Piše Milovan Danojlić
Rodoljublje se ispoljava u barem dva registra, u jednom kao blagorodno nadahnuće, u drugom kao prizemna, kukavna žalopojka.U prvom slučaju čovek se otvara prema svetu, nudi mu obilje svoga roda; u drugom, samoživi očajnici bi da u naciji, kao u alkoholu, utope svoju izgubljenost i uskraćenost
Reči su, u ideološkim društvima, izložene težem nasilju nego i ljudi. Čoveku je ostavljena mogućnost da postavlja pitanja, da se opire i odlaže izvršenje zadatka; on može odvratiti glavu, ili popiti čašicu jakog pića… Reči ćutke izlaze na mučilište. Njihova osveta dolazi naknadno, a pošto je estetske prirode, nije svakom očigledna. Pod teretom nečasne upotrebe i iznuđenog značenja, reči se sprdaju sa onim što im je zadato kao značenje; izopačene i unakažene, ukazuju na rugobu nauma u koji su uvučene. Novine, ovih dana, javljaju o oslobađanju Libije. U ovoj sintagmi, ako znamo prave ciljeve rata, reči se same sebi podsmehuju, rugajući se zločinu počinjenom u borbi za osvajanje naftonosnih izvora. Ovakvo, grubo izokretanje reči svodi se, u suštini, na zločin u pokušaju. Ishod je obrukao počinioca, barem kod ljudi od duha i sluha.
*
Naši su nekadašnji upravljači precenjivali važnost i moć reči do te mere da su se protiv njih borili i administrativnim sredstvima. U Krivičnom zakoniku postojao je jedan član (133) predviđen za suzbijanje štetnog govora, tj. delikta mišljenja. Pojam „neprijateljske propagande“ bio je dovoljno rastegljiv da obuhvati i ono što supružnici šapuću u krevetu. „Govor mržnje“, protiv kojeg vojuju sadašnji izabranici, još je rastegljiviji. Zakletnici jedne ideologije – što znači, jednog verbalnog programa – nadzornici javnog mnjenja ne prave razliku između govora i tvora. Oni opravdano strahuju da bi njihovu priču mogla potisnuti neka druga, bolje sročena narativna konstrukcija. Što se prethodnoj ekipi, krajem osamdesetih, i desilo: pobedio je program koji se obraća čoveku-pojedincu, njegovoj težnji ka bogaćenju, umesto onoga koji je obećavao dobrobit narodnim masama i nižim društvenim klasama.
*
Za štampanje Solženjicinovog „Ivana Denisoviča“ izdavač je čekao imprimatur od Kremlja. Tema je bila odveć osetljiva. Šef Vlade i Partije, Nikita Hruščov, razdelio je rukopis članovima CK, da bi iznudio zajedničku odluku. Po njegovu osećanju, Ivan Denisovič je oličavao duševno zdravlje običnog ruskog čoveka, za koga je i u logoru rad svetinja, a dobro obavljen posao pitanje lične časti…Sastanak Politbiroa se pretvorio u čitalački čas. Urednik Tvardovski je dobio dozvolu za objavljivanje.
Možemo li, u naše dane, zamisliti zasedanje Upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda na kome se komentariše roman o zlodelima svetskog finansijskog poretka? Čovekoljupci utopijskog smera su ozbiljno uzimali ljudsku reč; pod humanistima liberalnog pravca možete govoriti šta vas je volja, nijedna vam se ne računa. Jedini bog je Novac, a kad se on poljulja, počinje bezverničko očajanje.
*
Svaka grupa koja drži vlast nastoji da podanike ubedi u svoje zakletve i svoje zabrane. Razdoblje jednoumlja, kako se sada ljubazno naziva sprovođenje lične vlasti jednog despota, vodilo je neprestani rat protiv nepoželjnih pojava, njihovih nosilaca, i reči koje ih označavaju. Protiv unitarista, tehnokrata, dogmata, nacionalista i liberala držani su višednevni egzorcistički plenumi.
Spisak štetnih pojava i opasnih skretanja u međuvremenu je promenjen, ali su formulacije u presudama često doslovno iste. Do 1990, samoupravljanje nije imalo (druge!) alternative; danas je bez alternative Evropska unija. Svetinja zvana „bratstvo i jedinstvo“, udavljena u krvoproliću zbraćenih, zamenjena je „ljudskim pravima“, koja vode u opštu obespravljenost.
*
Na svakom koraku izloženi smo indoktrinaciji. U našem obrazovnom sistemu najviša građanska vrlina nije sloboda, nego poslušnost. Grci su nam, sa sokratovskim dijalogom pokazali da se slobodno razmišljanje i kritičko suđenje uče, da ih valja stalno uvežbavati. Istinoljubivost nije samorodna vrlina, do prirodnosti se ne stiže lakim, „prirodnim“ putevima. Država nema vremena za ovakve suptilnosti. Njena medijska mašinerija se, kod nas i na Zapadu, bavi ispiranjem mozgova. Vlast je, po svom ustrojstvu, sklona zloupotrebama, a reč, posebno književna reč, veoma je osetljiva na ogrešenja o istinu, pravdu i meru. Otuda zaletanje pisaca u politiku.
Sa silom se najuspešnije nosi satira; ona za tu borbu ima izgrađeno oružje. Naši aforističari neumorno peckaju, dobacuju i ujedaju. Lirika se drži po strani. Mandeljštam je nastradao zbog jedne osrednje pesme o Staljinu, „unesrećitelju seljaka“. I pesnik je živ čovek; teško je, ponekad, oćutati.
*
Politika, u poeziji, prolazi jedino kao strogo lični doživljaj. Evo kako je nedavno preminuli Novica Tadić, u Pesmi, 1993. video nesreću koja se sručila na Srbiju:
Pozna je jesen, a našu zemlju
iznuruju i satiru besni ljudi.
Muku na muku dodaju, jad na jad,
i tom tamnom sledu nema kraja.
Jednostavno, doživljeno, izmucano, a jako, i tačno. Više je žive istine u ova četiri reda nego u brdima komentara, reportaža i članaka. Svi su govorili racionalno, s visine; pesnik je u nizini, upro prstom u ranu.
*
Prošle, ili pretprošle godine, započeše kampanju protiv zlostavljanja na radnom mestu. Zamisao je korisna, ali gde nađoše onu nemoguću reč s kojom će zakonski predlog izneti pred Skupštinu? Mali ljudi, kojima pretpostavljeni zagorčavaju život, svakako ne znaju da su žrtve mobinga. Mob, na engleskom, označava rulju, bagru, šljam, svetinu; kao glagol, znači nasrnuti, odasvud navaliti na nekoga ili na nešto. Poreklo reči, prema mom debelom Vebsteru, nije utvrđeno. U našim rečnicima, naravno, nema joj mesta. Njojzi najbliža, po zvuku, jeste moba. P. Skok joj nije izučio etimologiju. A. Loma nije do nje stigao. I u mobi učestvuje mnoštvo, pokretno ljudstvo. Možda je ona u vezi sa latinskim mobilis, ali tu smo već na tlu improvizacije.
Kako god bilo, moja diletantska raspravica ne tiče se ni subjekata, ni objekata mobinga. Predlagači zakonskog teksta mogli su se, za časak, osvrnuti oko sebe, koliko da vide u kojoj zemlji žive. Psihološko kinjenje zaposlenih i inače je teško dokazati, a pozajmljenica neće olakšati posao ni sudijama, ni žrtvama.
*
Neustrašiv u posezanju za tuđicama, deo domaće elite vrlo je obazriv u korišćenju najobičnijih domaćih reči sa nešto pomerenim značenjem, pa svako skretanje od osnovnog smisla kroti navodnicima. Evo dva-tri primera iz novina koje držim u ruci: često se javljaju „čepovi“ u saobraćaju, hoteli „nose“ četiri zvezdice, među velikane „ugurao“ se i on, 1,7 miliona zaposlenih „izdržava“ 1,6 miliona penzionera, najveći broj romske dece „ispadne“ iz školskog sistema. I tako dalje.
U svom burnom životu reči su osvojile izvesne lako razumljive slobode koje im kruti člankopisci ne priznaju.
*
Genocid, od latinskog genus, rod, i occidere, odnoso caedere, ubiti, jeste kovanica nastala na Nirnberškom procesu, da bi imenovala nacistički program istrebljivanja čitavih narodnih i verskih zajednica. Takav zločin, u načelu, može vršiti državna i vojna organizacija; lične inicijative imaju ograničen učinak. Tamo gde se pošteđuju žene i deca, što se desilo u Srebrenici, kvalifikacija je neprimerena. Osvetnička likvidacija ratnih zarobljenika je ratni zločin, ali nije genocid. Genocidne radnje su Hitlerov plan za konačno rešenje jevrejskog pitanja, ubijanje Cigana u Drugom svetskom ratu i turskih Jermena u prvom svetskom ratu, kao i plansko etničko čišćenje Srba u NDH.
Posezanje za prejakom, neodgovorajućem rečju obesmišljava, poništava istinu o stvarnom stradanju ljudi. Sa zločinjenja u životu lako se prelazi na zločinstva u jeziku, a odavde, u nova izvrtanja, bez konca i kraja. Tako se desilo da potomci čuvara logora iz 1941. podnesu tužbu protiv potomaka svojih nekadašnjih logoraša za – genocid.
*
Reči, reči …
Ne mogu da zaboravim cmizdravu jadikovku iznajmljivača soba u D, početkom sedamdesetih. Žalopojka, u vezi sa cenovnikom Turističkog biroa odjednom je, bez vidljivog razloga i logične veze, prešla u gorki nacionalistički izliv. Nesrećan čovek je imao nešto protiv Srba, pa je pohitao da mi to prenese. Zgrčenoj, samoživoj dušici svaka je prilika dobra da prospe nakupljeni otrov.
Rodoljublje se ispoljava u barem dva registra, u jednom kao blagorodno nadahnuće, u drugom kao prizemna, kukavna Žalopojka. U prvom slučaju čovek se otvara prema svetu, nudi mu obilje svoga roda; u drugom, samoživi očajnici bi da u naciji, kao u alkoholu, utope svoju izgubljenost i uskraćenost.
Ima i kod nas ovakvih nevoljnika prema kojima gajim nagonsku odbojnost. Prema onom, „njihovom“, pored intelektualnog, osetio sam i fizičku odvratnost: tuđi izmet jače zaudara od sopstvenoga.
*
Dobra književnost je zasnovana na skladnoj i srećnoj upotrebi reči. Ona se bavi različitim stupnjevima ljudske istine, a do estetskih učinaka stiže kroz tačnost predstavljanja. Zadovoljstvo teksta (izraz R. Barta) je radost koju nam donosi odgovorno i delatno upotrebljena reč.
Gospodin Danojlić neguje blagorodnu reč i jasnu misao. Na tome mu hvala. Istovremeno primećujem da u svojoj borbi protiv jednoumlja nije baš zadovoljan ostvarenim rezultatima nove generacije poli- tičara. Kao čovek sa terena mogu mu sa sigurnošću reči da nije stvoren sistem koji nagrađuje sposobnost, već da se uglavnom sve svodi na pljačku. Jadna je država koja onim što je izgradila ne može ni da opravda svoje zaduženje, a koja dobar deo svog stanovništva tera na kontejnersku ishranu.