Kaljuga

Piše Milorad Vučelić

Kako su nekada strana poslanstva morala da se trude da saznaju nešto o našoj državnoj politici. Šta sve nije rađeno i kakva su se sve čuda činila. Koliko je tu bilo uloženo špijunskog rada, prefriganog namamljivanja, podmetnutih ljubavnica, opijanja, i čega sve ne. Od stranih službi zavrbovani državni funkcioneri bili su na velikim mukama i u stalnom strahu da ne budu otkriveni i uhapšeni. Neki od njih su imali probleme i sa vlastitom savešću. Koliko je samo knjiga napisanih  i filmova snimljenih na ovu temu.
Danas, ništa od svega toga. Strane ambasade u Srbiji nemaju potrebu za posebnim špijunskim mrežama i obaveštajnim radom. Posebno ne ona američka. Nema više potrebe za skrivanjem… Kod stranih ambasadora velika je gužva. Svi srpski političari, osim jednog jedinog – Vojislava Koštunice – naprosto se utrkuju ko će prvi stići. Pre svega do američkog, a zatim i do nekog drugog zapadnog ambasadora, namerni da mu iskažu lojalnost, da se povere, potraže savet, da se dodvore, ulaguju, podilaze, kleveću i vređaju svoj narod ili, pak, ogovaraju jedni druge. Ali pre i iznad svega dolaze da prime naloge od onih koji su ih i doveli na vlast, čineći to protiv volje ovog naroda i na osnovu grubog i kriminalnog falsifikata volje birača. Sve se to čini pod punom zaštitom policije i naših specijalnih službi. Naše televizije i mediji svakog bogovetnog dana „s ponosom predstavljaju“ naše političke lidere koji su ništa drugo do banalni cinkaroši i ogavne ulizice tuđina.
Suočeni smo i sa jedinstvenom pojavom: naši političari naprosto cepte od iskrenosti prema stranim ambasadorima, ali zato strasno i dosledno lažu svoj narod. Bez ikakvog stida i srama oni su presrećni što mogu da ispune naloge i naredbe stranih država i službi, pre svih američkih. Prosto se takmiče u slugeranjskoj revnosti. Jedan od njih se, tako, kune da će nešto što je protiv interesa Amerike proći „samo preko njega mrtvog“! Strane službe nemaju potrebe da provere njihove iskaze i da ukrste svoja saznanja. Oni pouzdano znaju da ih srpski političari ne bi „ni za živu glavu“ slagali. Osnovno geslo naših političara je: Sa svakim kako tako, pa i lepo, a sa američkim i zapadnim ambasadorima – iskreno!
Zamislite tog nesrećnog predsednika srpske države koji šalje jednog svog službenika, i čistog bednika, da moli i kumi američkog ambasadora da se nezavisnost šiptarske „države“ Kosovo ne proglašava dok on ne bude izabran za predsednika, a posle toga neka SAD, „kao svetionik slobode“, kako je ushićeno i doslovno taj jado rekao, rade sa nezavisnošću Kosova šta im je volja. Drugi službenik bednik, u ime predsednika države, obavezuje se da nikada i ni po koju cenu neće preći „američke crvene linije“. (Pročitati tekst Nikole Vrzića „Vikiliks, američke depeše i srpska politička kaljuga“ u ovom broju „Pečata“.)
Sada se jasno vidi da je završni proces izdaje srpskih nacionalnih i državnih interesa počeo u vreme poslednjih predsedničkih izbora. Naravno, za bedu i mizeriju srpskih političara znalo se i pre ovog Vikiliksovog časa očigledne nastave, ali i pored toga te nedostojne konkretne slike njihove niskosti, svakog odsustva elementarnog dostojanstva i notorne izdaje, ne mogu da ne izazovu veliko gađenje i duboki prezir. Možemo samo zamisliti sa kolikim tek zasluženim prezirom na njih gledaju američki ambasadori i njihovi službenici.
Od političara se ne razlikuju ni medijski šefovi, pa se tako, recimo, glavni urednik „Politike“, kome mučenom ni ime ne navode, obavezuje u američkoj ambasadi da serijom tekstova propagira pristupanje naše države NATO-u, ne bi li se kako prema toj paklenoj organizaciji odobrovoljio nerazumni srpski narod. Kakav je tek kukavelj jedan naš važni ministar koji je „frustriran peticijom 200 intelektualaca protiv NATO-a“ i žali se američkom ambasadoru što je podrška Alijansi zla pala na samo dvadeset odsto.
Zamislite slučaj jednog našeg visokog funkcionera koji posle povratka iz inostranstva trči u američku ambasadu da podnese izveštaj. Ne mogavši da se strpi da stigne do ambasade, da neko pre njega ne bi uzeo muštuluk, on se laća telefona i s druge strane žice čuje oprezno upozorenje da nema potrebe za žurbom i da može slobodno da prvo ode do svoje kancelarije, premijera ili predsednika, pa tek onda da se dovuče u ambasadu.
Možemo samo da zamislimo užase nekog našeg profesionalnog kontraobaveštajca kada svakodnevno u svom operativnom radu na otkrivanju špijuna (su)sreće ministre ili političke funkcionere na vlasti, i ne samo na vlasti. I što je još gore, kada on pouzdano zna da će ti njegovi izveštaji završiti na stolu baš nekog od tih političara i državnih funkcionera koji će odmah upozoriti svoje gazde u stranim ambasadama, a pre svega američkoj, da se čuvaju, pripaze i budu oprezni. Iskušenja i muke preostalih profesionalaca naših bezbednosnih službi, a ne treba sumnjati da ih ima, biće jedina prava tema mogućih literarizacija i pozorišnih i filmskih drama.
Sva druga gore opisana banalna izdajstva, bedna ulagivanja i ližisahanstvo nepogodna su kao podsticaj za bilo koji i bilo kakav diskurs i spisateljski tretman, pa čak ni onaj petparački. Reč je o vulgarnom beščašću bez ikakve dimenzije.
Doduše, moguće je zamisliti „dramsku“ situaciju u kojoj srpski junak stiže kući i hvali se svoj vernoj ljubi kako je pametno i korisno počinio nacionalno izdajstvo, kako se iskreno zakleo na vernost tuđinu, kako je prodao i prevario svoj narod i ostavio ga u najtežoj nevolji, kako se onako baš kao prava ljiga najviše ulagivao stranom gazdi i svom nadređenom, kako je smelo eliminisao sve vazelince konkurente, kako je izbio u prvi plan, kako je tuđin bio s njim prezadovoljan, kako je u to uložio mnogo truda, te je sada pomalo umoran, ali, ipak, zadovoljan, a ona ga ushićena i ozarena, s iskrenim divljenjem zaljubljeno gleda, miluje i mazi i s nežnim ponosom mu kaže: „Sunce moje! Obiliću moj!“
No, to je već otužni crnohumorni oveštali skeč ili obična sprdnja, a ne bilo šta drugo nalik na dramsko nadahnuće.
U poslednjim Vikiliksovim depešama može se videti sva beda i mizerija srpske političke elite. To je pošteno rečeno, kužna K A Lj U G A i kanalizacija u kojoj se valjaju najgori gmazovi. Samo nas naša već poslovična uzdržanost i politička korektnost sprečavaju da kažemo da je ovde reč o pravoj pravcatoj septičkoj jami.
Kada čitamo neke od Vikiliksovih depeša o političarima iz susednih država, uočavamo da mnogi od njih raznim prevarama i trikovima probaju da nešto ućare u korist svog naroda i države. Žele da prikriju neku nacionalnu bruku i da lažno predstave neki događaj, da veličaju nepostojeće vrline svog naroda, da nabave neko oružje za činjenje zločina koji predstavljaju kao domovinski ili secesionistički rat. Kod nas o tome nema ni govora. Sve, apsolutno sve, protiv je i na štetu srpskog naroda i njegove države.
Jedino što je ohrabrujuće u ovim uvidima jeste to što američkim i drugim zapadnim ambasadorima, baš kao i našim političarima, užasno smeta srpski narod. U postojanju srpskog naroda oni vide trajnog protivnika i trajan problem. Prava slika pune saradnje američkih ambasadora i srpskih političara, slika je zavere protiv srpskog naroda.
Za njih je istina samo još neotkrivena laž, i ništa više.
I od njih takvih ovaj narod je glasajući očekivao da nešto valjano i u korist Srbije učine. I što je najgore, oni će bez ikakvog stida i srama, uz sva naša saznanja, sa zadovoljstvom izaći na naredne izbore, baš kao da se ništa nije dogodilo.
Pa, glasajte Srbi, ali nemojte se posle izgovarati da niste znali. Znali ste, i te kako ste znali.
Bezglavo i beskičmenjački jureći putem „bez alternative“ srpska spoljna politika je stigla dotle da zavisi od Hašima Tačija, Jadranke Kosor i Jelka Kacina. Put Beograda do EU ili UN vodi preko Prištine – to je prava tekovina i dostignuće današnjeg srpskog režima.
Uoči sednice SB UN povodom stanja na Kosovu, predsednik Boris Tadić teško je po ko zna koji put dezavuisao svog ministra inostranih poslova Vuka Jeremića, stavljajući ga u isti red sa ustašoidnim ženskim likom u ulozi premijerke. Nemoguće je naći ni sličan primer uništavanja, ionako više nego trošnog lika ministra spoljnih dela pred neku za Srbiju bitnu sednicu. Ali, pomenuti ministar je, što je još gore, to i ovoga puta sa gotovo erotskim sladostrašćem i mazohističkim uživanjem prihvatio.
Kada je već o diplomatiji, Angeli Merkel, stranim ambasadama i ličnom dostojanstvu reč, neka nam bude oprošteno što to činimo u ovom kontekstu, iz prošlosti prizivamo jedan događaj i jednu ostavku.
U dva navrata,  1941. godine, tadašnji premijer Cvetković i ministar spoljnih poslova Cincar-Marković nezvanično su posetili Berlin i razgovarali sa Hitlerom i Ribentropom. Tadašnji naš ambasador, kraljevski poslanik u Berlinu bio je Ivo Andrić. Nije pozivan ni na jedan od tih sastanaka. Bio je to razlog da se Andrić pismom obrati svom ministru:
„Gospodine Ministre,
U poslednjih nekoliko meseci desilo se u dva navrata da privatne ličnosti iz Beograda dolaze u Berlin i vode razgovore sa Ministrom inostranih poslova i drugim merodavnim ličnostima Rajha. Nije mi poznato ni u čije ime dotična ličnost govori, ni šta je predmet, odnosno rezultat dotičnih razgovora… Sumnje nema da ovakav način razgovora sa ovdašnjom vladom otežava, odnosno onemogućuje položaj ovdašnjeg kraljevskog poslanika. Ali ostavljajući po strani taj više lični momenat, smatram za dužnost da primetim da je moje zapažanje u toku ove dve godine, da se ovakav način rada pokazao uvek koristan po Nemce, a kao štetan po zemlje koje su s njima sarađivale…Smatrao sam dakle za dužnost da Vam skrenem pažnju na prednje i to naročito iz dva razloga. Prvo i glavno jer smatram da se ne bi smelo desiti da Jugoslavija u ovakvim vremenima ima poslanika sa smanjenim autoritetom, koji nema puno poverenje, kao i stvarnu i formalnu podršku svog ministra. Drugo, jer ne želim da zauzmem jedan položaj pod uslovima koji su u protivnosti, kako sa mojim pogledima na službu, tako i sa mojim shvatanjem ličnog dostojanstva“.
Pametnom dosta! A nedostojnima ni sama batina ne bi mogla biti put u izlečenje.

12 коментара

  1. Љубомор

    Истине које се налазае на страницама “Печата” и још понегде су мало доступне већини житеља Србије. Број неписмених (40%), а богме више од половине оних писмених и полуписмених (којих је највише) не зна истину и ко са њим “млати празну сламу”.
    “Жутаћи” и компатибилна жута шатмпа успешно испирају народу мозак. Махери су да лажима из свих медија стерилишу вољу и достојанство човека. Сигурни су да ће и даље владати. Проамерички, пронемачки, проусташки, протурски и (да се власи не досете) просрпски владар Борис упаво данас покушава да се промовише у XVIII IMPERATORA из наших крајева у Виминацијуму. Јадо, не зна да је “Велики брат” то место дао пајташу му Иви.

  2. Imajući u vidu da je spoljni dug srbije 22,7 milijardi evra, pitam se da li su momci na vlasti išta stvorili. Da se SFRJ tako zaduži- vala odavno bi sva infrastruktura bila završena. Ukratko, ostaviće
    nam dugove, nekonzistentnu političku misao, razorene bezbedonosne strukture i novi politički običaj da se ostavke ne podnose ma šta čovek uradio. Ostaviće Srbiju u ruševinama. Osećaj stida odavno su izgubili.

  3. Василим

    Змијарник издајника.

    Вучић и НИкоић превазилазе све и свакога, шампиони у посети Бриселу, јевропским амбасадама, прегладнели ,ожеднели…..камелеони.

    Фудбалер Вучић вели:
    > Говорећи о преговорима Београда и Приштине, Вучић је поновио да нико не треба да тражи од напредњака да у “89. минуту игре поправе резултат, када је утакмица завршена”. <

    Мудри крајишник Аца је већ завршио утакмицу у корист шиптара, а до јуче је кидисао на Карлобаг, карловац, Вировитицу,….. каљуга.

    Чемерни НИколић и Вучић су највећи обмањивачи на јадној политичкој сцени, исти су као и херцеговац Драшковић-Дана бјелопољка(издајник са девет живота), исти су као Индијац Чеда,Личанин Чанак,као Борка павићевић-мрша, као Бисерко, као Кандићка-шиптарофилка,као Пешићка-избечена, као Палма-багериста који је "оштроумно" замерао ДСС-у "да се патриотизам не сипа у трактор", да би сироти накупац угљем преша на Колубару и багере, и то преко снајке!

    *јајарлук до јајарлука!

  4. Zamislite,kada krenu *medjunarodni fondovi za razvoj*, a Srbija na *principima nesvrstanih*, sa 99,99% stranim bankama…?Devizna *kaljuga* je na pomolu. Bogoljub Karic, preuzeo i realizuje dela *roman u Londonu*, Inex_Energoprojekt London, Aeroinzinjering..jos samo da mu se *na terenu* pridruzi Cume, drumska krstarica i legenda, Srpske pameti i privrede, Marija Raseta Vukosavlkjevic,ma kakav bre, Emerik Blum.

  5. Svaki dan svima pred ocima sto rukama pokazuju put do hleba i saltera za kredit, neko ukrade most , obilaznicu… verovatno bi i Ajfelova kula nestala samo da je imamo . Cela druzina je tu i broj jedan samo oni nisu uzeli cvecaru vec ceo komsiluk njen .
    Svi mi to vidimo
    STA MISLITE TREBA LI RECI VEC JEDNOM
    DOSTA BRE OLOSU.

  6. Libijski, ubrzani gambit, je sustigao pokret nesvrstanih,NATO banda, je pozurila da *presretne*, Moamera Gadafija zajedno sa 70 milijardi dolara, fondom za razvoj Africkih zemalja,i uzapti Libijsku naftu, koja bi pratila pomenuti fond i razvoj. I pored nastalog kljucnog problema, Beogradu.Srbija, nije gubila vreme, pa je iskoristila priliku, da delegacije upozna, predstavi im *buduceg kralja Srbije*, koji je uz asistenciju, ministra Ivice Dacica, imao audijencije lidera Nevrstanih.A, Srbija ce, dragim gostima,umesto Libije i Gadafija, ponuditi uz domaci Rostilj i Rotsilda, da im popuni rupe,MMF, ili neke slicne kolonijalne mahere i institucije pakla, koje anuliraju 50 godisnji trud i muke Afrike, u borbi za slobodom od kolonijalnog ropstva. Ocigledno,da SPS nije *otporan* na *OTPOR*.

  7. To, sto radi nemacka nije nikakvo cudo,to su normalne radnje imperijalista, koji, kada naidju na otpor, uvode fasizam, podupiru ga u *zemlji, projektovanoj zrtvi* kao sasvim normalan postupak. Ali, da nije onoga sto smo zvali, *sluge okupatora*, *izdajnici*, Nemackoj i ne samo njoj, ne bi lako palo napamet da proba.Zato, Drzava Srbija, mora da razmotri i donese odgovarajuce zakone koji regulisu obaveze iz *Drzavljanstvo Srbije*, koje, cinise neki gradjani lako poseduju. Drzavljanstvo mora da bude CAST, i ono mora da bude zasticeno obavezama nosilaca tog *ordena*, Drzavljanin Srbije. A, najglasnije, *srBske* nacionaliste,poput SPO treba jasno i glasno pitati, da sami odgovore kakva je razlika izmedju njih, siptara, ekstremnih madjara u Srbiji, kakav je njihov odnos kao nosioca *ordena casti*, Drzavljanstva Srbije, prema teritoriji…teritirijalnom integritetu, suverenitetu, i, primeniti na njima,*njihove mere*, za odbranu slonbode i casti otadzbine, one koje oni kao *dobre* uporno hoce da *rehabilituju*.

  8. Ovo je gore od kaljuge u kaljuzi se nakon nekog vremena slegne zabokrecina pa se pojavi bistra voda nije duboka ali se vidi, Kod nas je zivo blato,ili crna rupa u svemiru koja unisti sve sto je napredno i u Interesu srpskog naroda, nije nama potreban Wikiliks to de odmah vidjelo jer su poput puza golaca, odmah se sve vidi.Pas da bi dobio kocku secera mora stati na dve noge a ovi nasi na cetiri.Nekad se pitam dali su to dosla losa vremena, ne nego su dosli losi ljudi.Mislim da ce trebati Dosta vremena da se ova prljavstina spere.Zato Vostani Serbie.

  9. U Srbji u kojoj je izumro i seljak i radnik, gde se omaldina drogira,ubija,ima više političkih partija nego 10 zemalja u okruženju, koja nema domaćina, gde biseksualci prave orgije, a narod ćuti, jer mu je dobro, nema spasa, jer ćemo proći gore nego Grčka.Ne može stalno strani faktor da bude kriv ovoj pokvarenoj zemlji, jer zemlju čine ne-ljudi.Ako vam je stalno loše i krivite druge za svoje postupke, onda sa vama nešto očito nije u redu.Dovoljno je pogledati Tomu koji u sojim redovima uzima kriminalce, bivše direktore lopove i ostalo, pa ne uzimati ga u usta…

  10. * pljuni i zapjevaj….hm,hmm*

    Kao mali gledao si film „Wattstax” pun crne muzike, u kom je prikazan koncert povodom sedmogodišnjih rasnih nemira. Kao veliki izdao si novi album „Uf” u mandatu prvog crnog predsednika u SAD Baraka Obame. Šta se sve promenilo između toga?
    – Otklonjeno je dosta iluzija. „Wattstax” je inače kod nas preveden jako dobro kao „Crna braća pevaju”. Pokazalo se da je Rev. Jesse Jackson, čovek koji u filmu izvikuje, a publika ponavlja za njim: „I’m somebody!”, klasičan tzv. „yes-man”, da je veliki prijatelj Bila Klintona, pa se pojavio 1999. na Čuburi, u Vardarskoj ulici, gde sam rođen i gde su pale, „slučajno”, dve NATO bombe, u misiji oslobađanja zarobljenih NATO vojnika, kada se desila i ona nadrealna fotografija na kojoj se on drži za ruke sa Slobodanom Miloševićem! Zona sumraka… Takođe, gledao sam jednog od učesnika „Wattstaxa”, mog omiljenog bluz gitaristu Albert Kingaa više puta, a kad se na kraju, ispostaviće se, svog poslednjeg londonskog koncerta pozdravljao sa publikom u prvom redu, morao sam da pritrčim i stegnem tu ogromnu ruku… Upoznao sam se i proveo neko vreme sa Jalal Nuridinom, alias Lightnin’ Rodom, jednim od osnivača „Last Poetsa”, čovekom koji je snimio 1969. sa Hendriksom prvu rok fank rep pesmu „Dorielle Do Fountaine”, o čemu mi je, između ostalog, pričao… Međutim, osim što je zanimljivo da je predsednik SAD tamnoput, ne znam šta bih o tome mogao da kažem. Trenutno SAD bombarduje Libiju, potom će verovatno biti Sirija itd.
    Na svakih nekoliko meseci mediji objave anketu o srpskoj omladini koja se masovno opredeli za odlazak iz zemlje. Ti si se vratio iz Engleske. Da li si se zeznuo tom odlukom?
    – Naravno da ne. Ako se misli da je ovde mnogo gora situacija nego tamo, setite se paljenja, krađa i divljanja nezadovoljne, a neobrazovane omladine od pre mesec dana širom Engleske. To je problem koji već dugo tinja u Engleskoj, učesnici su bili mahom deca čiji su roditelji uvek bili na socijalnoj pomoći, nikad nisu zvanično radili, nikad nisu imali pare za dobro obrazovanje (sad je, valjda, to još i skuplje, što je i bio jedan od razloga pobune), uvek svesni svog mizernog položaja u društvu, u kojem je jaz između bogatih i siromašnih sve veći. Naravno, odmah su se u razbijanje uvalili i huligani. Ta država je to sama odgajila, misleći da može da drži omladinu mirnom na socijalnoj pomoći od 50 funti nedeljno i usput im plati neku bednu sobicu što sa druge strane, nama ovde zvuči nestvarno, jer ovde takva vrsta socijalne pomoći nikad nije ni postojala. Muzički, današnja Engleska, kao i ona devedesetih, vrlo je daleko od one iz šestdesetih, sedamdesetih ili čak i osamdesetih.
    Naime, prodavnice ploča i CD-ova se lagano gase i nestaju, pad prodaje je nezaustavljiv jer svi daunlouduju, neki za novac, a većina ne. Vinil se ponovo pojavio, i to vrlo skup. Baš sam nedavno pročitao da je porasla prodaja vinila ove godine u odnosu na prošlu, a najbolja prodaja koja je zabeležena je ona od 20.000 komada! Tragedija. A inače, kad se sumiraju stvari, ne mogu da nađem nijednu englesku grupu iz devedesetih koja me je zainteresovala.

    Izgleda da je procvat rokenrola u devedesetim bio delom i posledica bunta protiv Miloševića. Kako se desila apsurdna stvar da s padom Miloševića domaći rokenrol padne u ilegalu?

    – Ništa tu nije čudno, kapitalizam je ušao u Srbiju i shvatilo se da mediji moraju komercijalno da posluju, a ne da se bave tim nekim rok grupicama koje ne prodaju ni po 50.000 CD-ova, zamislite! Ko je opstao iz rokenrol scene 90-ih? Dva do tri benda. To je sve, nažalost. Vlast je u devedesetim puštala i emitovala zabavu svakakvog tipa, pošto im je odgovarala ta opšta kakofonija, a grupe su živele lažan život rokenrol muzičara misleći da je pedeset maraka zarade dobra cifra, s obzirom na to što su tada od toga mogli da žive sledećih mesec dana. Stvari su danas dosta drugačije. To je bilo neregularno vreme. Sada je tu surovi kapitalizam.
    Svedoci smo raznih apsurdnih pojava koje su patentirane u poslednjoj deceniji. Jedna od njih su i „sublebrities”, tačnije, likovi koji su svaki dan u medijima, a da ne znaš čime se oni tačno bave. Da li je to proizvod hiperprodukcije medija ili…?
    – To je verovatno najjeftinije. Ovi jedva čekaju da se negde pojave, a ovi što ih angažuju im ne plate za to i svima je okej. Ne pratim previše medije i ne znam te face.

  11. u ZEMLJI MOJIH PREDAKA NEKADA PONOSNOJ srbiji DANAS MARSIRAJU HORDE ZLA U LIKU TOBOZE DOBRONAMERNIH BELOSVETSKIH PROTUVA JER U OIVOJ ZAMLJI NADJOSE SABORCE PROEVROPSKE ORIJENTACIJE KOJI SEBE NAZIVASJU PATRIOTAMA A SVE NAJSRPSKIJE I NAJCASNIJE PATRIOTE POSLASE U HJAG SAMO DA BI SE DODVORILI I STO DUBLJE ZAVUKLI U JEDAN PRIRODNI OTVOR SVOJIM GAZDAMA U AVETI ZVANOJ EU. AKO VRATITE FILM I SAGLEDATE PUT SRBIJE KA EU SAMO POSLEDNJE GODINE CE OBIJASNITI STA SE PLATILO SRPSKIM HEROJIMA IZRUCENIM HAGU . OD IZRUCENJA KARADZICA PA NA OVAMO DO HADZICA CRNA GORA NAPRAVI GRDNE KORAKE KA EU , DALI TO SRBI PLACAJU ZA CRNOGORCE KARTU ZA EU SVOJIM LJUDIMA KOJIMA BI TREBALO DA SE PONOSI .KO UPOREDI DOGADJAJE OD RADOVANOVOG HAPSENJA PA NA OVAMO VIDECE DA SE DATUMU BAS UKLAPAJU….. CUDNO . U STVARI STA SE CUDIMO PA MI BAR UMEMO DA SE IZVINJAVAMO U TOME SMO BAR ZA SADA NENADMASNI

  12. *klasni polozaj predaka*..

    Djed po ocu Karađorđa Petrovića, vođe Prvog srpskog ustanka, bio je Albanac i zvao se Djin Maraš Klimenta, navodi se u novoj knjizi “Karađorđevići – sakrivena istorija”, koja je objavljena prošli tjedan, a autori su novinar Milorad Bošnjak i Slobodan Jakovljević, strojarski inženjer, koji je direktni potomak Jakova Obrenovića, polubrata srpskog kneza Miloša Obrenovića.
    Izdavač knjige je “Lio” iz Gornjeg Milanovca, a autori su objavili i dokumente, rukopise i razne prepiske kojima se, kako tvrde, dokazuje da Karađorđevići vode podrijetlo od pokatoličenog albanskog plemena iz okolice Skadra. Međutim, prema riječima povjesničara Radoša Ljušića, ne postoje pouzdani podaci o Karađorđevim precima, niti o tome kada su oni došli u Srbiju.

    – Za to nemamo pouzdanih povijesnih izvora, dokumenata, sve je u narodnom predanju – rekao je Ljušić agenciji Beta. Prema njegovim riječima, postoje razne verzije o Karađorđevim precima – da su iz Francuske, Hercegovine, Crne Gore ili Albanije, ali nijedna teorija još nije dokazana. Autori nove knjige pozivaju se na Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, broj 22, u kome se navodi da je dio plemena Klimenta stigao oko 1737. u okolicu Rudnika, tijekom povlačenja austrijske vojske iz Novog Pazara. Autori objašnjavaju da je tada stiglo oko 500 albanskih obitelji koje su bile niskog rasta, pritom zle i surove naravi, da su jedva govorili srpski, a voljeli su stočarstvo i bili postojanog karaktera. Autori se posebno pozivaju na djela Andrije Luburića, tiskana 1937., u kojima se navodi da je pravoslavno pleme Klimenta slavilo Svetog Klimenta Rimskog, što su navodno slavili i Karađorđevići.
    Autori tvrde da je tu slavu slavio Karađorđe, njegov sin Aleksandar i unuk Petar, koji se “iznenada na Cetinju odriče svoje krsne slave i počinje slaviti Svetog Andreju Prvozvanog”. Autori tvrde da je kralj Petar znao za podrijetlo svojih predaka.
    Iz Beograda Miroslav Kuskunović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *