Libijski gambit Zapada

Piše Dejan Lukić

U završnim sekvencama vojne kampanje na režim Moamera el Gadafija u Libiji, britanska scena, politička i medijska, pokazuje znake šizofrenog stanja u kojem se miksaju osećanja gorke pobede i strahovi od novog Avganistana, Iraka,Somalije, Jemena…

Preko cele stranice londonskog „Mejla“ razvučen je, kao paradigma i akcenat opšte atmosfere, tekst koji prognozira da bi oni koji su prošle nedelje osvojili Tripoli uz pomoć NATO bombardera, mogli da budu „gori od Gadafija“
„Došao je momenat da zamrzim celo takozvano ‘arapsko proleće’ i sve što je u vezi sa njim. Jer sve mi ovo sa pobunjenicima liči na fudbalsku gomilu naoružanu do zuba „kalašnjikovima“ i bazukama, uz jak dodatak islamskog militarizma…I dok naši listovi, političari i predikaonice u crkvama, u jedan glas propovedaju kako je reč o bogomdanom nalogu što je, eto, pao na naša pleća, prosto je zapanjujuće da je pri svemu ovome prava, ali skrivena istina da takozvane „pobede“ ovih pobunjenika nikada ne bi bilo da im NATO nije pritekao u pomoć, kao što je, u isto takvoj operaciji sumnjivog morala, pritekao u pomoć Oslobodilačkoj vojsci Kosova u vreme Blera“, piše jedan od vodećih britanskih kolumnista Piter Hičens u prošlonedeljnom izdanju „Mejla“.
Dobra je vest da nije usamljen, mada je u manjini.

DAN POSLE?
Britanski politički vrh i blok medija koji ga uvek imbecilnom revnošću prate, i dalje su kontaminirani, četrnaest godina posle Kosova, levim intervencionizmom Blerove megalomanije, ali sada i grandomanijom desnog liberalizma Kameronovih konzervativaca i, posebno, njegovih koalicionih partnera u vladi – liberala.
I oni koji su bili iznervirani Kameronovim entuzijazmom da kao i Bler dobije bar jedan svoj (Bler ih je imao pet) mali rat, namerno ili slučajno, zaboravili su da su liberalni intervencionisti u konzervativnoj partiji duboko inplantirani i dobro raspoređeni, koliko u  Dauning stritu, toliko i u Forin ofisu. Nije bez značaja da je Kameronov ključni savetnik za spoljnu politiku i šef osoblja na broju deset Ed Levelajn bio pre dolaska na ovu funkciju ađutant bivšeg lidera Liberalne partije i jastreba levog intervencionizma Pedija Ešdauna.
Kao što, takođe, nije bez značaja da je glavni savetnik za pitanja Libije u Kabinetu ministra spoljnih poslova Vilijama Hejga, niko drugi nego bivša Ešdauanova desna ruka, muslimanska izbeglica iz Bosne, Arminka Helić.
Sada kada je Gadafijev režim na samrtnim mukama, deo šizofrenije je i očigledna zabrinutost pobednika šta da urade sa „pobedom“ i na šta će sve da izađe ovaj libijski gambit kada antigadafijeva koalicija uzme državu u svoje ruke. Činjenica da Gadafijev režim nije bio demokratsko cveće, ne znači da će oktroisana demokratija i  „fudbalska gomila sa kalašnjikovima“ biti nešto bolja. Istorija, dalja i bliža, puna je lekcija za ovakve slučajeve.
Francuska revolucija (1789) počela  je sva u slavlju i veselju da bi se očas, u nekoliko meseci, izrodila u masovna ubistva, nasilje i Robespijerovu diktaturu. Test za svaki prevrat nije pad tirana, nego onda kada nova vlast pokaže ko je i šta je. Pomenuti Hičens navodi da se Gadafijeva „demokratija“ Zelene knjige i  nebuloza  njegove „treće svetske teorije“ ne može ničim razumnim braniti, ali postavlja i pitanje: „hoće li ovo što dolazi biti bolje?Da li su spaljeni leševi, pretrpane mrtvačnice, prepune bolnice ranjenika bez pomoći itd… bili vredni ove avanture? Da li smo, pre svega, imali pravo da zauzimamo stranu u ovom libijskom internom sukobu?“
Libija je već sada pre definitivnog spuštanja zavese primerak iz „šeme velike utopije“ modernih i levih i desnih liberala, o prekrajanju sveta vojnim upadima u dinamike suverenih zemalja. Režimi na Bliskom istoku koji se sada ruše deo su te šeme, ali i posledica destrukcije evropskih imperija. Levi liberali koji su idejno predvodili borbu za „kolonijalne slobode“ držali su da nije važno kakvim će se sredstvima rušiti kolonijalne vladavine, niti kakvi će režimi posle njih da dođu; važna je bila sloboda od kolonijalnog ropstva. Gadafijeva Libija direktna je posledica ove, u suštini istorijski opravdane politike, ali je ironično da upravo današnji evropski liberali ruše delo svojih ruku i to – dupla ironija – u ime  liberalnog neokolonijalizma.
Magičan zov sirena imperijalne moći preživeo je do današnjih dana u biću Zapada, levog ili desnog, liberalnog ili konzervativnog, svejedno. „Kako je to ironično i neobično da je, pola veka od kako je suecka intervencija (britansko-francuska agresija na Egipat 1952) praktično označila kraj Britanije kao relevantne mediteranske sile, naša vojska ponovo u akciji na severu Afrike, a u podršci farsičnoj vojsci na kamionetima i sa kalašnjikovima, za koju, pak, ne znamo šta  smera i kakva joj je ideja o Libiji posle Gadafija u glavi“(Hičens).
Poenta šizofrene situacije je upravo u tome. Ujedinjeni u cilju obaranja Gadafija, predstavnici  61 od 150 libijskih plemena, potpisali su u aprilu zajedničku Deklaraciju u kojoj pozivaju Gadafija da se ukloni. Ali problem i njih i imperijalista bez kojih ne bi stigli do Tripolija, jeste tribalna, etnička, geografska, idejna i svaka druga raznolikost pobune, a najviše razlike o konceptu „dan posle“ i kako da se, kad oružja zaćute, postave prema imperijalistima koje su pozvali u pomoć.

ZATEGNUTE STRUNE
Unutar korpusa od 33 člana Privremenog nacionalnog saveta (TNC) strune su već nategnute do pucanja. U aprilu, komandant pobunjenika Abdul Fatah Junis, bivši Gadafijev oficir, likvidiran je u zasedi rivalske grupe. Blok  Bengazi i blok Tripoli su, takođe, dva sveta unutar TNC-a. Libijska „revolucija“ počela je u Kirenaici, istočnoj provinciji zemlje. Kirenaika je bila   postojbina i uporište svrgnutog kralja Idrisa, ali i gnezdo stalnog otpora Gadafiju. U  Bengaziju, Derni, Bejdi, Adždabiji i Bregi je, zatim, baza džihadističke „Islamističke borbene grupe“ (LIFG). Među „spomeničarima“ ustanka protiv Gadafija u Kirenaici masovno su zastupljene bradonje „Borbene grupe“.
Abdel Hakim Belhadž, komandant u Vojnom savetu pobunjenika za oblast Tripolitanije, bivši je lider „Islamističke borbene grupe“, zabranjene u Libiji, a proskribovane na Zapadu kao „teroristička organizacija“.
Strune su zategnute na sve strane. Prema libijskim insajderima, ali i britanskim obaveštajnim krugovima, podozrenje između Kirenaikanaca i Tripolitanaca je isto tako pod visokim naponom kao i između „gadafista“ i „spomneničara“ u Nacionalnom savetu.
Mustafa Abdul Dželil, predsednik Saveta je Kirenaikanac, uz to bivši Gadafijev ministar pravde i svojevremeni žestoki branilac Gadafijeve Zelene knjige i „treće svetske teorije“.
Tripolitanac u Savetu, Kalifa Haftar bio je visoki čin u Gadafijevoj vojsci da bi, kada se sa njim razišao, formirao Libijsku nacionalnu armiju u krilu svog plemena Firdžan i nedavno ušao u sukob sa Junisom iz plemena Obejdi oko kontrole nad oružanim snagama pobunjenika. U Londonu permanentno teče priča da je Haftar američki čovek, pa čak i saradnik „Američke centralne obaveštajne službe“ (CIA). Pre nego što se priključio pobunjenicima, Haftar je bio u izbeglištvu u Virdžiniji (SAD).
Slične priče prate još jednog važnog čoveka u pobunjeničkom vrhu. Mehdi el Hariri je komandant takozvane  „Brigade Tripoli“ koja je osvojila prestonicu udarom sa zapada i juga. Pre nego što se priključio tripolitanskim ustanicima, Hariri je bio istaknuti član islamističke „dobrotvorne“ organizacije u Dablinu, gde je dugo godina živeo i formirao  „Brigadu Tripoli“.
Jedan britanski tabloid, na vest da je Tripoli pao u ruke pobunjenika, dozvolio je sebi naslov „Irci oslobodili Tripoli“. Londonski „Ivning standard“ se (25. avgusta) nadovezao potvrdom informacije, ali i dodatkom da glavna zasluga pripada, ipak, britanskim specijalcima koji su „odigrali presudnu ulogu u deblokiranju zakovane situacije na libijskom frontu…Specijalci SAS-a su direktno koordinirali napade iz vazduha i bitku za Tripoli…Trenutno naši specijalci su u lovu na 69-godišnjeg tiranina“.
„Standard“ ujedno tvrdi da su pored britanskih specijalaca, katarski vojnici zajedno sa  francuskim komandosima „faktički otključali bravu Gadafijeve utvrđene rezidencije u Tripoliju“.

VARLJIVI OSMEH PREMIJERA
Lajam Foks, ministar odbrane, priteran uz zid  da nešto kaže, ali da ne potvrdi da se njegovi ljudi nalaze na libijskom tlu, u direktnom kršenju rezolucije Saveta bezbednosti, objašnjava da  u Libiji nema britanskih vojnika nego samo da „NATO (koga Britanija sa Francuskom predvodi u libijskoj kampanji) ima svoje obaveštajne efektive na zemlji“. Te efektive na zemlji su, naravno, u funkciji „zaštite civila“ od Gadafijevog terora, upravo kako to nalaže rezolucija Saveta. To je toliko nevino, koliko i to što je pobunjenik po imenu Mehdi, koji je sa svojom grupom od petnaest ljudi upao prvi u spavaću sobu Gadafija, organizovao grupu „revolucionara“ i došao  pravo iz Birmingema – sa pasošem njenog kraljevskog veličanstva Elizabete Druge – a da u tome nisu učestvovali, niti pojma imali, ni „Skotland jard“, niti, pak, „MI5“.
Dva ključna igrača u libijskom gambitu Zapada, Dejvid Kameron i Nikolas Sarkozi, oba sa niskim i sve nižim rejtingom u svojim zemljama, krenuli su u avanturu ignorišući – to je valjda usud izgubljene imperijalne slave – sve poruke iz avantura prethodnika. Vinston Čerčil je izgubio fotelju posle istinski dobijenog rata saveznika protiv Hitlera. Džordž Buš Senior je izgubio izbore odmah po dobijenom prvom ratu u Zalivu (1992). Njegov sin, Džordž Buš Mlađi platio je cenu „pobede“ u Iraku i pohoda na Avganistan. Tonija Blera je isteralo iz Dauning strita prokletstvo  pet „dobijenih“ ratova, a posebno prokletstvo udruživanja sa Bušom u okupaciji Mesopotamije.
Suprotno mitu, „uspešni“ ratovi  retko dobijaju izbore.
Posle pada Tripolija, Kameron se smeškao varljivim osmehom premijera uspelog u svom prvom malom ratu. Ali je konsenzus na Temzi da mu to ni za jotu neće podići rejting „baš kao što Bleru nije skočio rejting posle pada Bagdada ili proterivanja Miloševića sa Kosova“, komentariše Martin Ivens.
Tandemu Kameron – Sarkozi ostalo je, prema proceni serije analitičara u Londonu, za utehu i hvalu, da je vojna intervencija u Libiji do sada uglavnom ostala u vazduhu. Bili su, po jednom komentatoru, „toliko mudri“, po drugom, „toliko srećni“ da osiguraju podršku libijskih suseda u formi  Arapske lige i rezoluciju Saveta bezbednosti, koja je mogla da se rasteže i deformiše od „zaštite civila“ do smene režima u Tripoliju. Jednom kada je osigurala legalnu podršku, uz prilično enigmatsko uzdržavanje Rusije i Kine u Savetu  bezbednosti, alijansa predvođena anglofrancuskim duetom obezbedila je sebi, za sada, luksuz uzdržavanja od kopnene invazije, budući da  joj, eto, slovo rezolucije o „zaštiti civila“ dozvoljava široko imaginativnu interpretaciju teksta.
U Londonu ama baš niko ne pridaje ni ozbiljan, ni definitivan značaj Kameronovom zadovoljstvu učinkom u dosadašnjoj fazi libijskog gambita. Pre bi trebalo da bude zadovoljan Barak Obama što je uspeo na vreme da se izvuče. Libijska kampanja nije popularna u Americi. Pad Tripolija je došao sa ograničenim učešćem Obame u samom početku agresije i bez ijednog izgubljenog američkog života na kraju.
Deo šizofrene atmosfere na Temzi posle pada Tripolija iskazuje se i u tome, kako zapaža „Miror“, što  se niko ni među evropskim atlantskim saveznicima ne otima za „pobedu“, po već znanoj istini da istinska pobeda ima mnogo tatica, a poraz ostaje uvek siroče. Nemci i Poljaci su odbili na samom početku da učestvuju u Kameronovom i Sarkozijevom gambitu. Španci i Holanđani su se na vreme povukli. „U Briselu je od početka vladao haos kao i u vreme gotovo svih ovakvih kriza, od Balkanskog rata do danas“, zapisuje Martins u „Sandej tajmsu“.
Kolika je dimenzija „pobede“ u Libiji svedoči i kvazikonsenzus u londonskim analizama, po kojem je u dogledno vreme, a posle gambita, definitivno isključena mogućnost intervencije na drugim kriznim tačkama „arapskog proleća“. U Siriji, na primer, gde bi, da nije odumiranja američke imperijalne moći i nemoći evropskih liberalnih intervencionista, već gledali uterivanje demokratije, sa neba, mora i kopna.
„Rusija i Kina neće podržati nijednu buduću rezoluciju Saveta bezbednosti, dovoljno su neprijatno iznenađeni i izigrani našom podmuklom interpretacijom libijske“ („Sandej tajms“).

6 коментара

  1. Mnogi znaju da kad su francuske i britanske naftne kompanije trebale obnoviti ugovor o eksploataciji nafte sa Gadafijem,trebale su da plate za produzenje ugovora oko 300 milijardi dolara,pa su izracunali da je bolje da ga ubiju nego da mu plate! Sto su i uradili!! Doveli robijase iz zatvora da ratuju za njih protiv legalno izabrane vlasti,i “herojski”,kako samo zapad ume,se bacili na malu drzavu i bombardovali je vise od pola godine!! I takvi zlotvori pricaju o demokratiji i ljudskim pravima! Iskreno se nadam da ce im se vratiti na bilo koji nacin,po mogucnosti na najgore moguce nacine! Uz pomoc Boga i hoce!!Bio ili ne bio dobar vladar Gadafi,ili bilo ko drugi,odakle kome pravo da to dovodi u pitanje i da se mesa u unutrasnje poslove neke ,bilo koje, drzave? Evro-ameri su dali sami sebi to pravo!!E pa gospodo kad vam pocne sa osvetom libijci i ostali kojima ste zlo napravili,nemojte se izvlaciti kako “nevini” stradaju!Stradali su,i jos uvek stradaju,nevini u Iraku,Avganistanu,i svuda gde je vasa bolesna i zarazena noga krocila!!Ili se oni nazivaju kod vas nevinim,a u ostalim zemljama kolateralna steta!Bice da je ovo !!

  2. Iskreno receno,ja ni Ruse ni Kineze ne razumem!!Pa zar je trebala i Libija da se “desi”,posle bezbroj drugih primera,pa da oni vise ne podrzavaju Savet bezbednosti!! Koliko njima treba da shvate pokvarenu i ubilacku politiku evro-amera?Izgleda ce shvatitit kad na njih krenu,a krenuti ce jer su evro-ameri toliko oslepeli od nekakve njima umisljene moci,da jednostavno misle da im niko nista ne moze!Sto su za sada i u pravu!Dokle? Vreme ce pokazati,jer ove pljacke evro-amera po svetu morati ce jednog dana prestati!Milom ili silom? Neka sami izaberu! Jedino sto Srbija mora po svaku cenu da se drzi po strani u ovim evro-americkim “uterivanjima”demokratije! Po svaku cenu,jer kad pocnu podmetati bombe po Knez Mihajlovoj nece doci evro-ameri da nas stite,niti treba da dolaze,nego da se drze svoje buvare,a nama nasa buvara pa kakva god bila nasa je !!

  3. kina i rusija su ‘pustili’ Nato u Libiju iz prostog razloga, sto je sa svakom takvom ‘avanturom’ ‘zapad’ padao sve nize a oni se penjali sve vise , sto je logicno… A sada “zapad” neka uci sta je to “belaj”, kada mu Alkaj – ida uzme vazan deo bliskog istoka ?!

  4. Љубомор

    Као што су глупи југословенски народи радили у корист сопствене штете тако сада раде и либијска племена. Невоља је што и кад виде какво су зло сами себи начинили под сплеткама и помоћи сатаниста и наши и либијски народ неће признати свију бруку и заблуду. То је изгледа људска генетска грешка. Новопостављене марионете Запада знају и користе ту фалингу људског мозга, па га олако манипулишу и безочно тлачи.

  5. *junacina*, nase gore list o *kukavicluku*..???

    SRBIN: BIO SAM GADAFIJEV PLAĆENIK!

    (45) Send to friend Print Četvrtak, 8. Septembar, 2011.| Autor:
    Bosanski Srbin ratovao za libijskog vođu i potom pobegao pobunjenicima

    TRIPOLI – Nagazi gas i beži!
    Bosanski Srbin koga zovu Crni u ispovesti za Rojters opisuje kako je radio kao plaćenik u vojsci Moamera Gadafija, a potom u poslednjem trenutku pobegao iz Libije.

    Kako je pobuna protiv Gadafija rasla, njegovi borci počeli su da dezertiraju. Bežali su i strani plaćenici, a među njima je, kako javlja Rojters, i bosanski Srbin koji se prethodno borio u Sijera Leoneu.
    Gadafi ga je u martu unajmio da bude vojni instruktor, a ubrzo je postao i komandant minobacačke baterije. Naš zemljak kaže da ga je dojučerašnji libijski vođa plaćao redovno, i to u „zapadnim valutama“, koje je sam birao.

    Početkom avgusta sve je, kaže, počelo da se raspada. Vojna jedinica u kojoj se borio povlačila se pred naletom pobunjeničkih, mnogo nadmoćnijih snaga.
    – Oni su bili toliko organizovani da mi nismo mogli ništa. Sumnjam da su u njihovim redovima bile infiltrirane NATO kopnene trupe – kaže Crni, koji je bio šokiran rasulom među vojnicima lojalnim Gadafiju.

    – Jedva da su umeli da koriste toki-voki, a mnogi od njih su prave kukavice – kaže srpski plaćenik.
    Kad su se snage lojalne Gadafiju sredinom avgusta povukle na 50 kilometara od Tripolija, on je odlučio da spasava živu glavu.
    – Uzeo sam džip, napunio rezervoar do vrha, u balone natočio vodu i krenuo kroz pustinju. Otišao sam u jednu susednu zemlju. Trebalo mi je nekoliko dana da se izvučem.

  6. POBUNJENICI LIKVIDIRAJU PO KRATKOM POSTUPKU
    Streljano 12 srpskih plaćenika

    Potvrda – Jedan od vojnih komandanata u Misrati potvrdio juče telefonom za Press da su pobunjeničke snage metkom u čelo likvidirale 12 Srba

    Libijski pobunjenici streljali su 12 srpskih plaćenika, koji su se borili na Gadafijevoj strani, potvrdio je juče telefonom za Press jedan od pobunjeničkih komandanata u Misrati Abdelaziz Madini.

    Kako Press saznaje, ovi Srbi su u Libiju došli sa raznih strana, privučeni dobrom zaradom, a radi se o prekaljenim borcima sa ratišta Republike Srpske, Hrvatske, ali i drugih ratišta širom sveta.

    U Ministarstvu spoljnih poslova rekli su nam da nemaju nikakve informacije o likvidiranim Srbima.

    – Videli smo u novinama tu informaciju i proveravamo je. Što se tiče petorice srpskih državljana koji su u pritvoru u Zintanu, sa njima smo u kontaktu i oni su dobro, a mi radimo sve što je u našoj moći da budu oslobođeni – kažu u MSP-u.
    Razrušen čitav grad

    Kako je objavio hrvatski „Večernji list”, čiji je novinar Hasan Haidar Dijab na licu mesta, pobunjenici su po kratkom postupku likvidirali ukupno 85 uhvaćenih plaćenika, i to u zgradi državnog osiguranja u Misrati. Streljano je 12 Srba, devet Hrvata, 11 Ukrajinaca, deset Kolumbijaca…

    Petorica zarobljenih Srba na sigurnom
    Lozničanin Milan Đunić, čiji je sin jedinac Milorad (27) jedan od petorice Srba koje su pobunjenici zarobili kod Tripolija, kaže za Press da veruje u državu i našu ambasadu i od njih očekuje da ih oslobode. Napominje da iz Libije stiže toliko neproverenih vesti, da veruje samo u ono što čuje iz MSP-a.
    – Moj sin je otišao da gradi puteve, ništa nije kriv i čvrsto verujem da će ga MSP vratiti kući – kaže Milan Đunić.
    – To nisu bili vojnici, već krvnici koji su ovde ubijali za novac. Kada smo oslobađali zgradu, mnogi od njih su poginuli, a preživelima smo presudili metkom u čelo na licu mesta. Ostali, koji su uhapšeni u Tripoliju i drugim gradovima, imaće poštena suđenja – tvrdi Madini.

    Press se juče nakratko čuo i sa Haidarom Dijabom, koji je za nekoliko sekundi, na koliko smo uspostavili vezu, stigao da nam kaže da je i sam jedva izvukao živu glavu iz jednog sukoba.

    Od svih gradova Libije Misrata je najgore prošla u ovom ratu jer su se tu vodili najžešći sukobi, što i sam Madini potvrđuje.
    – Misrata, koja se nalazi na oko 200 kilometara od Tripolija, postala je grad duhova. U pojedinim ulicama nema više nijedne zgrade, sve su srušene do temelja – kaže jedan od komandanata pobunjenika.

    Vest o likvidaciji 12 srpskih plaćenika nije iznenadila naše vojne analitičare. Njih, kako tvrde, ima svuda gde se ratuje – u svim svetskim zemljama koje su zahvaćene ratom.

    – Naših plaćenika sigurno ima u Libiji, kao i u Centralnoafričkoj republici, zna se za neke da su u Egiptu, Jemenu, po Aziji… – navodi Ljubodrag Stojadinović.

    Kako objašnjava, devedesetih godina smo kao ratom zahvaćeno područje bili izuzetno plodno tle za stasavanje mladih ljudi u plaćene ratnike i ubice.
    Gadafi: Borba do pobede
    KAIRO – Svrgnuti libijski lider Muamer Gadafi apelovao je na Libijce da se ne predaju onima koji „kolonizuju” tu državu i da on nema izbora već da se bori do pobede, navodi se u pisanoj poruci koja je juče pročitana na privatnom sirijskom televizijskom kanalu Arai Oruba.
    Vlasnik TV stanice Mišan al Džuburi izjavio je da je bilo planirano televizijsko pojavljivanje Gadafija, ali da je to odloženo iz bezbednosnih razloga.

    – Mnogi su tada shvatili da je ratovanje profitabilno zanimanje. Kada ovde više nije bilo sukoba, počeli su da odlaze na druga mesta širom sveta, gde su se vodili ratovi. Takvih ljudi u Srbiji ima oko 250 i gotovo je sigurno da su neki od njih bili u Libiji – kaže Stojadinović.

    Ne poštuju ratnu etiku

    On objašnjava da postoje međunarodne organizacije koje se bave regrutovanjem ratnih veterana.

    – One se znaju među sobom i nije im uopšte teško da brzo oforme grupu plaćenika i prebace ih gde treba. U pitanju je uhodan posao, a što je zemlja siromašnija, regrutovanje je lakše. Postoje i ad hok legionari koji rade isključivo po potrebi u određenim situacijama i ne prezaju ni od koga niti poštuju bilo kakvu ratnu etiku. Plaćenici dobijaju ogroman novac, ali ako poginu, njima se ne zna ni grob. Oni nemaju ni prava ni na kakvu ratnu zaštitu ili Ženevsku konvenciju, pa je njih i najlakše likvidirati – ističe Stojadinović.
    Vojni analitičar Aleksandar Bradić navodi da su dvadesetak godina neki odlazili da ratuju iz avanturizma, dok je sada jedini motiv novac.

    – U najrazvijenijim zemljama postoje privatne kompanije koje regrutuju veterane. U pitanju su velike organizacije, najviše američke, poput „Blekvotera”. Preko njih su Srbi odlazili i odlaze u Avganistan, Iran, Irak… – kaže Bradić.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *