Šut u slikarstvo

Piše Dejan Đorić

U najvažnijem beogradskom galerijskom prostoru – Galeriji „Kulturnog centra Beograda“ zbiva se prava apokalipsa: prvi put je na užas posetilaca i osoblja koje čuva Galeriju  nekadašnji hram umetnosti pretvoren u deponiju zemlje, cigli, krša i prljavštine

Najuglednije beogradske galerije odnedavno su postale deponije, u najboljem slučaju vašarišta i dečje igraonice. Od kada je slikar Nikola Žigon postao upravnik Galerije „Progres“, nekada glavna institucija obnove slikarstva neslavno je propala. Žigon je razorio skoro sve što je Dragoš Kalajić, prethodni direktor, programski uneo u Galeriju. U tom najvećem galerijskom prostoru u centru i na najboljem mestu dve nedelje se održava etno bazar kojekakvih amaterskih rukotvorina, đinđuva i kiča. Nedavno se na gornjem nivou Galerije, u izlogu prema Zmaj Jovinoj ulici, šepurio u narodnoj nošnji  paor, zapravo privatni preduzetnik, vojvođanski vinar koji je tu izneo tezgu sa svojim alkoholnim pićima. Živeli, gospodine Žigon, ali da li baš i uporište figuralne umetnosti, u kojem su između 2003. i 2005. godine izlagali najbolji srpski slikari treba da se pretvori u kafanu? Kalajiću su vodeće svetske kozmetičke kompanije nudile veće svote novca da im dopusti samo tri sata promocije u Galeriji, o čemu naravno tada nije moglo biti ni govora. Da li su sada naši kustosi postali piljari, tezgari, kafedžije i konobari? Čemu služe pijace i kako takvu programsku politiku dopušta uprava Kompanije „Progres“?

DECA, NASILJE, TEROR
Stanje nije bolje ni u Galeriji „Kolarčeve narodne zadužbine“. Tu se doduše ne sakupljaju ljubitelji dobre kapljice i vinski poznavaoci, ali su masovno pohrlila deca. Nekada ugledna Galerija, sa višedecenijskim konceptom prikazivanja najboljih mlađih umetnika, pretežno slikara, pretvorena je u obdanište. Deca i njihovi roditelji se tu zabavljaju, među hrpama plastičnih delova rešavaju matematičke zadatke, praveći od žice osnovne geometrijske forme. Niko nema ništa protiv dece, ali da li je galerija tog renomea morala da se pretvori u otvorenu dečju radionicu „Geometrija oko nas“ u organizaciji „Centra za promociju nauke“? Od tolikih obdaništa, dečjih pozorišta, vrtića, „Dečjeg kulturnog centra“ i osnovnih škola, zar je jedna od vodećih srpskih galerija morala biti svedena na zabavište, zar deca u ovom gradu nemaju gde da se igraju? U neko bolje vreme tako nešto bilo bi nezamislivo umetnicima, upravi Galerije i političarima. Ovakva dešavanja samo svedoče kako se oni odnose prema likovnoj kulturi.
Dok su galerijski alkoholičari i deca bezopasni, u trećem i najvažnijem beogradskom galerijskom prostoru zbiva se prava apokalipsa. Prvi put je na užas posetilaca i osoblja koje čuva Galeriju i prodaje kataloge nekadašnji hram umetnosti pretvoren u deponiju zemlje, cigli, krša od greda, prašine i prljavštine. Naša publika sve više se upoznaje sa „stvaralaštvom“ koje ima za cilj da vrednosno obezvredi umetnost, kojim se na velika vrata uvodi negacija likovnog dela. Antiumetnost, no-art i razni oblici (post)konceptualnih subverzija preplavili su sve beogradske i dobar deo galerija u unutrašnjosti. Naše galerije sada su eksperimentalnog karaktera, ispostave „Studentskog kulturnog centra“, žrtve njegove galerijske politike, kojom se od sedamdesetih godina javnost prisiljava da prihvati pobunu protiv likovnosti. Od kada je na čelo Galerije „Kulturnog centra Beograda“ došla Mia David, nasilje i teror nad onim što je predstavljala ta Galerija dostižu vrhunac.

JEDNOSTAVNO – MRŽNJA
Slikari kao Srđan Miletić sećaju se da su nekada hodočastili u taj prostor, na svakoj izložbi iznenađivale su ih čudesne, velike slike i tajnovite postavke, Galerija je mirisala na plemenita slikarska ulja, a sada tu smrdi šut. Dokle se može otići u mržnji prema onome što je Galerija predstavljala, saznajemo sa ovakvim instalacijama. Hoće li je neko uskoro spaliti do temelja ili razrušiti zidove  da nas uveri u postojanje još jedne nove estetske dimenzije? Koliko su besmislene reči iz predgovora u
Katalogu Dušice Dražić (rođene 1979. godine) da se bavi jednom od operacija nostalgije, unošenjem ostataka nečije kuće uz pomoć kojih posmatrač treba da spozna razorenu idilu nekadašnjeg doma. A šta ako su stanovnici te kuće jedva čekali da se iz nje isele, tj. nije li njeno „delo“ samo brutalna i zlonamerna provokacija?  Instalacijom u Galeriji rekonstruiše se rušenje i nestanak tipične porodične kuće u beogradskom naselju, međutim srušen je smisao Galerije „Kulturnog centra“ i, konačno, posle tolikih pokušaja, sasvim rasterana publika, prinuđena da ne uđe u Galeriju do kraja ispunjenu građevinskim otpadom. Na koji se način ona više može uvrediti i poniziti, treba li da sa plafona padaju fekalije i izbija mokraća iz zidova zbog nove umetničke prakse? Posle ovakvih galerijskih građevinsko-smetlarskih radova sve se može očekivati. Da li naše galerije služe samo za besomučna iživljavanja direktora i njima podređenih kustosa koji gaje nesebičan prezir prema likovnosti? Koliko cinično zvuče reči iz predgovora u Katalogu ove izložbe koji posmatrača poziva da „u galerijskom prostoru hoda, prebira i kopa po ostacima kuće“. Bolje bi bilo publiku pozvati na prvu deponiju, tamo je barem živopisnije, a buvljak je već kolektivno umetničko delo po ovakvim kriterijumima. Da li bilo šta na ovoj postavci ima da se posmatra, nije li silovan i sam fenomen gledanja i zašto se sav taj krš od mržnje prema umetnosti zove „Blueprint“, zna samo ona koja ga je napravila.
Da li su tragedija i komedija naše sadašnje galeristike organizovane, da li je slučajno da su tri vodeće galerije u Beogradu estetski zatrte, a publika ponižena? Kako je moguće da se za ovakve izložbe izdvaja teško stečeni novac poreskih obveznika? Odgovor na pitanje ko sistematski i bez milosti ruši srpsku likovnu umetnost pronalazimo u Katalogu Dušice Dražić. Magistrirala je na Univerzitetu „Bauhauz“ u Vajmaru, njeno istraživanje (kao da je na ovoj izložbi uopšte bilo nečega za istraživanje) pomogle su germanske organizacije „Kulturklamer“ i „Brunč“, a projekat podržali „Austrijski kulturni forum“, „Erste fondacija“, švajcarska „Pro helvetia“ i iznad svih stari, zloglasni neprijatelj srpske umetničke scene, lihvar satanističkog izgleda Džordž Soroš i njegov „Fond za otvoreno društvo“.

7 коментара

  1. Coric opet sasvim u pravu! I o tempora i o mores, srpskima, sada.

  2. Ljubinka Bobić

    Svi segmenti našeg društva razoreni su nakon 5. oktobra, pa zašto ne bi bila uništena i likovna umetnost?! Domaći satanisti samo izvršavaju domaće zadatke koje dobijaju od zapadnih nalogodavaca arhisatanista, koji suvereno vladaju svetom zadnjih tridesetak godina. Neka nam je Bog u pomoći!

    P.S. Šta rade udruženja likovnih umetnika? Zašto se ne oglase?

    • A,sta bi ste Vi rekli ,kada kao slikar,koji ima sjajna dela, trpi ucene,necasnih poslenika,,galerista,,da vam zahtevaju ogroman novac da platite da bi ste izlagali,dobili ,stampanje kataloga,pozivnica,da Vam mediji dodju na otvaranje i zvanice naravno,i partY,sa sve picem,hranom,u bilo kojoj od ovih galerija,koje ste nabrojali,cast izuzecima,
      Ne znam koliko je placen ovaj cement pesak ,sut,i ostalo djubre,koje gospodin Zigon kupuje,ali izgleda da on odlicno ume da zavuce svoje fine rukice u dzepove ministarstva kulture,recimo ,kulturni centar Beograda se izdrzava iz budzeta.
      I sta, slikar dodje,donese svoja dragocena dela,trudi se da ih ceo zivot naslika,brine o njima cuva, upinje se da izlaze,ulaze novac u svoj rad,sam organizuje sve od prevoza,uramljivanja,postavljanja,sam finasira svoj katalog i sve ostalo i sada dolazi najvazniji trosak da plati raznim Zigonima i njima slicnima ono sto drzava treba da prepozna i da ulaze u umetnike i umetnost,Kao u normalnom svetu ,gde Vam galerista uputi zvanican pisani poziv za izlaganje,sa tacno iznetim uputsvom,gde je sve obezbedjeno,i osigurano ,i Vasi honorari su osigurani za vreme izlaganja,troskovi za avion i hotel takodje, katalog se stampa u izdanju galerije koja slikar zove,i ne morate ni da prodate neku sliku,mada i to se veoma cesto desi,I Sta? sada se pitate zasto ljudi idu u Pariz da vide izlozbe velikih i sjajnih slikara,ne mora da bude to bas ni Klimt ni Pikaso ni Gogen, to se vekovima neguje,da bi se doslo do toga da se neki grad prepozna kao grad kulture i slikarstva,Rim,Venecija, Bec,Prag,Nujork,Pa nisu oni glupi sto neguju slikare i umetnike,Da li znate da sve sto je na svetu ostalo iza i sve sto ce biti,ostavili sui ostavice umetnici, svi, redom,slikari,vajari,arhitekte,pisci,.
      Pa nije niko lud,da ide kod Zigona u onaj,smrad, deponiju i sut sto je placen gradskim parama,krvavim,bas tako,samo nije se ni jedan slikar usudio da oboji crvenom bojom, toliko djubre,sto je sjajni Zigon platio iz fonda ministarstva kulture,Ma izgleda da smo svi mi toliko blesavi i zablesavljeni da uzivamo kada od nas prave obozavaoce Worhola,koji ruku na srce,znao je sta radi, ali ovaj ,,Zigonrhol,,ja prevazisao sve,Svaka mu cast,a i nama kada smo to ,,ladno ,, progutali i niko nista?

    • Pa malo se raspitajte ko je na mestu pretsednika, likovnog udruzenja Srbije, Vidite malo koje su navike takve osobe i sa kojim ugledom je tu ?Ili vidite ko je sve vrsio tu duznost!

  3. Драги пријатељи,
    Изгледа да је овај шут уствари изложба.
    Ако јесте, а мислим да јесте јер ми је рекла обавештена особа,
    онда је то то.

  4. Načitao sam se do sada na forumima i u novinama raznih gluposti, ali ne preterujte sa ovskvim đubretom od teksta. Mržnja je nezdrava, unesite malo znanja i razumevanja umetnosti XX i XXI veka! Pa nije valjda da ne razumete da osim slikanja uljem na platnu ima još hiljade načina da se izraze ideje i osećanja. Da li u svakoj galeriji treba da bude rad po ugledu na pok. Kalajića? Hajde malo opuštenijim pogledom na svet oko sebe. Smeta li Vam što logotip Vaše novine nije Ćirilicom napisan? Meni smeta. Nije slobodno srpski, uopšte! Totalno je soroševski, i ustaški,čak! I tipa slova je nekao trom, nedostaje mu ono naše uzvišeno srednnjevekono, rukopisno, tanano i duhovno…ona likovnost fresaka Sopoćana i Studenice…i da ne nabrajam. Knjigu u ruke proučiti modernu umetnost i pravce u umetnosti , znači XX i XXI veka, pa onda ponovo po galerijama i sa simpatijama gledati na svaki ljudski napor da se ovde u našoj zatupljenoj zemlji, nešto uradi. Nazdravlje i halal!

    P.S.:
    Izvinite, koje psihotropne supstance(možda pečurke) koristite kad Vam se priviđa ovoliko neprijatelja veoma snažne i uticajne srpske umetničke scene u svetu i šire?

  5. Дакле, тај шут је изложба. Нисам знао да је умјетност 21. вијека обилата умјетницима управо због своје једноставности. Гледајући у тај шут, управо схватих да су моји сељаци, физички радници и зидари, сви одреда умјетници.
    Неко ће рећи – а идеја, а умјетничка порука! Хм… ено вам моје старе разваљене куће, сва је у гомили полупане цигле, малтера и прашине. Сликајте је. Прогласите је изложбом. Ако ми за ту изложбу још платите и улазницу – фантастично! А идеју и поруку нека свако од нас проникне у цијелој њеној дубини…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *