LIMONOV Junak našeg doba

Piše Mira Popović

Zašto je najnovije delo francuskog pisca Emanuela Karera „Limonov“ postalo književni hit u Francuskoj?

Jedno lice traži pisca? Mala aluzija na naslov slavne Pirandelove drame „Šest lica traži pisca“ neminovno se nameće posle uvida u najnoviju knjigu francuskog književnika Emanuela Karera „Limonov“, koju je objavila pariska izdavačka kuća „P.O.L“. Eduard Venjaminovič Savenko, alijas Limonov, toliko je nesvakidašnja, originalna i, naravno, kontroverzna ličnost, a njegov život neobičan, uzbudljiv i bogat, da je skoro neminovno bilo da ga se neki pisac dočepa. Karer (53 godine) učinio je to posvetivši Limonovu blizu 500 stranica svoje dvanaeste knjige, četiri godine posle objavljivanja autobiografskog „Ruskog romana“, i na tragu saznanja da je Rusija, koju poslednjih desetak godina redovno posećuje, „neverovatan romaneskni rezervoar“, deo sveta „kao stvoren za vanserijske sudbine“. Mesec dana posle objavljivanja „Limonova“, utisak je da je to knjiga o kojoj se ove književne jeseni u Parizu najviše govori. Kritičari je nepodeljeno hvale, a njen junak, nama po svrstavanju na stranu Srba tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji naročito poznat, ponovo je oživeo u sećanjima Francuza među kojima je živeo osamdesetih godina prošlog veka. Zanimanje za Limonova, onog stvarnog, živućeg, čak, čini se, nadvisuje zanimanje za knjigu i njenog autora.

RUSKI DŽEK LONDON
Eduard Limonov nije ono što nazivamo „pozitivnim likom“, što nikako ne znači da takav kakav je, i kakvim ga je Karer prikazao, nema sjaja. Dugačak je spisak poglavlja njegovog života: avanturista, pesnik, bandit u mladosti u rodnoj Ukrajini (rođen je 1943. godine u Dzeržinsku), emigrant u Njujorku, gde je bio i klošar i sobar kod jednog milijardera i gde je iskusio bludne noći spavajući naizmenično sa muškarcima i ženama (sjaj i bedu njujorškog emigrantskog života opisao je u kultnoj knjizi kod nas prevedenoj pod naslovom „To sam ja, Edička“), pa pisac u modi i saradnik komunističkih i levičarskih glasila „Imanite“ i „Idiot internacional“ u Parizu, „usijana glava“ u ratovima na Balkanu, povratnik u Moskvu (posle 1989) i osnivač zabranjene „Nacional-boljševičke“ partije, zatvorenik u Lefortovu, gde je (do jula 2003) odležao petnaest meseci pod optužbom za krijumčarenje oružja, pripremu terorističke akcije u Republici Altaj i pokušaj državnog udara u Kazahstanu… Danas, u 68 godina, aktivan je buntovnik protiv režima Putin-Medvedev, poštovan od demokrata u svojoj zemlji i rešen da se iduće godine predstavi na predsedničkim izborima u Rusiji…
Da bi ga što vernije oslikao, Karer koristi i reči „protuva“, „varvarin“, „bandit“, „ruski Džek London“ ili „ruski Bari Lindon“, ali ga opisuje i kao nekog ko vodi „herojski život“, ko se „nikad ne žali“ i „nikad ne savija“. „Svakako nisam imao nameru da od njega učinim heroja“, kaže Karer, „ali Limonov inkarnira herojski način življenja. To je osoba zaljubljena u svoju sudbinu. Zapravo, čitavog svog života ostao je veran predstavi koju je o sebi stvorio kao dečak, čitajući Aleksandra Dimu i Žila Verna.“
I pošto u knjizi govori i o sebi, pišući u prvom licu jednine i poredeći stavove Limonova sa svojim odrastanjem i vaspitanjem (i on je, u istom uzrastu bio zanesen musketarima i svetom Žila Verna), dodaje: „To je upravo suprotno predstavi koju sam ja sebi stvorio o životu tokom kojeg smo, čini mi se, zavetovani da se menjamo, da prevaziđemo dečje ideale. Na pitanje: šta je to junak i šta znači biti čovek, Limonov daje stereotipan i detinjast odgovor i u tome, u toj vernosti sebi, ima, moram da priznam, nečeg lepog i dirljivog“. Iako pretenduje da ne zna da li je Limonov heroj ili baraba („on sebe vidi kao heroja, možemo ga smatrati protuvom, a ja se uzdržavam od suđenja“, piše Karer), nema nikakve sumnje u ponesenost Karera neobičnom ličnošću Limonova.
Karer poznaje Limonova. Upoznao ga je još daleke 1983. godine, kada ga je kao mladi novinar intervjuisao posle objavljivanja u Parizu njegovog „Dnevnika gubitnika“. U to vreme Eduard Savenko uživao je u gradu na Seni reputaciju kultnog andergraund pisca. Pank ubeđenja budućeg junaka svoje knjige otkrio je, kako se sada seća, prilikom davnašnje posete roditeljima, kada je u njihovoj biblioteci pronašao roman „To sam ja, Edička“ (u Francuskoj objavljen pod naslovom: „Ruski pesnik više voli velike crnce“). Bila je to knjiga koju je Limonov poslao Karerovoj majci s posvetom „Za Elen Karer d’Enkoz, od književnog Džonija Rotena“ (pseudonim Džona Lajdona, bivšeg pank pevača grupe „Seks pistols“ i vođe pank pokreta u Engleskoj – prim. M.P). Uvaženi akademik i istoričar, Karerova majka je knjigu prokomentarisala kao „pornografsku i dosadnu“, ali je sin, ipak, otišao s njom u džepu.

SUSRET SA KARADŽIĆEM
Majka Emanuela Karera, inače je stručnjak za Sovjetski Savez, a njen otac je Gruzijac. Kao mladi autor Karer se dugo uzdržavao da zagazi u atar svoje neprikosnovene majke, da bi poslednjih godina često putovao u Rusiju, tražio i nalazio inspiraciju za svoje knjige. Tu je ponovo sreo i Limonova.
Preko lika Limonova, Karer je pružio i pregled novije ruske istorije i istorije Evrope posle rušenja Berlinskog zida i utoliko je njegova knjiga složenija, celovitija i današnjem čitaocu bliža i zanimljivija. Napisana je živo, čita se u dahu, kao avanturistički roman. U njoj se često sreće i sam autor koji, kao što rekosmo, o sebi piše u prvom licu jednine, iznosi svoje poglede na savremenu istoriju, dileme i teškoće da zauzme stav u odnosu na složene situacije poput, na primer, rata u bivšoj Jugoslaviji. On tako, pored ostalog, konfrontira viđenje Srba kao isključivih krivaca za poslednje ratove na Balkanu sa fleksibilnijim stavovima o složenosti situacije na terenu i istorijskom nasleđu. Opisuje i čuveni snimak Bi-Bi-Sija na kojem je Limonov prikazan kako razgovara sa Radovanom Karadžićem, a potom puca iz mitraljeza na opsednuto Sarajevo. Kada je ponovo pogledao snimak – zbog kojeg neki smatraju da Limonova treba optužiti za ratni zločin – „ohladio se i napustio je pisanje knjige tokom više od godinu dana“. Na njenim stranicama sada se može pročitati da je taj prekid nastupio „ne toliko što se na snimku vidi moj (Karerov) junak kako čini zločin – istina, ne vidi se ništa slično – već zato što je smešan“… i opis Limonova kao „klinca uživljenog u ulogu jakog momka“.
Limonov danas živi u Moskvi. Bezmalo sedamdesetogodišnjak, redovno organizuje demonstracije u prilog sloboda okupljanja i izražavanja, sukobljava se sa policijom, biva zatvaran. Zagovornik spoja ekstremno levih i ekstremno desnih stavova, nostalgičan za Staljinovim vremenom kada je, prema njegovom mišljenju, društvo bilo najstabilnije, sebe smatra „jednim od najzanimljivijih političara u Rusiji“ i „brojem jedan opozicije“. Ako bi došao na vlast, rekao je u intervjuu koji je početkom septembra objavio nedeljnik „Poen“, izgradio bi novu rusku prestonicu „u Sibiru, recimo“, a Kremlj bi ukazom pretvorio u muzej.
Zanimljivo je da je Limonov, opšte smatran talentovanim piscem i pesnikom (prevodio ga je i Brodski), izgleda digao ruke od pera. „Romansijer u meni ustupio je mesto mnogo zanimljivijim stvarima, jer roman je primaran žanr, prelazna etapa. A pisanje poezije je samo dranje, divlji krik, nema ništa zajedničko s profesijom“, rekao je u istom intervjuu. Da li će njegovi čitaoci biti time razočarani, nemoguće je reći, barem ne sa pouzdanošću koja važi za sud da on, kao lik knjige Emanuela Karera, oduševljava francusku publiku. Ko zna, možda će još veću slavu steći na filmskom platnu, ako Karerova vrlo „filmična“ knjiga bude ekranizovana. Razmišljanje nije bez osnova, jer su mnoga Karerova dela filmski adaptirana, a jedno – „Školsko zimovanje“ – dvostruko je nagrađeno: prestižnim književnim priznanjem „Femina“ (1995) i nagradom žirija na Kanskom festivalu (1997).

__________

Ne baš iste fele kao Bernar Anri Levi

Na Palama uočio je smešnog čovečuljka sa velikim naočarima, kosom kao četkom, koji je preko kožne jakne nosio kaput savezne vojske i, mada im nije pripadao, izgledao dobro uklopljen s grupom posebno drčnih četnika. Pištolj 7,65 udarao mu je o butinu i na njemu izgledao, mislio je Pavel (Pavel Pavlikovski, autor dokumentarca Bi-Bi-Sija o Bosni s kojim je Karer više puta razmenjivao misli dok je pisao knjigu o Limonovu – prim. M.P), kao detalj za prerušavanje. Isticao ga je kao što turisti na Tahitiju ističu ogrlicu od cveća koju su na silasku iz aviona dobili u znak dobrodošlice.
Ekipa „Anten 2“ je ručala. Tip, pošto je čuo da govore francuski, zaputio se ka njima. Predstavio se direktno, ratoborno: Eduard Limonov, pisac, zainteresovan za vruće tačke na planeti. Prisutan u Vukovaru u decembru, u Transnistriji u julu. „Neka vrsta Bernara-Anrija Levija, dodao je s malim smeškom, ali ne baš iste fele.“ Ljudi iz „Anten 2“ su ga odmerili, prvo zbunjeno, a onda sa gnušanjem. „Mislite li da je normalno da novinari nose oružje“, upitao je jedan od njih. Drugi ga je doslovce nazvao protuvom. Rus nije očekivao takvu reakciju, ali se nije dao zbuniti. „Mogao bih da vas pobijem“, rekao je pokazujući na „četnike“: to bi gnjavilo moje prijatelje, ali mislim da bi me pokrili. Dozvolite mi samo da vam kažem da ja nisam novinar. Ja sam vojnik. Jedna grupa muslimanskih intelektualaca krvožedno sledi san da ovde uspostavi muslimansku državu, Srbi to ne žele, a ja sam prijatelj Srba i serem se na vašu neutralnost koja je uvek samo kukavičluk. Prijatno.
Odlomak iz knjige Emanuela Karera „Limonov“

__________

Bandit i svetac

„Njih na hiljade, a možda i desetine hiljada njima sličnih, revoltirani su cinizmom koji je u Rusiji postao religija i istinski se zaklinju u Limonova. Taj čovek koji im može biti otac, a onim najmlađim čak i deda, vodio je avanturistički život o kojem svi sanjaju kada imaju 20 godina, on je živa legenda, a srce te legende i ono što ih podstiče da ga imitiraju je ‘kul heroizam’ koji je dokazao tokom zatvora. Bio je u Lefortovu, tvrđavi KGB-a koja u ruskoj mitologiji široko odgovara Alkatrazu, bio je na prinudnom radu, iskusio najstroži režim i nikad se nije žalio, nikad savio. Našao je načina ne samo da napiše sedam ili osam knjiga, već i da efikasno pomogne svojim ćelijskim cimerima koji su ga na kraju smatrali u isti mah superbanditom i nekom vrstom sveca. Na dan kada je okončao kaznu, zatvorenici i čuvari otimali su se ko će da mu nosi kofer…“
Iz knjige Emanuela Karera „Limonov“

5 коментара

  1. zapadu bi odgovaralo da promovise “novog Trockog” ?! i sve sta vec ide uz njega ?!

  2. Trocki, pa tu je zapad malo oprezan,jos utvrdjuje cinjenice, da li bi novi Trocki dobio cepin u glavu ili spic za sitnjenje leda za sampanjac, a u srbiji radi trdicionalna *vljika od sljive*.

  3. Putin ce evo ponovo na svoje mesto, sto je ne samo za njegovu Rusiju no i za nas Srbe i ceo svet jako dobro. Znamo koje je to mesto.
    Limonov takodje ima mesto koje zasluzuje, u knjizevnosti, evo sa obe njene strane, i to je jedino kakvo mu treba dati.

  4. Ali, *mi* Srbi, smo naoruzavali Gruziju,

    Porodični biznis

    Slobodana Tešića, bliskog rođaka uhapšenog Đorđa, Savet bezbednosti UN je označio kao glavnog prekršioca sankcija za izvoz oružja, a na osnovu rezolucije SB mnoge države i članice EU donele su interne propise o kontroli kretanja lica.

    Takođe, njegovo ime se spominje i u vezi sa korporacijom „Melvel”, registrovanom na Sejšelima i u Beogradu, a koja se sumnjičila za ilegalnu prodaju oružja Gruziji. Naime, kako su pisali mediji, to oružje je najpre legalno kupljeno u Srbiji, a posle toga je ilegalno prodato Gruziji, koja u tom trenutku nije mogla da uvozi oružje.
    Slobodan Tešić spominje se u UN izveštajima u vezi s kršenjem sankcija prodaje oružja Iraku. Svojevremeno je „Vašington post” objavio da je Tešićevo preduzeće „Temeks” učestvovalo u izradi krstarećih projektila za Irak.

  5. hm,hmm.. facebook Konuzin, jedan simpatizer…o dolasku Putina

    *Simke Simone Srbija jaooooooooo ne opet ce zene u crnom docekati predsednika Putina sa natpisom druze Putine rasiri nam butine hahah Putin Srbin
    15 hours ago · 3 people*

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *