Razgovarala Biljana Živković
Inicijator Pokreta za obnovu srbistike, za „Pečat“ govori o rastakanju našeg nacionalnog identiteta, očuvanju jezika i pisma
Od Drugog svetskog rata Srbi su izloženi svojevrsnom i višestrukom genocidu koji ne prestaje, a čije je delovanje i metodologija često najuočljivija u domenu kulture i duhovnog identiteta. To je bio glavni razlog zbog čega je profesor dr Petar Milosavljević, i kod nas i u svetu ugledni i poštovani teoretičar književnosti, filolog i stvaralac, još 1997. godine promovisao Pokret za obnovu srbistike u Prištini. Cilj tog pokreta bio je da se na srpskim univerzitetima mesto serbokroatistike zauzme filološka disciplina (srbistika) koja je postojala u predjugoslovenskom periodu. Na taj način, po mišljenju našeg sagovornika, obnovila bi se srpska filološka tradicija, a naučna disciplina o Srbima ponovo bi se vratila u sistem naučne filologije drugih evropskih naroda.
Šta je za Vas bilo presudno kada ste odlučili da se tako angažovano i predano posvetite pitanjima jezičke i kulturološke ugroženosti Srba?
Više od tri decenije bio sam univerzitetski nastavnik metodologije proučavanja književnosti. Književnost i jezik na kojem je srpska književnost pisana bitno su vezani za nacionalni identitet. Bio sam neko, ko je po predmetu kojim se bavio, prozvan da daje odgovor i na pitanje o ugroženosti srpskog naroda na području njegovog jezika i književnosti. Smatram zato i prirodnim što sam sebi, negde sredinom devedesetih, postavio pitanje: šta to drugi narodi imaju, a Srbi nemaju. I došao do poražavajućeg odgovora: svi drugi narodi imaju konstituisane nacionalne filologije, a Srbi takvu filologiju nemaju. Na mom Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na primer, postoje katedre za anglistiku, germanistiku, romanistiku, slavistiku, slovakistiku, hungarologiju, rumunistiku, rusinistiku. Ali ne i katedra za srbistiku! Umesto Katedre za srbistiku postoje Katedra za srpski jezik i lingvistiku i Katedra za srpsku književnost i jezik. To je surogat onoga pravoga što postoji na drugim katedrama. Srpski jezik i srpska njiževnost na ovom Fakultetu ne izučavaju se međusobno povezano! U osnovi drugačije nego što je sa jezicima i književnostima drugih naroda. Napravio sam analizu nastavnih planova na pojedinim katedrama na mom Fakultetu i ovu analizu objavio u knjizi Srpski filološki program (2000). Na Katedri za anglistiku izraz engleski se javlja u nazivima predmeta 19 puta, na Katedri za slovakistiku izraz slovački se javlja 16 puta. Sasvim je drugačije sa izrazom srpski na Katedri za srpsku književnost i jezik gde se izraz srpski javlja sedam puta ili na Katedri za srpski jezik i lingvistiku gde se izraz srpski javlja samo pet puta. Sa stanovišta stručnjaka za metodologiju smatram da takav odnos u nazivima predmeta prema izrazu srpski ne sme da se dozvoli. Sve to se plasira u naučnoj ustanovi koju finansira naša država, plaća naš narod. Neko očigledno ovde podvaljuje. Naučna disciplina koja se bavi Srbima treba da bude deo filološkog sistema. Pre ove analize, koja je dostavljena Vladi Srbije 1998, moji istomišljenici i ja, promovisali smo 1997. Pokret za obnovu srbistike na Filološkom fakultetu u tada slobodnoj Prištini, gde sam predavao na postdiplomskim studijama. Jedan od glavnih zadataka Pokreta je da se pitanje filologije koja se bavi Srbima postavi i reši na principijelnim osnovama. A rešenje je jednostavno: mesto serbokroatistike, za koju su se Hrvati izborili u periodu jugoslovenstva, pa je prilikom razbijanja Jugoslavije odbacili, treba da zauzme srbistika, filološka disciplina kakva je postojala u predjugoslovenskom periodu. Zadatak obnovljene srbistike jeste da obnovi srpsku filološku tradiciju, i da naučnu disciplinu o Srbima ponovo vrati u sistem naučnih filologija drugih evropskih naroda. Nažalost, delovanje Pokreta i pojedinaca koji ga čine, a koji iza sebe imaju ozbiljne naučne biografije i bibliografije, nailazi na gluve uši. Srbistika se u Srbiji uporno ne institucionalizuje. Za povratak srbistike u život nisu potrebna nikakva dodatna ulaganja. Treba samo nešto da se desi u glavama na odgovornim mestima. To bi, razume se, moralo da dovede do promena u naučnom i obrazovnom sistemu. Ali i u srpskoj nacionalnoj politici!
Pogotovo ukoliko imamo u vidu genocid koji se nad Srbima u Hrvatskoj sprovodi još od Drugog svetskog rata…
Niko ne spori da je planski sprovođen zločin u NDH. Zločine nisu sporili ni rukovodeći ljudi Bakarićeve, a ni današnje Hrvatske. Samo ni onda ni danas nisu učinili da se bar približno popiše broj žrtava genocida. Nove komunističke vlasti su mogle da učine da se svaka žrtva popiše. Ali – nisu! Titova vlast je to radila namerno da bi bio ostavljen prostor nagađanjima. Broz čak nije učinio ono što mu je bila obaveza – da ode Jasenovac! Njegov odnos prema genocidu i žrtvama genocida ni najmanje nije bio čist. Činjenica da optužuju Srbe da su genocidan narod naterale su me da o ovom problemu ozbiljno razmišljam. Bavio sam se dosta slavistikom i srbistikom. Znam kako je srpski narod bio poiman u Evropi početkom 19. veka, a kako se poima danas. Moja saznanja kažu: u početku su za sve evropske narode važila ista pravila. Od pojave Ilirskog pokreta za sve evropske narode važe jedna, a Srbima se nameću druga pravila! U Drugom svetskom ratu od srpskog korpusa, genocidom na tlu NDH, fizički je nestao značajan deo srpskog naroda. On se meri stotinama hiljada ljudi. Tačno se može izračunati koliko je Srba na prostorima NDH i BiH živelo pre i posle rata, koliki je bio i koliki je ostao procenat stanovništva. U godinama postojanja NDH nešto se strašno dešavalo sa našim narodom. Svest o tome dugo je bila potiskivana.
Postoji, ukazujete, planski sprovođena namera brojnog umanjenja srpskog naroda?
Pobednička Brozova politika, dobivši oreol čuvanja bratstva i jedinstva, ali „pravilnog“ rešavanja nacionalnog pitanja, onemogućavala je obezglavljenim Srbima da primete i druge promene koje su dolazile sa uspostavljanjem nove vlasti. Jedna od glavnih bila je da se od korpusa srpskog naroda izuzmu dva njegova značajna dela: stanovnici Crne Gore i Makedonije. U vreme samostalne Crne Gore, pri popisu 1909. oko 96 odsto stanovništva izjasnilo se kao Srbi. Pri popisu 1948. Srba je u CG bilo nešto iznad dva odsto. Ceo jedan deo srpskog naroda, ili jedna srpska etnička grupa, Crnogorci, je nestala! Nešto slično desilo se u Makedoniji. Moji omiljeni pesnici bili su Dis i Nastasijević. Obojica vode poreklo iz Makedonije, potomci su, dakle, srpskog naroda koji je tamo živeo. Ali je i Makedonija, jednim potezom vrha KPJ, prestala da bude srpska na sličan način kao i CG. Srba u Makedoniji je bilo, i prirodno bi bilo, da ih ima i danas. Gde su?
Pokret za obnovu srbistike pokrenuo je „teme 19. veka“, odnosno vreme kada je otpočeo proces „oduzimanja“ delova srpskog naroda i njihovog prelivanja u druge narode.
Hrvatski ideolozi prvo su proglasili da svi južnoslovenski narodi imaju jedan jezik-ilirski. Od te ideje ispalo je da samo Srbi i Hrvati imaju jedan jezik, u stvari onaj koji je Evropa identifikovala kao srpski. Zatim su glavni hrvatski ideolozi Štrosmajer i Jagić proglašavali Srbe i Hrvate jednim narodom kojeg su „podelili“ na osnovu vere na dva naroda. Po toj koncepciji svi koji su govorili srpski, a bili katolici postajali su Hrvati. I to je vodilo drastičnom umanjivanju srpskog korpusa. Tako se desilo da nestanu Srbi rimokatoličke vere i da postanu Hrvati štokavci. Srpski korpus je na taj način umanjen, a hrvatski uvećan. Pavelić i Tito su našli načina da umanjivanje srpskog korpusa sprovedu do još drastičnijih razmera. U drugoj Jugoslaviji išlo se dalje u korišćenju verskih razlika da bi se umanjio srpski korpus. U Titovoj Jugoslaviji postojala je kategorija Neopredeljeni. Ona se odnosila na pripadnike muslimanske verske zajednice koja je govorila istim jezikom kojim su govorili Srbi pravoslavne vere i Srbi rimokatoličke vere. Pošto je takvih bilo mnogo, u Titovo vreme počeo se upotrebljavati izraz muslimani sa velikim M, odnosno muslimani u smislu narodnosti. Tako se praktično desilo da se u Jugoslaviji stvori još jedan narod, Muslimni, a da Srbi muslimanske vere nestanu!
Danas se protura teza da je Republika Srpska „genocidna tvorevina“. A kao ključni argument u tom smislu navodi se slučaj Srebrenice.
Događaji u Srebrenici desili su se u junu 1995. U jesen te godine načinjen je Dejtonski sporazum. Po ovom sporazumu BiH je podeljena na dva entiteta: na Bošnjačko-muslimansku federaciju i na Republiku Srpsku. Priča o RS kao genocidnoj tvorevini nastala je naknadno. Koliko vidim, na prostoru bivše Jugoslavije postoji genocidna tvorevina, ona gde je genocid stvarno počinjen i gde je bitno, genocidom, izmenjena struktura stanovništva. To je Republika Hrvatska. Ona je sve do 1990, po njenom Ustavu, bila država Hrvata i Srba u Hrvatskoj: predstavljala se, dakle, kao dvonacionalna država. U decembru 1990. u Saboru Hrvatska je, protivustavno, preglasavanjem, proglašena jednonacionalnom. Promenom u Ustavu na nelegalan način, Srbi su, pre opaljenog metka, od konstitutivnog naroda, proglašeni za nacionalnu manjinu. A to znači da je, tačno od određenog datuma, ova Republika postala samo država Hrvata i nacionalnih manjina. Čim je to učinjeno, onda je ova država uvela novi ustavni poredak. Po tom poretku odmah su borci za dojučerašnja prava srpskog naroda (nelegalno oduzeta) postali pobunjenici protiv legalnog poretka. Takvim „pobunjenicima“ moglo se prilepiti sve i svašta. Šta se na prostoru Hrvatske stvarno desilo, moći će da se shvati tek kad se porede statistički podaci o strukturi stanovništva ove države. Na osnovu poređenja mora se doći do spoznaje da je u Hrvatskoj čitav jedan konstitutivni narod nestao. Zašto je i kako nestao, to se sve može shvatiti iz reči Franje Tuđmana na Brionima 1995, da će Srbima zadati takve udarce da sa ovih prostora nestanu! Te reči su izgovorene kao deo plana koji je u sudu u Hagu definisan kao zločinačko udruživanje. Ovaj plan se ne može vezati samo za „Oluju“. Pomenutom vojnom operacijom završavalo se ono čime je, od Tuđmana, počelo 1990. u Saboru Hrvatske. Početna je sednica Sabora iz decembra 90-ih; a završna – sednica pred „Oluju“. Političke i vojne operacije na tlu Hrvatske bile su uperene protiv jednog dela našeg naroda, Srba pravoslavne vere, koji je još uvek sačuvao ime i identitet. To je bio onaj deo koji se još nazivao Srbima. Drugi deo srpskog naroda, o kojem se takođe mora govoriti, jesu Srbi katolici. Najveći broj Srba katoličke veroispovesti živeo je u predjugoslovenska i predtitovska vremena na teritoriji koja je kasnije proglašena za Republiku Hrvatsku. Svi oni su kroatizirani. Ništa kao ta činjenica nije toliko optužujuća prema Rimokatoličkoj crkvi. Pošto je kroatizirala sve Srbe katolike, i Srba katolika praktično više nema, postaje jasno da je Rimokatolička crkva izgubila svoj identitet. Za nju se više nikako ne može kazati da je katoličanska (u prevodu, otvorena za sve narode). Prekršila je jedno od glavnih pravila svog delovanja: da može da se bori za svoju veru kod pripadnika svih naroda, ali da ne sme da meša u prekrajanje identiteta postojećih naroda.
Koliko ponašanje ljudi na odgovornim mestima treba da nas brine?
Kao neko ko se decenijama bavio mladima dođe mi da zaplačem nad sudbinom koja se priprema dolazećim generacijama. Novim naraštajima se obećava, koliko vidim, samo hleba i igara. Ali im se ne stvaraju uslovi, kao mladima drugih naroda, da prođu kroz adekvatan obrazovni sistem, da se na sličan način, njihovim obrazovanjem bavi i adekvatna filologija. Ono što treba da im donese i što bi mogla da im znači srbistika niko ne spominje. Zato podsećam na poznati Disov stih: „Budućnosti zatrovaste sve izvore!“ Potrebu da se Srbi okrenu srbistici, jasno je izrazio tek nedavno, u Skupštini Srbije, Milorad Buha, narodni poslanik i predsednik Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, a koji sarađuje sa Pokretom za obnovu srbistike. To je bilo u okviru rasprave o Zakonu o zaštiti nacionalnog blaga. Buha je govorio u ime Srba sa teritorije današnje Hrvatske, dakle, u ime onog dela srpskog naroda koji je svetu dao Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu, Milutina Milankovića, dubrovačku književnost… Apelovao je da se i taj deo doprinosa Srba na teritoriji današnje Hrvatske zaštiti. Verujem da je time u Skupštini najavljeno neko novo proleće.
Danas se Srbima nameće genocid!
Mene, kao Srbina, pogađaju iskazi da su Srbi genocidan narod. Od onoga što se desilo u Srebrenici prošlo je 16 godina. Ne samo da se stvari nisu razbistrile, nego su se još više zamutile. Istorija kaže i da je Ruzvelt znao za predstojeći japanski napad na Perl Harbur, ali da nije hteo da ga spreči. Postupio je tako zato što je, tek na osnovu ovog očiglednog zločina, uspeo da pridobije američko javno mnjenje za ulazak SAD u rat. Iz sličnih razloga je Tito, u bici na Sutjesci, praktično žrtvovao pola svoje vojske u borbi sa Nemcima da bi dočekao englesku vojnu misiju. Od nje je očekivao da će zapadnim saveznicima javiti da se partizani, a ne četnici, bore sa Nemcima. Hiljade života podredio je izveštaju engleske vojne misije. To je bilo dovoljno da se napravi ratni preokret – Englezi su se od podrške četnicima okrenuli partizanima. Na sličnoj osnovi treba razumeti kako je došlo do pokolja civila u Ulici Vase Miskina i na pijaci u Markalama. Zločin je očigledno postojao. Pitanje je samo koje za zločin okrivljen! Neki izveštaji međunarodnih vojnih stručnjaka ukazivali su da je za zločine kriva muslimanska strana. Ali je bilo i onih koji su okrivljavali srpsku stranu. Posledice počinjenih zločina i optužbi su bile takve da se zapadni svet okrenuo protiv Srba. U kontekstu takvih poteza treba sagledavati i slučaj Srebrenice. Postoje osvetljenja (da navedemo Eda Harimana) da je Klinton obećavao Aliji Izetbegoviću intervenciju protiv Srba ako se desi da bude pobijeno bar 5.000 muslimana. Znamo da je taj uslov bio ispunjen. Ne znamo samo dovoljno o tehnici kako je to učinjeno. Opet je cilj bio da se, kao u slučaju pokolja u ulici Vase Miskina, Markale, Račak, optuži srpska strana. U Potočarima blizu Srebrenice postoji ogromno groblje muslimana. Njima se svake godine 11. jula odaju posmrtne počasti na kojima učestvuje više predstavnika raznih država. Nažalost, u susedstvu Potočara, u selima oko Srebrenice postoje grobovi od preko 3.500 pravoslavnih Srba, nedužnih žena, dece, staraca, sve su ih prethodnih godina potukle muslimanske jedinice. Ali sud u Hagu nije našao dokaze da te užasne zločine sankcioniše! Kad se te činjenice imaju u vidu, ne može se izbeći zaključak da sud u Hagu sudi selektivno i navijački. Usuđujem se da sa svoje strane osudim takvo ponašanje. Najmanje što mogu da kažem jeste da je ono neljudsko. Ljudsko bi bilo ono koje bi imalo jednak odnos prema zločinima. Zato otvoreno sumnjam u ovaj sud. Nažalost, njegovo ponašanje svedoči o velikom porazu međunarodnog prava. Smatram zato da sve njegove presude treba podvrći preispitivanju. Da bi nesumnjivi zločin bio tretiran kao genocid trebalo bi da ima karakteristike ovog zločina. A kod Srebrenice se očigledno sve „kocke ne slažu“. Čuo sam da je povodom ovog slučaja Čomski rekao: „Ako je to genocid, onda definiciju genocida treba menjati“. Nažalost, političke igre se nastavljaju, makar stradalo i Međunarodno pravo.
Islamska deklaracija Alije Izetbegovića (1972), politički je dokument koji nosi ideju islamske i unitarne Bosne i kažete da je koren rata u BiH!
Ta ideja u osnovi poriče pravo na opstanak pripadnicima drugih dveju velikih verskih zajednica u BiH, pravoslavnoj i katoličkoj. Strašila bi me, isto tako, i neka deklaracija po kojoj cela Bosna treba da se učini katoličkom, ili cela – pravoslavnom. Evropa bi bolje shvatila ovaj strah ako bi se pojavila slična deklaracija o katoličkoj Nemačkoj ili o protestantskoj Mađarskoj. Može se pretpostaviti da bi takve deklaracije morale da izazovu snažne reakcije kod predstavnika drugih verskih zajednica u tim državama. Ono što se u BiH dešavalo krajem 20. veka, na temelju Islamske deklaracije, podseća na ono što se u Francuskoj dešavalo kada su katolici izvršili pokolj protestanata. Nažalost, na našim terenima se to dešava danas. Sa idejom o uspostavljanju islamske države, druge verske zajednice morale su da vode računa o svom fizičkom opstanku. U Sarajevu i Tuzli, u koloni, u ime te ideje, pobijeni su vojnici regularne vojske države Jugoslavije koja je još postojala. Nešto se bitno u vezi sa idejom o novoj državi desilo kad je oko 150.000 pravoslavaca preko noći moralo da napusti Sarajevo. To se sve zbilo pre nego što je rat počeo. Ući u korene ratnih zbivanja, znači ući u uzroke. A uzroci sežu do Islamske deklaracije, ali i dalje. Meni je ta deklaracija strašnija od bilo čega što će se u BiH posle toga desiti. Jer ona je neodvojiva od kasnijih događanja. Primenite Alijine ideje iz Islamske deklaracije na druge evropske zemlje pa ćete dobiti svuda rusvaj, kao i u BiH!
Kakav je bio odnos Srba prema verama u prošlosti?
Živimo na prostoru gde su, pogotovo, u jugoslovenskom periodu, vladajuće ideje bile da se narodi ne identifikuju i dele po jeziku, već po religijama. Ideje potiču od Štrosmajera i Jagića, ideologa jugoslovenstva. Ta ideologija naređuje: Srba ne može da bude ni katolika, ni muslimana! Po njoj Srbi mogu da budu samo pravoslavci. Takve ideje u istoriji Srbima nisu bile svojstvene. Otac Svetog Save, Stefan Nemanja prvo je kršten u katoličkoj crkvi. Ako bi se sada vladajuće ideje iz jugoslovenskog perioda i na ovaj slučaj dosledno primenjivale, ispalo bi da Nemanja prvo nije bio Srbin, pa je tek krštenjem u Petrovoj crkvi u Novom Pazaru postao Srbin. Zna se da je Sveti Sava, nad moštima svoga oca, mirio zavađenu braću, jednog pravoslavca, Stefana, i drugog Vukana, iza kojeg je nesumnjivo stajala Rimokatolička crkva i papa. Besmislica bi bila tvrditi da je samo jedan od njegove rođene braće bio Srbin kao i on, a da je drugi bio Hrvat. Ideje da se narodi razlikuju i identifikuju na osnovu vere, a ne na osnovu jezika, nisu ugrađene u temelje nijedne od tri pomenute svetske crkve.
Da li postoje Srbi musimanske veroispovesti?
Slušao sam na televiziji muftiju beogradskog Muhameda Jusufspahića. Koliko sam shvatio i on je govorio da u Srbiji mora da ima Srba muslimana. Verujem da je i taj stav u skladu sa kanonom mislimanske vere. Od toga kanona svakako odudara stav muslimanskog velikodostojnika Muamera Zukorlića iz Novog Pazara da u Srbiji muslimani jesu, odnosno moraju da budu, Bošnjaci. Što u konzistentnoj terminologiji ovog stava znači da su neki drugi narod. Takvo shvatanje podrazumeva stav da Srba muslimanske veroispovesti ne može da bude. Ovo pitanje je krupno pa mu treba razjašnjenje. Univerzalno je ljudsko pravo da se, u nacionalnom pogledu, svako slobodno izjašnjava. Ali se u Srbiji, isto tako moraju poštovati i drugi univerzalni principi koji se tiču vere. Svi muslimani na svetu, razume se, nisu Srbi. Ali bi bilo prirodno da budu objektivno Srbi bar oni muslimani koji govore istim jezikom kao i pravoslavci. A da li ima muslimana po veri koji govore istim jezikom kao i njihove komšije pravoslavne vere to se može proveriti svakodnevno. Ako bi pred muslimanskim ljudima celog sveta i mi Srbi trebalo da polažemo račune, čini i se da bismo mirne duše mogli da kažemo da su bar neki od Srba po osećanju, a koji su rođeni kao muslimani, u oblasti književnosti i filma ostvarili svetske vrhunce. Mislim pri tome na Mešu Selimovića i Emira Kusturicu. Ne govorim sada samo svoj stav. Prema obojici se odnosimo kao ponosu srpskog naroda.
Može li se isto tako govoriti i o Srbima rimokatoličke vere?
Bilo bi prirodno da se u Srbiji govori i o Srbima rimokatoličke vere, sugrađanima i istojezičnicima sa nama pravoslavcima. Nisam čuo da li se i kako o tome krupnom pitanju izjašnjava Stanislav Hočevar, beogradski katolički nadbiskup. Ali to je problem o kojem se javno i principijelno mora govoriti. Ako Srba rimokatoličke vere nema, treba pitati zašto ih nema, kad svi znamo da ih je u prošlosti bilo! Opet da podsetim na jednu bitnu činjenicu koja se stalno gura pod tepih. Srbi rimokatoličke vere su u prošlosti zadobili jednu od najviših titula u Rimokatoličkoj hijerarhiji, titulu Primasa srpskog, odnosno Primasa Srbije. Gde su? Jedan od najvećih srpskih pisaca svih vremena, jedini Srbin Nobelovac, Ivo Andrić, bio je i umro kao rimokatolik. Ali se izjasnio da je Srbin! U duhu vladajuće doktrine u jugoslovenskom periodu da su Srbi i Hrvati po jeziku jedan narod, ali da se ipak dele po veri na katoličke Hrvate i prvoslavne Srbe, bilo je mnogo rimokatolika srpskog jezika, koji su se „opredelili” kao Hrvati. Vršene su presije i na Andrića. Ali je Andrić odoleo. Poznato je da su slični pritisci vršeni i na Selimovića i na Kusturicu. Odolela je u svim ovim slučajevima veličina tih ljudi. Ima nešto što oni nisu mogli da biraju. Nisu birali maternji jezik, glavno mleko koje ih je odgojilo.
O verskom pitanju Pokret za obnovu srbistike ima jasan stav.
To je, u suštini, vukovski stav o multikonfensionalnosti srpskog naroda. Konzekvence toga stava su da se i Srbi kao celina, a pogotovo oni koji hoće da budu državnici ili putevoditelji Srba, moraju ponašati kao i državnici drugih naroda. A to znači: moraju prvo da uđu u uzroke velike srpske tragedije. To praktično znači da srpski državnici moraju da počnu da misle otkuda se desilo da su među Srbima zavladale nakaradne ideje i kako da ih otklone. Nacionalno i versko pitanje treba odvajati. O tome je najjasniji stav imao Ivan Stojanović, vođa Srba katolika u Dubrovniku (1829-1900). On je javno i govorio i pisao: „Meni moja katolička vera ne brani da budem Srbin“.Čuo sam mnogo puta od nekih da Vuk nosi istorijsku krivicu zato što nas je pomešao sa Hrvatima.To je izmišljotina bez osnova. Naročito je velika izmišljotina da je bečki Književni dogovor bio dogovor Srba i Hrvata o zajedničkom jeziku. Tako ne piše ni u tekstu Dogovora. Najmanje ima osnova da se tvrdi da je Vuk, i to baš na ovom Dogovoru, „predao Hrvatima srpski jezik“, ili da je potpisao stav da su Srbi i Hrvati jedan narod. Postoji tekst Dogovora pa se sve ove tvrdnje mogu proveriti.
Postoje li razlike između srpskog i hrvatskog jezika?
U godinama kada je proglašavan kraj Jugoslavije, proglašen je i kraj srpskohrvatskog jezika. I u tome je prednjačila hrvatska strana. Desilo se u to vreme da imam na seminarskom času referat o pesmi Tina Ujevića Svakidašnja jadikovka. Studenti su me pitali, kakva je razlika između srpskog i hrvatskog jezika? Doneo sam im Antlogiju hrvatske poezije Vlatka Pavletića i pročitao Tinovu pesmu Oproštaj, onu koja je uklesana na spomeniku Marka Marulića u Splitu. Ona je u čast ovoga čakavca ispisana na čakavskom. Bila je to očigledna lekcija da je jezik čakavski drugačiji od jezika na kojem je napisana Svakidašnja jadikovka. Ova čuvena Tinova pesma napisana je srpskim jezikom. Pesma ima ukupno 62 stiha. U ekavskoj i ijekavskoj varijanti očigledno postoje razlike. U celoj pesmi ove se razlike pokazuju u 16 slučajeva. One su tipa zvezda-zvijezda, igde-igdje. Da li su u pitanju dva jezika?- pitam studente. Vide studenti da nije, pa to jasno kažu. Potom sam čitao studentima pesmu Miroslava Krleže iz Balade Petrice Kerempuha. Pitam studente: da li je to naš jezik? Odgovor je jasan: Nije. Čitam Krležinu pesmu na štokavskom. Je li to naš jezik? Odgovor je: jeste! Dakle, kad Krleža, rođeni kajkavac, piše kajkavski, dobija se kao rezultat Balade Petrice Kerempuha. Kad piše jezikom svoje supruge Ljeposave Kangrga, rođene Srpkinje, glumice poznate pod imenom Bela Krleža, dobija kao rezultat Glembajeve i Povratak Filipa Latinovića. To su najočigledniji dokazi da postoje stvarne i jasne razlike između srpskog i hrvatskog jezika. A takve dokaze nalazimo i u delu Krleže. On, međutim, nije hteo da prizna da se njegov jezik i jezik njegove supruge Ljeposave razlikuju. Poznata je njegova izjava, posle Deklaracije o hrvatskom jeziku (1967) da je on svoj jezik oduvek nazivao hrvatski kao što su ga srpski pisci nazivali srpski. Krleža zaista jeste srpski jezik, onaj kojim je pisao Glembajeve, nazivao hrvatskim. Ali je činjenica da niko od Srba njegov kajkavski nije nazivao srpskim.
U čemu je suština Novosadskog dogovora?
Dogovor obavljen 1954. u zgradi u zgradi Pokrjinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine imao je svrhu da se prikladno upakovanim političkim diktatom, srpska strana natera da prihvati stav da treba upotrebljavati dvonacionalne nazive za jedan te isti jezik. Nikakvog čakavskog i kajkavskog se taj dogovor nije ticao. Njegova svrha je bila da srpski jezik, i institucionalno, proglasi zajedničkim jezikom Srba i Hrvata, i da se za njega usvoji dvočlani naziv srpskohrvatski/hrvatskosrpski. I dalje-da se srpski jezik podeli na dve varijante, istočnu i zapadnu, ekavsku i ijekavsku, srpsku i hrvatsku. Sve to što je činjeno nema veze sa naukom, ali ima veze sa političkom prisilom, i sa zlupotrebom nauke u političke svrhe! Pao je Titov sistem. Sada bar neki naučnici među Srbima, oni koji su lično slobodni, koriste priliku da se bave svojom strukom. Ne treba mnogo znati o svim detaljima konkretnih okolnosti, da bi se shvatilo da se sa našim jezikom desilo i dešava nešto neregularno i patološko. Bilo kakav dvonacionalni naziv za isti jezik je konstrukcija. Da je po sredi konstrukcija, to vidimo po tome što ne možete da navedete da igde još postoji dvonacionalno ime za jedan isti jezik. Svaki jezik ima jedno nacionalno ime. Engleski je engleski, svejedno da li ga govore Englezi, Amerikanci, Kanađani, Španci ili Irci. Slična situacija je sa španskim, francuskim, ruskim. Na području bivše Jugoslavije situacija sa razbijanjem jezičkog identitea srpskog jezika je jednostavno eskalirala. Kad može jedan isti jezik da dobije dvonacionalno ime, može da dobije i tronacionalno, ali i četvoronacionalno pa i petonacionalno (srpski, hrvatski, bošnjački, crnogorski, bunjevački).
Kad je razbijena Jugoslavija zašto ništa nije učinjeno da se odnos prema srpskom jeziku vrati u normalno stanje?
Bila je prilika, posle razbijanja Jugoslavije, da se obave važni filološki poslovi: da se anulira Novosadski dogovor (koga se odrekla Matica hrvatska još 1971) i da se Srbi vrate rešenjima svojih institucija, Matici i Akademiji, iz predjugoslovenskog, ili predtitovskog perioda. U ta rešenja spada i naziv i koncepcija i identitet jezika. Spada i nastavak započetih poslova na kapitalnim izdanjima kao što je Rečnik srpskog književnog i narodnog jezika, na kojem se u Srpskoj kraljevskoj akademiji počelo raditi od 1893. pa radilo sve do 1953. Međutim, u ovim institucijama, i posle razbijanja Jugoslavije, ostale su prethodno instalirane snage koje nisu dozvoljavale takvu obnovu. U glavnom projektu SANU, u Akademijinom Rečniku, zadržan je dvonacionalni naziv koji je ovom delu nametnut u skladu sa politikom hrvatske filologije osnažene Novosadskim dogovorom. A obrazloženje za takvo rešenje je nađeno u činjenici da u ovom rečniku ima leksičkih elemenata uzetih od hrvatskih pisaca. Ni ovoga puta Srbima, i to u njihovoj glavnoj instituciji, nije dozvoljeno da se ponašaju kao drugi narodi, da imaju svoj jezik. To je bilo moguće sprovoditi u Akademiji jer su u drugoj Jugoslaviji, među njenim članovima birani filolozi koji će sprovoditi politiku suprotnu interesima i nauke, i Akademije, i srpskog naroda.
U SANU-u, ističete, sada važi stav o tome da se na ovim prostorima govori srpski, hrvatski, bošnjački.
„Predložiću političarima da se naš jezik preimenuje u bošnjačko-hrvatsko-srpski,” javno je u NIN-u 5. maja 2007, predložio predsednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika. Prevedeno na onaj srpski jezik koji ceo svet razume, Srbima je poručeno da oni svoj samostalni jezik nemaju! Takođe im je jasno poručeno da se Srbi ne tretiraju kao drugi narodi, niti se njihov jezik tretira kao drugi jezici. Ne treba se čuditi što se u Hagu sudi po dvojnim standardima. To se odmah vidi po nazivima jezika koji se u ovom sudu upotrebljavaju. Samo se našem jeziku daje tronacionalno ime (behaes jezik-bosansko-hrvatsko-srpski). Mnogi Srbi na odgovornim mestima nisu shvatili da nam se, po istoj logici, dvojni standardi plasiraju i u SANU, najvišoj srpskoj naučnoj instituciji. Po prirodi svoje profesije bavim se korespondencijama među činjenicama. Zato i postavljam ovakva pitanja: da li se još neko u svetu ovako odnosi prema svom jeziku? Odgovor je: Niko. Da li se Srpska akademija u predtitovsko vreme ovako odnosila prema istom jeziku? Zna se: nije! Da li Vukova zadužbina sledi Vukove stavove? Ne sledi! Usuđujem se da postavim pitanje: šta mi Srbi možemo da očekujemo od ovakvih nacionalnih institucija? Možemo da očekujemo samo nova i nova stradanja. Šta treba da učinimo da se spasemo? Treba da se potrudimo da se ne sprdamo sa naukom i naučnim rezultatima, da ne mislimo da ćemo ikoga prevariti ako Vuku podmećemo stavove koje nije imao.
Kad je Hrvatska, kod UNESKA, registrovala latinicu kao hrvatsko pismo, mnogi među Srbima reagovali su tako što su rekli: nama još ostaje samo ćirilica.
U knjizi Srpska pisma pokazao sam kako izgleda latinica koju su stvorili Hrvati; preciznije kako izgleda latinica koju je stvorio Gaj za hrvatski jezik (gajica). Niko nema protiv toga da Hrvati registruju kao hrvatsko latiničko pismo ono koje su sami stvorili. Ali treba da imamo protiv toga da registruju latinicu u Vukovoj i Daničićevoj varijanti kao hrvatsko pismo. To je krivotvorenje! Sada se u srpskoj javnosti javljaju prostesti što je Hrvatska kod UNESKA registrovala latinicu i ojkaču kao hrvatsku vrednost. Moraće se u paketu postaviti pitanje šta je čije. Moj stav je da nacionalne vrednosti treba čuvati i braniti kao celinu, a ne da samo neke vrednosti. Niko, takođe, ne može da bude protiv toga da se registruje bilo gde jezik etničkih Hrvata, odnosno da se kao hrvatski jezik registruje onaj jezik koji su Hrvati sami stvorili. Ali treba da imamo protiv toga da se srpski jezik registruje kao hrvatski. Verovatno da niko na svetu nije nastojao da neku od standardizacija engleskog proglasi posebnim jezikom. Zna se, na primer, da se engleski engleski i američki engleski razlikuju. Ali i da je to, ipak, engleski. Nije sporno da su zagrebački filolozi na svoj način standardizovali srpski jezik. Ali mu nisu promenili identitet. On je ostao srpski!
Srbistika, sticajem istorijskih promena, dobija mesto koje joj pripada.
To se dešava skoro vek posle suverene vladavine ideje jugoslovenstva i serbokroatistike. Ovu šansu su Srbima izborile one snage iz Hrvatske koje su uspešno sasekle granu na kojoj su više o jednog veka sedele. Upropašćene srpske institucije nisu videle da u zlu koje je zadesilo postoji i nešto dobro: mogle su da se vrate svojoj tradiciji. Tu šansu nisu iskoristile. Jer je elita u njima temeljno priremana da sledi tuđi program. Sećam se jednog mesta iz knjige Olge Luković Pjanović Srpski narod najstariji. Autorica zamišlja u budućnosti Srpsku akademiju nauka i u njoj puno mladih ljudi koji će raditi na programu sličnom njenom. Takav stav je i meni blizak. I sam očekujem da će se naći mladi ljudi koji će nastaviti neke poslove koje smo mi započeli. I da će stvarajući, čuvati i na najbolji način afirmisati srbistiku. Da će se jednog dana izboriti za Institut srpskog naroda.
_________
Vukov tekst „Srbi svi i svuda“
Kad je u pitanju ovaj Vukov tekst, treba imati u vidu da je on izazivao negativna reagovanja. Išlo se dotle da je on tretiran i kao „šovinistički“. U mojoj hrestomatiji Srbi i njihov jezik (1997, 2002) preneto je Vukovo reagovanje na ove primedbe u kratkom tekstu pod naslovom Očitovanje. Vuk je davao objašnjenje, ali se svog principijelnog stava nije odricao. Ponovio je :da su Srbi samo oni koji govore srpskijem jezikom, bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja, a za Čakavce i Kekakvce nijesam kazao da su Srbi!” Vuk je srpski jezik identifikovao kao štokavski dijalekat, a za one koji tim jezikom govore rekao je da su Srbi, svejedno koje vere bili i u kojim zemljama živeli. Jasno je zašto su negativne reakcije na ovako principijelne stavove dolazile sa hrvatske strane, jer nisu bili saglasni sa Štrosmajerom i Jagićem.
_________
Sve počinje od jezika!
Jagić se dovijao tako što je govorio o Hrvato-Srbima kao jednom narodu, jer drugačije izgleda kad se kaže da su Hrvato-Srbi stvorili srspkohrvatski (hrvatski ili srpski) jezik, nego da su isti jezik stvorila dva naroda. Trebalo je mnogo lukavstva da se proture neprihvatljive ideje. Kraljevina SHS, po sličnom postupku, bila je definisana kao država „jednog troimenog i troplemenog naroda“ pa je jezik dobio tronacionalno ime: srpskohrvatskoslovenački. To je u prvoj Jugoslaviji, stvorenoj na Štrosmajerovoj ideji jugoslovenstva, po držanom Ustavu iz 1921. i 1931. bio zvanični naziv jezika. A na Novosadskom dogovoru zvanično je nametnuto dvonacionalno ime. Primena dvojnih standarda dešavala nam se, izgleda, najpre u odnosu prema jeziku. A kad pristanemo da budemo tretirani mimo standarda, zna se šta sleduje!
Пуна подршка професору Милосављевићу! Потребна је обнова Катедре за Србистику!
Потребна је обнова Србског језика, са словенским наслеђем, на савремен начин!
Тачно је то да су највећи кочничари управо у САНУ, југоносталгичари, они су највећи саботери у обнови катедре за Србистику!
Професор је у свему у праву сем у залагању за два писма у српском језику. Кад је реч о томе, не присећа се да се позове на стандарде у практично свим другим језицима, као за друга питања.
Жалосно је што је овај текст објављен на латиници. У чему је онда разлика у деловању САНУ, Вукове задужбине и овог сајта. Они јесу идеолошки југословени и даље, али бар користе ћирилицу.
„Odakle Hrvati u Hercegovini“
„Centar za istorijski revizonizam dr Lazo M. Kostić“, Berlin-Minhen-Beograd“ izdao je knjigu u kojoj na naučni način govori o dosadašnjim istorijskim podvalama, pokrštavanju i programu istrebljenja Srba u Hercegovini
Piše: Slobodan Jarčević
Prvi korak značajnog projekta
Sadržaj istorijskog dela „Odakle Hrvati u Hercegovini“ obavezan je (kao značajna tema) za srpske države, srpske akademije nauka, srpske univerzitete i srpske istorijske institute, ali ovo delo ne ugleda svetlo dana angažovanjem: ni srpskih država, ni srpskih akademija nauka, ni srpskih univerziteta, ni srpskih istorijskih instituta. Ničim ne pomogoše izdavanje ovog (po obimu) malog, ali vrednog dela – sa samo 96. strana džepnog formata. Autori ga zovu brošurom, ali i vesnikom novog izdanja, koje će, kako najavljuju, zaslužiti da se zove knjigom – a ja smatram ozbiljnom naučnom knjigom.
Na stranicama ovog dela, što je neuobičajeno, nema imena autora, nego je obeležen samo izdavač: „Centar za istorijski revizionizam dr Lazo M. Kostić“ u Berlinu-Minhenu-Beogradu. Kad se ima u vidu čest nemar srpskih zvaničnih državnika i intelektualaca prema srpskoj kulturnoj baštini i srpskim nacionalnim interesima, onda se nameće jednostavan zaključak – da su ovu brošuru izdali samonikli Srbi; oni koji se pojavljuju kad god zakažu državne ustanove. Zato, ovaj centar nosi ime čestitog patriote, dr Laze M. Kostića, koji je u inostranstvu štampao desetine istorijskih dela o srpskoj prošlosti i o asimilaciji Srba u druge nacije, a država Jugoslavija (posle 1945) nije dozvoljavala pisanje o tome.
Autori ne svedoče, da je i danas u Srbiji zabranjeno pisanje o prikrivenoj istini iz srpske istorije, ali napominju da se objavljivanje te istine ometa na druge načine – sadržaji ovakvih dela ne nalaze mesta u školskim i univerzitetskim knjigama, a redakcije medija, u ogromnom broju, ne ustupaju prostor i vreme za njihovo predstavljanje. Dalje, oni napominju, da je Narodna biblioteka u Beogradu već godinama zatvorena i da nisu mogli pribaviti potrebne podatke za svoje delo, nego su to činili u arhivama i bibliotekama u Berlinu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Minhenu…
Uz ovakvu napomenu o nebrizi države za otkrivanjem istine i za uklanjanjem falsifikata iz srpske istorije, autori nagoveštavaju, da će se tome temeljno posvetiti, a ovo delo je („Odakle Hrvati u Hercegovini“) samo njihov prvi korak.
Antisrpstvo Evrope prepoznato u 19. stoleću
U dvadesetom stoleću je i previše mučnih svedočanstava o antisrpstvu zapadnoevropskih država. Austrougarska i Nemačka su u Prvom svetskom ratu otvorile 300 koncentracionih logora smrti za Srbe pravoslavne vere, o kojima je podatke ubeležio u „Crnoj knjizi“ jugoslovenski istoričar dr Vladimir Ćorović, žaleći što precizno nije utvrđen broj umorenih Srba u njima – i to Srba iz svih srpskih krajeva, ne samo iz Kraljevine Srbije. Ostalo se samo na proceni, da je – od gladi, bolesti i nehigijenskih uslova (od 1914. do 1918) u ovim logorima umrlo između 300 i 600.000 pravoslavnih Srba, uključujući i decu najmlađeg uzrasta.
Istrebljenje pravoslavnih Srba je umnoženo u Drugom svetskom ratu, što su organizovale i sprovodile Nemačka, Italija i Mađarska, uz angažovanje protiv Srba i balkanskih država – Bugarske i Albanije. Najmučniji deo ovog plana je u činjenici, da su Nemačka i Italija 1941. osnovale u Jugoslaviji i hrvatsku državu, u kojoj su zadužile Hrvate i islamizirane i pokatoličene Srbe, da završe plan iz Prvog svetskog rata – potpuno biološko istrebljenje Srba pravoslavne vere. U tu svrhu, u Hrvatskoj su 1941. podignuti mnogi koncentracioni logori smrti: Jasenovac, Sajmište na Novom Beogradu, dečiji logor u Jastrebarskom, logor na ostrvu Rabu, u Sisku i na drugim mestima, gde je do 1945. istrebljenjo više od milion pravoslavnih Srba, uz desetine hiljada Jevreja i Roma. Posebna surovost ustaša pokazala se upravo u Hercegovini a Prebilovci su u užasnom sećanju svih Srba pa i onih koji i nisu iz tih krajeva.
Selo Prebilovci, veliki stradalnik u Drugom svetskom ratu, i u najnovijem pohodu Hrvata
na Srbe 90-tih nije pošteđeno – obnovljena je tek po koja kuća, ali selo je u suštini pusto
Iako su u dva svetska rata protiv pravoslavinih Srba bile samo pojedine države Zapadne Evrope (Nemačka, Austrija, Italija, Mađarska…), krajem dvadesetog stoleća, nad pravoslavnim Srbima u Jugoslaviji organizuju i sprovode zločin genocida zapadnoevropske države, Amerika i Turska – sve članice Evropske zajednice i sve članice NATO-a. One su, pomoću Hrvata i muslimana u Bosni i Herceogivni, prognale oko 800.000 pravoslavnih Srba iz Republike Srpske Krajine i Hrvatske, kao i okupirale u Srbiji Autonomnu Pokrajinu Kosovo i Metohiju, organizujući u njoj kolonijalnu administraciju – sastavljenu od pripadnika šiptarske nacije, čije porodice je Zapadna Evropa preselila iz Albanije u Srbiju u Prvom i Drugom svetskom ratu. To je bio nastavak progona Srba sa Kosova i Metohije i dovođenje Šiptara, što su činili i Turci nekoliko stotina godina.
Ovakve zločinačke namere Vatikana, zapadnoevropskih država, Amerike i Turske protiv pravoslavnih Srba, uneli su u svoju knjigu „Odakle Hrvati u Hercegovini“ članovi „Centra za istorijski revizionizam dr Laza M. Kostić“ u Berlinu-Minhenu-Beogradu. U grupu nečasnih država Zapada, ubrajamo i Vatikan (Svetu Stolicu), jer su hramovi Rimokatoličke crkve najprilježnije (stolećima) činili sve, da pokatoliče što više pravoslavnih Srba – da ih prevedu u hrvatsku naciju i da ih iskoriste za biološko istrebljenje i progon preostalih Srba.
S druge strane, Turska je islamizirala Srbe i koristila ih u ratovima protiv pravoslavnih Srba. Te islamizirane Srbe je Austrija pokušala prevesti u hrvatsku naciju, ali nije uspela. Onda su Austrija i druge zapadnoevropske države, zajedno s Vatikanom, te islamizirane Srbe proglasile novom nacijom – bosanskom. Ime srpskog zavičaja – Bosna, poslužila je kao ime veštačke (nesrpske) nacije.
Te austrijske (zapadnoevropske) planove su uočili srpski intelektualci krajem 19. stoleća i o tome su pisali u tadašnjim srpskim novinama u Austrougarskoj. Mnogi od njih su javno negodovali zbog tako nehumane (kolonijalne) politike prema srpskoj naciji. Činili su to jednako i Srbi katolici, i Srbi muslimani i Srbi pravoslavni, jer posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878. godine), Beč i Vatikan više nisu krili nameru da Srbe prevedu u hrvatsku naciju – i u Bosni i Hercegovini, i u Dalmaciji, i u Krajini. Protiv preimenovanja muslimanskih Srba u Hrvate, javila se grupa muslimana u Mostaru i u zadarskom „Srpskom listu“, 19. februara 1887. godine, objavili su oštar članak protiv austrijskih i vatikanskih propagatora hrvatstva na srpskim zemljama:
„Što se tog novog vašeg hrvatskog imena, za koje se do okupacije ovđe nikad čulo nije, očitujemo mi – da ga mi, kao ni vi, ne znamo ni otkud je, ni kako je ono postalo, dočim smo za srpsko ime oduvijek znali i Hercegovce seljake ovako pozdravljali: ‘Dobro doš’o Srbu! Kako si Srbu!’ – što će i vama poznato biti“.
Ovakav poduhvat (pretvaranje Srba u Hrvate) državnih organa Austrougarske i predstavnika Rimokatoličke crkve je Srbima muslimanima u Bosni i Hercegovini izgledao, tada, naivan i bez izgleda za uspeh, pa su se u ovom novinskom članku tome i narugali i poručili katolicima, da su i njihovi preci bili Srbi pravoslavne vere, kao i muhamedancima:
„Vi ostajete među nama oni stari latini i ništa više, a vi možete razmetati se kako god hoćete. Na pošljetku, znamo mi svoje poreklo, koje većinom, kao i vaše, potiče od pravoslavnih praotaca, a znamo i to da je naš jezik čisto srpski. Hoće li vam ovo biti dosta?“
Međutim, 20. stoleće nije dalo za pravo ovim čestitim intelektualcima iz srpske muslimanske sredine. U dva svetska rata, vojske Austrougarske, Nemačke i Hrvatske su ubijale sve Srbe (od Istre do Drine) koji nisu želeli da se odreknu pripadnosti srpske nacije, pa su dve grane Srba (katolici i muslimani – u ogromnoj većini) prihvatile nova nametnuta nacionalna imena – hrvatsko i bošnjačko, uz obavezu, da i svoj srpski jezik zovu hrvatskim ili bošnjačkim.
U ovoj brošuri „Centra za istorijski revizionizam dr Lazo M. Kostić“ – Berlin-Minhen-Beograd, ima još ovakvih iznenađenja, koja otkrivaju strategiju i taktiku kolonijalnog inženjeringa na srpskim zemljama u prošlosti, inženjeringa kojeg se, nažalost, nisu odrekle ni današnje članice Evropske unije i NATO-a. One, i danas, prema Srbima sprovode ono što je davno planirano u Beču, Berlinu, Rimu i Istambulu. Članovi ovog centra su se opredelili, da do kraja razobliče to tursko i zapadnoevropsko pregnuće protiv Srba i ova brošura daje nade da će u tome i uspeti. Posebno zato što je reč o mladim intelektualcima (niko nije stariji od 30. godina) i što ne pripadaju svi srpskoj naciji, nego su među njima i Nemci, i Hrvati, i Italijani, i Mađari, i Rusi…
Велики поздрав и захвалност ауторима поменуте брошуре. предлажем да се њена електронска верзија нађе на свим патриотским сајтовима. Поред ове брошуре, на овим сајтовима, треба објавити све познате текстове на тему: којим језиком говоре у Хрватској и БиХ, којим и чијим писмом се користе хрвати, муслимани и црногорци, ко су и одакле ту хрвати и муслимани у Босни, Далмацији, Славонији, Војводини… Покренута акција на ширењу (забрањене) истине треба да буде брза, масовна, аргументована, трајна и вероватно “агресивна” како би се лакше уништили зидови ћутања и завера.
Nemogu da verujem da je neko prestao da bude Srbin u Makedoniji, i postao Makedonac, tek tako.Isto tako, ne bas bezgresna KPJ, nikada nije ucila Srbe da budu *Amerikanci*,ali, svih, zadnjih 20.godina,izbori govore da ih je neko drugi naucio, upornim i neumornim burgijanjem *kroz YU gvozdenu zavesu*,burgijanje, koje je prisutno i dalje, ali ovog puta ne u YU, nego *u srcu Srbije*…Drzava Srbija, Ustav,vladavina zakona, su garancija ne samo ugrozenog Srpstva,nego svih njenih gradjana, sa skoro 27% posto, nepismenog stanovnistva od 15 pa do *X* godina starosti..koji, nisu pohadjali,ni osnovnu, ni *partijsku* skolu, nego skolu svojih porodica, roditelja..ne postaje se *SRBIN*, cirilicom, ne postaje se PATRIOTA guslama,a, jos manje slavljenjem Arkana i *arkandzija*.A, cuo sam, meni je bilo upuceno 1998.godine, *ko neveruje u boga nije Srbin*, covek koji je negde 1972-1973, dokupio dva razreda osnovne skole, ali nova- stara pravila igre, mu daju *ovlascenje*. Nisu komunisti oterali Dubrovcane,nisu tada ni postojali, Milos Obrenovic, je ko moj kolega *odrezao*, ko nije pravoslavac nije Srbin * i slus*,nesto slicno,je i sa navodno 8.000.000 Srba, potomaka u Turskoj.
(drustvo *INAT*, srpsko tursko prijateljstvo).
Изражавам своје жаљење што један овакав уман Србин и родољуб има став да је и латиница србско писмо. Подржавам све његове идеје и србистици и ставове о међународној неправди која се чини Србима као народу. Прижељкујем да се на крају две србистичке струје у србској филологији уједине у једну матицу која ће коначно стандардизовати србски језик на подлози екавског изговора и ћирилице као јединог србског писма. Ја поштујем госп. П. Милосављевића, али се усуђујем да га замолим да још једном размисли о чињеници умирања ћирилице и последицама њеног нестанка и да на основу тога прихвати историјску чињеницу и истину да је ћирилица одувек била једино србско изворно писмо. Ћирилица је због свог несхватљивог статуса у србству постала најважнији политички субјекат србског идентитета. Пред том чињеницом сви други разлози за двоазбучност у србском језику губе свој било какав значај!
Smesno je, *uporno odbacivati latinicu*,ne mogu da zamislim, Nikolu Teslu,i ne samo njega, kako svoje radove objavljuje na cirilici, sa klauzulom *da latinica nije srBsko pismo*. Ucenje cirilice, nemoze da iskljuci ucenje, neophodne latinice, koja nije prisutna od 1990.godine,a,morao je da barata sa njom i Vuk i Dositej, i mnogi drugi.A, cirilica je ono sto jeste, i mora da bude obavezno znanje svih skolaraca u Srbiji,skolskih ucila, udzbenika, i zakonom prisutna u drzavnoj upravi i tome slicno.
Svaka Vam čast gospodine Milosavljeviću. Apsolutno ste sve upravu, odnosno sve što ste rekli su naučne činjenice. Ja sam na ovu temu kroz tekstove “Pečata”, u prethodnom periodu napisao niz komentara koji se 100% poklapaju sa ovim činjenicama koje ste u ovom intervjuu iznijeli, pa ne bi da se ponavljam. Imao sam priliku u više navrata slušati Vaše kolege, Miloša Kovačevića i Mihajla Šćepanovića koji su vrsni poznavaoci ove tematike i svakako na istom fonu sa Vama.
I opet ću ponoviti nešto što svakom Srbinu, pogotovo omladini treba govoriti: “najveće zlo Srbima je nanijelo austrijsko kopile Broz (komunizam) i Vatikan, tj. crvena i crna internacionala”.
S vjerom u Boga, u bolje sutra, srdačan pozdrav iz slobodarskog Srpskog Sarajeva!
U Hrvatskoj je u sluzbenoj upotrebi srpski jezik – od toga ne treba odstupati. A pismo kojim se pise u Hrvatskoj je latinica – ali, a slova su joj prilagodjena glasovima srpskog jezika. Ona nije prilagodjena hrvatskom jeziku i glasovima hrvatskog jezika (tzv. kajkavskog dijalekta).Ako prihvatimo, da je latanica hrvatsko pismo i da je sluzbeni jezik u Hrvatskoj – hrvatski jezik, onda sva naucna i hrvatska dela pisana latinicom ce Hrvati proglasiti hrvatskom bastinom.
Ispravka – “onda sva naucna i knjizevna dela…” Izvinjavam se.
РЕПУБЛИКА СРПСКА КРАЈИНА – ВЛАДА И СКУПШТИНА У ПРОГОНСТВУ
11080 Земун, Магистратски трг 3 – Србија – Бр. 1417/11 -1. 12. 2011. године
Тел. 3077-028; [email protected]
С а о п ш т е њ е
САМОДБРАНА СРПСКОГ НАРОДА, ЈЕР ГА ДРЖАВА НЕ ШТИТИ – РС КРАЈИНА И КОСОВА И МЕТОХИЈА
Барикаде на Косову и Метохији су изнуђен корак српског народа. Срби се њима штите од окрутне окупаторске власти – успостављене од НАТО-а 1999. године. А та окупаторска власт је прогнала српску и ромску већину, убила је више од 1000 српских цивила, одузела Србима и Ромима куће, станове, привредна и пољопривредна имања, забранила Србима и Ромима слободу кретања… забрањује повратак српске полиције и војске на Косово и Метохији (иако је то предвиђено Резолуцијом СБ УН – 1244), итд.
Нажалост, српски државници не подржавају овај отпор српског народа окупатору на српској историјској и етничкој земљи – у Аутономној Покрајини Косову и Метохији.
Кад је реч о државницима Републике Србије, запањује њихово непознавање прилика из времена разбијања СФР Југославије (1990-1995), па отпор српског народа против хрватског терора у Републици Српској Крајини квалификују као повод за хрватски прогон стотина хиљада Срба из Републике Српске Крајине и Хрватске. Тадашњем покушају српске одбране од хрватског државног терора и злочина, они се ругају и тај отпор зову «балван револуцијом», те уверавају, да је та «балван револуција» довела до трагедија и разбијања Југославије и наводе – да ту грешку Срба Крајишника данас понављају Срби на северу Косова и Метохије. Овако накарадним тумачењем недавне прошлости, огласили су се: Борис Тадић, Вук Драшковић, Чедомир Јовановић, Драган Шутановац и Ненад Чанак.
Они не схватају, да су Срби у Републици Српској Крајини (1990-1991) били изложени страховитом терору хрватских органа власти: удаљавани су с радних места, пресретале су их групе Хрвата и убијале и премлаћивале на улицама, затварани су, миниране су им куће, станови, привредни објекти и летњиковци. Хрватска је, мимо закона, оснивала паравојне формације, а из полицијиских постаја је отпуштала Србе. Хрватска није поступила по Уставу из 1974, по којем је могла мирно да изиђе из Југославије, него је то чинила насилним путем – терором над Србима и нападима на јединице Југословенске народне армије. У Парламенту је Хрватска прогласила државотворни српски народ за националну мањину. У тим тренуцима, држава Југославија није заштитила угрожени српски народ:
1. није похапсила руководство Хрватске,
2. није разоружала хрватске паравојне формације,
3. није овластила команде ЈНА по гарнизонима, да онемогуће хрватске терористичке нападе на војску и српски народ,
4. није предузела ништа да онемогући изгон српских породица из кућа и станова у подручјима ван Републике Српске Крајине (у Загребу, Дубровнику, Сплиту, Задру, Осијеку, Сиску…), итд.
Терор над Србима у РС Крајини и Хрватској су подржавали: Стипе Месић, тадашњи председник Председништва СФР Југославије, премијер Анте Марковић – није дозволио гласање о војном буџету и половина чланова Председништва СФР Југославије. А председник Србије, Слободан Милошевић, прихватио је Венсов план, по којем су у РС Крајину стигле трупе УН, које су помагале хрватску окупацију РС Крајине, као што данас војне снаге КФОР-а и Еулекса помажу окупацију Косова и Метохије.
Кад је Председништво СФР Југославије одлучило да пошаље (1991) неке јединице ЈНА у РС Крајину, те јединице су већу позорност показивале према угроженом српском народу, него према хрватским паравојним јединицама – мада су оне убијале и војнике ЈНА и српске цивиле.
Тако, никаква српска «балван револуција» није кривац за грађански рат у СФРЈ, него су кривци тадашњи државници Југославије, јер нису бранили територијални интегритет и правни поредак своје државе. Видимо, да и данашњи државници Србије понављају грешке својих југословенских претходника – Слободана Милошевића, Момира Булатовића, Мила Ђукановића и других.
Супротно овом несналажењу, српски државници би данас морали да бране територијални интегритет Републике Србије и њен правни поредак. У том смислу, неопходно је да помогну српски отпор окупаторској власти на Косову и Метохију, где би требало да помогну, избор Владе Аутнономне Покрајине Косова и Метохије, чије привремено седиште ће бити у Косовској Митровици, док се не уклони окупаторска администрација Хашима Тачија у Приштини. Наравно, у Владу Аутономне Покрајине Косова и Метохије ће ући и представници националних мањина КиМ: Шиптари, Роми, Турци и други. Све ово је у складу и с унутрашњим и међународним правом, јер је, у том смислу, уследила и одлука Савета безбедности УН у Резолуцији 1244.
Државници Републике Србије би требало да имају у виду, да су Руска Федерација и Република Кина (сталне чланице СБ), више пута, тражиле примену Резолуције 1244. на Косову и Метохији.
Милорад Буха, премијер Дипл. инж. Рајко Лежаић, председник Скупштине
Kako je srpski jezik postao i hrvatski!…Nauci je takođe dobro poznato da su čakavski i kajkavski dijalekti nastali na tlu Hrvatske i da oni predstavljaju izvorni hrvatski jezik. Hrvati su se svoga čakavskog i kajkavskog jezika odrekli u prvoj polovini 19. veka i prihvatili su Vukov, srpski, štokavski govor. Tako je srpski jezik postao i hrvatski, zajednički, srpski i hrvatski, srpski ili hrvatski, srpskohrvatski i hrvatskosrpski. Težnja za zajedništvom i zajedničkom državom Srba i Hrvata išla je naruku stvaranju jednog, zajedničkog srpskog i hrvatskog jezika. To se ispoljilo posle 1918. godine, za vreme kraljevine Jugoslavije, i naročito posle 1945. godine, za vreme druge, Titove Jugoslavije, u kojoj je svako bratstvo i svako jedinstvo, pa i ono u jeziku, bilo nešto u što se nije smelo dirati.Sve do sedamdesetih godina XIX veka bilo je više Hrvata koji su govorili nemački ili italijanski nego onih koji su govorili štokavski (srpski), pa ipak nemački i italijanski jezik nisu nazvani hrvatsko-nemačkim i hrvatsko-italijanskim….
Hrvati svoj autohtoni čakavski nisu preveli u književni (standardni) jezik, nego su oni, zbog širih nacionalnih interesa, prvenstveno zbog pohrvaćenja Srba katolika, a samim tim i pripajanja Hrvatskoj teritorija na kojima su oni živeli, za svoj književni jezik uzeli Vukov srpski novoštokavski književni jezik.Današnji Hrvati su očigledno, potpuno nov, veštački narod, sačinjen od odnarođenih Srba, i imaju veoma malo zajedničkog sa izvornim Hrvatima, zapravo u onoj meri u kojoj danas rođeni čakavci i kajkavci procentualno učestvuju u ukupnom broju hrvatskog stanovništva.Pre ilirskog preporoda srpski, štokavski jezik nije govorio nijedan Hrvat, ali su govorili Srbi katolici. Predvodnici ilirizma iz političkih razloga nisu hteli da taj jezik nazovu srpskim, ali im se činilo neprimerenim da ga predstave kao hrvatski, pa su pribegli neverovatnoj mimikriji predstavljajući se pripadnicima izumrlog balkanskog naroda – Ilirima. Činilo im se zgodnim da pod pojam ilirstva podvedu i Hrvate i Srbe, pretendujući da pre svega definitivno odnarode katoličke Srbe.Vođe ilirskog preporoda su bili uglavnom stranci; glavni akter, Ludvig (“Ljudevit”) Gaj bio je Nemac, rođen u Hrvatskoj sa maternjim jezikom nemačkim (tek mu se otac doselio u Hrvatsku). Gaj potpuno otvoreno 1846. godine govori o onome što je postigao::“Sav svet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još iz daleka nije na um palo ikada potvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; pa se ponosimo i hvalimo Bogu velikom što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo.”…
Nemački slavista iz prošlog veka Ernest fon Eberg piše da se srpski jezik govori širom Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Slavonije i istočnog dela Hrvatske, dok Rudolf Rost piše da se hrvatski jezik govori samo u zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj županiji i da je mnogo bliži slovenačkom nego srpskom. Slično su mislili Johan Kristijan fon Engel, Ludvig Albreht Eberhardi i Nikola Tomazeo. …https://zlj13051967.wordpress.com/2016/09/17/kako-je-srpski-jezik-postao-i-hrvatski/