Film o demokratskom ropstvu

Piše Vladislav Panov

Novi dokumentarac proslavljenog mladog Subotičanina s kanadskim pasošem Borisa Malagurskog, pod nazivom „Težina lanaca“, govori o tragičnoj sudbini SFRJ i njenih državljana koji su postali žrtve svireposti i halapljivosti Zapada, a da to skoro nikome od njih zapravo nije ni poznato

Mislite da živite u slobodnoj zemlji? Da imate sva prava stanovnika evropske „prosvećene“ demokratije? Da su oni iz tog, od nas neprestano bežećeg i na nas neskriveno gadljivog sveta, dobronamerni i radi da nam pomognu da ih u svim tim blagodetima prosvećenosti s kojom se toliko ponose konačno stignemo i tako dokažemo da nam je ipak mesto među zvezdama na zastavi Evropske unije? Pogledajte onda film „srpskog Majkla Mura“, kanadskog Subotičanina Borisa Malagurskog „Težina lanaca“.

EH, DA NISMO TAKO PRIMITIVNI…
Na vašu žalost, on je vrlo uverljiv u dokazivanju da ništa od svega gore rečenog ne stoji. Mi NE živimo u slobodnoj zemlji napredne demokratije, prema nama niko nije dobronameran i, da, mi smo još uvek, što je ušlo i u treću deceniju, žrtve zlokobnih nedemokratskih planova velikih demokrata, onih „napolju“, jednako kao i ovih unutra, poltroni i egzekutori tih napolju za koje su uvek puni reči neargumentovane hvale i veličanja svega što je „tamo“, a nije još ovde, iako bi odavno trebalo da jeste, samo da nismo, eto, toliko nerazumni i primitivni.
A istina je da mi živimo u lancima. Odavno. I to je ono što nam je zapadna demokratija uvela i zacrtala kao sudbinu za još mnogo godina. Mi smo, doduše, „samo“ u ekonomskim lancima, ako uspemo da zanemaramo da nam je jedan deo teritorije i bukvalno okovan lancima nepravde i nasilja. O tome je Malagurski pre dve godine napravio potresni dokumentarac „Kosovo – možete li da zamislite“ (o kojem je „Pečat“ takođe pisao ). Kosovske činjenice zapadnog zla prosutog u naše živote i najnovija istorija ove zemlje osnova su  „Težine lanaca“, drugog velikog dokumentarnog rada ovog autora. Ta dva njegova rada, oba internet i festivalski hitovi tokom protekle dve godine i još uvek i te kako tražena, hvaljena i nagrađivana širom sveta, prožimaju se precizno detektujući prave uzroke skoro svih nesreća kroz koje smo morali da prođemo tokom poslednjih dvadesetak godina. Boris se kao pravi dokumentarista i istraživač nije zadovoljio samo sa protekle dve decenije naše istorije. Nije sebi dozvolio luksuz da bude površan. Objasnio je istorijski kontekst nastanaka i nestanaka svih Jugoslavija, kao i krivce za desetkovanje naše zemlje, takozvani „strani faktor“, jednako kao i ovaj domaći. Sva krvava naša deljenja i posledična stradanja, uvek bogato motivisana sa Zapada, dovela su do stvaranja nejakih državica na Balkanu koje su potom detaljno i sveobuhvatno opelješene od strane belosvetskih lihvara, mešetara, mafijaša, korumpiranih i zlonamernih „političkih snaga“. Rezultat je poguban. Sve države proizišle iz SFRJ su danas izmučene rage u lancima Zapada, beznadežno opljačkane i još beznadežnije, za sva vremena, zadužene.

NEOBORIVI ARGUMENTI
Malagurski se postarao da taj deo njegovog filma bude ozbiljno dokumentovan i objašnjen kako bi razlozi razaranja Jugoslavije(a) bili nesumljivo jasni, skoro neoborivi u bilo kakvoj polemici, čak i sa onima koji vrše pljačkanje i porobljavanje. U tome su mu značajno pomogli ugledni, na ovu temu izuzetno dobro obavešteni i nepristrasni sagovornici, među kojima su bili i lideri antiglobalističkog pokreta, Majkl Čosudovski, Majkl Parenti i Džon Perkins. Slika istorijskog konteksta razbijanja SFRJ dopunjena je intervjuima sa akterima te nesreće, ali i sa brojnim običnim ljudima koji su živeli u multietničkim krajevima bivše „Juge“, tvrdeći da nikada nisu imali problema, niti sukobe sa komšijama druge vere. Priče o malim i velikim, ali uvek nesrećnim, herojima ratova u bivšoj Jugoslaviji efektno su verifikovane od strane novinara, političara, bivših ambasadora ili funkcionera koji su službovali u našoj zemlji, bilo kao aktivni učesnici našeg bacanja u okove ili kao najbolji izvori zakulisnih radnji koje su pokrenule to porobljavanje. Svoj film, koji traje punih dva sata, Malagurski je snimao nekoliko meseci, tokom kojih je, ne štedeći se, putovao gde god da ga je priča vodila, snimajući na autentičnim lokacijama, zbog čega je sveobuhvatno posetio i upoznao svoju nekadašnju otadžbinu. Otuda njegov film deluje ne samo kao političko, pa i ekonomsko prosvetljenje, već i kao svojevrsni sentimentalni vremeplov koji nas odvodi u zemlju i vreme davno nestale, kada je sve bilo naše i zajedničko, i kada su pravda, moral i pravičnost još uvek uspešno zauzdavali obesnost, pohlepu i nepravdu, demokratske vrline u kojima danas uživamo.
U ciničnom i ironičnom tonu, Malagurski je činjenice i prizore u filmu pokrio i kao konferasije, baš kao što to čini Majkl Mur u svojim dokumentarcima. I baš kao i taj autor, očevidno Borisov glavni uzor, i Malagurski je locirao izvor zla u Vašingtonu i u velikim američkim korporacijama koje su posle instruisanih, dugo pripremanih „iracionalnih klanja balkanskih primitivaca“, koja smo, dakako, vrlo raspoloženo i spremno sami obavili, došle da pokupe kajmak ispod cene. Boris je hrabro detektovao i glavne domaće (G 17 Plus) izvršioce u sakupljanju tog kajmaka za strance, zbog čega je verovatno njegov film u prvo vreme bio „nezgodan za prikazivanje“ srpskoj publici. Ipak, uspeo je da se domogne nekih naših festivala („Beldoks“), pa i nezvaničnih priznanja na njima. I dalje je njegovo najveće priznanje odanost publike koja ga prihvata kao rodoljuba i internet ikonu u demaskiranju prividne demokratije koja nam se nameće kao jedini put u bolju budućnost.

____________

Nesuđeni matematičar

Rođen je u Subotici 1988. godine, gde je završio osnovnu i muzičku školu. Već kao gimnazijalac je počeo da snima svoje prve dokumentarne filmove, uglavnom o svom životu, prijateljima, rodbini, svakodnevnim stvarima. Još u osnovnoj školi, kao i na početku gimnazije, pokazao je veliki talenat za matematiku, pa su svi, čak jedno vreme i on, bili ubeđeni da će postati veliki matematičar. Ali, to se nije desilo. Kada je na drugoj godini gimnazije u njegovoj kući odlučeno da nastave život u Kanadi, on je već na aerodromu po dolasku u Vankuver počeo da snima svoje utiske o preseljenju u novu zemlju i njih je ubrzo pretočio u film „Projekt Kanada“ (film je premijerno 2005. godine prikazan na „RTS“-u), s kojim je pobedio u konkurenciji najboljeg studentskog filma u Torontu. Iste godine (2005), na našem Festivalu u Paliću, nagrađen je njegov drugi film „Vreme je“. Pored ovih ostvarenja, snimio je dokumentarce „Komunistički špijun“, „Slamarke“, „Kits“ i „Kosovo – možete li da zamislite?“ Tokom rada na njima je u Kanadi završio srednju školu i upisao se na studije filmske produkcije na Univerzitetu Britanske Kolumbije u Vankuveru. Njegov za sada poslednji film „Težina lanaca“ je dvočasovna dokumentarna hronologija raspada SFRJ i posledičnog čerupanja, odnosno stavljanja u robovske lance njenih sukcesora, republika-država, čiji su današnji stanari, uključujući i one koji su već u Evropskoj uniji, vrlo razočarani u blagodeti banditske demokratije u kojoj moraju da uživaju. Malagurski je za svoj sledeći rad najavio dokumentarac o Beogradu.

4 коментара

  1. Ovaj film treba da vidi sto vise ljudi.Ne znam da li je snimljen na na dvd ali ako nije,treba ga snimiti i besplatno deliti po celoj Srbiji.RTS ga nikada nece pustiti.

  2. Љубомор

    Миомир Марић показа делове тога документарца, уз велику тугу би ми драго што видех део преживљеног јада.
    Можемо ли се и када очекивати де “Тежина ланаца” буде приказана на “националној европској српској РТС” – Тијаничевој и жутој телевизији, а тек на Б92?
    Нажалост “Мало морген”.

  3. Gledao sam njegov prvenac dokumentarac,vrlo amaterski ,sve vec vidjeno i znano ali mu se mora odati priznaje za pokusaj ali i reci da je zalosno za Srbiju iSrbe uopste sto pored toliko velikih rezisera i novinara istrazivaca niko ali NIIKO se nije setio ili imao hrabrosti da napravi film ili dokumentarac na temu u koju se Malagurski hrabro ali nazalost neprofesionalno uhvatio u kostac.

  4. U Srbiji se “niko nije setio” ovakvih stvari jer se od nasih ministarstava novac dobija samo za bacanje smeca i svacega jos goreg po Srbima i Srbiji. Zato te “srpske” flmove niko zdrav ovde ne zeli da gleda.
    I jos: ne bih Malagurskom dopisivao Mura kao uzor, jer Mur je prevashodno konformista, ponosno klintonovac, kako sam kaze, i tek anti-republikanac, sto za zdravorazumski hrabar pristup ipak nije dovoljno.
    Toga, kod naseg mladog i zdravog Bogu hvala Malagurskog, nema!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *