Žrtve vlasti najgorih

Piše Vladimir Dimitrijević

Došli smo do onoga što je još Platon opisao kao poslednji stupanj izrođavanja demokratije – ostvarili smo tzv. „ohlokratiju“, „vlast najgorih“. Koliko to može da košta ljude koji su čitav život posvetili srpskoj kulturi, svedoče primeri Koste Dimitrijevića i Borisava Čelikovića

Kosta Dimitrijević i Borisav Čeliković

Ko god je čitao Dvornikovićevu „Karakterologiju Jugoslovena“, zna na šta je spreman naš čovek u svojoj nenačelnosti; pogotovo kada se bavi politikom, i kad izgubi i ono malo moralnih skrupula koje sprečavaju da se politički život iz strašne i svete službe narodu i državi pretvori u brlog u kome se prasci valjaju. Zbog toga što smo, ovakvi mali kakvi jesmo, sebi dopustili luksuz neprestanih „ćeranija“ (Matija Bećković), došli smo, polako, ali sigurno, do onoga što je još Platon opisao kao poslednji stupanj izrođavanja demokratije – ostvarili smo tzv. „ohlokratiju“, „vlast najgorih“.
U ovom članku, dva primera koliko to može da košta ljude koji su ceo život posvetili srpskoj kulturi.

SLUČAJ PRVI
Kosta Dimitrijević, rođen 1933. godine u Beogradu, gde je diplomirao na Filozofskom fakultetu 1958. godine. Od 1962. član Udruženja književnika Srbije; profesor, književnik, saradnik za nauku lista „Politika“. Tokom 60-godišnjeg stvaralačkog rada objavio je 45 knjiga (od pripovedaka, preko putopisa, do esejistike). Prevođen na razne svetske jezike. U mladosti, pripadao grupi neosimbolista ( kasnije će pisati, ozbiljno i svedočanski, o najznamenitijem našem neosimbolisti, svom drugu , Branku Miljkoviću). Objavio je niz romansiranih biografija ( Karađorđa, kneza Miloša, Tesle ), istorijske hronike („Junaci Srpske trilogije govore“ ), kao i zanimljive knjige autobiografsko-memoarske proze („Razgovori i ćutanja Iva Andrića“ , „Vreme zabrana“, „Momo Kapor-susreti i druženja“ itd. ) Jedan je od ključnih afirmatora naše naivne umetnosti, o kojoj je napisao mnogo članaka i tri monografije („Narodni umetnici Jugoslavije“, „Leksikon o izvornim slikarima i vajarima“, „Kazivanja Janka Brašića“ ). Kao novinar, imao je stalnu rubriku „Iz starog Beograda“, koju je, sa stubaca „Politike“, preneo u knjigu „Starobeogradska hronika“, koja je doživela niz izdanja ( nedavno se pojavilo još jedno). Po njegovim scenarijima urađene su mnoge radio i TV emisije, među kojima se ističu drame posvećene životu Ernesta Hemingveja, Konstantina Stanislavskog i Milivoja Živanovića. Kao novinar, imao je „petlju“ da prvi iz Jugoslavije pod Titom ode u London da bi razgovarao sa Milošem Crnjanskim, a uradio je – baš u tom nevremenu – intervju sa kraljevićem Tomislavom Karađorđevićem. Nosilac je niza nagrada: Za životno delo, Oktobarske nagrade grada Beograda, Narodne biblioteke Srbije, Umetničkog udruženja „Đura Jakšić“, „Zlatnog beočuga“ za „trajni doprinos kulturi Beograda“, kao i nagrade za životno delo Akademije „Ivo Andrić“. Udruženje književnika Srbije ga je četiri puta do sada predložilo za nacionalnu penziju, ali, naravno, nije je dobio. Dobili su je, opet naravno, lovci magle, ali ne i čovek koji je dao trajan doprinos našoj kulturi. Na njemu su se bukvalno ispunile reči nedavno umrlog našeg psihijatra, Petra Bokuna, koji je tvrdio da te, privilegovane penzije (od novca poreskih obveznika, zar ne?) „dodeljuje neko ministarstvo“, pri čemu „reproduktivci“ daju povlašćeni položaj „reproduktivcima“, dok su originalni stvaraoci potpuno zapostavljeni:
„Tu se našlo tušta i tma glumaca, pevaljki, prevodilaca, balerina, a književnika, pesnika, kompozitora – za prste jedne ruke /…/ Države su se menjale, ali su odreda negovale na svojim jaslama razne komitetlije, vladare iz senke, koji anonimno procenjuju nečije vrednosti“(„Politika“, 5. avgust 2oo8. godine)

SLUČAJ DRUGI
Borisav Čeliković, istoričar iz Gornjeg Milanovca, je čovek čiju vrednoću ne poznaje samo rodni kraj. Prvo je bio ugledan profesor istorije u lokalnoj gimnaziji, da bi, od 2000. do 2004, radio kao direktor Biblioteke „Braća Nastasijević“, koja je, za njegovog direktorovanja, pored biblioteke u Mariboru, jedina u jugoistočnoj Evropi bila uvela standard ISO 2001, i pokrenula obimnu izdavačku delatnost značajnih zavičajnih pisaca (braće Nastasijević, episkopa Irineja Đorđevića, Dragiše Vasića, Tadije P. Kostić). Od 2004. do 2005. bio je na čelu Muzeja rudničko-takovskog kraja, da bi, posle prelaska u opštinsku upravu, na poslove vezane za kulturu, opet bio direktor muzeja ( od 2oo8. do maja 2011, kada je smenjen). Za rad i stvaralački doprinos kulturi Srbije nagrađen je zlatnom značkom Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, Poveljom Društva za negovanje tradicija Oslobodilačkih ratova Srbije do 1918. godine i Zlatnom plaketom Rudnika. Kao autor i priređivač potpisao je preko trideset knjiga i objavio preko 3oo članaka u listovima i časopisima. Naročito se ističu njegova „Svetilišta rudničkog kraja“ i „Pedeset kazivanja o Svetoj Gori i Hilandaru“, kao i zbornici sa naučnih skupova koje je organizovao, posvećenih životu i delu Tadije P. Kostića i Dragiše Vasića. Saradnik je Miloša Jevtića, za čiju je ediciju „Odgovori“ uredio nekoliko knjiga intervjua sa našim značajnim stvaraocima. U Javnom preduzeću „Službeni glasnik“ poduhvatio se uređivanja biblioteke „Srpske zemlje: naselja, poreklo stanovništva, običaji“, u kojoj je dosad izašlo preko deset naslova. Kao direktor Zavičajnog muzeja, ostvario je mnoge značajne izložbe, počev od „Ostava rudničko-takovskog kraja“ do one o stanovnicima Opštine Gornji Milanovac koji su od 1941. do 1944. bili zatočeni u banjičkom logoru. Uspeo je da 2009. i 2010. organizuje arheološka iskopavanja na Rudniku, gde su otkriveni ostaci tvrđave i dva pravoslavna hrama iz srednjeg veka. Godine 2009, sa bibliotekom, osnovao je manifestaciju „Dani Nastasijevića“, s ciljem da ukaže na značaj jedne od najtalentovanijih naših porodica 20. veka ( Momčilo-pesnik, Živorad-slikar, Svetomir-kompozitor, Slavomir-pisac istorijskih romana ). Godine 2o11, Ministarstvo kulture je odobrilo Muzeju na čijem čelu je bio 1.800.000 dinara za sufinasiranje šest projekata od značaja za kulturu rudničko-takovskog kraja (dvostruko više no što izdvaja opština). I? Posle svega, Čeliković je smenjen.
Razlozi? Između ostalog, kažu: nije sarađivao sa organima opštine ( kojom, inače, vlada DS-SPS družina ), pa se mnogo bavio izdavaštvom ( a time treba da se bavi biblioteka ), pa nije dovoljno brinuo o Spomen-kompleksu Drugog srpskog ustanka u Takovu, čime je „dovedeno u pitanje održavanje ceremonije polaganja venaca od strane predstavnika Vlade Srbije, Ministarstva odbrane i predstavnika inostranih delegacija na spomenik Takovskim junacima“, pa je omalovažavao druge kulturne ustanove i opštinske organe, i čak ( što, naravno, nije istina ) zbog planinarenja „neopravdano odsustvovao s posla“. I izbaciše ga s posla. Njegov pokušaj demetropolizacije srbijanskog kulturnog života naišao je među lokalnim moćnicima  na oštru kritiku. Takozvanu KRITIKU BUDAKOM.

ZA KRAJ
Demokratija u politici ne poriče aristokratičnost kulture – naprotiv! Oni koji se kulturom bave treba da budu ljudi ugledni zbog svojih zasluga, jer su oni čuvari narodnog pamćenja (kultura je, pre svega, saborno pamćenje naroda i čovečanstva). Ali, pošto je u Srbiji demokratija samo farsa, to je i odnos prema istinskim kulturnim pregaocima više nego farsičan. Kosta Dimitrijević i Borisav Čeliković nisu jedini; njihovi slučajevi su tu samo kao paradigmatični primeri orijentalnog murdarluka i zapuštenosti maskiranih EU pričica za lakoverne. Zato borba za preobražaj Srbije neće moći da zaobiđe kako borbu za istinsku demokratiju u političkom životu, tako i borbu za aristokratičnost (uticaj najvrednijih i najdelatnijih) u našoj kulturi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *