Ekonomska bezbednost države! Šta to beše?

Piše Zoran Milošević

Suština ekonomske bezbednosti zemlje sastoji se u normalnom funkcionisanju ekonomskog sistema u celini i u mogućnostima beskonfliktnog i normalnog uključivanja privrednih subjekata u ekonomski sistem u zemlji i svetu. Desuverenizacija države ne može da prođe bez ugrožavanja ove stabilnosti, pa je jasno zašto Srbija ima istorijsku nezaposlenost i veliku ekonomsku krizu…

Ekonomisti, kada im evropski komesari i njihovi domaći pomagači dozvole, u srpskim medijima, poput kakvog refrena popularne pesme, govore da u uslovima svetske ekonomske krize i domaće uništene, deindustrijalizovane i prezadužene privrede, potrošenih privatizacionih sredstava, nezaposlenosti i siromaštva, dolaska do ekonomskog sloma i bankrota, država, kao organizovana sila, mora preuzeti ulogu koordinatora razvoja nacionalne ekonomije uz stvaranje uslova i organizaciju koja omogućava proširenu reprodukciju, čuvajući velike sisteme kao uporišta razvoja, pokretače i centre oko kojih se razvija privatno preduzetništvo i uvode nove tehnologije. I, očigledno, da su u pravu!
Putem kojim se do sada išlo više se, očigledno, ne može ići.
Nacionalna ekonomija je okrenuta prvo sebi, svojoj izgradnji, i državnim aktivnostima pomognuta je u izlasku na međunarodno tržište, nije usmerena ka samodestrukciji, rasprodaji nacionalnog bogatstva, predaji svojih bogatstava svetskim finansijskim centrima i vlasnicima kapitala. Suprotnih primera ima, ističemo da sasvim drugim putem idu države nacionalno uspešnih privreda Rusije, Kine, Indije, Brazila, ali i zemalja slične veličine sa obnovljenim i uspešnim privredama.

NEVOLJE SA „NEVIDLJIVOM RUKOM“
Ekonomska kriza koja trese planetu, pa tako i Srbiju, već nekoliko godina je svetu demonstrirala kakvu nevolju može da stvori „nevidljiva ruka tržišta“ (ako se ostavi bez kontrole), odnosno krene politikom odsustva (nacionalne) države iz ekonomije. Države, čija se elita nije prodala međunarodnom kapitalu i korporacijama, i u ovim današnjim uslovima imaju jaku ekonomiju. Kada se analizira njihova praksa, gle čuda, saznajemo da uloga države ima i te kako važnu ulogu, jer u ovom svetu koji, uzgred rečeno, opija naivne pesmom o globalnoj državi, demokratiji i blagostanju, bogatstvo i novac imaju izuzetnu cenu. Iako je XXI vek, vek navodne civilizovanosti, sva nezaštićena bogatstva i resursi se pljačkaju. Sintagma „ekonomska agresija“ najbolje izražava savremenu stvarnost. I u okviru razmatranja stanja ekonomije, događaju se promene i inovacije, pa se tako u vladinim dokumentima (država koje brinu o svojoj ekonomiji) i stručnim krugovima ovaj kompleks pitanja prati kroz niz pokazatelja sa zajedničkim nazivom „Ekonomska bezbednost države“. Upravo pod ovim naslovom u svetu, ali ne i kod nas, postoji niz dokumenata i strategija, a njihov sadržaj je frapantan sa aspekta srpske politike i stvarnosti. Drugim rečima, ovako razmišljanje u Srbiji ne postoji ni na jednom nivou države. To je samo još jedan u nizu dokaza da stranci pljačkaju Srbiju, uz saradnju domaćih političara i predstavnika države.
U dokumentima američke i ruske vlade, ako ih pažljivo iščitamo, problematizuju se dva aspekta problema ekonomske bezbednosti, i to: ekonomska bezbednost države (kao političke tvorevine) i ekonomski aspekt nacionalne bezbednosti. Ekonomska pitanja, dakle, postala su neotuđivi deo predstava o nacionalnoj bezbednosti. U jednom broju država, u prvi plan se postavlja pitanje bezbedne dostave sirovina, kao i bezbednost sredstava za dostavu tih sirovina (gasovodi, naftovodi, a u poslednje vreme i vodovodi). U drugim državama, opet, u prvi plan se stavlja težište na zaštitu od ekonomske špijunaže, a kod trećih težište je na ekonomskom suverenitetu. Jasno je da ovde interesi diktiraju prioritete državne i nacionalne bezbednosti.
U tom smislu važno je naglasiti da je već tokom XVIII veka, u Velikoj Britaniji, počelo da dominira mišljenje da je bezbednost države neodvojiva od ekonomskog blagostanja, u prvom redu od trgovine. Uopštavanje ovog shvatanja poznato je kao teorija i praksa merkantilizma.
U XIX veku ekonomska dimenzija bezbednosti i međunarodnih odnosa bila je povezana sa dilemom „protekcionizam – slobodna trgovina“. Nemački ekonomista Fridrih List zagovarao je visoke carinske barijere, apelujući i na patriotsko osećanje („kupujmo domaće“), kako bi se sprečio prodor jeftine strane robe koja uništava domaću proizvodnju, predstavljajući to kao „ekonomsku agresiju“. Na taj način se protekcionizam pretvarao u element nacionalne bezbednosti.
Upravo konkurencija Velike Britanije i Nemačke, odnosno njihovih roba (Nemačka je bila jeftinija), smatrana je s kraja XIX veka ahilovom petom „kraljice mora“, što se, na kraju, pretvorilo u sukob i u jedan od povoda za Prvi svetski rat.
U praksi ekonomski aspekt nacionalne bezbednosti tesno je povezan sa trgovinom: zavisnost od uvoza važnih proizvoda ili sirovina shvata se kao znak zavisnosti država od države ili država iz kojih se uvozi. Ovde se radi o životno važnoj robi: hrani, energiji, „strateškim“ sirovinama, drugo, o zavisnosti od uvoza visoke tehnologije i, treće, od uvoza oružja. Iako, dakle, Zapad ne prestaje da priča o globalnom tržištu, on zapravo primenjuje protekcionizam koji se ostvaruje necarinskim barijerama, subvencijama (pre svega u oblasti poljoprivredne proizvodnje) i golom fizičkom silom (NATO agresije).
Poznato je, na primer, da NATO zabranjuje svojim članicama, između ostalog, proizvodnju oružja, i primorava ih da ga kupuju u SAD-u, Velikoj Britaniji ili nekoj drugoj moćnijoj savezničkoj državi. Takođe, NATO „sugeriše“ da države ne prihvataju ruski i kineski kapital i njihove investicije, pod izgovorom da se radi o „prljavom“ novcu, tj. novcu mafije.
Jedna od najboljih ilustracija zapadnog shvatanja ekonomske bezbednosti, jeste zavisnost razvijenih država od uvoza sirovina, pre svega nafte i gasa. „Naftni šok“ 1970. godine ostavio je izuzetno duboke posledice, a deo toga mogli smo da vidimo i kroz sudbinu Srbije, Iraka, Avganistana, Libije, a verovatno i Sirije i Irana. Ovde je umešan NATO, golom fizičkom silom i pljačkom obezbeđuje jeftine sirovine za Zapad. Sve se ovo radi, iako ekonomisti upozoravaju da je to čisto ekonomsko pitanje koje treba da se rešava ekonomskim metodama – kooperacijom država, diversifikacijom dostave energenata itd.

MANIPULACIJE I TUMAČENJA
Često se bezbednost pogrešno tumači, posebno od velikih, bogatih i uticajnih transnacionalnih korporacija i njihovih lobista, pa se neke države i NATO mešaju čak i tamo, gde se ne radi o ugrožavanju ekonomske bezbednosti, već o klasičnom riziku. Međutim, NATO i tada interveniše fizičkom (vojnom) silom, štiteći zapadne kompanije i od rizika (prebacuje se na slabije države i partnere), a koji se, inače, podrazumeva u tržišnom poslovanju.
Samo nekoliko godina posle kraha bipolarnog sveta engleski istraživač V. Kejbl pokazao je da se u zapadnoj literaturi pojam „ekonomska bezbednost“ ne samo povezivao sa korišćenjem vojne sile, nego se i tumačio u konfrontacionom duhu. Ove činjenice poznate su u teoriji međunarodnih odnosa kao „geoekonomika“. Pripadnici ovog teorijskog pravca tumačili su međunarodne ekonomske odnose kao „hladni rat“, čiji su glavni akteri SAD, Evropska unija i Japan. Geoekonomika vidi u svetskim ekonomskim odnosima „igru sa nultim rezultatom“, u kojoj uspeh jednog obavezno znači gubitak za ostale. Ovakvi poduhvati obično se skrivaju iza maske o pooštravanju „konkuretnosti“. Jer, kako to tumače u Americi, „svaka država, poput velike korporacije, konkuriše na svetskom tržištu“. Vlade teže da povećaju konkurentske sposobnosti svojih kompanija, što je potpuno prirodno. Međutim, geoekonomika, pored toga, predlaže otvoreni protekcionizam uz pomoć subvencija za izvezenu robu, veštačkih snižavanja poreza i drugih taksi, kao i jednostranih licencnih ograničenja.
Na taj način, ekonomisti i sociolozi dolaze do zaključka da iza zapadnog tumačenja pojma „bezbednosti“ obično stoji želja pojedinaca i korporacija da prebace svoj komercijalni i (normalni) rizik na leđa vlade.
No, interesantan je još jedan aspekt. Naime američki teoretičari su kao aspekt bezbednosti države počeli da posmatraju i „nacionalnu životnu snagu“ („national vitality“), koja se shvata kao sposobnost društva da rešava najvažnije probleme, pre svega iz sfere socijalno-ekonomskih pitanja.  Suština je u tome da nestankom SSSR-a, SAD nisu imale „sliku neprijatelja“, što je ostavilo narod bez „javnog osećanja cilja u međunarodnim poslovima“. To je dovelo do umanjenja ekonomskog rasta, što se odražava i na buduću snagu države, a posebno na stvaranje uslova za izolacionizam i odvajanje od ostatka sveta. Na taj način, unutrašnji ekonomski problemi postaju deo nacionalne bezbednosti.

KLASIFIKACIJA UGROŽAVANJA
U zavisnosti od države do države razlikuju se i opasnosti koje se odnose na ekonomsku bezbednost. No, zajedničko svim razmatranjima je da ističu sledeće probleme:
1. Povećanje socijalne diferencijacije (raslojavanje na mali broj bogatih i veliki broj siromašnih), odnosno povećanje nivoa siromaštva, što vodi ka narušavanju socijalnog mira i društvenog saglasja oko opštih društvenih i političkih ciljeva zajednice i države. Uvećanje siromaštva u gradovima dovodi do povećanja kriminalnih aktivnosti, narkomanije, organizovanog kriminala, prostitucije, trgovine „belim robljem“, decom, ljudima i ljudskim organima…
2. Deformisanje strukture nacionalne ekonomije, što dovodi do sledećih negativnih posledica: oslonca na nemilosrdnu i neracionalnu eksploataciju sirovina (drveta, zemljišta, vode, ruda…), smanjenja konkurentnosti proizvedene robe, rušenja tehnološkog jedinstva postojećih privrednih subjekata, raspada obrazovnog i naučnog sistema, kao i naučne zajednice, osvajanja od inostranih kompanija unutrašnjeg tržišta, posebno u vezi sa prehranom, lečenjem stanovništva, njegovim obrazovanjem, informisanjem, odstranjivanja domaćih kompanija sa lokalnog tržišta i uvećanja socijalnih davanja iz budžeta po ovim osnovama (otpremnine, plaćanje radnog staža itd);
3. Povećanje neravnomernosti u socijalno-ekonomskom razvoju regiona (neki regioni siromaše, drugi se bogate). Na primer Hercegovina i Krajina u Republici Srpskoj, prva siromaši, druga se razvija. Sever i jug Srbije, gde se prvi razvija, a drugi siromaši).
4. Kriminalizacija društva i ekonomske delatnosti, što je izazvano rastom nezaposlenosti, srastanjem državnih službenika sa organizovanim kriminalom, slabljenjem sistema državne kontrole i slično.

MEHANIZMI I MERE
Mere i mehanizmi ekonomske politike moraju biti tako koncipirani da spreče spoljašnje i unutrašnje faktore u svojim namerama da ugroze ekonomsku bezbednost zemlje. To su, pre svega:
1. Razmatranje i izdvajanje (monitoring) faktora koji u najvećoj meri mogu da ugroze ekonomsku bezbednost zemlje;
2. Razrada kriterijuma i indikatora ekonomske bezbednosti. Za državnu strategiju ovde je, dakle, važna: dinamika i struktura društvenog proizvoda, obim i tempo proizvodnje, regionalna struktura privređivanja, kao i ulaganja po regionima; stanje resursa, proizvodnog i naučno-tehničkog potencijala države; sposobnost prilagođavanja privrede unutrašnjim i spoljašnjim promenama; stanje budžeta i kreditnog sistema i kvalitet života stanovništva.
3. Rad države na ostvarivanju ekonomske bezbednosti obuhvata: razradu mera za izlazak države iz zone opasnosti, organizaciju rada i realizaciju mera za prevazilaženje postojećeg (nepoželjnog) stanja.

Shvatanje ekonomske bezbednosti države ne postoji van prostora i vremena, uvek se javlja kao odraz uverenja i predstava o opasnosti za državu od bilo kakvih ekonomskih faktora, koji utiču na položaj države u svetu i u svetskoj podeli posla.
Suština ekonomske bezbednosti sastoji se u normalnom funkcionisanju ekonomskog sistema u celini i mogućnostima beskonfliktnog i normalnog uključivanja privrednih subjekata u ekonomski sistem, kako u zemlji, tako i u okviru svetske ekonomije. Ključnu uloga ovde, kako vidimo, ima država. U tom smislu desuverenizacija države, posebno ekonomskih i politički slabih država, ne može da prođe bez ugrožavanja ekonomske bezbednosti i svega što takvo stanje donosi. Sada je, dakle, potpuno jasno zašto Srbija ima istorijsku nezaposlenost i veliku ekonomsku krizu. Samo, zašto najpozvaniji da o ovome govore, a to su srpski političari, ćute i ne govore o ovom problemu?

__________

Posledice

Izostajanje strategije ekonomske bezbednosti Srbije, odnosno političke improvizacije i kratkovidosti, najbolje se vidi iz sledećih podataka „Narodne banke Srbije“:
1.
Spoljni dug Srbije na kraju juna 2011. godine iznosio je 22,7 milijardi evra i u procenjenom bruto društvenom proizvodu učestvovao je 74,8 odsto, objavila je „Narodna banka Srbije“ 1. septembra 2011. godine.
2.
Dug javnog sektora na kraju prvog polugodišta ove godine iznosio je 9,1 milijardu evra i činio je 40,2 odsto ukupnog spoljnog duga. Zaduženost prema inostranstvu države i „Narodnoj banci Srbije“ je bila 8,4 milijarde evra, a garancije države iznosile su 700 miliona evra.
3.
Prodajom hartija od vrednosti država se u drugom tromesečju zadužila za 54,3 milijarde dinara, tako da je ukupan dug po tom osnovu na kraju juna iznosio 304,9 milijarde dinara.
4.
Ukupan spoljni dug je za 62,5 miliona evra veći nego na kraju marta, dok je javni sektor povećao zaduženost za 277,1 milion, a privatni sektor smanjio za 214,6 miliona evra.

__________

Dugovi stigli do guše

Kre­ditna zadu­že­nost sta­nov­ni­štva Srbije je sve veća. Raste zadu­že­nost za stam­bene, goto­vin­ske i potro­šačke kre­dite, sma­njen je obim zaj­mova za refinansiranje.
Kre­ditna zadu­že­nost gra­đana i pri­vrede Srbije, prema poda­cima Kre­dit­nog biroa „Udru­ženja banaka“ u prvih sedam meseci ove godine pove­ćana je za sedam odsto, na 1,85 bili­ona dinara. Samo tokom jula oba­veze prema ban­kama su uve­ćane za 2,4 odsto.
Zadu­že­nost sta­nov­ni­štva od janu­ara do jula pove­ćana je za 4,6 odsto, sa 514,89 mili­jardi dinara na 538,5 mili­jardi dinara, dok je tokom pret­hod­nog meseca dug pora­stao za 3,3 odsto.
Najveći rast za sedam meseci zabe­le­žen je kod stam­be­nih kre­dita i to za 5,8 odsto, sa 286,18 mili­jardi dinara na 302,78 mili­jardi, dok je tokom jula pove­ćanje bilo 4,3 odsto – ističu u „Udru­ženju banaka“. Goto­vin­ski kre­diti pove­ćani su od janu­ara do jula za 5,4 odsto, sa 129,87 mili­jardi dinara na 136,9 mili­jardi, a tokom pret­hod­nog meseca za 2,3 odsto.
Kod potro­šač­kih kre­dita od početka godine zabe­le­žen je rast od 1,1 odsto, sa 39,87 mili­jardi dinara na 40,33 mili­jarde, dok je ta vrsta kre­dita tokom jula pove­ćana za 3,4 odsto. Zaj­movi za refi­nan­si­ranje od janu­ara do jula sma­njeni su za 1,4 odsto, sa 34,9 mili­jardi dinara na 34,4 mili­jarde, dok su u pret­hod­nom mesecu pove­ćani za 0,6 odsto.
Od početka godine zabe­le­žen je rast zadu­ži­vanja pri­vrede od 6,3 odsto, sa 1,16 bili­ona dinara na 1.23 bili­ona dinara, a tokom jula pove­ćanje zadu­že­no­sti bilo je 2,1 odsto.
Prema podacima Kre­dit­nog biroa „Udru­ženja banaka“

2 коментара

  1. Mislim, da na kraju trba uhapsiti onoga ko je unistio srpske banke.

  2. Mi Srbi moramo pogledati spisak Soroševih kursista i onda će nam
    biti jasno zašto su sa Kalašnjikovima napali narodnu banku tu
    leže sva pitanja i odgovori.Oni koji su palili narodnu skupštinu
    i oni koji su sekli ruke ko nosi muslimansku zastavu,to je nesoj
    koji došao na vlast da uništi ekonomsku stabilnost.O tome će se
    suditi posle novih izbora ako pobedi patriotska Srbija bez te
    pobede nema svetlosti nad nebo Srbije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *