Sirijski lavirint i „turska voda“

Piše Zoran Milošević

Pored turske vojske, u planiranom napadu na Siriju učestvovale bi i vojske SAD-a, Saudijske Arabije, Izraela i još nekih arapskih država. Iako bi američko vojno učešće bilo minimalno, SAD su glavni kreator koalicije protiv Sirije, čime „rešavaju dva zadatka“: kroćenje Sirije i pripremu terena za rat sa Iranom

Sredinom avgusta, predsednik Sirije Bašar Asad proglasio je prekid dejstva policije i vojske u zemlji. Prekid dejstava je iznuđen pretnjom rata. Uporedo sa ovim popuštanjem Damaska, američki predsednik je zatražio da Asad podnese ostavku. I predsednici Sarkozi, Merkelova i Kameron, u istom tonu, takođe su pozivali sirijsku vlast „da podnese ostavku u interesu sirijskog naroda“. Istovremeno, SAD su donele odluku da zabrane uvoz sirijske nafte na svoju teritoriju, kao i da se zapleni sva imovina i novac Sirije u SAD-u. Zemlje saveznice SAD-a na Bliskom istoku pratile su ovo i povukle svoje ambasadore… No, kako je došlo do prekida dejstava sirijske policije i vojske?

TURSKI  ULTIMATUM
Glavnu ulogu odigrala je Turska, verni saveznik Vašingtona. Ministar inostranih poslova Turske Ahmet Davutoglu preneo je ultimatum Siriji, odnosno kako se to diplomatskim jezikom kaže „poslednje upozorenje“ da „prekine vojne operacije protiv mirnog stanovništva“, javljaju turski mediji. Uzgred, a povodom „mirnog stanovništva“, navedimo i interesantnu ocenu koju navodi Tafik Abasov, azerbejdžanski politikolog, otvoreno primećujući da ljudi koji se bore protiv sirijske armije „nisu mirni građani, već dobro obučene diverzantske grupe, koje u većini i ne znaju arapski jezik, kao i da su njih  ubacili u državu da izvode konkretne borbene zadatke“. Ove grupacije na ulicama sirijskih gradova kada bi uhvatili predstavnike vlasti, vojnike i policajce, odmah bi ih linčovali, tvrdi Abasov. „Ove diverzantske grupe davno su ubačene u Siriju, nazivaju se Alkaida i finansiraju ih susedi Sirije, pre svih Saudijska Arabija uz podršku SAD-a. Imaju i lako streljačko oružje i svakome ko bi išao na proteste plaćali su dnevno od 100 do 150 dolara.“ No vratimo se turskoj „noti“, koja znači, upozoravaju posmatrači, da se Turska spremala za uvođenje vojske na teritoriju Sirije. Turski političari su naime i ranije govorili da ne isključuju mogućnost vojnog napada na Siriju, ako režim Bašara Asada ne prekine „nasilje nad sopstvenim narodom“.
Na sednici Saveta vladajuće Partije pravde i razvoja u Turskoj ministar Davutoglu to je i potvrdio, rekavši: „Obratio sam se lično vlastima Sirije i rekao im, ako operacije ne budu prekinute to neće biti tolerisano. To je moja poslednja reč“. Napomenimo da je 9. avgusta turski ministar bio u poseti Damasku da bi predsedniku Sirije preneo poruku premijera Turske Redžepa Tajipa Erdogana o tome „da Turska gubi strpljenje“. Takođe, Davutoglu je predao i pismo turskog predsednika A. Gula, u kojem je rekao Asadu, između ostalog, „Ako samo u jednom danu pogledaš nazad, uvidećeš da je već kasno“. „Poslednjih nekoliko meseci“, piše turski predsednik Asadu, „mi smo pokušavali da ubedimo zapadne partnere da je sirijskom predsedniku potrebno vreme za realizaciju socijalno-ekonomskih reformi. Međutim, režim u Siriji ne sluša savete suseda i saveznika i produžava da ubija sopstvene građane i zato više ne može da računa na tursko prijateljstvo“.
Asad je odgovorio Gulu, „Ako hoćete rat koji će zahvatiti ceo region, onda ćete ga i dobiti“.
Odmah posle povratka iz Damaska, 10. avgusta 2011. godine, turski ministar spoljnih poslova Ahmet Davutoglu je izjavio da će naredni dani biti „kritični“ u vezi sa događajima u Siriji i oni će opredeliti ponašanje Turske. Na ovu izjavu nadovezao se, u sličnom tonu, i premijer Erdogan rekavši: „Događaji u Siriji za Tursku su ‘unutrašnji problem’, jer dve države imaju 850 km dugu granicu, rođačke, istorijske i kulturne veze. Zato mi ne možemo posmatrati sa strane šta se događa u Siriji“.
Rat rečima turskih i sirijskih političara dobio je i epilog. Naime, 12. avgusta 2011. godine Turska je objavila mobilizaciju dela rezervista i rasporedila ih u blizini sirijske granice, gde se već nalazila redovna vojska. Sa druge strane je sirijska vojska i rastojanje dve vojske od granice je na mestima manje od 500 metara. Prema službenoj verziji Turske, to je urađeno radi zaštite granice zbog sirijskih izbeglica, čiji broj je za sada, sa stanovišta izbeglištva, prilično beznačajan – osam hiljada. Međutim, „Turska se plaši da će taj broj u određenom trenutku dostići i cifru od oko milion ljudi“.
Ipak, ovo ne bi bio tursko-sirijski rat, jer, kako je izjavio savetnik predsednika Turske u intervjuu iračkoj novini „Zaman“, „Ankara ne planira samostalna dejstva protiv Damaska“. Biće to međunarodna vojna koalicija, što će značajno izmeniti odnos snaga u regionu. Pored turske vojske u napadu na Siriju bi učestvovale  i vojske SAD-a, Saudijske Arabije, Izraela i još nekih arapskih država. No, vojno učešće SAD-a bilo bi minimalno i više logističko. Ipak, SAD su glavni kreator koalicije protiv Sirije, a time rešavaju dva zadatka: kroćenje Sirije i priprema terena za rat sa Iranom. Slično misli i azerbejdžanski politikolog Tafik Abasov, on smatra da rat Turske protiv Sirije traže SAD. „Postupci Ankare se poklapaju sa kursom Vašingtona i u arapskom i muslimanskom svetu izazivaju razdraženost i pitanje da li je to isti onaj Erdogan koji je branio Palestince i štitio ‘Flotilu slobode’ poslatu u sektor Gaze.“

TEHERAN ŠALJE SPECIJALCE
Da je reč o ispravnom uverenju svedoči istupanje Dmitrija Rogozina, ruskog predstavnika u NATO-u.  Prema pisanju američkog „Hafington posta“, koji se poziva na saznanja Moskve, NATO planira napade na Siriju i Iran, pri čemu dodaje da Rusija savetuje da „to ne bi trebalo raditi“. Dmitrij Rogozin je izjavio: „Rusi smatraju da NATO i SAD Siriji, ali i Iranu, definitivno šalju signal sledećeg sadržaja: dolazimo uskoro i napašćemo vas“. „NATO planira vojnu kampanju protiv Sirije, kako bi zbacio predsednika Bašara al Asada i to čini da bi načinio pripremu terena za napad na Iran.“ Planiranje rata protiv Sirije već je dakle učinjeno.
U tursko-sirijski sukob umešao se i Teheran na strani Damaska, upozorivši Ankaru da će „u slučaju upada turske armije u Siriju, Iran adekvatno odgovoriti“.
Važnost Sirije za Iran, prema mišljenju britanskog „Ekonomista“, povezana je sa pozicijom vladajućih krugova u arapskim sunitskim državama koje šiitski, teokratski Iran, smatraju osnovnom opasnošću za region. Pri tom, ne treba ispustiti iz vida da je predsednik Bašar alavit i da je dobar deo sirijske armije alavitski, odnosno šiitski. Ako Teheranu pođe za rukom da sačuva režim Bašara Asada u Siriji, to će naneti suštinski udar po planovima SAD da uz pomoć Saudijske Arabije, Turske i Izraela slomi osu Damask-Teheran, koji su i glavni sponzori razdražujućih, za SAD i Izrael, HAMAS-a i Hizbulaha.
Ultimatum Davutoglua Siriji znači da se Ankara otvoreno svrstala na stranu sirijskih „ustanika“ i da je spremna i na sukob sa Iranom. Jasno je da politiku Turske snažno podržavaju SAD, NATO i Evropska unija, na čiju pomoć Turska, nesumnjivo, računa.
Teheran je poslao veliku pomoć Siriji, pre svega u savetnicima i stručnjacima, ali i elitnim vojnicima. Specijalisti pomažu sirijskim kolegama da na socijalnim mrežama „Fejsbuku“ i „Tviteru“ pariraju „ustanicima“.  U Siriji su i specijalisti „Quads Force“ („Jurišni odred“), koji ulaze u sastav Iranske revolucionarne garde. Što se tiče snage Irana, potrebno je naglasiti da je ova država trenutno politički nejedinstvena država, razjedinjena dvema strategijama: islamskim imperijalizmom i persijskim nacionalizmom. Strategija nacionalista je prvo atomska bomba, a potom sve ostalo. Strategija imperijalizma je mešanje u sve konflikte na Bliskom istoku, od Bahreina do Izraela i Libije. Otuda potiču poslednje izjave o spremnosti Irana da brani Siriju od napada SAD-a, Turske, Saudijske Arabije, Izraela i NATO-a.
Zanimljiva je i vest koja se pojavila na sajtu moskovske šiitske organizacije „Ahl-Bejt“, prema kojoj je Saudijska Arabija ponudila Turskoj 50 milijardi dolara na ime kompenzacije za vojni napad na Siriju. No, takođe je jasno da Saudijska Arabija i Turska imaju različite pristupe rešavanju sirijskog pitanja. Saudijci predlažu vojni napad NATO-a (u kojem bi Turska imala glavnu ulogu), a Turci se zalažu za političko rešenje situacije u Siriji. Turci imaju računicu da je ponuđenih 50 milijardi malo (nije dovoljno ni za tekuće vojne rashode), jer misle da je to samo moguća kompenzacija za kidanje svih odnosa sa Iranom, ali ne i za učešće turske vojske u napadu na Siriju. Pošto su Saudijci životno zainteresovani za izolaciju Irana – onda je moguće da suma koju nude bude i znatno veća.
Jasno je da su se turski i iranski interesi sudarili u Siriji, no ako Ankara vojno interveniše bliskoistočni teatar vojnih dejstava očekuje totalna smena „dekora“. Šta se rešava ratom protiv Sirije, odnosno šta se krije u zapadnim pozivima „na reforme“?

HRONIKA  NETRPELJIVOSTI
Posmatrano iz istorijske perspektive odnosi Turske i Sirije su krajem XX i početkom XXI veka bili opterećeni sa tri pitanja: teritorijom Aleksandretskog sandžaka (koju su Turci oteli Siriji), problemom vodnih resursa i kurdskim pitanjem. Sirija je savremenu Tursku uvek posmatrala kao naslednicu Osmanske imperije (u čiji sastav je ulazila), koja je vekovima terorisala i eksploatisala stanovništvo ove države. Zato su Sirijci podržavali Radničku partiju Kurdistana da u Turskoj vodi borbu za otcepljenje Kurdistana. (Aktuelna ratobornost Turske dobila je inače odmah odgovor u aktivizaciji boraca Radničke partije Kurdistana u Turskoj, koji su izvršili nekoliko napada na tursku armiju i naneli joj najveće gubitke u poslednjih nekoliko godina. Drugim rečima, poruka Damaska je stigla u Ankaru, da Sirija i Iran kontrolišu deo kurdskih boraca i da će oni udariti po ciljevima u samoj Turskoj).
Sva ova ranija opredeljenja dovela su do situacije da se između Sirije i Turske razvila žestoka borba za uticaj u regionu, čemu je doprinelo i geopolitičko opredeljenje dve države – Turske za atlantizam, a Sirije za Sovjetski Savez. Aktivna antikomunistička pozicija Turske i politika SSSR-a u regionu formulisali su i politiku Turske u regionu. Sirija je posmatrala Tursku kao žandara SAD-a u regionu. Na sve ovo se nadovezala i aneksija 1939. godine od strane Turske Aleksandretskog sandžaka, naravno uz pomoć Zapadne Evrope i SAD-a. Problem je aktuelan i danas, i Sirija još uvek nije priznala ovaj deo svoje teritorije za deo Turske. I u najnovijim geografskim kartama Sirije, teritorija Aleksandretskog sandžaka se „crta“ kao da je u sastavu Sirije.
Kurdski problem je takođe nešto oko čega se spore Turska i Sirija. Posle Iranaca, Turaka i Arapa, Kurdi su najmnogobrojniji narod na Bliskom istoku (procene su da ih ima od 35 do 40 miliona), a nemaju svoju državu, već su podeljeni u četiri države. U Turskoj živi oko 20 miliona Kurda, u Iraku oko sedam miliona, u Iranu oko milion i u Siriji ostatak. No, pitanje je kako će u tom trenutku reagovati Kurdi, jer očigledno je da sukob oko Sirije treba da reši i „kurdsko pitanje“. Oni se bore protiv Turske, protiv Irana, ali i protiv Sirije, odnosno protiv država koje sprečavaju njihovo ujedinjenje (a kroz srce Kurdistana treba da prođe gasovod „Nabuko“, pa se otvara pitanje za čije se sve ovo interese radi). Drugim rečima, ovde postaje jasno da se rešavanjem kurdskog pitanja rešava i američki interes iz oblasti energetske bezbednosti.
Prema mišljenju stručnjaka, kontrola nad vodnim resursima u Turskoj se razmatra kao ključni element buduće moći države i turski generali otvoreno izjavljuju da „ko kontroliše vodu koja ide u arapske države, može kontrolisati i arapsku politiku“. Realizacijom svojih projekata, brana i navodnjavanja zemlje za poljoprivredu, Turska već oduzima 50 posto vode Siriji, a Eufrat, na primer, trenutno obezbeđuje 80 posto svih vodnih resursa Sirije. Pošto i Sirija planira izgradnju brana, to opet ugrožava Irak.
Zato, kako piše turska novina „Cumhuriyet“, premijer Turske Erdogan priprema vojsku za napad na Siriju. Taj vojni napad imao bi, navodno, za cilj da stvori „zonu bezbednosti“, kako bi sprečila priliv izbeglica. No, to je očigledno dobar izgovor (biti human je uvek lepo, a posebno je dobro da se interesi sakriju iza humanističke retorike). Niko ozbiljan, međutim,  ne misli da će se rat voditi zbog pojave izbeglica. Stvarni problem su vode Tigra i Eufrata koje koriste Iran, Irak, Jordan, Saudijska Arabija, Sirija i Turska. Naime, vodni resursi su na Bliskom istoku raspoređeni krajnje neravnomerno, a najveći broj reka formira se u Kurdistanu (jugoistok Turske, Sever Irana i Iraka). Rečni sistem Mesopotamije transportuje vodu iz vodom bogatih regiona u jugoistočnu Anadoliju i na severoistok Mesopotamije (Irak), u suvu zonu i daje život arapskim pustinjama. Reke Tigar i Eufrat su zbog svega ovoga predmet velikih sukoba Turske, Sirije i Iraka.
Treba podsetiti da su se Turska i Sirija već 1990. godine u senci jugoslovenske krize sukobile oko voda Eufrata, jer su turski stručnjaci na mesec dana zaustavili tok ove reke u Siriji. Iako je Ankara tvrdila da je „preduzela sve mere kao bi načinila najmanju moguću štetu“, u arapskim državama se ovo ocenilo „kao namerno lišavanje arapskih država vode“. Sirija je ovo pitanje pokušala da reši internacionalizacijom pitanja i uz pomoć Međunarodnog suda, Međunarodne pravne komisije i Lige arapskih država. Sirija, pored toga, ima spor oko voda i sa Jordanom (reka Jarmuk) i Izraelom (vodni resursi Golanske visoravni).
Najvažnije reke koje teku Sirijom i Turskom su Eufrat, Asi, Afrin i Čagčag. Problem raspodele vode iz ovih reka je veoma uticao na odnose između dve države. No, Turska kontroliše vodu, jer ove reke teku iz Kurdistana (koji kontroliše Turska) ka Siriji, čime obezbeđuje dominaciju nad celom Mesopotamijom.
Vodni problem na Bliskom istoku je toliko važan, da značajno utiče na regulisanje arapsko-izraelskog spora. Da bi se „palestinsko“, „izraelsko“, odnosno „arapsko“ pitanje rešilo (zavisno ko kako gleda na problem), mora da se shvati faktor vodnih resursa Eufrata. Sa jedne strane Turska izjavljuje da „turska voda“ ne može da bude predmet pregovora u okviru blisko-istočnog mirovnog procesa. Sa druge strane SAD, od početka pregovora, nameću pitanje eksploatacije voda Eufrata, kao ključ rešenja blisko-istočnog pitanja. Pri tome se stvaraju interesantne koalicije. Na primer, Izrael pomaže Turskoj da obezbedi svoje interese u pregovorima sa Sirijom. Tako vodni interesi Turske mogu biti i grobar blisko-istočnog mirovnog procesa. Zato je ovo pitanje tako i složeno i skoro nerešivo. Jasno je da bi mirovni proces na Bliskom istoku pošao snažno napred, ako bi Turska žrtvovala svoje vodne interese. No, ona to, jasno je, neće i spremna je i na rat i velike žrtve zbog kontrole vode. Da li je došlo vreme da ratove za naftu zamene ratovi za vodu?
Iza reči o reformama u Siriji, dakle, kriju se konkretni interesi većeg broja država – želja da se zadrže anektirane teritorije, obezbedi snabdevanje gasom (ujedno i reši kurdsko pitanje), razbije partnerstvo Teherana i Damaska i na kraju obezbedi dominacija Turske nad vodnim resursima u regionu. „Reforme“, ta tako slatka i magična reč, treba da dovede do toga da se Sirija odrekne svojih interesa u korist interesa svojih suseda i SAD-a. Drugim rečima, Sirija bi trebalo da pristane da u procesu „reformi“ bude dobrovoljni gubitnik, jer bi tek tada ta „elita“ bila po volji Zapada.

3 коментара

  1. Da, a ako kao sto je to Gadafi po svemu sudeci ucinio, dozvoli sebi da ne pristane na korisnu saradnju sa Rusijom, i Asad ce jednako niz vodu. I likovace bednici, sluge americkog imperijalizma, i njegovih britanskih, francuskih, nemackih, “hrvatskih”, “bosnjackih”, i inih kukavnih podrepasa. Svet nisu jaslice za bebice, gadno je to mesto postalo, od jada Gorbacova nadalje.

  2. Politicki svesni

    Znao sam da situacija nece izici na dobro jos od trenutka kada je predsednik Basar Asad ukinuo vanredno stanje koje je trajalo godinama i to u jeku protesta. Pa, zar se tada ukida vanredno stanje? Naravno da je to ucinjeno kao posledica spoljasnjih pritisaka, ali iskustvo pokazuje da iza takvih poteza stoji priprema terena u malim koracima gde iza jednog uvek sledi drugi i niz se ne zaustavlja do konacnog sloma mete. Evo sta se sada dogodilo: uceci na iskustvu vidimo da to nije bilo dovoljno i da su nakon toga usledile mnogo ozbiljnije mere, poput zabrane uvoza sirijslke nafte i ulaska u EU sirijskim biznismenima. I usledice i druge jos teze. Na osnovu “nikada nije dosta” politike Zapada, postaje jasno da im od pocetka nije trebalo udovoljavati ni u drugim zahtevima, drugacije receno, nije trebalo ucestvovati u pripremi sopstvene giljotine.
    Sto se zabrane uvoza sirijske nafte tice, radi se o smisljenom potezu kojim se pokusava podstaci nezadovoljstvo sirijskog naroda protiv njihove vlasti.Znaci: ako EU zabrani uvoz sirijske nafte, sirijska vlada lisava se 8,7 miliona dolara svaki dan. Buduci da je na velikom gubitku, vlada ce imati teskoca da omoguci narodu standard na koji je navikao. Njihov plan je da narod Sirije treba da bude besan na Asada zbog odluke na koju on ne moze da utice i koja ne proizilazi iz njegovog ponasanja. Prema zapadnoj racunici revolt bi trebao da se odvija po srpskom principu:”samo-da-ode-Sloba-i-bice-bolje”, a svedoci smo kuda ce dospeti narod koji se ovakvom implicitno nametnutom logikom povede. Nadam se da ce sirijski narod biti dovoljno zreo da proceni da ne moze jedna osoba odgovarati za postupke druge, pa tako ni aktuelni rezim u Siriji ne moze biti odgovoran za postupke EU i US, koji smisljeno guraju tamnosnji narod u propast. EU godinama otkupljuje najveci deo sirijske nafte. To je deo smisljene politike koja ga je predvidela kao tacku manipulacije u pogodnom trenutku kakav je ovaj. Kako to deo smisljene politike, pitace se neko? Sve ovo sto se desava predstavlja deo decenijama starog plana. I napad na Siriju i Iran je bio godinama ranije ocigledan. Pa, zar bi u protivnom Iran ulagao u vojnu bazu u Siriji jos pre nekoliko godina, da nisu jos tada postojali jasni indikatori ovoga sto se sada desava?

    *(Zoran Milosevic, tekst)U tursko-sirijski sukob umešao se i Teheran na strani Damaska, upozorivši Ankaru da će „u slučaju upada turske armije u Siriju, Iran adekvatno odgovoriti“.

    Sirija i Iran imaju ugovor o pomaganju u slucaju napada na bilo koju od ove dve drzave. Krucijelna tacka ovog ugovora je iranska vojna baza u Siriji.

    *(tekst)„Ankara ne planira samostalna dejstva protiv Damaska“

    Naravno da Turska ne planira samostalna dejstva, jer je kukavica, isto kao i US koje su bile “isprasene po turu” u Vijetnamu i Severnoj Koreji i cija je vojska jaka samo kada sedi pred ekranom koji mete prikazuje kao video igrice kao i po pitanju mucenja civilnog stanovnistva u irackim zatvorima i drugde pod navodnom sumnjom na povezanost sa “ne-znam-kim”, recimo, Al-Kaidom koju je US i stvorila i koja napada samo i iskljucivo njihove neprijatelje. Takve kukavice su jake samo kada se udruze, a nikada jedan-na-jedan sa onima koji su spremni i sposobni za borbu. Kao takve ce se i udruziti.

    *(tekst)Saudijci predlažu vojni napad NATO-a (u kojem bi Turska imala glavnu ulogu), a Turci se zalažu za političko rešenje situacije u Siriji.

    Sto oni ne budu u glavnoj ulozi nego poturaju Tursku? Sta sam rekao: kukavice!!!

    *(tekst)Pošto su Saudijci životno zainteresovani za izolaciju Irana

    Sta ce jadni! Njihova zivotna prokupacija je da napakoste drugima, umesto da svoj novac ulazu u lecenje i pomaganje drugih, prehranu gladnih i druge vidove humanitarnog rada.”Ko drugome jamu kopa sam u nju upada”.

    *(tekst)svakome ko bi išao na proteste(protiv Asada) plaćali su dnevno od 100 do 150 dolara.“

    Ovo je sasvim tacno. To je istrazivao ruski novinar i evo njegovog izvestaja. Ceo tekst objavljen je u casopisu “Rusija danas”:

    (Информация от журналистов арабской редакции «Раша тудей»)

    «В Южной Сирии, в Сувейде, сезонные рабочие сообщили хозяину (он родственник одного нашего знакомого), что им выгоднее ходить на демонстрации – там платят больше…
    Аналогичное сообщение пришло из Дейр аз-Зора. Причем там обещают сразу на две-три недели вперед, но платят частями, чтобы народ не «сачканул», взяв деньги. А денежки или катарские (эти вообще всё проплачивают, что им англичане с американцами говорят), или саудовские. А может и с Запада идут, но через арабов, тех же саудитов и катарцев.
    Сирийские «демократы» получают инструктаж из т.н. «Школы ненасильственного сопротивления – Отпор» в Сербии. Это та самая структура, которая сделала первую «оранжевую» революцию.
    Теперь функционирует, как центр распространения опыта. Финансируют эту структуру из США.

    U prevodu:

    Informacije iz arapskog izdanja “Rusija danas”:

    “U južnoj Siriji, u Suwayda, sezonski radnici rekli su vlasniku (koji je bio rođak jednog od naših prijatelja), da je više isplativo ići na proteste(nego raditi) – oni plaćaju više …
    Slična poruka je došla iz grada Deir al-Zor. I obećava se da će placati jednom u dva ili tri tjedna unaprijed, ali placati u delovima da ljudi ne uzmu novac«сачканул»(a da ne “odrade ono za sta su ga dobili,tj. ne odu na proteste). Katarski novac ili Saudijski.
    Sirijske “demokrate”, uputstva dobijaju iz tzv “Škola nenasilnog otpora – Otpor” u Srbija. To je struktura koja je napravila prvu “narandzastu” revoluciju.Sada deli iskustvo sa drugima. Financira se iz struktura Sjedinjenih Američkih Drzava.”

    *(tekst)Ove grupacije na ulicama sirijskih gradova kada bi uhvatili predstavnike vlasti, vojnike i policajce, odmah bi ih linčovali

    O tome su, takodje, pisali ruski novinari. Pogledajte i ovaj materijal koji sam pronasao na sajtu “Youtube”:
    http://www.youtube.com/watch?v=yLCQQ_i_1AM
    http://www.youtube.com/watch?v=PIvl0tbbnbo
    http://www.youtube.com/watch?v=qthnMz71eeA
    Teroristi bacaju leseve ubijenih u vodu:
    http://www.youtube.com/watch?v=3ZPBSsEC_M8
    http://www.youtube.com/watch?v=LKMGAtAhwI8
    Da li su to miroljubivi protesti?
    Evo i “miroljubivih protestanata na delu:
    http://www.youtube.com/watch?v=fR4yIyzUYLQ
    Propratni tekst je dat na engleskom, ali za one koji nisu bliski sa tim jezikom, evo prevoda.
    Pogledajte stapove i motke u njihovim rukama. Za koji to konkretno, miroljubivi deo njihovih protesta oni sluze?
    Oni uzvikuju:”Ne, Iran!Ne, Hezbolah!”.
    Vesanje tela policijskog sluzbenika(Hama, 4.jul).Veoma “miroljubivo”.
    Veoma “miroljubivo” uzvikivanje:”Hocemo da ubijamo Alavite!”
    Protestanti zele Adnan al-Arour-a,koji je pobegao iz Sirije nakon pocinjenog prestupa u sirijskoj armiji(homoseksualnosti).
    Uzvikivanje:”Ljudi hoce obaranje rezima!”.Oni, dalje, dozivaju pomenutog, vicu kako je cilj njihove revolucije da “izbrisu sve prljavo”(kako? Ubijanjem alavita, hriscana, sunita kao i svih drugih koji ne dele njihovo misljenje? Ubijanjem policajaca?).
    Uzvikuju:”Arour-e, ne brini, ima ljudi koji ce piti krv za tebe!!!”
    Uzvikuju u znak podrske Qardawi-ju.
    Zar ovi ljudi zele slobodu?Da, slobodu da ubijaju(piju krv, kako sami uzvikuju), kradu, lazu.

    Molim vas da pogledate ovaj dirljivi klip o ljubavi Sirijskog naroda prema svom predsedniku koji im je omogucio besplatno lecenje, skolovanje, siguran posao i bezbednost:
    http://www.youtube.com/watch?v=1zm-cPMCO98&feature=results_main&playnext=1&list=PLD98A626F665133CB
    http://www.youtube.com/watch?v=JdrmT8oeZkM
    Ovako nesto dolazi iz samog srca.

    *(tekst)Treba podsetiti da su se Turska i Sirija već 1990. godine u senci jugoslovenske krize sukobile oko voda Eufrata

    Ono sto se desavalo u Jugoslaviji bilo je samo uvod i priprema terena za ovo sto se dogadja sada. Isto kao sto i predstojeci napadi na Siriju i Iran predstavljaju uvod u napad na Rusiju, a ovo uvod u uspostavljanje globalne svetske drzave. Na zalost, mnoge zemlje nisu tako shvatile desavanja u Jugoslaviji, nisu nam pruzile adekvatnu podrsku i time su rusile poslednju branu pred navalom nabujale reke koja ce i njih same poplaviti.

  3. O licemernosti turaka je suvisno govoriti,ali…!!! Nismo culi da se ta “divna”i napredna turska kritikuje od strane belosvetskih demosrata za odnos prema Kurdima,iako tih Kurda ima vise nego balija i ustasa zajedno,kojima je data drzava,ali Kurdima ne moze!Turska ide i preko svojih granica da ubija Kurde,severni Irak,i jos po neka zemlja iz okruzenja! I to sme da radi samo jer su se uvukli evro-amerima u zadnjicu!Druge zemlje npr, Rusija,Kina,navodno “pustaju” evro-amere,zapad,da okupacijom Iraka,Libije i ostalih narusavaju,propadaju,sami sebe,ne bih se slozio sa time jer svu stetu koju imaju prilikom okupacije pomenutih zemalja oni debelo naplate i nadoknade kroz pljacku nafte iz tih istih zemalja!! A to da evro-ameri pokusavaju za opkole Rusiju je jasno svakome ko ne pase!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *