihovo lukavstvo iznad Premudrosti Bozje ????

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *