PEČAT NA BARIKADAMA A sa obe strane srpska zemlja

Piše Nataša Jovanović

Od kako je đavo izgrebao zemlju mostovi spajaju ljude. I ove reči su utkane u delo koje je Ivu Andriću donelo Nobelovu nagradu. Ali srpska sudbina nije sudbina ljudi. Most na Ibru ne spaja, nego razdvaja i deli, kao što dele i srpske barikade na Jarinju, Brnjaku i Zupču. Ali šta one dele i koga čuvaju kada je sa obe strane srpska zemlja?

Poslednji autobus za Kosovo kao poslednji voz iz Katange. Nešto pre prilaza administrativnom prelazu Brnjak, na planinskom zavoju koji povezuje Novi Pazar i Kosmet, vozač upozorava: „Na dalje nećemo saobraćati na liniji Beograd-Zubin Potok. Ko hoće da izađe neka to učini odmah. Povratka nema“. U autobusu muk. Niko se ne pomera sa sedišta, niko ne sakuplja užurbano stvari, nostalgično ne pomišlja na mirne beogradske kafiće i umorne festivale bezličnosti koje nam nudi svakodnevica… „Nisam krenuo da se vratim, nego da se ne vratim“, dovikuje mlađi čovek s kraja autobusa, skriven iza načičkanih glava putnika. Kao da mu je samo bila potrebna potvrda, vozač baca još jedan pogled u retrovizor i autobus nastavlja – u nevreme, u kojem ćemo se kao vrtlogu naći već posle prve neprospavane noći na barikadama. Na administrativnom prelazu, kao uvećane makete dečjih igračaka, konvoj KFOR-ovih bornih vozila. Ispred svakog po nekoliko naoružanih vojnika. Jedan od njih, očito nadređeni, preprečio je put, maše rukama i pokazuje da izađemo. „Da li nosimo stvari sa sobom?“, pitam. Nema odgovora. Umesto toga, čovek iza mene sa jedva obuzdavanim cinizmom sikće: „Bar smo prešli granicu. Zbogom okupirana Srbijo“.
„Mislite duhovno okupirana?“, nespretno pokušavam da započnem razgovor. Nema odgovora. Prelazimo u kombi. Stisnuti jedni do drugih sa stvarima u naručju ne pitamo gde dalje. Suton se spušta. „E moj đido, e moj Srbine, znači li da idemo iz početka…“, mrlja starina od oko 80 godina. Naučila sam lekciju. Ćutim. Na ovo kao i na ostala pitanja ne postoje odgovori.

HOĆE LI NAS MAJČICA IZDATI
Ali tek što prilazimo srpskim barikadama, a to je na oko 20 minuta vožnje od prelaza Brnjak, uzmiču ispred nas kamioni, pomeraju se automobili, kao po nekoj višoj konstelaciji put se otvara. Naši dočekuju: „Pomoz Bog braćo Srbi. Dobro se vratili na srpsku zemlju“. Počinjem da shvatam reči saputnika. Ovde prestaje okupacija, a počinje sloboda. Na svakom koraku vijore se srpske trobojke, noć je izgubila od svoje zlokobe, Srbi okupljeni oko kola, a ona sežu kilometrima u srce Kosmeta, vedri i nepokolebljivi dočekuju nas sa osmehom. „Ima li novosti iz Srbije? Hoće li nas majčica podržati ili ćemo mi rođenu braniti golim telima?“ Vratićemo se još istu noć, ali između barikada, Brnjaka i Zupče, na putu ka Zubinom Potoku promišljam čemu barikade kada je i ovde i tamo srpska zemlja? Od koga se mi branimo, od desanta KFOR-a i EULEKS-a koji su pod drugim imenom, a istorija je to potvrdila, slično pokušali u vreme Drugog svetskog rata?
Iz prošlog rata živi Srbi ih pamte kao Gestapo, fašiste i baliste. Ali ovi danas ne prave plan po Hitlerovoj liniji koja je obuhvatala Prištinu, već po liniji Angele Merkel, a ona je opaka i obuhvata i ono što je Kosmetu pripadalo pre Drugog svetskog rata i ono što joj je maršal zbog „loših stvari sa strukturom Srba u Južnoj pokrajini“ kasnije dodelio. A to je 30 kilometara Srbije, ceo Deževski srez koji danas naopako zovu severno Kosovo. Sa toliko kilometara zemlje je Petar Stambolić častio svog revolucionarnog druga Fadilja Hodžu. Toliko više je Angela Merkel zatražila prilikom boravka u Beogradu. Ipak, Adolfa Hitlera su 27. marta dočekale bune i ustanci, a Angelu crveni tepih i vojska koja je jedino preostala Srbiji. Srbi i Srbija, zaključujem, jedino su mesto na celoj planeti gde se Drugi svetski rat još nije završio.

MORAL ŽRTVOVANJA
Od Zubinog Potoka do barikade Zupče tek nekoliko kilometara. Ove noći, noći uoči dana kada Hašim Tači i njegovi teroristi najavljuju da će na administrativne prelaze, uz pomoć stranih mentora, postaviti svoje carinike, te tako porobiti sever Kosmeta, dežurni Srbi osluškuju i čekaju. Branioci, oko njih pet stotina, naoružani su znamenjem krsta i rešenošću da pokažu strašni moral žrtvovanja. Balvani poređani po putu, poruka da se Brnjak i Jarinje brane ne samo na prelazima 31 i 1, već na svakom putu, svakoj kozjoj stazi kojom bi KFOR, EULEKS ili KPS mogao da prokrči put Tačijevim planovima. Nadomak barikade ozloglašeno šiptarsko selo Čabra, odakle je krenuo martovski pogrom na Srbe. Tog 16. marta lokalni albanski mediji optužili su Srbe za smrt tri dečaka iz ovog sela. Čelnik lokalne Podružnice za zaštitu ljudskih prava Bajram Haliti izjavio je tada da su Srbi naterali osam albanskih dečaka da pređu preko nabujale reke. Istraga UNMIK policije pokazala je da su ove optužbe lažne i da je jedan od preživelih dečaka, koji je svedočio pred kamerama, najverovatnije bio instruisan. Kako god, Albanci nisu čekali. Kada su preletali Kosmet fašisti su s zemljom sravnili 18 srpskih sela. Posle martovskog pogroma gorela je cela Metohija.
Pomišljam na reči jednog prijatelja, izgovorene na Nušićevom grobu: „Zašto si Gospode okrenuo lice svoje od Srba?“ Noć na barikadama nosi u sebi čudesnu moć. Ova skupina otpisanih u šali nas dočekuje rečima: „Dobro došli na piće i krvoproliće“. Niko od ovih ljudi, čije porodice žive vekovima na ovim prostorima, nije napustio svoju zemlju. I neće, kažu, dok „ijedan tecijaše“. Profesor u penziji, vlasnik motela „Zapis“ stiže na vreme za smenu. Kod kuće je ostavio sinove, snaje i troje unučadi.

NVO VOJSKA VEĆA OD TAČIJEVE
Pratimo Mlečni put po nebu kojim niko nije prošao, zamišljamo Metohiju, u njoj Visoke Dečane, Arhangele i Bogorodicu Ljevišku. Imaju Srbi zašta da se žrtvuju. Istovremeno u srpskoj prestonici traje slavlje. Srpski predsednik na Forumu za bezbednost i demokratiju, u organizaciji Ministarstva odbrane i Ženevskog centra za demokratsku kontrolu oružanih snaga, pozdravlja skup na engleskom jeziku, kako bi se ulizao njima, a jadne Srbe zasenio prostotom. Eto, završio je kurs engleskog. Dok srpski narod čeka opkoljen trnovitim žicama, u Beogradu NATO oficiri u svečanim uniformama, sa ešarpama i gajtanima, nazdravljaju viskijem. Vrhunac cinizma i greha. Kažu, radili su ceo dan u sesijama. Gospode zašto si okrenuo lice svoje od Srba? Zar smrt nije sita nas? Zar nismo mi siti izdaja, laži i prevara? Iza predsednika stoji okupator, oko njega NVO, kažu da ih ima 25.000. Ako je u svakoj od ovih organizacija po dvoje ljudi, to je vojska veća od Tačijeve. I opasnija, jer napada s leđa. Čupa Srbiji živo srce iznutra i to već godinama. To je njihov jedini dvoboj. I noć na barikadama teče, između dve neprijateljske vojske.

VOJNIK MOSKVE
Na Brnjaku budno se prati utakmica Srbija-Rusija. Sa radija, za čudo prva vest je vezana za sever Kosmeta. Ali kako? Dežurni pojačava zvuk. Ambasador RF u Srbiji napustio je Forum bezbednosti sa pitanjem: „Ima li u ovoj sali Srbina da brani Srbiju?“
Istup ruskog ambasadora bio je prema relevantnim izvorima sve drugo samo ne njegov lični istup. Vojnik Moskve njegovog kalibra ne nastupa nigde bez saglasnosti i konsultacija sa svojom Vladom. Upravo to što je rečeno, da je bio jedini Srbin u prepunoj sali Srba, pre svega je poruka onoj drugoj velesili. Zapravo, samo 48 sati kasnije i predsednik Vlade i predsednik takozvane „republike Kosovo“ hitno su pozvani na konsultacije u Vašington, a već viđeno otimanje severa Kosova i represije nad Srbima preko noći je postalo nemoguća misija. Jednom rečju, ruski faktor je pokazao svoju snagu. Ubuduće će ovaj problem, veruju Srbi na Kosmetu i u Srbiji, biti i ruski problem.
U bedni zasenak pada i emisija „Oko“, u kojoj su predstavnici NVO, pred streljajućim pogledom predstavnika Vlade, pričali o ovom narodu kao o nekom tamo, kao o Mauritancima, a ne Srbima sa Kosmeta…
Na barikadama teče čas istorije. Ruski car je za 45 minuta ušao u Prvi svetski rat kako bi spasio jadnu Srbiju. Juče, noćas, danas, istorija se ponavlja. Čujemo da je ruska štampa najavila košarkašku utakmicu naslovom: „Igraju braća Srbi i braća Rusi“. I mi ne znamo za koga da navijamo. Navijamo za Srbiju.

GRČ NA LICU
Svanuo je 16. septembar. Od pola osam izjutra stojimo na barikadama očekujući najavljeni potez Hašima Tačija – postavljenje šiptarskih carinika na srpske prelaze. I počeo je desant. Iznad naših glava vojni helikopteri preleću premreženo nebo. U desantu učestvuju Hrvati, Nemci i Tačijevi teroristi pod zajedničkim imenom EULEKS i KFOR. U toku noći, momci sa Brnjaka istovarili su na tone šljunka. Podignut je bedem visok nekoliko metara. Na njemu zabodena srpska trobojka. S jedne i druge strane srpska zemlja. „Prevezli su carinika, ali čiju će on sada robu da carini. Nema carine, nema granice, nema Tačijevog plana, nema velike Albanije“. Gledam naše nenaoružane mladiće. Vekovima je Srbija slavila Obilića i vitezove. Svi oni bili su isihasti, u moralu i duhu. Ovi danas me zadivljuju. Oni nemaju ni oklope, ni mačeve, ni čestitog kneza, a ni otadžbinu iza sebe.
S druge strane nasipa, sa rukama pripravnim na oružju nalaze se francuski vojnici KFOR-a. Dečaci, tek. Nemaju više od 25-30 godina. Nepoverljivo prate naše približavanje. U nedoumici, valjda: Šta sada činiti? Jer njima tek stiže naređenje od komande, koje su KFOR-ovci na prelazu Jarinje već dobili: Ako napravite ijedan korak pucamo. Prilazimo i sa maskiranog tenka uzimamo letak. Na njemu, na srpskom i engleskom napisano:
„KFOR podržava mirne demonstracije. Blokade puteva ne spadaju u mirne proteste. Prinuđeni smo da reagujemo“. U drvenoj prodavnici, jedinom nepokretnom objektu na barikadama, u toku je zasedanje Odbora za Kosovo Skupštine Srbije. Na odboru tek 20-tak poslanika. Sa njima, na drvenim klupama, posedali kosmetski Srbi. Nemo slušaju tačke sporazuma potpisane između Beograda i Prištine. Neki grč im titra na licu. Da li se ovako brani Srbija?

OD KURT VALDAJMA DO ANGELE MERKEL
Na prelazu Jarinje atmosfera gotovo ista. Helikopteri bruje iznad naših glava, Srbi dežuraju u smenama, nasip je postavljen u toku noći. Jedina razlika je pobijena tabla sa natpisom: „Ne prilazite pucaćemo“. Od sinoć Srbi šalju vapaje po Srbiji da im se narod pridruži, da pokažemo još jednom šta je 27. mart. Ali, avaj, pre desanta helikoptera primili smo dvoboj s leđa. Srpska policija po srpskim varošicama istovaruje ljude iz automobila, kamiona i autobusa, koji su se zaputili ka Kosmetu. Svi autobusi vraćeni su na „vanredni“ tehnički pregled. Vladiku Artemija i vernike policija je otpratila do Kraljeva. S nevericom zaključujemo da niko ni rečju o tome nije izvestio javnost.
Nasuprot nas, s one strane barikade, oči u oči stojimo sa nemačkim vojnicima. Oni koji imaju duže pamćenje sećaju se da je tokom Drugog svetskog rata u Kosovskoj Mitrovici službovao visoki nacistički oficir Kurt Valdajm koji je na volšeban način dospeo do toga da decenijama posle postane predsednik UN. Da li je zao duh starog nacističkog vampira ili nešto drugo, tek uloga Nemačke u okupaciji Kosova zaslužuje posebno mesto u istoriji beščašća. Sada su Nemci došli spremljeni specijalnim uputstvima za ponašanje na terenu Kosova. Naime, trupe Bundestaga došle su sa statusom „verifikatora“. U uputstvu koje je svaki nemački „verifikator“ dobio detaljno su opisani mentalitet lokalnog stanovništva, geografija, klimatske promene, položaj naseljenih mesta i receptura za ponašanje sa lokalnim stanovništvom. Današnja odlazeća nemačka kancelarka ne razmišlja mnogo drugačije od okupacionih vlasti tokom Drugog svetskog rata. Višedecenijska borba obaveštajnih službi na Kosovu vezana je za istraživanje energenata i rudnih bogatstava. Ne bi trebalo zaboraviti da su nemački inženjeri tokom osamdesetih godina učestvovali u aktiviranju termoelektrane „Kosovo B“. No, sada uloga vodeće zemlje EU dominantnija je, a politika Berlina od Kurt Valdajma do Angele Merkel nije se promenila ni za milimetar.

MESTO PRITAJENIH OBRAČUNA
Iz Jarinja prelazimo u Kosovsku Mitrovicu. Komentarišem: „Ovo je kosovski Holivud. Ulice pune ljudi, miris pečenih paprika dopire iz dvorišta prizemnih kuća, čuje se graja dece. Ali tako je dok se ne spusti mrak“.
Na mostu preko Ibra stotine kubika prosutog kamena i šodera. Ispred nasipa kordon policije KPS. S one strane mosta odjekuje muslimanska muzika, s ove, naše, srpska.
Rafali sevaju nebom. Bizarno izgleda sličnost današnjeg neobjavljenog ratnog stanja i prvih velikih sukoba Srba i Albanaca ranih osamdesetih godina. I tada je separatistički pokret Albanaca na čelu sa ondašnjim direktorom „Trepče“ Azizom Abrašijem glumio pred očima svetske javnosti ugroženost albanskih rudara, dok su Srbi u leposavićkim rudnicima štrajkovali radeći i prebacujući norme. Pucalo se i onda. Već tada su etničke granice bile uspostavljene, ali je Albance štitio skandalozni Ustav iz 1974. godine. Na isti način na koji ih danas štiti Amerika i EU.
Od centra Mitrovice do Bošnjačke mahale, mesta za koje kažu da je u njemu lakše izgubiti glavu nego pravac kretanja, deli nas tek nekoliko ulica.
Krećem na nagovor prijatelja, predsednika Opštine Štrpce: „Sada ćeš videti kako izgleda kosovski Holivud“. I mi ulazimo u mračni sokak. Kasnije, u mojim premišljanjima, on će sve više biti nalik strašnom mračnom vilajetu. Još uvek ne znam koliko je tanana linija između ta dva sveta. Čak ne znam ni u kojem trenutku mi prekoračujemo granicu koja deli srpski od šiptarskog dela naselja…Tek iz mračnih ulaza kuća, u grupama, kao po dogovoru izlaze mladići. Saznajem da su albanske nacionalnosti tek kada čujem Zvonkov šapat: „Ne progovaraj ni reč“.
I neki egzistencijalni, nikad doživljeni strah počinje da vlada mnome. Taj sudar dva sveta, dve civilizacije, nosi sa sobom više razlika nego što se mogu popisati u poređenju dve galaksije. Ne primećujem kada i kako im je pošlo za rukom, a mi smo već u njihovom obruču.
Jedno od, naoko, istih lica, prilazi na, za normalne okolnosti, nedopustivu razdaljinu i viče na šiptarskom: „Kurvo srpska“. Provlačim ruke kroz kosu, moj potiljak je mokar i mahali se ne nazire kraj. Iz poprečne ulice ispred nas „ispadaju“ francuski novinari. Obruč se rastavlja. Da li bi Si-En-En ili neka druga svetska medijska kuća preneli da su nas na njihove oči napali Šitari?
Čak i dok je bilo zajedničkog života u Kosovskoj Mitrovici u vreme bivše Jugoslavije i dok je ova radnička, rudarska oblast bila zajednička majka svih koji su tu živeli, ovaj deo grada nije bio deo idile. Bošnjačka mahala mesto je pritajenih obračuna i kriminala.
Kosovo napuštamo kozjim stazama. Svi zvanični prelazi zatvoreni su za saobraćaj. Naš vodič kroz razuđene srpske zaseoke kaže: „Dok je jedne srpske stope biće i veze sa majčicom Srbijom. Iza nas ostaju Brnjak, Jarinje, Zupče, Rudare, srpske trobojke i vitezovi bez oklopa, mačeva, čestitog kneza i otadžbine iza sebe. Sa sobom nosimo pitanje s početka teksta: Da li je srpska sudbina i sudbina ljudi? Na ovo kao i na ostala pitanja ne postoje odgovori.

8 коментара

  1. Braćo Srbi!Berlinski kongres nas prati.Nakojem smi tda izgubili
    Kosovo i Metohiju.Ustanak SRBA uHercegovini tkođe je ugušen.1912,
    1913 g.Kraljevina Srbija povraća Kosovo i Metohiju sa Starom Srbijom uokrilje Kraljevine Srbije.Istvara novu granicu saGrčkom.
    Nemački poličko-ekonomski interesi protežu se do toplih mora.
    1918Kraljevina Srbija kao pobednik u prvom ratu nije formirala
    novu uvećanu državu Srbiju koliko je mogla kao pobednica u ratu
    ona gura državu u kaljugu Jugoalaviju.Nemačka preciznosti
    arogancija izgubiće ako mi znamo šta hoćemo.Oni znaju.Pozdrav urdedništvu.Bog sa nama Rusijom.

  2. Ma,Katanga iz Pionirskog parka, tu je Mustafa Golubic igrao sah sa *obrenovicima*..gledao *Prvomajske parade*…hm,hmm, *poslednji voz za Gan(g)hil..??
    ………………………………………………………………………………………………………………

    Artemije, vladika raško-prizrenski

    Kod nas na Kosovo ne stižu svi brojevi vašeg lista, ali one koje imamo u eparhiji i koje sam iščitao ostavljaju utisak da je reč o ozbiljnom časopisu kome polazi za rukom da opravda svoje ime i postane pečat epohe i vremena u kome živimo. Svedočeći o ličnostima, zbivanjima i događajima, „Pečat“ je popunio prazninu u našoj nedeljnoj štampi koja bi bez ovog magazina bila nedorečena i krnja. Čestitam na 100-om broju i nadam se da će biti još puno ovakvih jubileja.

  3. Srbijo Majko.Junakinjo među nama kukavicama.stožeru msaiva
    dinarskog.Svetlosti Lazerovag doba,Vitezu ravna Karađorđu
    Igumanijo mati Paraskevo.S karabinom u ruci braniš svstinju ti
    čuvašobraz crkkve i roda svoga.Patrijaršiju Pećku Albanci su
    zapalili.Ve ovo što se dešava Kosovu,Kominternaje pripremila a
    srpski komunisti sprovode.Oni se ne bore Kosovo spsko oni od
    Srbije žele ga otkinuti,Velikoj Albaniji u miraz dati tako ih
    titoiza učio.Srpsku naciju podeliti a zemlju srpsku iskomadati.
    U novinama stano nešto pišu a kosova beže Srbi i Crnogorci a kosu
    Srbi a kosu Crnogorci pa valjda smo svi Srbi Zapis iz Los anđelos
    1984 godine.Sin srpskih graničara.Pozdrav G.VUČELIĆU i redakciji.

  4. Boze pravde, za srpsko Kosovo i srpsku Metohiju, sa Rusijom napred protiv obnovljenog fasizma sa zapadne strane.

  5. Srbi sa Kosova goloruki čekaju naj moderniju inperijalnu vojnu
    tehniku.A Beograd sedi u kafićima i svečano čeka žuto-šarenu
    gej paradu.Dokle ovako možemo izdržati.

  6. Ambasador Rusije pri NATO-u Dmitrij Rogozin izjavio je da mirovna misija NATO-a na Kosovu (Kfor) poslednjim akcijama na administrativnoj liniji provocira novi konflikt u regionu i dodao da Alijansa ignoriše pozive za formiranje komisije koja bi istražila zločine počinjene nad civilima na severu Kosova.

    “Čini se da moje kolege iz NATO-a očigledno ne shvataju kakve mogu da budu posledice njihovog učešća u konfliktu”, rekao je Rogozin za televiziju “Russia today” i istakao da NATO “čini još jednu grešku provociranjem novog konflikta na Balkanu”.

  7. Василим

    Срби на Косову и Метохији су нама свима сада УЗОР! Треба обратити пажњу и на наш народ у енклавама! Када би се сви сложили где би нам био крај, ни ови неонацисти нам ништа неби могли!

  8. ОВО НИЈЕ ПОЛИТИКА, ОВО ЈЕ РУСКИ (братски) НАРОД НА УТАКМИЦИ У МОСКВИ (сви у глас као “један” певају КОСОВО ЈЕ СРБИЈА)-па сами просудите да ли нас РУСИ воле или нас ипак можда више воле амери?…( при гледању појачајте тон)
    https://sites.google.com/site/djordjebojanicistorija/

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *