Ideologizacija književnosti

Piše Zorica Babić

Koliko je književnost podložna ideologizaciji i u kojoj meri je književnost žrtva različitih ideologija?
Povodom teksta Tamare Kaliterne „Ponavljači lažne istorije“, u kojem je autorka optužila pisce srpske srednjovekovne književnosti, Janka Veselinovića i Miloša Crnjanskog da su odgovorni za mnoge zločine načinjene u prošlom veku

U ne baš sjajnom trenutku naše pismenosti, nekome su zasmetali Veselinović, srpska srednjovekovna književnost, narodna poezija i Miloš Crnjanski u školskoj lektiri. Da ne bude zabune: izboru knjiga u školskoj lektiri može se koješta zameriti. Međutim, razlozi i nazovi dokazi koje gospođa Kaliterna (o čemu je u „Pečatu“, broj 179, već pisala Ljiljana Bogdanović u tekstu „O svecima i huliganima“) navodi, pre svojom duboko besnom i nervoznom retorikom nego stvarnim rečima i postupcima, sasvim su drugačije vrste. Nazvati njen „napad“ nekim imenom ne bi imalo smisla jer bi to značilo dati mu smisao koji mu ona sama ne daje, a ne daje mu zato što ga i nema. Zato je ovaj tekst pisan ne toliko kao odgovor na tekst „Ponavljači lažne istorije“, nego kao demistifikacija prećutanih, neizgovorenih oslonaca njenog mišljenja i takođe prećutanih posledica njene „uzavrele retorike“.
Stoga, polemiku započinjem na terenu na kojoj joj je i mesto: Koliko je književnost podložna ideologizaciji i u kojoj meri je književnost žrtva različitih ideologija?
Istorija nam kaže da je knjiga čest predmet zloupotrebe, i to, pre svega, na dva načina: u jednom slučaju je reč o „krivotvorenju“ (reč je o izmišljenoj knjizi, imenu autora, datumu pisanja/štampanja ili prosto o neistinitim, falsifikovanim podacima) ili, u blažem slučaju, o „proizvodnji knjiga“ po ukusu centara moći ili interesnih grupa. Drugi slučaj bi se mogao podvesti pod „cenzuru“ koja bi podrazumevala „prekrajanje“ teksta, namerna pogrešna tumačenja, zabrane, spaljivanje knjiga, ali i pisaca, odnosno u većini slučajeva njihovo proterivanje. No, da pređemo na primere.

LITERARIZACIJA NASILJA
Svedoci smo različitih vrsta „pogrešnih čitanja“, najčešće među laicima. U većini slučajeva, reč je o banalizaciji, „vodviljizaciji“ književnih remek-dela, koje se vrše pod uticajem „mišljenja“ savremenih masmedija. Po tom ključu, „Ana Karenjina“ je knjiga o ženi preljubnici, „Zločin i kazna“ bi se čitali kao neka vrsta biografije robijaša, Ahilov gnev ne bi bio centralni motiv „Ilijade“, već Ahilova (kakva?) ljubav prema Patroklu. I to upravo i jeste način na koji je u svakom vremenu nastajala tzv. „trivijalna književnost“. Međutim, trivijalna književnost je jedno i kao što joj i ime govori „ne shvata se ozbiljno“. I tu već isklizavamo iz običnog, tzv. „zdravorazumskog“, stereotipnog, „magijskog“ mišljenja koje nema za posledicu samo „čaršijske priče“, nego se tiče ugrožavanja nečijih prava i raspirivanja mržnje prema onome što je drugačije ili, još pre, nepoznato. Jedan od primera je svakako Šekspirov „Otelo“, to više ne bi bila ljubavna tragedija, niti priča o nevino oklevetanom, ni tragedija zabune itd, koja se dešava u određenom istorijskom trenutku, sa precizno psihološki, sociološki profilisanim likovima, nego priča o patološki ljubomornom crncu koji je, uz to, još i svirep. (Nema sumnje da je neobrazovanog čoveka iz publike, osim nepoznavanja osnovne pozorišne konvencije da „to nije stvarno“, na pucanje u glumca koji je glumio Otela podstaklo i to što je ovaj crnac, a ubio je belkinju).
Šta tek da kažemo za tekstove koji eksplicitno opisuju nasilje i ubedljivo ga psihološki motivišu? A vrlo često i ideološki? Šta da mislimo o Englezima na osnovu Šekspirovog „Ričarda III“, o Škotima po „Magbetu“? Kakvi su tek Francuzi ako o njima sudimo po baronu de Recu (Stendal je jedan od onih koji su pisali o njemu), čija je krvožednost bila „fantastična“ da je svoje književno uobličenje doživela i u bajci o Plavobradom? A šta ćemo tek sa De Sadom i njegovim likovima koji su izvršioci različitih mučenja, ali i propovednici filozofije zla? Šta reći o Nibelunzima, Vikinzima ili Vilhelmu Telu? Šta reći o surovosti i tragičnim završecima, danas, uglavnom, ublaženih i dajdžestiranih Peroovih i Grimovih bajki i naslednicima njihove tradicije? Da je književna fikcija? Da. Da je reč o fikcionalnim, mitskim likovima ili fikcionalizovanim istorijskim ličnostima? Da. Da tragedija (a ona ne ide bez nasilja), kao što je rekao Aristotel, ima katarzično dejstvo? Da, ali to važi i za komediju, odnosno smeh. A važi i za nas. Zašto bi prikazivanje nasilja, onog koje se stvarno dogodilo ili nije, samo kod nas imalo funkciju raspirivanja mržnje?

EPSKO HEROJSTVO
Još je zanimljiviji primer Tasov „Oslobođeni Jerusalim“. Da podsetimo, Taso je rođen godinu dana po početku Tridentskog koncila i njegov život je u najvećoj meri obeležen idejama protivreformacije, i onim što bi se, blago rečeno, moglo nazvati „preteranom religioznošću“: „ Godine 1577. podnosi tužbu Sudu inkvizicije protiv samog sebe: oslobađaju ga optužbi, ali on ostaje nezadovoljan takvim ishodom“. Njegovu tragičnu sudbinu, ludilo i zatočeništvo, kasnije su tematizovali Gete („Torkvato Taso“), Bajron („Tasova tužaljka“), Stendal (nekoliko poglavlja u njegovim različitim putopisima o Italiji), Crnjanski (poglavlje „Taso“, u knjizi „Kod Hiperborejaca“). Dakle, ako je protivreformacija, pojednostavljeno rečeno, imala za cilj vraćanje legitimiteta Katoličkoj crkvi, pri čemu se ovde misli i na samu instituciju i na njena „učenja“, dogme, a ako znamo da je Kliment VII dodelio Tasu penziju i obećao da će ga ovenčati kao pesnika smatrajući „Oslobođeni Jerusalim“, valjda, ključnim delom, postavlja se pitanje na koji način je Taso ovaplotio protivreformacijske ideje?
Tematizovan je sukob hrišćana sa muslimanima, reč je o Prvom krstaškom ratu (1095). Za idealizaciju Gotfrida Bujonskog, vođe hrišćana, koji je iz rata izašao sa titulom čuvara Hristovog groba, zaslužan je i Dante koji ga u raju smešta među borce za veru. Ali kod Tasa, sam Bog bira Gotfrida da bi mu poverio zadatak oslobođenja Hristove zemlje, pri čemu je arhanđel Gavrilo u skladu sa hrišćanskom tradicijom posrednik: „…nađi Goffreda,/ u moje ime reć mu što ne hodi?/ Čega mu rat se obnovit ne da / da Jeruzalem jadan oslobodi?“. Ovde Taso, koristeći na poseban način ustaljene postupke, postiže dalekosežne efekte. Ako su epovi uobičajeno počinjali „zazivanjem muza“ da bi pomogle pesniku u svom naumu, to ovde nije slučaj. Istina „muze se zazivaju“, ali nešto kasnije; na scenu je prvo izveden Bog. Izvođenje bogova na scenu takođe je jedan od karakterističnih postupaka; u Homerovim epovima oni su pokretači radnje i pomoćnici junacima; u tragedijama se njihovo prisustvo svelo više na postupak kojim se motivisao neočekivan završetak sa značenjem izvršenja „božje pravde“: deus ex machina (Arhanđel Gavrilo je hrišćanska zamena za grčkog boga Hermesa). Ovde je Bog sve to, i ono što ga razlikuje od Homerovih bogova upravo je ta izvesnost završetka koju on u svojoj veličini garantuje, pri čemu su onda Tasovi junaci svedeni na izvršioce, „figure“. Stoga su oni najdalje od junaka klasičnih herojskih epova i po svojim atributima imaju više sličnosti sa pastoralnim ili čak operskim likovima. U tom smislu bi se moglo zaključiti da je „Oslobođeni Jerusalim“ samo završni čin „ulepšavanja“ krvave srednjovekovne i renesansne istorije Zapada. Sa Tasom, tehnika je dovedena do vrhunca (ključ je papa kao božji izaslanik čime se njihova volja, odnosno njegova pripisuje Bogu). Kasniji pisci zameniće Boga kulturom i igra će se nastaviti. Pripisivanje „zlih namera“ drugima je najobičnija psihološka projekcija koja za svoju dugotrajnost može da zahvali samo slučaju, spletu okolnosti što oni nikada nisu bili kažnjeni.
Braniti Veselinovića, Crnjanskog, uopšte srpsku književnost od ovakvih optužbi potpuno je besmisleno, jer izrečeno nema baš mnogo veze sa samim značenjem tih knjiga. Upuštati se u teorijsku raspravu i dokazivati zlonamerne zloupotrebe književnih poluteorija o odnosu između stvarnosti i književnosti, o razlici između književnosti i istorije (istoriografije) o kojoj je još Aristotel govorio, a Vuk Karadžić je pojednostavljeno prepričao u predgovoru epskih narodnih pesama, do, na primer, čuvenog teksta Rolana Barta „Diskurs istorije“, takođe je nekorisno, a izrečenim tvrdnjama bi dalo težinu koje one, u stvari, nemaju. Stoga, gospođi Tamari Kaliterni predlažem da ako već zloupotrebljava književnost, to uradi na promišljeniji i manje očigledan način. I što je još važnije, ne mora da čita srpske teoretičare književnosti, njih baš i nema mnogo, a i mogu biti pristrasni, dovoljna joj je tzv. „zapadna tradicija“ (Platon, Aristotel, Čincio, Boalo itd). Ili je uputiti u još jedno dostignuće zapadne misli: psihoanalizu. Kao što znamo, Frojd uvodi termin projekcija, što znači pripisivanje sopstvenih namera, želja (erotskih, agresivnih) drugome, a to vrlo često bude povod za mržnju, kažnjavanje upravo tog drugog. Kad je reč o književnoj teoriji, koristi se termin učitavanje. Ili je spomenutoj ipak razumljivija srpska narodna tradicija u kojoj postoji izreka: „Što je babi milo, to joj se i snilo“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *