PETAR MILOSAVLJEVIĆ „Budućnosti zatrovaste sve izvore!“

Razgovarala Biljana Živković

Inicijator Pokreta za obnovu srbistike, za „Pečat“ govori o rastakanju našeg nacionalnog identiteta, očuvanju jezika i pisma

Od Drugog svetskog ra­ta Sr­bi su izloženi svojevrsnom i višestrukom ge­no­ci­du koji ne prestaje, a čije je delovanje i metodologija često najuočljivija u domenu kulture i duhovnog identiteta. To je bio glavni razlog zbog čega je profesor dr Petar Milosavljević, i kod nas i u svetu ugledni i poštovani teoretičar književnosti, filolog i stvaralac, još 1997. godine promovisao Pokret za obnovu srbistike u Prištini. Cilj tog pokreta bio je da se na srpskim univerzitetima mesto serbokroatistike zauzme filološka disciplina (srbistika) koja je postojala u predjugoslovenskom periodu. Na taj način, po mišljenju našeg sagovornika, obnovila bi se srpska filološka tradicija, a naučna disciplina o Srbima ponovo bi se vratila u sistem naučne filologije drugih evropskih naroda.

Šta je za Vas bilo presudno kada ste odlučili da se  tako angažovano i predano posvetite pitanjima jezičke i kulturološke ugroženosti Srba?
Vi­še od tri de­ce­ni­je bio sam uni­ver­zi­tet­ski na­stav­nik me­to­do­lo­gi­je pro­u­ča­va­nja knji­žev­no­sti. Knji­žev­nost i je­zik na ko­jem je srpska književnost pi­sa­na bit­no su ve­za­ni za na­ci­o­nal­ni iden­ti­tet. Bio sam ne­ko, ko je po pred­me­tu ko­jim se ba­vio, pro­zvan da da­je od­go­vor i na pi­ta­nje o ugro­že­no­sti srp­skog na­ro­da na pod­ruč­ju nje­go­vog je­zi­ka i knji­žev­no­sti. Sma­tram za­to i pri­rod­nim što sam se­bi, negde sre­di­nom de­ve­de­se­tih, po­sta­vio pi­ta­nje: šta to dru­gi na­ro­di ima­ju, a Sr­bi ne­ma­ju. I do­šao do po­ra­ža­va­ju­ćeg od­go­vo­ra: svi dru­gi na­ro­di ima­ju kon­sti­tu­i­sa­ne na­ci­o­nal­ne fi­lo­lo­gi­je, a Sr­bi ta­kvu filologiju ne­ma­ju. Na mom Fi­lo­zof­skom fa­kul­te­tu u No­vom Sa­du, na primer, po­sto­je ka­te­dre za an­gli­sti­ku, ger­ma­ni­sti­ku, ro­ma­ni­sti­ku, slavistiku, slo­va­kistiku, hun­ga­ro­lo­gi­ju, ru­mu­ni­sti­ku, ru­si­ni­sti­ku. Ali ne i ka­te­dra za srbisti­ku! Umesto Ka­te­dre za sr­bistiku po­sto­je Ka­te­dra za srp­ski je­zik i lin­gvi­sti­ku i Katedra za srp­sku knji­žev­nost i je­zik. To je su­ro­gat ono­ga pra­vo­ga što po­sto­ji na dru­gim ka­te­dra­ma. Srp­ski je­zik i srp­ska nji­žev­nost na ovom Fa­kul­te­tu ne iz­u­ča­va­ju se međusobno povezano! U osno­vi dru­ga­či­je ne­go što je sa je­zi­ci­ma i književnostima drugih na­ro­da. Napravio sam analizu nastavnih planova na pojedinim katedrama na mom Fakultetu i ovu analizu objavio u knjizi Srpski filološki program (2000). Na Katedri za anglistiku izraz engleski se javlja u nazivima predmeta 19 puta, na Katedri za slovakistiku izraz slovački se javlja 16 puta. Sasvim je drugačije sa izrazom srpski na Katedri za srpsku književnost i jezik gde se izraz srpski javlja sedam puta ili na Katedri za srpski jezik i lingvistiku gde se izraz srpski javlja samo pet puta. Sa stanovišta stručnjaka za metodologiju smatram da takav odnos u nazivima predmeta prema izrazu srpski ne sme da se dozvoli. Sve to se plasira u naučnoj ustanovi koju finansira naša država, plaća naš narod. Neko očigledno ovde podvaljuje. Na­uč­na di­sci­pli­na ko­ja se ba­vi Sr­bi­ma tre­ba da bu­de deo fi­lo­lo­škog si­ste­ma. Pre ove analize, koja je dostavljena Vladi Srbije 1998, mo­ji isto­mi­šlje­ni­ci i ja, promovisa­li smo 1997. Pokret za ob­no­vu sr­bi­sti­ke na Fi­lo­lo­škom fakulte­tu u tada slobod­noj Pri­šti­ni, gde sam pre­da­vao na post­di­plom­skim stu­di­ja­ma. Je­dan od glav­nih za­da­ta­ka Po­kreta je­ da se pi­ta­nje filo­lo­gi­je ko­ja se ba­vi Sr­bi­ma po­sta­vi i re­ši na principijel­nim osno­vama. A re­še­nje je jed­no­stav­no: me­sto serbokroati­sti­ke, za koju su se Hr­va­ti izborili u periodu jugoslovenstva, pa je prilikom razbijanja Jugoslavije odbacili, tre­ba da za­u­zme srbisti­ka, fi­lo­lo­ška discipli­na ka­kva je po­sto­ja­la u pred­ju­go­slo­ven­skom pe­rio­du. Za­da­tak obno­vlje­ne sr­bi­sti­ke jeste da ob­no­vi srp­sku fi­lo­lo­šku tradi­ci­ju, i da na­uč­nu di­sci­pli­nu o Sr­bi­ma po­no­vo vra­ti u si­stem na­uč­nih fi­lo­lo­gi­ja dru­gih evrop­skih na­ro­da. Naža­lost, de­lo­va­nje Po­kre­ta i po­je­di­na­ca ko­ji ga či­ne, a ko­ji iza se­be ima­ju ozbilj­ne na­uč­ne bi­o­gra­fi­je i bi­bliogra­fi­je, na­i­la­zi na glu­ve uši. Sr­bi­sti­ka se u Sr­bi­ji upor­no ne insti­tu­ciona­li­zu­je. Za po­vra­tak sr­bi­sti­ke u ži­vot ni­su po­treb­na ni­ka­kva do­dat­na ulaga­nja. Tre­ba sa­mo ne­što da se de­si u gla­va­ma na od­go­vor­nim mesti­ma. To bi, raz­u­me se, mo­ra­lo da do­ve­de do pro­me­na u na­uč­nom i obrazovnom si­ste­mu. Ali i u srpskoj nacionalnoj politici!

Pogotovo ukoliko imamo u vidu genocid koji se nad Srbima u Hrvatskoj sprovodi još od Drugog svetskog rata…
Ni­ko ne spo­ri da je plan­ski spro­vo­đe­n zločin u NDH. Zločine ni­su spo­ri­li ni ru­ko­vo­de­ći lju­di Ba­ka­ri­će­ve, a ni da­na­šnje Hr­vat­ske. Sa­mo ni on­da ni da­nas ni­su uči­ni­li da se bar približno po­pi­še broj žr­ta­va ge­no­ci­da. No­ve komunistič­ke vla­sti su mo­gle da uči­ne da se sva­ka žr­tva po­pi­še. Ali – nisu! Tito­va vlast je to radila na­mer­no da bi bio osta­vljen pro­stor naga­đa­nji­ma. Broz čak ni­je uči­nio ono što mu je bi­la obaveza – da ode Ja­se­no­vac! Nje­gov od­nos pre­ma genoci­du i žr­tva­ma genoci­da ni najmanje ni­je bio čist. Činjenica da optužuju Sr­be da su ge­no­ci­dan na­rod na­te­ra­le su me da o ovom problemu ozbiljno razmišljam. Ba­vio sam se do­sta sla­vi­sti­kom i srbistikom. Znam ka­ko je srpski na­rod bio po­i­man u Evro­pi po­čet­kom 19. veka, a kako se po­i­ma da­nas. Mo­ja sa­zna­nja kažu: u po­čet­ku su za sve evrop­ske na­ro­de va­ži­la ista pra­vi­la. Od po­ja­ve Ilir­skog po­kre­ta za sve evrop­ske naro­de važe jed­na, a Srbi­ma se name­ću dru­ga pravila! U Dru­gom svet­skom ra­tu od srp­skog kor­pu­sa, genocidom na tlu NDH, fizič­ki je nestao zna­ča­jan deo srp­skog na­ro­da. On se me­ri sto­ti­na­ma hi­lja­da lju­di. Tačno se mo­že iz­ra­ču­na­ti ko­li­ko je Sr­ba na pro­sto­ri­ma NDH i BiH ži­ve­lo pre i po­sle ra­ta, ko­li­ki je bio i ko­li­ki je ostao pro­ce­nat stanovništva. U go­di­na­ma posto­ja­nja NDH nešto se strašno dešavalo sa našim narodom. Svest o tome dugo je bila potiskivana.

Po­sto­ji, ukazujete, planski sprovođena namera  brojnog umanjenja srp­skog na­ro­da?
Po­bed­nič­ka Brozova po­li­ti­ka, dobivši ore­ol čuvanja brat­stva i je­din­stva, ali „pra­vil­nog“ re­ša­va­nja na­ci­o­nal­nog pi­ta­nja, onemo­gu­ća­va­la je obez­gla­vlje­nim Sr­bi­ma da pri­me­te i dru­ge pro­me­ne ko­je su dola­zi­le sa us­po­sta­vlja­njem no­ve vla­sti. Je­dna od glav­nih bila je da se od kor­pu­sa srp­skog na­ro­da iz­u­zmu dva nje­go­va zna­čaj­na de­la: sta­nov­ni­ci Cr­ne Go­re i Ma­ke­do­ni­je. U vre­me samo­stal­ne Cr­ne Go­re, pri po­pi­su 1909. oko 96 odsto sta­nov­ni­štva izjasnilo se kao Sr­bi. Pri po­pi­su 1948. Srba je u CG bi­lo nešto iz­nad dva odsto. Ceo je­dan deo srp­skog naro­da, ili jed­na srp­ska etnička grupa, Cr­nogor­ci, je ne­sta­la! Ne­što slič­no de­si­lo se u Makedo­ni­ji. Mo­ji omi­lje­ni pesni­ci bi­li su Dis i Na­sta­si­je­vić. Obo­ji­ca vo­de po­re­klo iz Ma­ke­do­ni­je, po­tom­ci su, da­kle, srp­skog na­ro­da ko­ji je ta­mo ži­veo. Ali je i Ma­ke­do­ni­ja, jed­nim po­te­zom vr­ha KPJ, pre­sta­la da bude srpska na sli­čan na­čin kao i CG. Sr­ba u Ma­kedo­ni­ji je bi­lo, i  pri­rod­no  bi bilo, da ih  ima i da­nas. Gde su?

Po­kret za ob­no­vu sr­bi­sti­ke pokrenuo je „teme 19. ve­ka“, odnosno vreme kada je otpočeo pro­ces „od­u­zi­ma­nja“ de­lo­va srp­skog na­ro­da i njihovog preli­va­nja u dru­ge na­ro­de.
Hr­vat­ski ide­o­lo­zi pr­vo su pro­gla­si­li da svi ju­žno­slo­ven­ski na­ro­di ima­ju je­dan je­zik-ilir­ski. Od te ide­je is­pa­lo je da sa­mo Sr­bi i Hr­va­ti imaju je­dan je­zik, u stva­ri onaj ko­ji je Evro­pa identifikovala kao srp­ski. Za­tim su glav­ni hr­vat­ski ide­o­lo­zi Štro­sma­jer i Ja­gić  proglašavali Sr­be i Hr­va­te jed­nim na­ro­dom ko­jeg su „pode­lili“ na osno­vu vere na dva naro­da. Po toj kon­cep­ci­ji svi ko­ji su go­vo­ri­li srp­ski, a bi­li ka­to­li­ci postaja­li su Hr­va­ti. I to je vo­di­lo dra­stič­nom umanjivanju srpskog kor­pu­sa. Tako se de­si­lo da ne­sta­nu Sr­bi ri­mo­ka­to­lič­ke ve­re i da postanu Hr­va­ti što­kav­ci. Srp­ski kor­pus je na taj na­čin uma­njen, a hr­vat­ski uve­ćan.  Pa­ve­lić i Ti­to su na­šli na­či­na da uma­nji­va­nje srp­skog kor­pu­sa spro­ve­du do još dra­stič­ni­jih razmera. U dru­goj Ju­go­sla­vi­ji išlo se da­lje u ko­ri­šće­nju verskih raz­li­ka da bi se uma­njio srp­ski kor­pus. U Ti­to­voj Jugoslavi­ji po­sto­ja­la je ka­te­go­ri­ja Neo­pre­de­lje­ni. Ona se od­no­si­la na pripadni­ke mu­sli­man­ske verske za­jed­ni­ce ko­ja je go­vo­ri­la istim je­zi­kom kojim su go­vo­ri­li Sr­bi pravo­slav­ne ve­re i Sr­bi ri­mo­ka­to­lič­ke ve­re. Pošto je takvih bi­lo mno­go, u Ti­to­vo vre­me po­čeo se upo­tre­blja­va­ti iz­raz musli­ma­ni sa veli­kim M, odnosno mu­sli­ma­ni u smi­slu na­rod­no­sti. Ta­ko se prak­tič­no desi­lo da se u Jugo­sla­vi­ji stvo­ri još je­dan na­rod, Mu­slim­ni, a da Sr­bi musli­man­ske ve­re ne­sta­nu!

Da­nas se pro­tu­ra te­za da je Re­pu­bli­ka Srp­ska „ge­no­cid­na tvo­re­vi­na“. A kao ključni argument u tom smislu na­vo­di se slu­čaj Sre­bre­ni­ce.
Do­ga­đa­ji u Sre­bre­ni­ci de­si­li su se u ju­nu 1995. U je­sen te go­di­ne načinjen je Dej­ton­ski spo­ra­zum. Po ovom spo­ra­zu­mu BiH je po­de­lje­na na dva enti­te­ta: na Bo­šnjač­ko-mu­sli­man­sku fe­de­ra­ci­ju i na Re­pu­bli­ku Srp­sku. Pri­ča o RS kao ge­no­cid­noj tvo­re­vi­ni na­sta­la je na­knad­no. Koliko vi­dim, na pro­sto­ru biv­še Ju­go­sla­vi­je  po­sto­ji genocidna tvo­re­vi­na, ona gde je ge­no­cid stvar­no po­či­njen i gde je bitno, genocidom, iz­me­nje­na struk­tu­ra sta­nov­ni­štva. To je Republi­ka Hr­vat­ska. Ona je sve do 1990, po nje­nom Usta­vu, bila dr­ža­va Hrvata i Sr­ba u Hrvatskoj: predstavljala se, da­kle, kao dvo­na­ci­o­nal­na dr­ža­va. U de­cem­bru 1990. u Sa­boru Hr­vat­ska je, pro­tiv­u­stav­no, pre­gla­sa­va­njem, progla­še­na jed­no­na­ci­o­nal­nom. Prome­nom u Usta­vu na ne­le­ga­lan na­čin, Srbi su, pre opa­lje­nog met­ka, od kon­sti­tu­tiv­nog na­ro­da, pro­gla­še­ni za naci­o­nal­nu ma­nji­nu. A to zna­či da je, tač­no od određe­nog da­tu­ma, ova Republi­ka po­sta­la sa­mo dr­ža­va Hr­va­ta i naci­o­nal­nih manji­na. Čim je to uči­nje­no, on­da je ova dr­ža­va uve­la no­vi ustav­ni po­re­dak. Po tom po­ret­ku odmah su bor­ci za dojuče­ra­šnja pra­va srpskog na­ro­da (nelegal­no od­u­ze­ta) posta­li po­bu­nje­ni­ci protiv le­gal­nog poret­ka. Ta­kvim „pobunjenici­ma“ moglo se pri­le­pi­ti sve i sva­šta. Šta se na prosto­ru Hrvat­ske stvar­no de­si­lo, moći će da se shvati­ tek kad se po­re­de sta­ti­stič­ki po­da­ci o struk­tu­ri stanov­ni­štva ove dr­ža­ve. Na osno­vu pore­đe­nja mo­ra se do­ći do spo­zna­je da je u Hr­vat­skoj či­tav je­dan konstitutivni na­rod nestao. Za­što je i ka­ko ne­stao, to se sve može shva­ti­ti iz reči  Fra­nje Tuđ­ma­na na Bri­o­ni­ma 1995, da će Srbi­ma za­da­ti ta­kve udar­ce da sa ovih pro­sto­ra ne­sta­nu! Te re­či su izgovore­ne kao deo pla­na ko­ji je u sudu u Ha­gu de­fi­ni­san kao zlo­či­nač­ko udru­ži­va­nje. Ovaj plan se ne mo­že vezati samo za „Olu­ju“. Pomenutom voj­nom operacijom za­vr­ša­va­lo se ono  či­me je, od Tuđ­ma­na, po­če­lo 1990. u Sa­bo­ru Hrvat­ske. Počet­na je sedni­ca Sa­bo­ra iz de­cem­bra 90-ih; a za­vr­šna – sed­ni­ca pred „Olu­ju“. Političke i voj­ne ope­ra­ci­je na tlu Hr­vat­ske bi­le su upe­re­ne protiv jed­nog dela našeg na­ro­da, Sr­ba pra­vo­slav­ne ve­re, ko­ji je još uvek sa­čuvao ime i iden­ti­tet. To je bio onaj deo ko­ji se još na­zi­vao Sr­bi­ma. Dru­gi deo srp­skog naroda, o ko­jem se ta­ko­đe mo­ra go­vo­ri­ti, je­su Sr­bi ka­to­li­ci. Naj­ve­ći broj Sr­ba ka­to­lič­ke ve­ro­i­spo­ve­sti ži­veo je u predjugoslo­ven­ska i pred­ti­tov­ska vreme­na na te­ri­to­ri­ji ko­ja je ka­sni­je progla­še­na za Re­pu­bli­ku Hr­vat­sku. Svi oni su kro­a­ti­zi­ra­ni. Ni­šta kao ta či­nje­ni­ca ni­je to­li­ko op­tu­žu­ju­ća pre­ma Rimo­ka­to­lič­koj cr­kvi. Po­što je kro­a­ti­zi­ra­la sve Sr­be ka­to­li­ke, i Sr­ba ka­to­li­ka praktično vi­še ne­ma, po­sta­je ja­sno da je Ri­mo­ka­to­lič­ka crkva iz­gu­bi­la svoj iden­ti­tet. Za nju se vi­še ni­ka­ko ne mo­že ka­za­ti da je katoličan­ska (u prevodu, otvo­re­na za sve na­ro­de). Prekršila je jedno od glavnih pravila svog delovanja: da mo­že da se bo­ri za svo­ju ve­ru kod pripadnika svih naroda, ali da ne sme da me­ša u prekrajanje iden­ti­teta po­sto­je­ćih na­ro­da.

Koliko  po­na­ša­nje lju­di na od­go­vor­nim me­sti­ma tre­ba da nas bri­ne?
Kao ne­ko ko se de­ce­ni­ja­ma ba­vio mla­di­ma do­đe mi da za­pla­čem nad sudbi­nom ko­ja se pri­pre­ma do­la­ze­ćim ge­ne­ra­ci­ja­ma. No­vim naraštajima se obe­ća­va, ko­li­ko vi­dim, sa­mo hle­ba i iga­ra. Ali im se ne stvaraju uslovi, kao mla­di­ma dru­gih na­ro­da, da pro­đu kroz ade­kva­tan obra­zov­ni s­i­stem, da se na sličan način, njihovim obrazovanjem bavi i adekvatna fi­lo­lo­gi­ja. Ono što tre­ba da im do­ne­se i što bi mo­gla da im znači sr­bi­sti­ka ni­ko ne spo­mi­nje. Za­to pod­se­ćam na po­zna­ti Di­sov stih: „Bu­duć­no­sti za­tro­va­ste sve iz­vo­re!“ Po­tre­bu da se Sr­bi okre­nu sr­bi­sti­ci, ja­sno je iz­ra­zio tek ne­dav­no, u Skup­šti­ni Sr­bi­je, Mi­lo­rad Bu­ha, na­rod­ni po­sla­nik i pred­sed­nik Vla­de Re­pu­bli­ke Srp­ske Krajine u pro­gon­stvu, a koji sarađuje sa Pokretom za obnovu srbistike. To je bi­lo u okvi­ru raspra­ve o Za­ko­nu o za­šti­ti nacio­nal­nog bla­ga. Bu­ha je go­vo­rio u ime Sr­ba sa te­ri­to­ri­je da­na­šnje Hrvat­ske, dakle, u ime onog de­la srp­skog na­ro­da ko­ji je sve­tu dao Ru­đe­ra Boško­vi­ća, Ni­ko­lu Te­slu, Mi­lu­ti­na Mi­lan­ko­vi­ća, du­bro­vač­ku knji­žev­nost… Apelovao je da se i taj deo doprino­sa Sr­ba na teritoriji današnje Hrvatske za­šti­ti. Ve­ru­jem da je time u Skup­šti­ni najavljeno neko novo pro­le­će.

Danas se Srbima nameće ge­no­ci­d!
Me­ne, kao Sr­bi­na, po­ga­đa­ju is­ka­zi da su Sr­bi ge­no­ci­dan na­rod. Od onoga što se de­si­lo u Sre­bre­ni­ci pro­šlo je 16 go­di­na. Ne sa­mo da se stva­ri ni­su raz­bi­stri­le, ne­go su se  još vi­še za­mu­ti­le. Istorija kaže i da je Ru­zvelt znao za pred­sto­je­ći japanski na­pad na Perl Har­bur, ali da ni­je hteo da ga spre­či. Po­stu­pio je ta­ko za­to što je, tek na osno­vu ovog oči­gled­nog zlo­či­na, us­peo da pri­do­bi­je ame­rič­ko jav­no mnje­nje za ula­zak SAD u rat. Iz slič­nih raz­lo­ga je Ti­to, u bici na Su­tje­sci,  prak­tič­no žr­tvo­vao po­la svo­je voj­ske u bor­bi sa Nem­ci­ma da bi do­če­kao en­gle­sku  voj­nu mi­si­ju. Od nje je oče­ki­vao da će za­pad­nim sa­ve­zni­ci­ma ja­vi­ti da se par­ti­za­ni, a ne čet­ni­ci, bo­re sa Nemci­ma. Hi­lja­de ži­vo­ta podredio je iz­ve­šta­ju engle­ske voj­ne mi­si­je. To je bi­lo do­volj­no da se na­pra­vi  rat­ni preokret – En­gle­zi su se od podrške čet­ni­ci­ma okre­nuli par­ti­za­ni­ma. Na slič­noj osno­vi tre­ba razumeti ka­ko je do­šlo do po­ko­lja ci­vi­la u Uli­ci Va­se Mi­ski­na i na pi­ja­ci u Mar­ka­la­ma. Zlo­čin je oči­gled­no po­sto­jao. Pi­ta­nje je sa­mo koje za zlo­čin  okri­vljen! Neki iz­ve­šta­ji me­đu­na­rod­nih voj­nih struč­nja­ka ukaziva­li su da je za zlo­či­ne kri­va mu­sli­man­ska stra­na. Ali je bi­lo i onih ko­ji su okri­vlja­va­li srp­sku stra­nu. Po­sle­di­ce po­či­nje­nih zlo­či­na i op­tu­žbi su bi­le ta­kve da se za­pad­ni svet okre­nuo pro­tiv Sr­ba. U kontekstu ta­kvih po­te­za tre­ba sa­gle­da­va­ti i slu­čaj Sre­bre­ni­ce. Po­sto­je osvetlje­nja (da na­ve­de­mo Eda Ha­ri­ma­na) da je Klin­ton obe­ća­vao Ali­ji Izetbe­go­vi­ću in­ter­ven­ci­ju pro­tiv Sr­ba ako se de­si da bude pobijeno bar 5.000 mu­sli­ma­na. Znamo da je taj uslov bio is­pu­njen. Ne zna­mo sa­mo do­volj­no o teh­ni­ci ka­ko je to uči­nje­no. Opet je cilj bio da se, kao u slu­ča­ju po­ko­lja u uli­ci Va­se Mi­ski­na, Mar­ka­le, Ra­čak, op­tu­ži srp­ska stra­na. U Potočari­ma bli­zu Sre­bre­ni­ce po­sto­ji ogrom­no gro­blje mu­sli­ma­na. Nji­ma se sva­ke go­di­ne 11. ju­la oda­ju po­smrt­ne po­ča­sti na ko­ji­ma uče­stvu­je vi­še pred­stav­ni­ka ra­znih dr­ža­va. Naža­lost, u su­sed­stvu Potoča­ra, u se­li­ma oko Sre­bre­ni­ce po­sto­je gro­bo­vi od preko 3.500 pravoslav­nih Sr­ba, nedužnih že­na, de­ce, sta­ra­ca, sve su ih pret­hod­nih go­di­na potukle mu­sli­man­ske je­di­ni­ce. Ali sud u Ha­gu ni­je na­šao do­ka­ze da te užasne zlo­či­ne sank­ci­o­ni­še! Kad se te činje­ni­ce ima­ju u vi­du, ne mo­že se iz­be­ći za­klju­čak da sud u Hagu su­di se­lek­tiv­no i na­vi­jač­ki. Usu­đu­jem se da sa svo­je stra­ne osu­dim ta­kvo po­na­ša­nje. Naj­ma­nje što mo­gu da ka­žem je­ste da je ono ne­ljud­sko. Ljudsko bi bilo ono koje bi imalo jednak odnos prema zločinima. Za­to otvo­re­no sum­njam u ovaj sud. Naža­lost, njegovo po­na­ša­nje sve­do­či o ve­li­kom po­ra­zu me­đu­na­rod­nog pra­va. Sma­tram za­to da sve nje­go­ve pre­su­de tre­ba pod­vr­ći pre­i­spi­ti­va­nju. Da bi ne­sum­nji­vi zlo­čin bio tre­ti­ran kao ge­no­cid tre­ba­lo bi da ima ka­rak­te­ri­sti­ke ovog zlo­či­na. A kod Srebrenice se očigled­no sve „koc­ke ne sla­žu“. Čuo sam da je povodom ovog slučaja Čom­ski re­kao: „Ako je to ge­no­cid, on­da de­fi­ni­ci­ju ge­no­ci­da tre­ba me­nja­ti“. Naža­lost, po­li­tič­ke igre se na­sta­vlja­ju, ma­kar stra­da­lo i Me­đu­na­rod­no pra­vo.

Islam­ska de­kla­ra­ci­ja Ali­je Izet­be­go­vi­ća (1972), po­li­tič­ki je dokument ko­ji no­si ide­ju islam­ske i uni­tar­ne Bo­sne i kažete da je koren rata u BiH!
Ta ide­ja u osno­vi po­ri­če pra­vo na op­sta­nak pri­pad­ni­ci­ma dru­gih  dveju ve­li­kih ver­skih za­jed­ni­ca u BiH, pra­vo­slav­noj i ka­to­lič­koj. Straši­la bi me, isto ta­ko, i ne­ka de­kla­ra­ci­ja po kojoj ce­la Bo­sna treba da se uči­ni ka­to­lič­kom, ili ce­la – pra­vo­slav­nom. Evro­pa bi bo­lje shva­ti­la ovaj strah ako bi se po­ja­vi­la slič­na de­kla­ra­ci­ja o ka­to­lič­koj Nemač­koj ili o pro­te­stant­skoj Ma­đar­skoj. Mo­že se pret­po­sta­vi­ti da bi takve de­kla­ra­ci­je mo­ra­le da iza­zo­vu sna­žne re­ak­ci­je kod pred­stav­ni­ka dru­gih ver­skih zajednica u tim dr­ža­va­ma. Ono što se u BiH de­ša­va­lo kra­jem 20. ve­ka, na te­me­lju Islamske de­kla­ra­ci­je, pod­se­ća na ono što se u Fran­cu­skoj dešavalo ka­da su ka­to­li­ci izvrši­li po­kolj pro­te­sta­na­ta. Naža­lost, na našim te­re­ni­ma se to de­ša­va da­nas. Sa ide­jom o uspostavljanju islam­ske dr­ža­ve, druge ver­ske za­jed­ni­ce morale su da vo­de ra­ču­na o svom fi­zič­kom op­stan­ku. U Sara­je­vu i Tu­zli, u ko­lo­ni, u ime te ide­je, po­bi­je­ni su voj­ni­ci re­gu­lar­ne voj­ske dr­ža­ve Jugoslavi­je ko­ja je još po­sto­ja­la. Ne­što se bit­no u ve­zi sa ide­jom o no­voj drža­vi de­si­lo kad je oko 150.000 pra­vo­sla­va­ca pre­ko no­ći mora­lo da napusti Sa­ra­je­vo. To se sve zbilo pre ne­go što je rat počeo. Ući u ko­re­ne rat­nih zbi­va­nja, znači ući u uzro­ke. A uzro­ci se­žu do Islam­ske de­kla­ra­ci­je, ali i da­lje. Me­ni je ta de­kla­ra­ci­ja stra­šni­ja od bi­lo če­ga što će se u BiH po­sle to­ga de­si­ti. Jer ona je neodvojiva od ka­sni­jih događanja. Pri­me­ni­te Ali­ji­ne ide­je iz Islam­ske dekla­ra­ci­je na dru­ge evrop­ske ze­mlje pa će­te do­bi­ti svu­da ru­svaj, kao i u BiH!

Ka­kav je bio od­nos Sr­ba pre­ma ve­ra­ma u pro­šlo­sti?
Ži­vi­mo na pro­sto­ru gde su, pogotovo, u jugoslovenskom periodu, vladajuće ideje bile da se narodi ne identifikuju i dele po jeziku, već po re­li­gi­ja­ma. Ideje potiču od Štrosmajera i Jagića, ideologa jugoslovenstva.  Ta ideologija naređuje: Sr­ba ne može da bu­de ni ka­to­li­ka, ni mu­sli­ma­na! Po njoj Sr­bi mogu da bu­du sa­mo pra­vo­slav­ci. Ta­kve ide­je u isto­ri­ji Sr­bi­ma ni­su bi­le svoj­stve­ne. Otac Svetog Sa­ve, Ste­fan Ne­ma­nja pr­vo je kr­šten u ka­to­lič­koj cr­kvi. Ako bi se sa­da vla­da­ju­će ide­je iz jugoslovenskog perioda i na ovaj slu­čaj do­sled­no pri­me­nji­va­le, is­pa­lo bi da Nemanja pr­vo ni­je bio Sr­bin, pa je tek kr­šte­njem u Pe­tro­voj cr­kvi u No­vom Pa­za­ru po­stao Sr­bin. Zna se da je Sve­ti Sa­va, nad mo­šti­ma svo­ga oca, mi­rio zavađenu bra­ću, jed­nog pra­vo­slav­ca, Ste­fa­na, i dru­gog Vu­ka­na, iza kojeg je ne­sum­nji­vo sta­ja­la Ri­mo­ka­to­lič­ka cr­kva i pa­pa. Be­smi­sli­ca bi bi­la tvr­di­ti da je sa­mo je­dan od nje­go­ve ro­đe­ne bra­će bio Sr­bin kao i on, a da je dru­gi bio Hr­vat. Ide­je da se na­ro­di raz­li­ku­ju i iden­ti­fi­ku­ju na osno­vu vere, a ne na osno­vu je­zi­ka, ni­su ugra­đe­ne u te­me­lje ni­jed­ne od tri po­me­nu­te svet­ske crkve.

Da li po­sto­je Sr­bi mu­si­man­ske ve­ro­i­spo­ve­sti?
Slu­šao sam na te­le­vi­zi­ji muf­ti­ju be­o­grad­skog Mu­ha­me­da Jusuf­spa­hi­ća. Ko­li­ko sam shva­tio i on je go­vo­rio da u Sr­bi­ji mo­ra da ima Sr­ba mu­sli­ma­na. Ve­ru­jem da je i taj stav u skla­du sa ka­no­nom mi­sli­man­ske ve­re. Od to­ga ka­no­na sva­ka­ko od­u­da­ra stav mu­sli­man­skog ve­li­ko­do­stoj­ni­ka Mu­a­me­ra Zu­kor­li­ća iz No­vog Pa­za­ra da u Sr­bi­ji mu­sli­ma­ni je­su, od­no­sno mo­ra­ju da bu­du, Bo­šnja­ci. Što u kon­zi­stent­noj ter­mi­no­lo­gi­ji ovog sta­va zna­či  da su ne­ki dru­gi na­rod. Ta­kvo shva­ta­nje pod­ra­zu­me­va stav da Srba mu­sli­man­ske ve­ro­i­spo­ve­sti ne mo­že da bu­de. Ovo pi­ta­nje je krup­no pa mu tre­ba raz­ja­šnje­nje. Uni­ver­zal­no je ljud­sko pra­vo da se, u na­ci­o­nal­nom pogledu, sva­ko slo­bod­no iz­ja­šnja­va. Ali se u Sr­bi­ji, isto ta­ko mo­ra­ju poštova­ti i dru­gi uni­ver­zal­ni prin­ci­pi ko­ji se ti­ču ve­re. Svi mu­sli­ma­ni na sve­tu, raz­u­me se, ni­su Sr­bi. Ali bi bi­lo pri­rod­no da bu­du objek­tiv­no Srbi bar oni mu­sli­ma­ni ko­ji go­vo­re istim je­zi­kom kao i pra­vo­slav­ci. A da li ima mu­sli­ma­na po ve­ri ko­ji go­vo­re istim je­zi­kom kao i nji­ho­ve kom­ši­je pra­vo­slav­ne ve­re to se mo­že pro­ve­ri­ti sva­ko­dnev­no. Ako bi pred muslimanskim lju­di­ma ce­log sve­ta i mi Sr­bi tre­ba­lo da po­la­že­mo ra­ču­ne, či­ni i se da bi­smo mir­ne du­še mo­gli da ka­že­mo da su bar ne­ki od Sr­ba po ose­ća­nju, a ko­ji su ro­đe­ni kao mu­sli­ma­ni, u obla­sti knji­žev­no­sti i fil­ma ostva­ri­li svet­ske vr­hun­ce. Mi­slim pri to­me na Me­šu Selimovi­ća i Emi­ra Ku­stu­ri­cu. Ne go­vo­rim sa­da sa­mo svoj stav. Pre­ma oboji­ci se od­no­si­mo kao po­no­su srp­skog na­ro­da.

Mo­že li se isto ta­ko go­vo­ri­ti i o Sr­bi­ma ri­mo­ka­to­lič­ke ve­re?
Bi­lo bi pri­rod­no da se u Sr­bi­ji go­vo­ri i o Sr­bi­ma ri­mo­ka­to­lič­ke vere, su­gra­đa­ni­ma i isto­je­zič­ni­ci­ma sa na­ma pra­vo­slav­ci­ma. Ni­sam čuo da li se i ka­ko o to­me krup­nom pi­ta­nju iz­ja­šnja­va Sta­ni­slav Ho­če­var, be­o­grad­ski ka­to­lič­ki nad­bi­skup. Ali to je pro­blem o ko­jem se jav­no i prin­ci­pi­jel­no mo­ra go­vo­ri­ti. Ako Sr­ba ri­mo­ka­to­lič­ke ve­re ne­ma, tre­ba pi­ta­ti za­što ih ne­ma, kad svi zna­mo da ih je u pro­šlo­sti bi­lo! Opet da pod­se­tim na jed­nu bit­nu či­nje­ni­cu ko­ja se stal­no gu­ra pod te­pih. Sr­bi ri­mo­ka­to­lič­ke ve­re su u pro­šlo­sti za­do­bi­li jed­nu od naj­vi­ših ti­tu­la u Ri­mo­ka­to­lič­koj hi­je­rar­hi­ji, ti­tu­lu Pri­ma­sa srp­skog, odno­sno Pri­ma­sa Sr­bi­je. Gde su? Je­dan od najve­ćih srp­skih pi­sa­ca svih vre­me­na, jedi­ni Sr­bin No­be­lo­vac, Ivo Andrić, bio je i umro kao ri­mo­ka­to­lik. Ali se izjasnio da je Srbin! U du­hu vla­da­ju­će dok­tri­ne u jugoslovenskom periodu da su Sr­bi i Hr­va­ti po jezi­ku je­dan na­rod, ali da se ipak de­le po ve­ri na ka­to­lič­ke Hrvate i prvoslav­ne Sr­be, bi­lo je mno­go rimo­ka­to­li­ka srp­skog je­zi­ka, ko­ji su se „oprede­li­li” kao Hr­va­ti. Vr­še­ne su presije i na An­dri­ća. Ali je An­drić odo­leo. Po­zna­to je da su slič­ni priti­sci vr­šeni i na Selimo­vi­ća i na  Ku­stu­ri­cu. Odo­le­la je u svim ovim slu­ča­je­vi­ma veli­či­na tih ljudi. Ima ne­što što oni ni­su mo­gli da bi­ra­ju. Ni­su bi­ra­li ma­ter­nji je­zik, glav­no mle­ko ko­je ih je od­go­ji­lo.

O ver­skom pi­ta­nju Po­kret za ob­no­vu sr­bi­sti­ke ima ja­san stav.
To je, u su­šti­ni, vu­kov­ski stav o mul­ti­kon­fensi­o­nal­no­sti srp­skog naro­da. Kon­ze­kven­ce to­ga sta­va su da se i Sr­bi kao ce­li­na, a po­go­to­vo oni koji ho­će da bu­du dr­žav­ni­ci ili pu­te­vo­di­te­lji Sr­ba,  mo­ra­ju po­na­ša­ti kao  i  dr­žav­ni­ci dru­gih na­ro­da. A to zna­či: mo­ra­ju pr­vo da uđu u uzro­ke ve­li­ke srp­ske tra­ge­di­je. To prak­tič­no zna­či da srp­ski dr­žav­ni­ci mo­ra­ju da poč­nu da mi­sle ot­ku­da se de­si­lo da su me­đu Sr­bi­ma za­vla­da­le na­ka­rad­ne ide­je i kako da ih ot­klo­ne. Na­ci­o­nal­no i ver­sko pi­ta­nje tre­ba odva­ja­ti. O to­me je najja­sni­ji stav imao Ivan Sto­ja­no­vić, vo­đa Sr­ba ka­to­li­ka u Du­brov­ni­ku (1829-1900). On je jav­no i go­vo­rio i pi­sao: „Me­ni mo­ja ka­to­lič­ka ve­ra ne bra­ni da bu­dem Sr­bin“.Čuo sam mno­go pu­ta od nekih da Vuk no­si isto­rij­sku kri­vi­cu za­to što nas je po­me­šao sa Hr­va­ti­ma.To je iz­mi­šljo­ti­na bez osno­va. Naroči­to je veli­ka iz­mi­šljo­ti­na da je beč­ki Knji­žev­ni do­go­vor bio do­go­vor Sr­ba i Hrva­ta o za­jed­nič­kom je­zi­ku. Ta­ko ne pi­še ni u tek­stu Do­go­vo­ra. Najma­nje ima osno­va da se tvr­di da je Vuk, i to baš na ovom Do­go­vo­ru, „predao Hrvati­ma srp­ski  je­zik“, ili da je pot­pi­sao stav da su Sr­bi i Hrvati je­dan na­rod. Posto­ji tekst Do­go­vo­ra pa se sve ove tvrd­nje mo­gu proveri­ti.

Po­sto­je li raz­li­ke iz­me­đu srp­skog i hr­vat­skog je­zi­ka?
U go­di­na­ma ka­da je pro­gla­ša­van kraj Ju­go­sla­vi­je, pro­gla­šen je i kraj srp­sko­hr­vat­skog je­zi­ka. I u to­me je pred­nja­či­la hr­vat­ska stra­na. De­si­lo se u to vre­me da imam na se­mi­nar­skom ča­su re­fe­rat o pe­smi Ti­na Ujevi­ća Sva­ki­da­šnja ja­di­kov­ka. Stu­den­ti su me pi­ta­li, ka­kva je raz­li­ka iz­me­đu srp­skog i hr­vat­skog je­zi­ka? Do­neo sam im Antlogi­ju hr­vat­ske po­e­zi­je Vlat­ka Pa­vle­ti­ća i pro­či­tao Ti­no­vu pesmu Opro­štaj, onu ko­ja je ukle­sa­na na spo­me­ni­ku Mar­ka Ma­ru­li­ća u Spli­tu. Ona je u čast ovo­ga ča­kav­ca is­pi­sa­na na ča­kav­skom. Bi­la je to očigled­na lek­ci­ja da je je­zik ča­kav­ski  dru­ga­či­ji od je­zi­ka na ko­jem je napisa­na Sva­ki­da­šnja ja­di­kov­ka. Ova ču­ve­na Ti­no­va pe­sma na­pi­sa­na je srpskim je­zi­kom. Pe­sma ima ukup­no 62 sti­ha. U ekav­skoj i ije­kav­skoj va­ri­jan­ti očigled­no po­sto­je raz­li­ke. U ce­loj pe­smi ove se raz­li­ke po­ka­zu­ju u 16 slučaje­va. One su ti­pa zve­zda-zvi­je­zda, igde-igdje. Da li su u pi­ta­nju dva jezika?- pi­tam stu­den­te. Vi­de stu­den­ti da ni­je, pa to ja­sno ka­žu. Potom sam či­tao stu­den­ti­ma pe­smu Mi­ro­sla­va Kr­le­že iz Ba­la­de Pe­tri­ce Ke­rem­pu­ha. Pi­tam stu­den­te: da li je to naš je­zik? Od­go­vor je ja­san: Ni­je. Či­tam Kr­le­ži­nu pe­smu na što­kav­skom. Je li to naš je­zik? Od­go­vor je: je­ste! Dakle, kad Kr­le­ža, ro­đe­ni kaj­ka­vac, pi­še kaj­kav­ski, do­bi­ja se kao re­zul­tat Ba­la­de Pe­tri­ce Ke­rem­pu­ha. Kad pi­še je­zi­kom svo­je su­pru­ge Lje­po­sa­ve Kangr­ga, ro­đe­ne Srp­ki­nje, glu­mi­ce po­zna­te pod ime­nom Be­la Kr­le­ža, do­bi­ja kao re­zul­tat Glem­ba­je­ve i Po­vra­tak Fi­li­pa La­ti­no­vi­ća. To su najoči­gled­ni­ji do­ka­zi da po­sto­je stvar­ne i ja­sne raz­li­ke iz­me­đu srp­skog i hr­vat­skog je­zi­ka. A ta­kve do­ka­ze na­la­zi­mo i u delu Kr­le­že. On, me­đu­tim, ni­je hteo da pri­zna da se nje­gov je­zik i je­zik nje­go­ve su­pru­ge Lje­po­sa­ve raz­li­ku­ju. Po­zna­ta je njego­va iz­ja­va, po­sle De­kla­ra­ci­je o hr­vat­skom je­zi­ku (1967) da je on svoj je­zik od­u­vek na­zi­vao hr­vat­ski kao što su ga srp­ski pi­sci na­zi­va­li srpski. Kr­le­ža  za­i­sta je­ste srp­ski je­zik, onaj ko­jim je pi­sao Glem­ba­je­ve,  nazi­vao hr­vat­skim. Ali je či­nje­ni­ca da ni­ko od Sr­ba nje­gov kaj­kav­ski ni­je na­zi­vao srp­skim.

U če­mu  je su­šti­na No­vo­sad­skog do­go­vo­ra?
Do­go­vor oba­vljen 1954. u zgra­di u zgra­di Pokrjin­skog ko­mi­te­ta Sa­ve­za ko­mu­ni­sta Voj­vo­di­ne imao je svr­hu da se priklad­no upa­ko­va­nim po­li­tič­kim dik­ta­tom, srp­ska strana natera da pri­hva­ti stav da tre­ba upo­tre­blja­va­ti dvo­na­ci­o­nal­ne na­zi­ve za jedan te isti je­zik. Ni­ka­kvog ča­kav­skog i kaj­kav­skog se taj do­go­vor ni­je ticao. Nje­go­va svr­ha je bi­la da srp­ski jezik, i in­sti­tu­ci­o­nal­no, pro­gla­si zajed­nič­kim je­zi­kom Sr­ba i Hr­va­ta, i da se za nje­ga usvo­ji dvo­čla­ni na­ziv srp­sko­hr­vat­ski/hr­vat­sko­srp­ski. I dalje-da se srp­ski je­zik po­de­li na dve va­ri­jan­te, is­toč­nu i za­pad­nu, ekav­sku i ije­kav­sku, srpsku i hr­vat­sku. Sve to što je či­nje­no ne­ma ve­ze sa na­u­kom, ali ima ve­ze sa po­li­tič­kom pri­si­lom, i sa zlu­po­tre­bom na­u­ke u po­li­tič­ke svr­he! Pao je Titov si­stem. Sa­da bar ne­ki na­uč­ni­ci me­đu Sr­bi­ma, oni ko­ji su lič­no slobod­ni, ko­ri­ste pri­li­ku da se ba­ve svo­jom stru­kom. Ne tre­ba mno­go zna­ti o svim de­ta­lji­ma kon­kret­nih okol­no­sti, da bi se shva­ti­lo da se sa na­šim jezikom de­si­lo i de­ša­va ne­što ne­re­gu­lar­no i pa­to­lo­ško. Bi­lo kakav dvonaci­o­nal­ni na­ziv za isti je­zik je kon­struk­ci­ja. Da je po sre­di konstruk­ci­ja, to vi­di­mo po to­me što ne mo­že­te da na­ve­de­te da igde još posto­ji dvo­na­ci­o­nal­no ime za je­dan isti je­zik. Sva­ki je­zik ima jed­no nacional­no ime. En­gle­ski je en­gle­ski, sve­jed­no da li ga go­vo­re En­gle­zi, Ame­ri­kan­ci, Ka­na­đa­ni, Špan­ci ili Ir­ci. Slič­na si­tu­a­ci­ja je sa španskim, fran­cu­skim, ru­skim. Na pod­ruč­ju biv­še Ju­go­sla­vi­je si­tu­a­ci­ja sa raz­bi­ja­njem je­zič­kog iden­ti­tea srp­skog je­zi­ka je jed­no­stav­no eska­li­ra­la. Kad mo­že je­dan isti je­zik da do­bi­je dvo­na­ci­o­nal­no ime, mo­že da do­bi­je i tronaci­o­nal­no, ali i če­tvo­ro­na­ci­o­nal­no pa i pe­to­na­ci­o­nal­no (srp­ski, hrvat­ski, bo­šnjač­ki, cr­no­gor­ski, bu­nje­vač­ki).

Kad je raz­bi­je­na Ju­go­sla­vi­ja za­što ni­šta ni­je uči­nje­no da se od­nos prema srp­skom je­zi­ku vra­ti u nor­mal­no sta­nje?
Bi­la je pri­li­ka, po­sle raz­bi­ja­nja Ju­go­sla­vi­je, da se oba­ve va­žni filolo­ški po­slo­vi: da se anu­li­ra No­vo­sad­ski do­go­vor (ko­ga se od­re­kla Mati­ca hr­vat­ska još 1971) i da se Sr­bi vra­te re­še­nji­ma svo­jih in­sti­tu­ci­ja, Mati­ci i Aka­de­mi­ji, iz pred­ju­go­slo­ven­skog, ili pred­ti­tov­skog pe­ri­o­da. U ta re­še­nja spa­da i na­ziv i kon­cep­ci­ja i iden­ti­tet je­zi­ka. Spa­da i na­sta­vak za­po­če­tih po­slo­va na ka­pi­tal­nim iz­da­nji­ma kao što je Reč­nik srp­skog književ­nog i na­rod­nog je­zi­ka, na ko­jem se u Srp­skoj kraljevskoj aka­de­mi­ji počelo raditi od 1893. pa radilo sve do 1953. Me­đu­tim, u ovim  in­sti­tu­ci­ja­ma, i posle raz­bi­ja­nja Ju­go­sla­vi­je, osta­le su pret­hod­no in­sta­li­ra­ne sna­ge ko­je ni­su do­zvo­lja­va­le takvu ob­no­vu. U glav­nom pro­jek­tu SA­NU, u Aka­de­mi­ji­nom Reč­ni­ku, za­dr­žan je dvo­na­ci­o­nal­ni na­ziv ko­ji je ovom de­lu na­met­nut u skladu sa po­li­ti­kom hr­vat­ske fi­lo­lo­gi­je osna­že­ne No­vo­sad­skim do­go­vo­rom. A obra­zlo­že­nje za ta­kvo re­še­nje je na­đe­no u či­nje­ni­ci da u ovom reč­ni­ku ima lek­sič­kih ele­me­na­ta uze­tih od hr­vat­skih pi­sa­ca. Ni ovo­ga pu­ta Sr­bi­ma, i to u nji­ho­voj glav­noj in­sti­tu­ci­ji, ni­je do­zvo­lje­no da se po­na­ša­ju kao dru­gi naro­di, da ima­ju svoj je­zik. To je bilo moguće sprovoditi u Akademiji jer su u drugoj Jugoslaviji, među njenim članovima birani filolozi koji će sprovoditi politiku suprotnu interesima i nauke, i Akademije, i srpskog naroda.

U SANU-u, ističete, sa­da va­ži stav o to­me da se na ovim pro­sto­ri­ma go­vo­ri srp­ski, hr­vat­ski, bo­šnjač­ki.
„Pred­lo­ži­ću po­li­ti­ča­ri­ma da se naš je­zik pre­i­me­nu­je u bo­šnjač­ko-hrvat­sko-srp­ski,” jav­no je u NIN-u 5. ma­ja 2007,  pred­ložio pred­sed­nik Od­bo­ra za stan­dar­di­za­ci­ju srp­skog je­zi­ka. Pre­ve­de­no na onaj srp­ski je­zik ko­ji ceo svet raz­u­me, Srbima je poručeno da oni svoj samostalni jezik nemaju! Takođe im je jasno poručeno da se Srbi ne tretiraju kao drugi narodi, niti se njihov jezik tretira kao drugi jezici. Ne treba se čuditi što se u Hagu sudi po dvojnim standardima. To se odmah vidi po nazivima jezika koji se u ovom sudu upotrebljavaju. Samo se našem jeziku daje tronacionalno ime (behaes jezik-bosansko-hrvatsko-srpski). Mnogi Srbi na odgovornim mestima nisu shvatili da nam se, po istoj logici, dvoj­ni  standardi pla­si­ra­ju i u SANU, naj­vi­šoj srp­skoj na­uč­noj in­sti­tu­ci­ji. Po prirodi svoje profesije ba­vim se kore­spon­den­cijama me­đu či­nje­ni­ca­ma. Zato i postavljam ova­kva pi­ta­nja: da li se još ne­ko u sve­tu ova­ko od­no­si pre­ma svom je­zi­ku? Od­go­vor je: Ni­ko. Da li se Srp­ska aka­de­mi­ja u pred­ti­tov­sko vre­me ova­ko od­no­si­la pre­ma istom je­zi­ku? Zna se: ni­je! Da li Vu­ko­va zadužbina sle­di Vu­ko­ve sta­vo­ve? Ne sle­di! Usu­đu­jem se da postavim pi­ta­nje: šta mi Sr­bi mo­že­mo da oče­ku­je­mo od ova­kvih na­ci­o­nal­nih in­sti­tu­ci­ja? Mo­že­mo da oče­ku­je­mo sa­mo no­va i nova stra­da­nja. Šta tre­ba da uči­ni­mo da se spa­se­mo? Tre­ba da se po­tru­di­mo da se ne spr­da­mo sa na­u­kom i na­uč­nim re­zul­ta­ti­ma, da ne mislimo da će­mo iko­ga pre­va­ri­ti ako Vu­ku pod­me­će­mo sta­vo­ve ko­je ni­je imao.

Kad je Hr­vat­ska, kod UNE­SKA, re­gi­stro­va­la la­ti­ni­cu kao hr­vat­sko pi­smo, mno­gi me­đu Sr­bi­ma re­a­go­va­li su ta­ko što su re­kli: na­ma još osta­je sa­mo ći­ri­li­ca.
U knji­zi Srp­ska pi­sma po­ka­zao sam ka­ko iz­gle­da la­ti­ni­ca ko­ju su stvo­ri­li Hr­va­ti; pre­ci­zni­je ka­ko iz­gle­da la­ti­ni­ca ko­ju je stvo­rio Gaj za hrvat­ski je­zik (ga­ji­ca). Ni­ko ne­ma pro­tiv to­ga da Hr­va­ti re­gi­stru­ju kao hrvat­sko la­ti­nič­ko pi­smo ono ko­je su sa­mi stvo­ri­li. Ali tre­ba da ima­mo pro­tiv to­ga da re­gi­stru­ju la­ti­ni­cu u Vu­ko­voj i Da­ni­či­će­voj va­ri­jan­ti kao hr­vat­sko pi­smo. To je kri­vo­tvo­re­nje! Sa­da se u srp­skoj jav­no­sti ja­vlja­ju proste­sti što je Hr­vat­ska kod UNE­SKA re­gi­stro­va­la latinicu i oj­ka­ču kao hr­vat­sku vred­nost. Mo­ra­će se u pa­ke­tu po­sta­vi­ti pi­ta­nje šta je či­je. Moj stav je da naci­o­nal­ne vred­no­sti tre­ba ču­va­ti i bra­ni­ti kao ce­li­nu, a ne da samo ne­ke vrednosti. Ni­ko, ta­ko­đe, ne mo­že da bu­de pro­tiv to­ga da se regi­stru­je bi­lo gde je­zik et­nič­kih Hr­va­ta, od­no­sno da se kao hr­vat­ski je­zik re­gi­stru­je onaj je­zik ko­ji su Hr­va­ti sa­mi stvo­ri­li. Ali tre­ba da ima­mo pro­tiv to­ga da se srp­ski je­zik re­gi­stru­je kao hr­vat­ski. Verovat­no da ni­ko na sve­tu ni­je na­sto­jao da ne­ku od  stan­dar­di­za­ci­ja engleskog pro­gla­si po­seb­nim je­zi­kom. Zna se, na pri­mer, da se en­gle­ski engle­ski i američ­ki en­gle­ski raz­li­ku­ju. Ali i da je to, ipak, en­gle­ski. Ni­je  spor­no da  su za­gre­bač­ki fi­lo­lo­zi na svoj na­čin stan­dar­di­zo­va­li srp­ski jezik. Ali mu ni­su pro­me­ni­li iden­ti­tet. On je ostao srp­ski!

Sr­bi­sti­ka, sti­ca­jem isto­rij­skih pro­me­na, do­bi­ja me­sto ko­je joj pripada.
To se de­ša­va sko­ro vek po­sle su­ve­re­ne vla­da­vi­ne ide­je ju­go­slo­ven­stva i ser­bo­kro­a­ti­sti­ke. Ovu šan­su su Sr­bi­ma iz­bo­ri­le one sna­ge iz Hr­vat­ske ko­je su uspe­šno sa­se­kle gra­nu na ko­joj su vi­še o jed­nog ve­ka se­de­le. Upro­pa­šće­ne srp­ske in­sti­tu­ci­je ni­su vi­de­le da u zlu ko­je je zadesilo po­sto­ji i ne­što do­bro: mo­gle su da se vra­te svo­joj tra­di­ci­ji. Tu šan­su ni­su iskoristile. Jer je eli­ta u nji­ma te­melj­no pri­re­ma­na da sle­di tu­đi pro­gram. Se­ćam se jed­nog me­sta iz knji­ge Ol­ge Lu­ko­vić Pja­no­vić Srp­ski na­rod naj­sta­ri­ji. Auto­ri­ca za­mi­šlja u bu­duć­no­sti Srp­sku aka­de­mi­ju na­u­ka i u njoj pu­no mla­dih lju­di ko­ji će ra­di­ti na pro­gra­mu slič­nom nje­nom. Ta­kav stav  je i me­ni bli­zak. I sam oče­ku­jem da će se na­ći mla­di lju­di ko­ji će nastaviti ne­ke po­slo­ve ko­je smo mi za­po­če­li. I da će stvarajući, čuvati i na najbolji način afirmisati srbistiku. Da će se jednog dana izboriti za In­sti­tut srp­skog na­ro­da.

_________

Vu­ko­v tek­st „Sr­bi svi i svu­da“

Kad je u pi­ta­nju ovaj Vu­kov tekst, tre­ba ima­ti u vi­du da je on iza­zi­vao ne­ga­tiv­na re­a­go­va­nja. Išlo se dotle da je on  tre­ti­ran i kao „šo­vi­ni­stič­ki“. U mo­joj hre­sto­ma­ti­ji Sr­bi i nji­hov je­zik (1997, 2002) pre­ne­to je Vu­ko­vo reago­va­nje na ove pri­med­be u krat­kom tek­stu pod na­slo­vom Oči­to­va­nje. Vuk je da­vao ob­ja­šnje­nje, ali se svog principijelnog stava ni­je od­ri­cao. Ponovio je :da su Sr­bi samo oni ko­ji go­vo­re srp­skijem je­zi­kom, bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja, a za Čakavce i Ke­kakvce ni­je­sam ka­zao da su Sr­bi!” Vuk je srp­ski je­zik identifikovao kao što­kav­ski di­ja­le­kat, a za one ko­ji tim je­zi­kom govore re­kao je da su Sr­bi, sve­jed­no ko­je ve­re bi­li i u ko­jim zemlja­ma ži­ve­li. Jasno je zašto su negativne reakcije na ovako principijelne stavove dolazile sa hrvatske strane, jer nisu bili saglasni sa Štrosmajerom i Jagićem.

_________

Sve počinje od jezika!

Ja­gić se dovijao tako što je go­vo­rio o Hr­va­to-Sr­bi­ma kao jed­nom narodu, jer dru­ga­či­je iz­gle­da kad se ka­že da su Hrvato-Sr­bi stvo­ri­li srspkohrvatski (hr­vat­ski ili srp­ski) je­zik, nego da su isti jezik stvorila dva naroda. Trebalo je mnogo lukavstva da se proture ne­pri­hva­tlji­ve ide­je. Kra­lje­vi­na SHS, po slič­nom po­stup­ku, bi­la je de­fi­ni­sa­na kao dr­ža­va „jed­nog troi­menog i trople­me­nog na­ro­da“ pa je je­zik do­bio tro­na­ci­o­nal­no ime: srpskohrvatsko­slo­ve­nač­ki. To je u pr­voj Ju­go­sla­vi­ji, stvorenoj na Štrosmajerovoj ideji jugoslovenstva, po držanom Ustavu iz 1921. i 1931. bio zva­nič­ni na­ziv je­zi­ka. A na Novosadskom dogovoru zva­nič­no je na­met­nu­to dvo­na­ci­o­nal­no ime. Primena dvojnih standarda dešavala nam se, izgleda, najpre u odnosu prema jeziku. A kad pristanemo da budemo tretirani mimo standarda, zna se šta sleduje!

12 коментара

  1. Василим

    Пуна подршка професору Милосављевићу! Потребна је обнова Катедре за Србистику!
    Потребна је обнова Србског језика, са словенским наслеђем, на савремен начин!

    Тачно је то да су највећи кочничари управо у САНУ, југоносталгичари, они су највећи саботери у обнови катедре за Србистику!

  2. Професор је у свему у праву сем у залагању за два писма у српском језику. Кад је реч о томе, не присећа се да се позове на стандарде у практично свим другим језицима, као за друга питања.
    Жалосно је што је овај текст објављен на латиници. У чему је онда разлика у деловању САНУ, Вукове задужбине и овог сајта. Они јесу идеолошки југословени и даље, али бар користе ћирилицу.

  3. „Odakle Hrvati u Hercegovini“

    „Centar za istorijski revizonizam dr Lazo M. Kostić“, Berlin-Minhen-Beograd“ izdao je knjigu u kojoj na naučni način govori o dosadašnjim istorijskim podvalama, pokrštavanju i programu istrebljenja Srba u Hercegovini

    Piše: Slobodan Jarčević

    Prvi korak značajnog projekta
    Sadržaj istorijskog dela „Odakle Hrvati u Hercegovini“ obavezan je (kao značajna tema) za srpske države, srpske akademije nauka, srpske univerzitete i srpske istorijske institute, ali ovo delo ne ugleda svetlo dana angažovanjem: ni srpskih država, ni srpskih akademija nauka, ni srpskih univerziteta, ni srpskih istorijskih instituta. Ničim ne pomogoše izdavanje ovog (po obimu) malog, ali vrednog dela – sa samo 96. strana džepnog formata. Autori ga zovu brošurom, ali i vesnikom novog izdanja, koje će, kako najavljuju, zaslužiti da se zove knjigom – a ja smatram ozbiljnom naučnom knjigom.

    Na stranicama ovog dela, što je neuobičajeno, nema imena autora, nego je obeležen samo izdavač: „Centar za istorijski revizionizam dr Lazo M. Kostić“ u Berlinu-Minhenu-Beogradu. Kad se ima u vidu čest nemar srpskih zvaničnih državnika i intelektualaca prema srpskoj kulturnoj baštini i srpskim nacionalnim interesima, onda se nameće jednostavan zaključak – da su ovu brošuru izdali samonikli Srbi; oni koji se pojavljuju kad god zakažu državne ustanove. Zato, ovaj centar nosi ime čestitog patriote, dr Laze M. Kostića, koji je u inostranstvu štampao desetine istorijskih dela o srpskoj prošlosti i o asimilaciji Srba u druge nacije, a država Jugoslavija (posle 1945) nije dozvoljavala pisanje o tome.

    Autori ne svedoče, da je i danas u Srbiji zabranjeno pisanje o prikrivenoj istini iz srpske istorije, ali napominju da se objavljivanje te istine ometa na druge načine – sadržaji ovakvih dela ne nalaze mesta u školskim i univerzitetskim knjigama, a redakcije medija, u ogromnom broju, ne ustupaju prostor i vreme za njihovo predstavljanje. Dalje, oni napominju, da je Narodna biblioteka u Beogradu već godinama zatvorena i da nisu mogli pribaviti potrebne podatke za svoje delo, nego su to činili u arhivama i bibliotekama u Berlinu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Minhenu…

    Uz ovakvu napomenu o nebrizi države za otkrivanjem istine i za uklanjanjem falsifikata iz srpske istorije, autori nagoveštavaju, da će se tome temeljno posvetiti, a ovo delo je („Odakle Hrvati u Hercegovini“) samo njihov prvi korak.

    Antisrpstvo Evrope prepoznato u 19. stoleću
    U dvadesetom stoleću je i previše mučnih svedočanstava o antisrpstvu zapadnoevropskih država. Austrougarska i Nemačka su u Prvom svetskom ratu otvorile 300 koncentracionih logora smrti za Srbe pravoslavne vere, o kojima je podatke ubeležio u „Crnoj knjizi“ jugoslovenski istoričar dr Vladimir Ćorović, žaleći što precizno nije utvrđen broj umorenih Srba u njima – i to Srba iz svih srpskih krajeva, ne samo iz Kraljevine Srbije. Ostalo se samo na proceni, da je – od gladi, bolesti i nehigijenskih uslova (od 1914. do 1918) u ovim logorima umrlo između 300 i 600.000 pravoslavnih Srba, uključujući i decu najmlađeg uzrasta.

    Istrebljenje pravoslavnih Srba je umnoženo u Drugom svetskom ratu, što su organizovale i sprovodile Nemačka, Italija i Mađarska, uz angažovanje protiv Srba i balkanskih država – Bugarske i Albanije. Najmučniji deo ovog plana je u činjenici, da su Nemačka i Italija 1941. osnovale u Jugoslaviji i hrvatsku državu, u kojoj su zadužile Hrvate i islamizirane i pokatoličene Srbe, da završe plan iz Prvog svetskog rata – potpuno biološko istrebljenje Srba pravoslavne vere. U tu svrhu, u Hrvatskoj su 1941. podignuti mnogi koncentracioni logori smrti: Jasenovac, Sajmište na Novom Beogradu, dečiji logor u Jastrebarskom, logor na ostrvu Rabu, u Sisku i na drugim mestima, gde je do 1945. istrebljenjo više od milion pravoslavnih Srba, uz desetine hiljada Jevreja i Roma. Posebna surovost ustaša pokazala se upravo u Hercegovini a Prebilovci su u užasnom sećanju svih Srba pa i onih koji i nisu iz tih krajeva.

    Selo Prebilovci, veliki stradalnik u Drugom svetskom ratu, i u najnovijem pohodu Hrvata
    na Srbe 90-tih nije pošteđeno – obnovljena je tek po koja kuća, ali selo je u suštini pusto

    Iako su u dva svetska rata protiv pravoslavinih Srba bile samo pojedine države Zapadne Evrope (Nemačka, Austrija, Italija, Mađarska…), krajem dvadesetog stoleća, nad pravoslavnim Srbima u Jugoslaviji organizuju i sprovode zločin genocida zapadnoevropske države, Amerika i Turska – sve članice Evropske zajednice i sve članice NATO-a. One su, pomoću Hrvata i muslimana u Bosni i Herceogivni, prognale oko 800.000 pravoslavnih Srba iz Republike Srpske Krajine i Hrvatske, kao i okupirale u Srbiji Autonomnu Pokrajinu Kosovo i Metohiju, organizujući u njoj kolonijalnu administraciju – sastavljenu od pripadnika šiptarske nacije, čije porodice je Zapadna Evropa preselila iz Albanije u Srbiju u Prvom i Drugom svetskom ratu. To je bio nastavak progona Srba sa Kosova i Metohije i dovođenje Šiptara, što su činili i Turci nekoliko stotina godina.

    Ovakve zločinačke namere Vatikana, zapadnoevropskih država, Amerike i Turske protiv pravoslavnih Srba, uneli su u svoju knjigu „Odakle Hrvati u Hercegovini“ članovi „Centra za istorijski revizionizam dr Laza M. Kostić“ u Berlinu-Minhenu-Beogradu. U grupu nečasnih država Zapada, ubrajamo i Vatikan (Svetu Stolicu), jer su hramovi Rimokatoličke crkve najprilježnije (stolećima) činili sve, da pokatoliče što više pravoslavnih Srba – da ih prevedu u hrvatsku naciju i da ih iskoriste za biološko istrebljenje i progon preostalih Srba.

    S druge strane, Turska je islamizirala Srbe i koristila ih u ratovima protiv pravoslavnih Srba. Te islamizirane Srbe je Austrija pokušala prevesti u hrvatsku naciju, ali nije uspela. Onda su Austrija i druge zapadnoevropske države, zajedno s Vatikanom, te islamizirane Srbe proglasile novom nacijom – bosanskom. Ime srpskog zavičaja – Bosna, poslužila je kao ime veštačke (nesrpske) nacije.

    Te austrijske (zapadnoevropske) planove su uočili srpski intelektualci krajem 19. stoleća i o tome su pisali u tadašnjim srpskim novinama u Austrougarskoj. Mnogi od njih su javno negodovali zbog tako nehumane (kolonijalne) politike prema srpskoj naciji. Činili su to jednako i Srbi katolici, i Srbi muslimani i Srbi pravoslavni, jer posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878. godine), Beč i Vatikan više nisu krili nameru da Srbe prevedu u hrvatsku naciju – i u Bosni i Hercegovini, i u Dalmaciji, i u Krajini. Protiv preimenovanja muslimanskih Srba u Hrvate, javila se grupa muslimana u Mostaru i u zadarskom „Srpskom listu“, 19. februara 1887. godine, objavili su oštar članak protiv austrijskih i vatikanskih propagatora hrvatstva na srpskim zemljama:

    „Što se tog novog vašeg hrvatskog imena, za koje se do okupacije ovđe nikad čulo nije, očitujemo mi – da ga mi, kao ni vi, ne znamo ni otkud je, ni kako je ono postalo, dočim smo za srpsko ime oduvijek znali i Hercegovce seljake ovako pozdravljali: ‘Dobro doš’o Srbu! Kako si Srbu!’ – što će i vama poznato biti“.

    Ovakav poduhvat (pretvaranje Srba u Hrvate) državnih organa Austrougarske i predstavnika Rimokatoličke crkve je Srbima muslimanima u Bosni i Hercegovini izgledao, tada, naivan i bez izgleda za uspeh, pa su se u ovom novinskom članku tome i narugali i poručili katolicima, da su i njihovi preci bili Srbi pravoslavne vere, kao i muhamedancima:

    „Vi ostajete među nama oni stari latini i ništa više, a vi možete razmetati se kako god hoćete. Na pošljetku, znamo mi svoje poreklo, koje većinom, kao i vaše, potiče od pravoslavnih praotaca, a znamo i to da je naš jezik čisto srpski. Hoće li vam ovo biti dosta?“

    Međutim, 20. stoleće nije dalo za pravo ovim čestitim intelektualcima iz srpske muslimanske sredine. U dva svetska rata, vojske Austrougarske, Nemačke i Hrvatske su ubijale sve Srbe (od Istre do Drine) koji nisu želeli da se odreknu pripadnosti srpske nacije, pa su dve grane Srba (katolici i muslimani – u ogromnoj većini) prihvatile nova nametnuta nacionalna imena – hrvatsko i bošnjačko, uz obavezu, da i svoj srpski jezik zovu hrvatskim ili bošnjačkim.

    U ovoj brošuri „Centra za istorijski revizionizam dr Lazo M. Kostić“ – Berlin-Minhen-Beograd, ima još ovakvih iznenađenja, koja otkrivaju strategiju i taktiku kolonijalnog inženjeringa na srpskim zemljama u prošlosti, inženjeringa kojeg se, nažalost, nisu odrekle ni današnje članice Evropske unije i NATO-a. One, i danas, prema Srbima sprovode ono što je davno planirano u Beču, Berlinu, Rimu i Istambulu. Članovi ovog centra su se opredelili, da do kraja razobliče to tursko i zapadnoevropsko pregnuće protiv Srba i ova brošura daje nade da će u tome i uspeti. Posebno zato što je reč o mladim intelektualcima (niko nije stariji od 30. godina) i što ne pripadaju svi srpskoj naciji, nego su među njima i Nemci, i Hrvati, i Italijani, i Mađari, i Rusi…

  4. Велики поздрав и захвалност ауторима поменуте брошуре. предлажем да се њена електронска верзија нађе на свим патриотским сајтовима. Поред ове брошуре, на овим сајтовима, треба објавити све познате текстове на тему: којим језиком говоре у Хрватској и БиХ, којим и чијим писмом се користе хрвати, муслимани и црногорци, ко су и одакле ту хрвати и муслимани у Босни, Далмацији, Славонији, Војводини… Покренута акција на ширењу (забрањене) истине треба да буде брза, масовна, аргументована, трајна и вероватно “агресивна” како би се лакше уништили зидови ћутања и завера.

  5. Nemogu da verujem da je neko prestao da bude Srbin u Makedoniji, i postao Makedonac, tek tako.Isto tako, ne bas bezgresna KPJ, nikada nije ucila Srbe da budu *Amerikanci*,ali, svih, zadnjih 20.godina,izbori govore da ih je neko drugi naucio, upornim i neumornim burgijanjem *kroz YU gvozdenu zavesu*,burgijanje, koje je prisutno i dalje, ali ovog puta ne u YU, nego *u srcu Srbije*…Drzava Srbija, Ustav,vladavina zakona, su garancija ne samo ugrozenog Srpstva,nego svih njenih gradjana, sa skoro 27% posto, nepismenog stanovnistva od 15 pa do *X* godina starosti..koji, nisu pohadjali,ni osnovnu, ni *partijsku* skolu, nego skolu svojih porodica, roditelja..ne postaje se *SRBIN*, cirilicom, ne postaje se PATRIOTA guslama,a, jos manje slavljenjem Arkana i *arkandzija*.A, cuo sam, meni je bilo upuceno 1998.godine, *ko neveruje u boga nije Srbin*, covek koji je negde 1972-1973, dokupio dva razreda osnovne skole, ali nova- stara pravila igre, mu daju *ovlascenje*. Nisu komunisti oterali Dubrovcane,nisu tada ni postojali, Milos Obrenovic, je ko moj kolega *odrezao*, ko nije pravoslavac nije Srbin * i slus*,nesto slicno,je i sa navodno 8.000.000 Srba, potomaka u Turskoj.
    (drustvo *INAT*, srpsko tursko prijateljstvo).

  6. Изражавам своје жаљење што један овакав уман Србин и родољуб има став да је и латиница србско писмо. Подржавам све његове идеје и србистици и ставове о међународној неправди која се чини Србима као народу. Прижељкујем да се на крају две србистичке струје у србској филологији уједине у једну матицу која ће коначно стандардизовати србски језик на подлози екавског изговора и ћирилице као јединог србског писма. Ја поштујем госп. П. Милосављевића, али се усуђујем да га замолим да још једном размисли о чињеници умирања ћирилице и последицама њеног нестанка и да на основу тога прихвати историјску чињеницу и истину да је ћирилица одувек била једино србско изворно писмо. Ћирилица је због свог несхватљивог статуса у србству постала најважнији политички субјекат србског идентитета. Пред том чињеницом сви други разлози за двоазбучност у србском језику губе свој било какав значај!

  7. Smesno je, *uporno odbacivati latinicu*,ne mogu da zamislim, Nikolu Teslu,i ne samo njega, kako svoje radove objavljuje na cirilici, sa klauzulom *da latinica nije srBsko pismo*. Ucenje cirilice, nemoze da iskljuci ucenje, neophodne latinice, koja nije prisutna od 1990.godine,a,morao je da barata sa njom i Vuk i Dositej, i mnogi drugi.A, cirilica je ono sto jeste, i mora da bude obavezno znanje svih skolaraca u Srbiji,skolskih ucila, udzbenika, i zakonom prisutna u drzavnoj upravi i tome slicno.

  8. Svaka Vam čast gospodine Milosavljeviću. Apsolutno ste sve upravu, odnosno sve što ste rekli su naučne činjenice. Ja sam na ovu temu kroz tekstove “Pečata”, u prethodnom periodu napisao niz komentara koji se 100% poklapaju sa ovim činjenicama koje ste u ovom intervjuu iznijeli, pa ne bi da se ponavljam. Imao sam priliku u više navrata slušati Vaše kolege, Miloša Kovačevića i Mihajla Šćepanovića koji su vrsni poznavaoci ove tematike i svakako na istom fonu sa Vama.
    I opet ću ponoviti nešto što svakom Srbinu, pogotovo omladini treba govoriti: “najveće zlo Srbima je nanijelo austrijsko kopile Broz (komunizam) i Vatikan, tj. crvena i crna internacionala”.
    S vjerom u Boga, u bolje sutra, srdačan pozdrav iz slobodarskog Srpskog Sarajeva!

  9. U Hrvatskoj je u sluzbenoj upotrebi srpski jezik – od toga ne treba odstupati. A pismo kojim se pise u Hrvatskoj je latinica – ali, a slova su joj prilagodjena glasovima srpskog jezika. Ona nije prilagodjena hrvatskom jeziku i glasovima hrvatskog jezika (tzv. kajkavskog dijalekta).Ako prihvatimo, da je latanica hrvatsko pismo i da je sluzbeni jezik u Hrvatskoj – hrvatski jezik, onda sva naucna i hrvatska dela pisana latinicom ce Hrvati proglasiti hrvatskom bastinom.

  10. Ispravka – “onda sva naucna i knjizevna dela…” Izvinjavam se.

  11. РЕПУБЛИКА СРПСКА КРАЈИНА – ВЛАДА И СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ
    11080 Земун, Магистратски трг 3 – Србија – Бр. 1417/11 -1. 12. 2011. године
    Тел. 3077-028; [email protected]

    С а о п ш т е њ е
    САМОДБРАНА СРПСКОГ НАРОДА, ЈЕР ГА ДРЖАВА НЕ ШТИТИ – РС КРАЈИНА И КОСОВА И МЕТОХИЈА

    Барикаде на Косову и Метохији су изнуђен корак српског народа. Срби се њима штите од окрутне окупаторске власти – успостављене од НАТО-а 1999. године. А та окупаторска власт је прогнала српску и ромску већину, убила је више од 1000 српских цивила, одузела Србима и Ромима куће, станове, привредна и пољопривредна имања, забранила Србима и Ромима слободу кретања… забрањује повратак српске полиције и војске на Косово и Метохији (иако је то предвиђено Резолуцијом СБ УН – 1244), итд.
    Нажалост, српски државници не подржавају овај отпор српског народа окупатору на српској историјској и етничкој земљи – у Аутономној Покрајини Косову и Метохији.
    Кад је реч о државницима Републике Србије, запањује њихово непознавање прилика из времена разбијања СФР Југославије (1990-1995), па отпор српског народа против хрватског терора у Републици Српској Крајини квалификују као повод за хрватски прогон стотина хиљада Срба из Републике Српске Крајине и Хрватске. Тадашњем покушају српске одбране од хрватског државног терора и злочина, они се ругају и тај отпор зову «балван револуцијом», те уверавају, да је та «балван револуција» довела до трагедија и разбијања Југославије и наводе – да ту грешку Срба Крајишника данас понављају Срби на северу Косова и Метохије. Овако накарадним тумачењем недавне прошлости, огласили су се: Борис Тадић, Вук Драшковић, Чедомир Јовановић, Драган Шутановац и Ненад Чанак.
    Они не схватају, да су Срби у Републици Српској Крајини (1990-1991) били изложени страховитом терору хрватских органа власти: удаљавани су с радних места, пресретале су их групе Хрвата и убијале и премлаћивале на улицама, затварани су, миниране су им куће, станови, привредни објекти и летњиковци. Хрватска је, мимо закона, оснивала паравојне формације, а из полицијиских постаја је отпуштала Србе. Хрватска није поступила по Уставу из 1974, по којем је могла мирно да изиђе из Југославије, него је то чинила насилним путем – терором над Србима и нападима на јединице Југословенске народне армије. У Парламенту је Хрватска прогласила државотворни српски народ за националну мањину. У тим тренуцима, држава Југославија није заштитила угрожени српски народ:
    1. није похапсила руководство Хрватске,
    2. није разоружала хрватске паравојне формације,
    3. није овластила команде ЈНА по гарнизонима, да онемогуће хрватске терористичке нападе на војску и српски народ,
    4. није предузела ништа да онемогући изгон српских породица из кућа и станова у подручјима ван Републике Српске Крајине (у Загребу, Дубровнику, Сплиту, Задру, Осијеку, Сиску…), итд.
    Терор над Србима у РС Крајини и Хрватској су подржавали: Стипе Месић, тадашњи председник Председништва СФР Југославије, премијер Анте Марковић – није дозволио гласање о војном буџету и половина чланова Председништва СФР Југославије. А председник Србије, Слободан Милошевић, прихватио је Венсов план, по којем су у РС Крајину стигле трупе УН, које су помагале хрватску окупацију РС Крајине, као што данас војне снаге КФОР-а и Еулекса помажу окупацију Косова и Метохије.
    Кад је Председништво СФР Југославије одлучило да пошаље (1991) неке јединице ЈНА у РС Крајину, те јединице су већу позорност показивале према угроженом српском народу, него према хрватским паравојним јединицама – мада су оне убијале и војнике ЈНА и српске цивиле.
    Тако, никаква српска «балван револуција» није кривац за грађански рат у СФРЈ, него су кривци тадашњи државници Југославије, јер нису бранили територијални интегритет и правни поредак своје државе. Видимо, да и данашњи државници Србије понављају грешке својих југословенских претходника – Слободана Милошевића, Момира Булатовића, Мила Ђукановића и других.
    Супротно овом несналажењу, српски државници би данас морали да бране територијални интегритет Републике Србије и њен правни поредак. У том смислу, неопходно је да помогну српски отпор окупаторској власти на Косову и Метохију, где би требало да помогну, избор Владе Аутнономне Покрајине Косова и Метохије, чије привремено седиште ће бити у Косовској Митровици, док се не уклони окупаторска администрација Хашима Тачија у Приштини. Наравно, у Владу Аутономне Покрајине Косова и Метохије ће ући и представници националних мањина КиМ: Шиптари, Роми, Турци и други. Све ово је у складу и с унутрашњим и међународним правом, јер је, у том смислу, уследила и одлука Савета безбедности УН у Резолуцији 1244.
    Државници Републике Србије би требало да имају у виду, да су Руска Федерација и Република Кина (сталне чланице СБ), више пута, тражиле примену Резолуције 1244. на Косову и Метохији.

    Милорад Буха, премијер Дипл. инж. Рајко Лежаић, председник Скупштине

  12. Kako je srpski jezik postao i hrvatski!…Nauci je takođe dobro poznato da su čakavski i kajkavski dijalekti nastali na tlu Hrvatske i da oni predstavljaju izvorni hrvatski jezik. Hrvati su se svoga čakavskog i kajkavskog jezika odrekli u prvoj polovini 19. veka i prihvatili su Vukov, srpski, štokavski govor. Tako je srpski jezik postao i hrvatski, zajednički, srpski i hrvatski, srpski ili hrvatski, srpskohrvatski i hrvatskosrpski. Težnja za zajedništvom i zajedničkom državom Srba i Hrvata išla je naruku stvaranju jednog, zajedničkog srpskog i hrvatskog jezika. To se ispoljilo posle 1918. godine, za vreme kraljevine Jugoslavije, i naročito posle 1945. godine, za vreme druge, Titove Jugoslavije, u kojoj je svako bratstvo i svako jedinstvo, pa i ono u jeziku, bilo nešto u što se nije smelo dirati.Sve do sedamdesetih godina XIX veka bilo je više Hrvata koji su govorili nemački ili italijanski nego onih koji su govorili štokavski (srpski), pa ipak nemački i italijanski jezik nisu nazvani hrvatsko-nemačkim i hrvatsko-italijanskim….

    Hrvati svoj autohtoni čakavski nisu preveli u književni (standardni) jezik, nego su oni, zbog širih nacionalnih interesa, prvenstveno zbog pohrvaćenja Srba katolika, a samim tim i pripajanja Hrvatskoj teritorija na kojima su oni živeli, za svoj književni jezik uzeli Vukov srpski novoštokavski književni jezik.Današnji Hrvati su očigledno, potpuno nov, veštački narod, sačinjen od odnarođenih Srba, i imaju veoma malo zajedničkog sa izvornim Hrvatima, zapravo u onoj meri u kojoj danas rođeni čakavci i kajkavci procentualno učestvuju u ukupnom broju hrvatskog stanovništva.Pre ilirskog preporoda srpski, štokavski jezik nije govorio nijedan Hrvat, ali su govorili Srbi katolici. Predvodnici ilirizma iz političkih razloga nisu hteli da taj jezik nazovu srpskim, ali im se činilo neprimerenim da ga predstave kao hrvatski, pa su pribegli neverovatnoj mimikriji predstavljajući se pripadnicima izumrlog balkanskog naroda – Ilirima. Činilo im se zgodnim da pod pojam ilirstva podvedu i Hrvate i Srbe, pretendujući da pre svega definitivno odnarode katoličke Srbe.Vođe ilirskog preporoda su bili uglavnom stranci; glavni akter, Ludvig (“Ljudevit”) Gaj bio je Nemac, rođen u Hrvatskoj sa maternjim jezikom nemačkim (tek mu se otac doselio u Hrvatsku). Gaj potpuno otvoreno 1846. godine govori o onome što je postigao::“Sav svet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još iz daleka nije na um palo ikada potvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; pa se ponosimo i hvalimo Bogu velikom što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo.”…

    Nemački slavista iz prošlog veka Ernest fon Eberg piše da se srpski jezik govori širom Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Slavonije i istočnog dela Hrvatske, dok Rudolf Rost piše da se hrvatski jezik govori samo u zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj županiji i da je mnogo bliži slovenačkom nego srpskom. Slično su mislili Johan Kristijan fon Engel, Ludvig Albreht Eberhardi i Nikola Tomazeo. …https://zlj13051967.wordpress.com/2016/09/17/kako-je-srpski-jezik-postao-i-hrvatski/

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *