Mladice iz korena druga i gospodina Cilige

Piše Ratko Dmitrović

Ono što se danas podrazumeva pod hrvatskom levicom nije ništa drugo do nastavak puta jednog čoveka koji je u svom životu bio odani saradnik i Lava Trockog i Ante Pavelića

Hrvatska je duboko zašla u predizbornu kampanju za parlamentarne izbore koji, formalno, još nisu raspisani. To biranje može se očekivati u drugoj polovini decembra ove ili početkom sledeće godine. Sve zavisi od procene HDZ-a kada je za njih najpovoljnije vreme, mada se to vreme, kako dani idu, sve više udaljava i teško da će Jadranka Kosor imati povoljniji trenutak za raspisivanje od onog kada je iz Evrope dobila pismo o datumu prijema Hrvatske u Evropsku uniju. Afere u Srbiji su mačiji kašalj u poređenju sa onima u Hrvatskoj. Tamo je najpre uhapšen ministar privrede i potpredsednik Vlade, Damir Polančec, da bi mu se uskoro u zatvoru pridružio i Ivo Sanader. Posle toga uhapšeno je i nekoliko generala, bivših ministara, visokih državnih službenika…Srbiju čeka isto to, kad-tad, i tu nikakvog uticaja neće imati činjenica da Tadić, Dinkić, Đelić…po ovom pitanju guraju glavu u pesak.

CRVENA OD STIDA I SRAMA
U spomenutim predizbornim trvenjima u Hrvatskoj Srbi ne postoje. Ta priča je okončana; delimično ponovljenim genocidom, etničkim čišćenjem i na kraju ponašanjem Milorada Pupovca, iz više centara projektovanog vođe Srba u Hrvatskoj. U takvoj situaciji Hrvati su se okrenuli sami sebi. Odnosno, jedni protiv drugih.
Podela je, razumljivo, politička, uslovno rečeno ideološka. Zašto uslovno? Zato što u Hrvatskoj ne postoje čak ni osnovni politički blokovi, levi i desni. Sve razlike svedene su na retoriku koja se primenjuje u predizbornim kampanjama. Kad se dočepaju vlasti, jedni ili drugi, razlike nema. Ni u čemu.
Svađu je započela Jadranka Kosor, izjavom da predsednik Hrvatske, Ivo Josipović, i njegov partijski šef, čelnik SDP-a, Zoran Milanović, planiraju da Hrvatsku pretvore u „crvenu Hrvatsku“. Josipović je uzvratio tvrdnjom da je Hrvatska već crvena od stida i srama, zbog teškog života njenih građana, a to je posledica, poručuje Josipović, vladavine HDZ-a. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da Josipović i Milanović pripadaju nekakvoj levici dok je Kosorova dete desnice. Pogrešno.
Hrvatska u prošlosti nikada nije imala, a nema ni danas, političku stranku, za koju bi se moglo reći da beskompromisno zastupa leve političke ideje. Čak ni Hrvati komunisti nisu bili levičari-socijalisti. Oni su ideološki bili zadojeni događajima iz Oktobarske revolucije, bili su impresionirani velikom idejom komunizma, njenim snažnim talasom (krvavim, doduše) koji je preplavio ogromnu zemlju Rusiju, ali kod Hrvata ta ideja na lokalu nije imala isti onaj značaj koji je imala na svom izvorištu. Hrvatski komunisti sanjali su nezavisnu i samostalnu hrvatsku državu, taj san ih nikada nije napustio, na kraju je i ostvaren, pri čemu treba imati u vidu da su im u tome najveću pomoć pružili srpski i crnogorski komunisti. I ovoga puta ukazujem na sudbonosni Četvrti kongres KPJ, održan 1928. godine u Drezdenu. Njegove odluke, podsetiću zaboravne, predviđaju razbijanje Kraljevine Jugoslavije i stvaranje nezavisnih država; Slovenije, Hrvatske i velike albanske države.

USAĐENO ANTISRPSTVO
Ko je, pre Drezdena, u godinama posle Prvog svetskog rata, unutar komunističke organizacije Kraljevine SHS oblikovao političku svest prvih hrvatskih komunista (njihova daleka posledica su: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor, Ivo Josipović, Zoran Milanović) usadio antisrpstvo i usmerio ih ka stvaranju samostalne Hrvatske?
Ante Ciliga. Znam, mnogima ovo ime ništa ne govori, što je samo razlog više da se podsetimo o kome je reč i u kojoj meri je taj čovek uticao na politiku „hrvatske levice“, odnosno, hrvatskih komunista.
Ciliga je rođen u Vodnjanu (Istra) 1898. godine a gimnazijsko školovanje proveo je kod ujaka u Mostaru i kasnije u Pazinu. Prvi svetski rat preživljava u redovima vojske Austro-Ugarske monarhije ali 1917. godine dolazi u kontakt sa ljudima zadojenim idejama pristiglim iz Rusije, oduševljava se revolucionarnim ciljevima, i donosi odluku da po okončanju rata ode u Rusiju. U tome ne uspeva odmah pa se po povratku u Hrvatsku, u Zagrebu, priključuje prvim organizovanim komunističkim strukturama.
Sa drugim jugoslovenskim dobrovoljcima 1919. godine odlazi u Mađarsku da podrži revoluciju Bele Kuna ali se razočaran vraća kući. I dalje živi u zanosu ideja boljševičke revolucije, ali se povinuje partijskim zadacima i odlazi u Italiju gde se priključuje tamošnjim komunistima, u otporu fašistima. Završava u zatvoru, a kad je izašao na slobodu beži iz Italije i putuje Evropom držeći predavanja po marksističkim klubovima. Istovremeno napreduje na lestvici kadrova Komunističke partije Jugoslavije, 1923. postaje oblasni sekretar za Hrvatsku i Slavoniju a član CK KPJ 1924. godine.
Piše i za „Borbu“ glasilo KPJ, pokrenuto u Zagrebu, gde iznosi prve rezerve, a ubrzo i radikalne stavove o organizaciji same države SHS, tvrdeći da nacionalno pitanje nije rešeno i da su Hrvati u Kraljevini ugnjeteni. Javno, u „Borbi“ polemiše sa Simom Markovićem-uz Filipa Filipovića prvim sekretarom KPJ-koji je tvrdio da nacionalno pitanje u Kraljevini nije prioritetno pitanje tadašnjih komunista. Ciliga se suprotstavlja teorijom da je onako složena država nemoguća, da će eksplodirati od unutrašnjih nesuglasica, protivurečnosti i animoziteta i nudi rešenje kroz razbijanje Kraljevine SHS u pet čisto nacionalnih i dve nacionalno mešovite republike. Onih pet, po Ciligi, su: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Makedonija, a dve mešovite Bosna i Hercegovina i Vojvodina.
Režim proteruje 1925. godine Antu Ciligu (sada već doktora filozofskih nauka) iz Kraljevine SHS i on se nastanjuje u Beču, gde osniva kancelariju i posreduje između Kominterne i KPJ. U jesen 1926. godine, Ciliga sa zadovoljstvom prihvata zadatak da ode u Rusiju i u tamošnjem jugoslovenskom odjelu Kominterne edukuje mlade komuniste.
Po dolasku u Moskvu sa ushićenjem se učlanjuje u Komunističku partiju Sovjetskog Saveza, predaje na tamošnjem fakultetu za proučavanje i unapređenje komunizma ali vrlo brzo shvata da komunistički funkcioneri žive neuporedivo bolje od ostalih Rusa. U to vreme eskalira unutarpartijski sukob između Staljina i Trockog, a Ciliga staje na stranu Trockog, sa kojim se i družio. Uhapšen je 1930. godine, osuđen na robiju i deportovan u jedan logor na istočnoj strani podnožja Urala. Spasava ga italijansko državljanstvo, dobijeno početkom dvadesetih godina; 1935 napušta Rusiju, duboko razočaran dometima revolucije za koju je tvrdio da je odavno mrtva. Nastanjuje se u Parizu i živi od pisanja za neke levičarske listove, a kada se pročulo da je proveo pet godina u jednom od Staljinovih gulaga, Ciliga dobija ponudu da napiše knjigu o tom iskustvu. Tako je nastala „Zemlja velikih laži“ prevedena na 10-ak svetskih jezika, a izdavač je bio slavni „Galimar“.

INICIJATIVA KARDINALA STEPINCA
Potpuno razočaran onim što je video i doživeo u Rusiji Ciliga odbacuje mladalačke ideje, hladi se od komunizma, socijalističku državu smatra nemogućom u praksi, revidira leva politička ubeđenja i vraća se nacionalističkim postavkama koje je iznosio početkom dvadesetih godina, odmah po uspostavi Kraljevina SHS.
Podržavajući formiranje NDH Ante Ciliga dolazi krajem 1941. godine u Zagreb. Izbegava da se direktno angažuje u službi ustaškom režimu, neko ga prijavljuje da je ubačeni komunista i u leto 1942. usledilo je njegovo hapšenje i prebacivanje u logor Jasenovac. Pušten je posle nekoliko meseci na direktnu intervenciju kardinala Stepinca. Svega nekoliko dana po izlasku iz Jasenovca Ciliga je primljen u Kabinetu Ante Pavelića gde se svečano zaklinje na vernost ustaškoj državi. Postaje jedan od glavnih autora u ustaškim listovima „Spremnost“ i „Hrvatski narod“, a 1944. godine glavni Pavelićev stan postavlja ga za svog najpoverljivijeg čoveka na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Iz tog vremena postoje informacije da je Ciliga održavao kontakte sa nekim hrvatskim komunistima, stacioniranim sve vreme rata u Zagrebu, ali da je u nekoliko navrata odbio njihovu ponudu da ode u partizane. Takvu ponudu, poznato je, odbio je i Miroslav Krleža.
U proleće 1945, kada je kraj rata bio na vidiku, Ciliga gospodski putuje najpre u Beč, a onda u Švajcarsku gde ga i zatiče vest o slomu i Nemačke i NDH. Postoji priča koja nikada nije dokazana, a nije ni demantovana, da je Ciligu iz Zagreba u Beč poslao šef Gestapoa grada Zagreba, Konrad Klaser, inače tajni agent Kominterne i poznanik Josipa Broza.
Posle rata Ciliga održava veze sa ustaškom emigracijom ali sredinom pedesetih prekida sve kontakte sa Pavelićem. Pisao je za brojne listove hrvatske emigracije i propagirao neophodnost razbijanja Jugoslavije, „koja neće moći još dugo da trpi srpsku torturu“. Predviđao je da će se to i dogoditi po Titovoj smrti ali ne mirnim putem već kroz žestok građanski rat.
Posle uspostave nove hrvatske države Ante Ciliga vraća se u Zagreb gde je umro 21. oktobra, 1992. godine, u 94 godini.
Ono za šta se borio Ante Ciliga javno je, kao zahtev hrvatskih komunista, izneto u „Hrvatskom proljeću“, 1971. godine, a realizovano 1991, preko njegovih sledbenika Franje Tuđmana, Josipa Manolića, Stjepana Mesića…
Vara se svako ko misli da se današnji „hrvatski levičari“, Josipović, Pusić, Milanović…u osnovnim političkim pogledima razlikuju od Cilige. Hrvatska nema političku levicu. Sve su to izdanci korena zvanog Ciliga. Dovoljno je da analizirate njihov odnos prema Srbima. Nema boljeg testa za hrvatske levičare.

3 коментара

  1. TA priča je zamrznuta,dok postoji ova političko-ekonomska imperija pod zaštitom Nato pakta.U svetu nema političke volje da
    se suprostavi toj imperiji.Sveži nauk je Libija.U.N.su istrument
    velikih sila zapadne hemisfere.Mi Srbi moramo zbiti interese u
    jedan glas,neprizajemo deobu srpskog etničkogprostora.DSS nije
    mogla da objedini liderske interese:SPO,Radikali i Demokrata
    nezajažljiva borba za prvenstvo,svi su postali marginalni narod sve govori da nema za kog da glasa,narod je u unutrašnjoj panici
    i dok ne pukne to sazrevanje o tome mora se mislito.Valjak kada
    krene sve će poravnati i na scenu dolaze patriote.P.redakciji.

  2. Interesantno je upoznavanje sa životopisom gospodina Cilige, ali teško da se kroz to može spoznati hrvatska levica. Gospodin Ratko zaboravlja da se pored međusobnog klanja u svim republikama promenio i politički sistem. Nismo imali prilike da vidimo da li se iko borio za ideje levice. Zapravo, na vrhu te borbe nije bilo jer tamo su pare i sa njima se lakše raspolaže u kapitalističkom sistemu, a u narodu se stvorilo uverenje da će sistem proraditi i doneti im boljitak. Niko nije ni posmislio da će biti opljačkani. Levica ili desnica nije zasnovana na ideologiji, već pre svega na načinu kako će ustrojiti ekonomski sistem. Da li će čovek biti centar tog sistema. Potpuna je laž da je to neizvodljivo jer nije ekonomski sistem stvorio čoveka već čovek taj sistem.

  3. Interesi Hrvata nemaju razlike imeđu:Ante Starčevića polu Srbina
    i Jadranke Kosor polu Srpkinje.Mi Krajišnici stvorili smo hrvatsku državu i njihov jezik,zahvaljući močvari pod imenom
    Jugoslavija.Solinski dobrovoljci borili su se za Kraljevinu
    Srbiju ne za Jugoslaviju.Sve što se desilo kasnije je proizvod
    prvog.Partizanske prolerske divizije kada su prešle reku Drinu
    nije ih dočekao vermaht nego popaljena sela Mačve i Podrinja.
    U tim selima naišli na rođake solunske dobrovoljce koje je
    ustaški režim Ante Pavelića proterao iz Zapadnog Srema koje ranjena Srbija zbrinula U Bogatiću moj stric Stanko našao je smeštaj u domaćinskoj kući.Proleteri Josipa Broza ubijali su
    srpske domaćine i uzimali njihove kuće,stanove i stvarali nepoverenje među jedno krvnoj braći.Sve do Dravo-grada posle su
    dobili Goli Otok a Hrvati samostalnu državu bez Srba koji krv
    svoju prolili za slobodu.Sve vas u cenjenom časopisi toplo pozravlja sin srpskih krajišnika-

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *