Aktivizam je egzistencijalna nužnost

Piše Mara Knežević Kern

Ukoliko pažljivo povežemo niti – od GMO-a u ishrani, preko vakcina i kemtrejlsa, do HAARP-a – neizbežno se nameće zaključak o namerama da se stanovništvo planete desetkuje – milom ili silom

Planeta koju su nam ostavili preci nije više bezbedno sklonište za potomstvo. Australijski filozof Glen Albreht (Glenn Albrecht) zapazio je da promene u prirodnom okruženju ne deluju samo na telo već i na ono što zovemo duša. On je tu pojavu definisao terminom  „egzistencijalna zabrinutost“ i doveo je u vezu sa svešću o nepovratnom urušavanju sveta kakav smo poznavali, zbog ekološkog zagađenja nezapamćenim u istoriji. Da bi se nova osećanja, nastala usled realne ugroženosti, mogla uvesti u nauku, nedostajale su reči. Glen je pristupio stvaranju rečnika za nova osećanja, a jedna od novih reči je solastalgija – označava stanje nesigurnosti i žal za izgubljenim domom. Ljudi pogođeni ovim osećanjem nisu izmešteni iz svoje okoline, već je ona prema njima postala neprijateljska. Ovo iskustvo je zajedničko sve većem broju ljudi.
„Solastalgija može biti lečena, ali ne medicinskim metodama“, kaže Glen, „leči se zajedničkim radom na zaustavljanju degradacije prirodnog okruženja… Aktivizam vraća nadu, a gajenje sopstvene hrane i briga o sopstvenom okruženju pomaže da izađemo iz opšte ‘ekoparalize’.“

ZNAK ZVERI
„Zajednički rad“ na popravljanju planete uznemirio je nevidljive centri moći. Jedan od njihovih punktova – Odsek za nacionalnu bezbednost SAD (United States Government Department of Homeland Security), razradio je strategiju kojom se „pobunjenicima“ na svakom koraku zagorčava život.
Albert Stablin, penzionisani general američke armije, borac protiv uvođenja zakona o restrikciji gajenja lekovitog bilja i vitamina, kao i protiv GMO-a u ishrani, doživeo je krajnje neprijatan susret sa aerodromskim bezbednosnim službama prilikom ukrcavanja na njujorškom aerodromu. Ovaj putnik je grubo izdvojen i detaljno pregledan, a njegov prtljag divljački ispreturan i vidno oštećen. Pri prelasku na drugi avion izložen je istom postupku, da bi naknadno saznao (od prijatelja pilota) da su njegove karte označene specijalnim znakom za obeležavanje „loših“ građana – u ovom slučaju „SSSS“.
O dramatičnom iskustvu američkog građanina Gregori Katona, proizvođača biljnih preparata, nastanjenog u Ekvadoru, izveštava Majk Adams („Natural njuz“). Ovaj čovek je 2009. godine bio žrtva nelegalne međunarodne otmice, u akciji borbe protiv proizvođača prirodnih lekova protiv raka. Posle otmice prebačen je avionom u Majami, gde mu se sudi na osnovu optužbe FDA.
Koliko je interes moćnika suprotstavljen interesima naroda primetno je i na osnovu neverovatnih akcija američkih bezbednosnih službi, u cilju veštačke proizvodnje nemira. Nedavno je izvedena tajna operacija slanja oružja meksičkim bandama, pod nazivom „Fast and fjurious“ („Brzo i žestoko“), sprovedena pod okriljem američke vlade. Na ovaj način bi se deo kriminalnih aktivnosti preneo iz Meksika u SAD. Porast nesigurnosti stanovništva bio bi ključni argument za pojačanje policijskog pritiska, što bi olakšalo gušenje „zelene ekološke revolucije“.
Ove mere bi mogle dovesti i do nasilnog okončanja protesta u Vol stritu, pogotovo što se među parolama mogla naći i ona koja najavljuje „zelenu proizvodnu revoluciju“ („green manufacturing revolution“). O pojačanoj represiji svedoči i Emi Gudman, poznati borac protiv zagađivača tela i duše, koja se uprkos neprijatnom iskustvu iz 2008. godine, kad su je tokom izveštavanja sa demonstracija u Minesoti grubo izdvojili iz grupe novinara i odvukli u zatvor, pridružila demonstrantima u Vol stritu.

MRZIM ORGANSKO
Ukoliko pažljivo povežemo niti – od GMO-a u ishrani, preko vakcina i kemtrejlsa, do HAARP-a, neizbežno se nameće zaključak o namerama da se stanovništvo planete desetkuje – milom ili silom. Onima koji misle da je u pitanju samo još jedna „teorija zavere“ biće jasno, na osnovu izjava pojedinaca od „uticaja“, da se radi o „teoriji činjenica“.
Princ Filip, vojvoda od Edinburga, svojevremeno je izjavio: „Kad bi reinkarnacija bila moguća, voleo bih da se vratim kao smrtonosni virus kako bih doprineo smanjenju populacije“. Ted Tarner je priložio u fond UN bilion dolara, u svrhu razvijanja programa za smanjenje populacije. Čuveni saradnik UNESKO-a i dobitnik nagrade „Emi“ – Žak Kusto (Jacques Yves Cousteau), sa žaljenjem je izjavio: „Strašno je reći, ali ukoliko želimo da stabilizujemo svetsku populaciju moramo da eliminišemo 350.000 ljudi dnevno.“ Analizirajući đavolje knjigovodstvo novinar Aleks Džouns je izračunao da će tim tempom za 10 godina nestati 1,27 biliona ljudi.
U plejadi zaslužnih za sprovođenje teorije o višku ljudskog materijala nalazi se i Frederik Osborn. On je u tu svrhu uveo eugeniku u popularnu naučnu literaturu, ali je – razočaran što ovaj program nije opšteprihvaćen – izjavio (1956): „Omanuli smo što nismo uzeli u obzir univerzalnu opasnost koja je duboko u ljudskoj prirodi. Neki ljudi jednostavno ne žele da prihvate činjenicu da je njihova genetska struktura inferiorna i da ne bi trebalo da se ponovi u sledećoj generaciji… Zbog njihovog odbijanja da prihvate ideju da su drugorazredna bića, morali smo da ugasimo eugenički pokret i unapredimo argumentaciju koja mora biti prihvaćena. Nećemo im više govoriti da su inferiorni, lansiraćemo poželjnu terminologiju o potrebi da se deca rađaju u porodicama koje će moći da im pruže ljubav i odgovarajuću brigu… Možda će ovi argumenti biti prihvaćeni.“
Politika „čišćenja“ sprovodi se i na polju ishrane. Imperiji lojalan „stručnjak“, insekt ekolog dr Skot Meret, proslavio se izjavom: „Mrzim organsko“. On je razvio teoriju prema kojoj glavna opasnost ne leži u nekontrolisanoj upotrebi pesticida, već u organski gajenoj hrani.  Dr Meret je zagovornik „Integrated pest menadžmenta“ (IPM) – neke vrste integrisanog upravljanja štetočinama, za koju poznavaoci kažu da predstavlja davljenički pokušaj industrije GMO u očuvanju osvojenih pozicija. Zagovarajući prednosti „nove etikete“, koja garantuje kupcima da su „preduzete sve mere da se obezbedi što više useva uz kontrolu korišćenja pesticida“, on prećutkuje da ove mere ne garantuju kvalitet same hrane.
Hrana je od pamtiveka bila oružje plemenske i nacionalne politike, pa ni dominantna savremena civilizacija nije imuna na zloupotrebe sa ovim strateškim proizvodom. Hrana je posle uvođenja Akta „NSSM 200“ zvanično postala deo eugeničkog arsenala, gde stoji da su „mere kontrole populacije obavezne“ uz predviđanje „velikog obima gladi u dužem periodu, tokom nekoliko dekada – za kakvu se mislilo da je odavno proterana“. Ove okolnosti pružaju neograničene mogućnosti da se hrana tretira kao moćna poluga represije.
Dr Rima Lajbou ukazuje na vezu između Akta „NSSM“ i Codex alimentariusa „nametnutog radi kontrole i eliminacije viška ‘nekorisnih žderača’, u sklopu sjajno koncipiranog sistema dezinformacija… Ovaj rat se vodi na našim stolovima i protiv našeg organizma – krajnje je vreme da se pridružimo ‘prehrambenoj revoluciji’ (‘mauth revolution’)“. Sledstveno tome – najnoviji atak na siromašne Amerikance, sproveden usred najveće krize u vidu smanjenja socijalne pomoći, samo je jedan u nizu koraka ka konačnoj eliminaciji 350.000 dnevno. Obrazloženje je koliko drsko, toliko i perfidno: „Mi ne želimo da uljuljkujemo ljude; uz socijalnu pomoć oni se opuste i nikada ne stanu na svoje noge“. A ta pomoć „koja kvari ljude“ iznosi 30 dolara nedeljno, što savršeno koincidira sa teorijom o „lenjim radnicima“ koju su preuzeli preduzetnici u Srbiji.

LET IZNAD KUKAVIČJEG GNEZDA
U Srbiju je stiglo i novo oružje – da ojača partnerstvo i zaštiti vlastodršce „brzo i žestoko“, a na meti čuvara poretka nedavno se našao i Nikola Aleksić, poznati aktivista iz Novog Sada. Zbog svojih veza u „ekotransferzali“ i zahteva da neko objasni narodu poreklo hemijskih tragova na nebu, Aleksić je 2. oktobra priveden u stanicu milicije u Beogradu.
Prema Aleksićevoj izjavi (datoj „Pečatu“), on je određenim institucijama najavio da će tog dana otići pred Skupštinu, kako bi izrazio građansku solidarnost sa porodicama čije je potomstvo ugroženo misterioznim „vazduhoplovnim akcijama“. Iako se nije radilo o javnom skupu (skupovi su tog dana zabranjeni), a prema izjavi njegovih advokata – ni o kršenju zakona (pogotovo ne javnog reda), Aleksiću je određena „simbolična“ kazna od 10.000 dinara. Ne smatrajući se krivim najavio je žalbu.
U celom slučaju posebno zabrinjava detalj u vezi sa hapšenjem. Aleksiću su policajci prišli misleći da se radi o psihički bolesnoj osobi, spremnoj da se polije benzinom i zapali. Posle  pregleda ličnog prtljaga uverili su se da u njemu nema ničega što bi opravdalo ovu sumnju, ali je ostalo u vazduhu pitanje: ko je i zbog čega dezinformisao policiju? Situacija je zastrašujuća ukoliko se prisetimo filma „Let iznad kukavičjeg gnezda“ – kvalifikacija „lud“ mogla bi da pripremi teren za „žešće“ akcije u budućnosti.
Aleksić je trenutno usamljen, digao se sam protiv svih, a vreme radi protiv nas. To što roditelji nisu prepoznali trenutak za pitanja i odgovore o nacionalnoj bezbednosti u Srbiji, ne govori o njemu već o svima nama. Mogući odgovor zašto se ljudi u Srbiji još nisu podigli protiv sociopata koji nam ugrožavaju budućnost, dao je Mark Tven: „Ljudska rasa je rasa kukavica, a ja ne samo da marširam sa njima već nosim barjak“.

2 коментара

  1. Imajući u vidu propast zelene ideje uključivanjem najače evropske stranke Zelenih, stranke Joške Fišera, u NATO/bombardovanje SR Jugoslavije, a i u veliki neekološki biznis, predlažem da istražite temu kako se najbolji ekološki aktivista Balkana, Nikola Aleksić, upravu u zelenoj centrali u Berlinu kotira kao srpski fašista i što nikada nije došlo do ozbiljnog kontakta ove moćne stranke i njega. Otkrićete još jedan aspekt totalitarizma: u Beogradu sede NVO-aktivisti (nadasve Sonja Biserko kao kandidat nemackih Zelenih za predsednicu Zelene stranke Srbije) koji redovno zalenom Berlinu denunciraju one ljude koji žele istinski napredak i alternativni razvoj Srbije.

  2. Ja, Nikola Aleksic, imao sam prvi kontakt sa Zelenima Nemacke 1998. godine tokom prve posete Zelenih Nemacke Srbiji. Nakon uvida u nase programsko opredeljenje i rezultate, proglasili su nas rezultatski najjacom ekoloskom organizacijom u Evropi, jer se niko na svetu ne bavi tako kompleksno ekologijom kao mi i da u svakoj toj oblasti postizemo impresivne rezultate. Rekli su da su dosli u Srbiju da nadju partnera za vise svojih projekata, a da su u nama nasli partnera za sve svoje projekte. U maju 1998. godine bili smo gosti Zelenih Nemacke u Konstancu nedelju dana, posetili smo Pokrajinski parlament i bili gosti parlamentarne grupe Zelenih u Parlamentu. To je bila 1998. godina. Njihov pogled na Srbiju, koji je rezultirao bombardovanjem SRJ 1999 godine, ja, u ime Ekoloskog pokreta Novog Sada i Vojvodjanske zelene stranke, politicke nadgradnje ekoloskih organizacija Vojvodine istovetnog programskog opredeljenja ciji sam predsednik bio, nisam mogao niti smeo da prihvatim, svoje dece radi i sopstvenog obraza. Obecana saradnja ,,za sve njihove projekte,, u Srbiji nikad nije uspostavljena. Razumljivo i zasto, Nikola Aleksic nije izdao svoj narod i zemlju poput onih koje ti isti Nemacki Zeleni pokusavaju da instaliraju u Srbiji.To nece ni moci dok sam ja ziv, zato sam im i najveca smetnja i prepreka. Nije ni cudo koliko je pokusaja likvidacije na mene izvrseno u poslednjih 15-ak godina. Ali odgovorno tvrdim, Zeleni Nemacke nikada me nisu nazivali niti smatrali fasistom. Nas clan je radio do penzije u centrali Zelenih u Berlinu. Imali smo informacije iz prve ruke. Ja sam za njih bio srpski nacionalista, sto mi je bila izuzetna cast, jer ne mozete biti ekolog ako niste patriota, niti ima ekologije bez patriotizma.I pored takve odrednice uzivao sam izuzetno postovanje sa njihove strane. Nemci cene hrabre i postene protivnike. Nasa ambasadorka dobre volje, g-dja Elisabeta Muehll, iz Dilenburga, po povratku iz Novog Sada sa proslave jubileja njene generacije iz skole, nazvala je Bundestag i trazila prijem kod sefovice parlamentarne grupe Zelenih g-dje Angelike Beer. Sekretarica je pitala koji je razlog za prijem, a g-dja Muehll je odgovorila: Moguca saradnja sa Nikolom Aleksicem. Sekretrica je zamolila da spusti slusalicu i rekla da ce joj se javiti za desetak minuta. Za tri minuta je telefon zazvonio i sekretarica je rekla: Mozete li doci za tri dana u 11.00 casova, molim Vas da budete tacni, jer smo u kampanji za Evropski parlament. Naravno, ni od ove preporuke iz prve ruke nije nista bilo, jer Ekoloski pokret ima svoj stav, a rukovodioci svoj obraz.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *