Episkop, muftija i depeše

Piše Nikola Vrzić

Kako su beogradska ambasada Sjedinjenih Američkih Država i predsednik Srbije Boris Tadić radili na stvaranju proevropske pravoslavne crkve kojoj neće smetati nezavisno Kosovo, i istovremeno podržavali „umerenog“ novopazarskog muftiju Muamera Zukorlića

Majkl Polt, tadašnji ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji, zatražio je 2. juna 2006. godine od centrale u Vašingtonu da „striktno i u potpunosti“ zaštiti identitet osobe koja je 26. maja razgovarala sa službenikom njegove ambasade. Koliko je napora centrala uložila da bi ispunila ambasadorov zahtev nije nam poznato, ali od Džulijana Asanža i njegovog Vikiliksa Poltov izvor nije uspela da zaštiti. Pa je zahvaljujući obelodanjenim američkim diplomatskim depešama otkriveno da se episkop australijsko-novozelandski Irinej Dobrijević američkim diplomatama ispovedao o odnosima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, objašnjavao ko je to od crkvenih velikodostojnika sa vladom Vojislava Koštunice radio na ućutkavanju „umerenih glasova“ u crkvi povodom Kosova, obećavao da će delovati na stvaranju „realistične, praktične i apolitične“ pozicije SPC-a o Kosovu i „drugim pitanjima od interesa za međunarodnu zajednicu“… Saznali smo zahvaljujući Vikiliksu još i kudikamo više o upornim pokušajima američkih činovnika da u Svetom sinodu SPC-a identifikuju svoje saveznike, o trudu uloženom da se  srpska pretvori u proevropsku pravoslavnu crkvu, o predsedniku Srbije Borisu Tadiću koji „iza scene radi u sprezi sa važnijim crkvenim umerenjacima, u pokušaju da utiče na izbor patrijarhovog naslednika“. I to pune tri godine pre smrti patrijarha Pavla; smrti koju je – kako se iz ovih priprema da zaključiti – bez sumnje skrhan, dočekao rečima: „Šta ću sad da radim? Na koga ću da se oslonim?“ (09BELGRADE1512)… Asanžov Vikiliks pomogao nam je, najzad, da se uverimo i da se američko uplitanje u religijske poslove u Srbiji nije ograničilo samo na Srpsku pravoslavnu crkvu, već i da su u raskolu u islamskoj zajednici u Srbiji imali svog favorita, sandžačkog muftiju Muamera Zukorlića. Kome su – gle slučajnosti! – podršku, zahtevajući samo da to ne bude obelodanjeno u medijima, potom pružili i predsednik Srbije Boris Tadić i njegov ministar odbrane Dragan Šutanovac.

VLADIKA ILI DOUŠNIK
Sve u svemu, uzmemo li u obzir i ono što je „Pečat“ povodom Vikiliksa pisao u poslednja dva broja, otkrivajući kako je aktuelna vlast u potaji postala saučesnik u uspostavljanju kosovske državnosti, američki rad na pripremi Srbije za sopstveno komadanje postaje još jasniji. Otimanje Kosova, koje je bilo propraćeno podrškom svim onim „umerenim“, „konstruktivnim“, „proevropskim“ i „reformatorskim“ snagama na srpskoj političkoj sceni – rečju, svima koji su, tom umerenošću svojih pokušaja da odbrane zemlju, iskazali spremnost da zarad vlasti prihvate otcepljenje naše Južne pokrajine – bilo je propraćeno i „dubinskim“ radom, u sprezi s pridobijenim političarima, na sličnom proevropskom umeravanju „ubedljivo najpoštovanije institucije, u koju društvo ima najveće poverenje“ (09BELGRADE1512), Srpske pravoslavne crkve.
Poverljiva depeša 06BELGRADE879 – ona u kojoj ambasador Polt traži da mu izvor, vladika Irinej Dobrijević, ostane sakriven – ponajbolje otkriva ovu paklenu zaveru diplomata, političara i crkvenih velikodostojnika protiv Crkve, države i naroda. „Premijer Koštunica nastavlja da sarađuje s konzervativnijim crkvenim velikodostojnicima kako bi onemogućio napore umerenih elemenata na definisanju balansiranog i nezavisnog stava SPC-a o statusu Kosova. Nastavićemo da pronalazimo načine da ojačamo umerenjake u SPC-u“, stoji u sažetku ove depeše, tek nagoveštavajući sav užas otkrića koja će uslediti. A ono što sledi je poverljivi razgovor sa neuspešno zaštićenim, u tom momentu sveže imenovanim vladikom australijsko-novozelandskim, tim „umerenim glasom u okviru crkve“.
Svojim umerenim glasom, dakle, vladika „poverava svoju duboku zabrinutost da premijer koristi svoj uticaj u crkvi da obezbedi punu podršku SPC-a vladinom stavu u pregovorima o statusu Kosova“. (Reč je, podsećamo, o sasvim jeretičkom stavu da „nećemo samo na rečima odbiti kosovsku nezavisnost; mi ćemo i delovati“, kako je rekao tadašnji premijer Vojislav Koštunica američkom izaslaniku Frenku Vizneru.) Ovaj vladika, elem, žali se svom američkom sagovorniku da ga je imenovanje za episkopa australijsko-novozelandskog „udaljilo od centra odlučivanja SPC-a“, ali „nas je uverio da će nastojati da ostane angažovan oko Kosova i u Beogradu do konačnog rešenja“.
Irinej Dobrijević ukazuje Amerikancima na koga još mogu da računaju, osim na njega samog: „On je episkopa Teodosija nazvao usamljenim glasom umerenosti“. Teodosije će, iznenađujuće li slučajnosti, u godinama koje su usledile postati episkop raško-prizrenski, umesto raščinjenog vladike Artemija; Artemija, koga je Polt „ubeđivao da blisko sarađuje sa svojim umerenim i progresivnim kolegama – kao što su episkopi Teodosije i Grigorije – na pozitivnom pristupu koji bi ohrabrio kosovske Srbe da doprinesu pravednom i trajnom rešenju“, ali mu je Artemije, na svoju nesreću, jasno stavio do znanja da „nema nameru da igra konstruktivnu ulogu u procesu pronalaženja konačnog rešenja“ (06BELGRADE1329).
One umerene glasove u crkvi, ipak, poveravao se Irinej Dobrijević, „marginalizovali su njihovi pretpostavljeni“, episkopi Irinej bački i Artemije i mitropolit Amfilohije, a ta je, „tvrda struja“, bila dodatno ojačana izborom episkopa mileševskog Filareta i „bosanskih episkopa“ u Sinod.
Sledi i širi, politički deo priče. Govori Irinej Dobrijević: „Irinej bački pokušao je da pronađe politički prodor ka predsedniku Tadiću kako bi rukovodstvo SPC-a približio liderima DS-a (kao što je slučaj sa DSS-om). Prema Irineju (Dobrijeviću), Tadić se izvikao na Irineja bačkog, govoreći da DS nije zainteresovana za takvu vrstu veza“. Primivši k znanju tu informaciju, ambasada SAD-a zaključuje kako bi „Tadićevo odbijanje da razvije odnos sa Irinejem bačkim moglo da bude u vezi sa činjenicom da Tadić iza scene radi u sprezi sa važnijim crkvenim umerenjacima, u pokušaju da utiče na izbor patrijarhovog naslednika“.
Sve u svemu, komentariše Polt na kraju ove svoje depeše, „pokušaj oca Irineja (Dobrijevića) da napravi realističan, praktičan i apolitičan stav SPC-a o Kosovu (i ostalim pitanjima od interesa za međunarodnu zajednicu) nailazi na poteškoće. Njegov rad u tom smeru učinio je njegov odnos s premijerom napetim, i izazvao sumnju u njegove motive kod konzervativnijih vođa SPC-a“.
I krajem te, 2006. godine, Majkl Polt razmišlja o odnosu religije i politike u Srbiji. Poverljiva depeša „Politička uloga Srpske pravoslavne crkve“, od 26. decembra 2006, navodi da je SPC od pada Slobodana Miloševića imala „važnu političku ulogu, sve više sarađujući s konzervativnim nacionalistima“. Iako se izražava očekivanje da će u bliskoj budućnosti, „dok status Kosova bude određivan“, crkva ostati „tvrdokorna“, Amerikanci vide i tračak (svoje) nade. Evo u koga se uzdaju: „Umereni glasovi u crkvi mogli bi da dođu u prvi plan ako reformisti budu predvodili sledeću koalicionu vladu“.

TADIĆEVA NADA
U tom trenutku, međutim, upravo zbog Kosova, SPC i Koštuničin DSS održavaju bliske veze, pri čemu je „insajder iz crkve“ ambasadi pojasnio da „DSS podržava ‘tvrdu liniju’ i protivi se jačanju umerenih snaga“. „SPC je imala centralnu ulogu u pomaganju Koštunici u donošenju njegovog Ustava, dok je patrijarh Pavle privukao veliku pažnju medija kada je iznet iz svog bolesničkog kreveta kako bi glasao ‘za’ na referendumu o ustavu“, navodi se u ovoj depeši.
Nasuprot ovim retrogradnim snagama, kako ih Amerikanci tumače, stoje one zdrave u koje se valja pouzdati: „Upućeni osmatrači kažu da je DS u poslednje vreme počeo da popravlja odnose sa umerenim crkvenim vođama, a neki tvrde da se Tadić nada da će uspeti da spreči da tvrdokorni konzervativac postane sledeći patrijarh“. Opet, baš kao i kada su osmatrali dešavanja na političkoj sceni Srbije, odnos prema Kosovu je ono što Amerikance najviše zanima. Zvanični stav crkve je, beleže tako, da „Kosovo mora da ostane integralni deo Srbije, pri čemu nezavisnost ili autonomija ne dolaze u obzir“. Međutim: „Međutim, ima frakcija u crkvi koje se zalažu za praktičniji odgovor na ovu situaciju. Episkop Teodosije je vodeća ličnost među umerenjacima po ovom pitanju“.
Crkveni konzervativci, sve u svemu, „zabrinuti su zbog približavanja Srbije Evropskoj uniji“, protive se učlanjenju u NATO, odbijaju papin dolazak u Srbiju, štaviše ne prihvataju ni „ostale pravoslavne crkve“ – makedonsku i crnogorsku. Ipak, optimista s izvesnim pokrićem (verovatno proisteklim iz direktnog uvida u dušu svojih srpskih saradnika, da ne kažemo kolaboracionista) ambasador Polt zaključuje vedro: „Ipak, ako bi reformatorske demokrate, poput DS-a, vodile sledeću koalicionu vladu, moglo bi da se stekne više podrške umerenim gledištima u crkvi“.
I nekako baš posle formiranja ove „sledeće koalicione vlade“ posle majskih izbora 2008. godine, 23. avgusta dolazi do otvorenog sukoba tvrdokornog Artemija sa umerenim Teodosijem. „Suština konflikta je u politici crkve na Kosovu, reflektujući pitanja koja su oborila premijera Koštunicu“, beleži depeša 08BELGRADE904. Artemije, „tvrdokorni protivnik saradnje s vlastima (nezavisnog) Kosova“, pripisuje se „Koštuničinom“ krilu SPC-a, dok „umereni episkop Teodosije veruje da prioritet SPC-a treba da bude ‘živa crkva’, drugim rečima dobrobit njenih vernika na Kosovu, što je položaj koji odražava politiku Tadićeve proevropske koalicije“. Poraz koji je u ovom sukobu doživeo Artemije, Amerikanci su shvatili kao „znak koji daje nadu da progresivnije snage u crkvi dobijaju snagu“.
Koje su to progresivnije snage, pored proevropskog Teodosija i Irineja Dobrijevića koji je svoju progresivnost demonstrirao kada se zabrinuo što se crkva i država zajednički bore protiv nezavisnosti Kosova? Američki favoriti otkrivaju se u nizu depeša u kojima se razmatra ko bi na tronu SPC-a mogao da nasledi patrijarha Pavla, pri čemu 09BELGRADE1512, navodeći da će „izbor novog patrijarha biti ključan u određivanju uloge SPC-a u modernoj Srbiji“, objašnjava ovoliko američko interesovanje za izbor novog patrijarha. Elem, depeša 09BELGRADE1354 otkriva da u poželjnu grupu potencijalnih naslednika, onih koji „nisu opterećeni istorijom“, spadaju episkopi zahumsko-hercegovački Grigorije, dalmatinski Fotije, budimljansko-nikšićki Joanikije i požarevačko-braničevski Ignatije. Nasuprot njima je – procenjivani su u američkoj ambasadi mogući kandidati za srpskog patrijarha – „stara garda“ u kojoj su, uz sve razlike među njima, Amfilohije, Irinej bački i Hrizostom žički, dok su kao „potencijalni kompromisni kandidati“ navedeni Irinej niški i Jefrem banjalučki.
Izbor Irineja niškog za 45. patrijarha srpskog Amerikanci su dočekali opreznim optimizmom koji izbija iz 10BELGRADE248. Oprez: „U svom prvom sastanku s ambasadorkom, patrijarh Irinej demonstrirao je mnoge od osobina koje su ga načinile kompromisnim kandidatom za naslednika patrijarha Pavla“. Optimizam: „Njegova spremnost da se pozabavi kontroverznim pitanjima, kao što su pomirenje s Vatikanom i sankcionisanje episkopa Artemija, slute na dobro“. Bilo bi lepo videti kako patrijarha Irineja u svojim depešama Amerikanci opisuju danas. Posle propasti pomirljivih planova za papin dolazak u Srbiju, ili one patrijarhove ocene da je NATO „pogan lek za našu ranu“, ili, nasuprot tome, posle njegove mnogo tiše reakcije na barikade na severu Kosova. No, za to ćemo morati da sačekamo neki novi Vikiliks…

UMERENI ZUKORLIĆ
Američko-tadićevska borba za pobedu umerene, pomirljive struje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ima krajnje zanimljivu paralelu u zbivanjima u islamskoj zajednici u Srbiji, koju nam takođe otkrivaju američke diplomatske depeše. Akteri su, naime, isti – verske vođe, američka ambasada, predsednik Tadić. I umerenost iznad svega, s tim što epitet umerenog u ovom slučaju, verovali ili ne, Amerikanci dodeljuju sandžačkom muftiji Muameru Zukorliću. To je, da ne bude zabune, onaj Zukorlić koji poručuje da je „autonomija Sandžaka sve izvesnija“, kliče da su „Bošnjaci u Sandžaku kao mali orlovi koji u svom gnezdu brzo stasaju i ono im postaje tesno“, Zukorlić koji govori da „između nas Bošnjaka kao nacionalnog korpusa i Beograda kao osovine vlasti, postoji nešto što se zove genocid. Taj genocid dešavao se u 11 navrata, a poslednji je bio u Srebrenici“, Zukorlić koji srpskim vlastima preti „zulumom“ kakav se dogodio na ulicama Egipta i Tunisa…
Zukorlić je za Amerikance umeren i „uprkos povremenim putovanjima u Iran“ s kojih je, prema glasinama koje prenosi depeša 06BELGRADE1842, umeo da „donese značajna sredstva iz Teherana za upotrebu u političke svrhe“, pa čak i uprkos sopstvenom priznanju (07BELGRADE1551) da se sastaje sa Irancima koji ga upozoravaju da „postaje previše blizak Sjedinjenim Državama“…
U jesen i zimu 2006. godine, otkad datiraju prve sandžačke depeše, Amerikanci potvrđuju da je umereni Zukorlić „saveznik Rasima Ljajića“ u njegovom sukobu sa Sulejmanom Ugljaninom koji je 2004. godine „napustio DS-ovu grupu i priključio se Koštuničinoj koaliciji“. Ugljanin, inače, u to vreme podržava donošenje novog Ustava Srbije, Ljajić pak sa Zukorlićem i još nekolicinom muslimanskih stranaka potpisuje deklaraciju protiv Ustava u kojoj se tvrdi da „novi Ustav Srbije ignoriše zahteve Bošnjaka i dodatno ih marginalizuje“ (06BELGRADE1842). Amerikanci u tom sandžačkom sukobu – ko bi to očekivao – staju na stranu Ljajića i ostalih u njegovoj koaliciji, navodeći da će sa „Nacionalnim demokratskim institutom i Međunarodnim republikanskim institutom razmotriti koji je najbolji način“ da im pomognu (obe su ove organizacije, inače, izbornu pomoć pružale i DS-u i LDP-u, kako je „Pečat“ pisao pre dve nedelje).

LJAJIĆEVI IZVEŠTAJI
Ili je, ipak, američka podrška Ljajiću potpuno očekivana? Na koncu, reč je o čoveku, funkcioneru države Srbije i popularnom političaru, koji sa ambasadom SAD-a sarađuje na nedeljnom nivou. To jest, podnosi im izveštaje. 06BELGRADE1644: „U svom nedeljnom sastanku sa službenicima ambasade 29. septembra, Ljajić nije imao ništa novo da izvesti (…) Komentar: Ljajić deluje sve utučeniji na našim nedeljnim sastancima“. Ili, 07BELGRADE797: „Pravdalački Rasim Ljajić, predsedavajući Nacionalnog saveta za saradnju s Haškim tribunalom, sastao se sa službenicima ambasade 5. juna da ispravi informacije koje je dostavio u vreme operacije hapšenja Tolimira“. I tako dalje, ima toga još…
Elem, vratimo se u Sandžak. Depeša 06BELGRADE2007 beleži da je „strateški cilj“ SAD-a da „podrži umerene i progresivne islamističke elemente u Sandžaku“, uz obrazloženje tog cilja: „Sandžački muftija je duhovni vođa većine muslimana u Srbiji i bio je umereni vođa u postupanju s nama. Podrška njemu i ostalim umerenim islamskim vođama u Sandžaku i drugde u Srbiji ojačaće njihov autoritet u njihovim zajednicama i sprečiti radikalnije uticaje iz susednih zemalja“.
Sledeća, 2007. godina, donosi sukob između Islamske zajednice u Srbiji (Muamera Zukorlića) i Islamske zajednice Srbije (Adema Zilkića, koga podržava Sulejman Ugljanin). Reč je, uzgred budi rečeno, kako Amerikanci konstatuju u 07BELGRADE1394, o „rascepu koji očigledno nije oko religije već je to pre politički i ekonomski grabež za potencijalnim dobrima – i profitom – islamske zajednice u toj oblasti“.
Rascep prati i „upozorenje lokalne bezbednosne zajednice da bi, u borbi za podršku, sandžačka islamska zajednica, kroz svoje bliske veze sa bosanskim Rijasetom, mogla da dovede svoje pristalice u kontakt sa ekstremnim elementima u Bosni“.
Ali, koliko uopšte vrede upozorenja bezbednosnih službi, pokazuje drugi primer koji nalazimo u Vikiliksovim depešama. Depeša 09BELGRADE845 govori da je predsednik Tadić sa ministrom spoljnih poslova Turske Ahmetom Davutogluom potpisao memorandum o razumevanju, kojim je turskoj državnoj agenciji za razvoj i pomoć TIKA dozvoljeno da otpočne s radom u Srbiji. Tadić je to potpisao iako depeša dalje navodi da je njegov savetnik Aleksandar Knežević „rekao da će Beograd pažljivo pratiti aktivnosti TIKA-e, zabrinut zbog (…) ‘neprikladnih aktivnosti’, što je moguća referenca na srpsku bojazan da je TIKA produžena ruka turskih bezbednosnih snaga“. Da bojazan oko veza TIKA-e s turskim službama nije bezrazložna, uostalom, pokazuje depeša 06ANKARA4822, koja govori o pomoći iračkoj vojsci preko ove organizacije, i 09ASHGABAT1630, svedočanstvo o policijskoj saradnji s Turkmenistanom koja se uspostavlja posredstvom TIKA-e. (Mada, prema 09BELGRADE304, Rasim Ljajić reče da su „lažne optužbe da je TIKA paravan za turske bezbednosne službe“. Neka mu poveruje ko hoće.)
Tek, kad je predsednik mogao da nam u zemlju dovede (mogući) paravan za inostrane obaveštajce – i to ne sasvim prijateljski nastrojene, jer Turska je priznala Kosovo – zašto bi bilo koga zabrinula moguća veza onoliko umerenog Zukorlića sa bosanskim ekstremistima? Pogotovo što je, prema 07BELGRADE2007, „Zukorlić marljivo radio na obezbeđivanju međunarodne i lokalne podrške, uključujući predsednika Tadića i Rasima Ljajića“, pri čemu podršku nije tražio praznih ruku. 07BELGRADE372: „Koristio je svoj uticaj u zajednici da podrži Tadića“.
Kome će se Amerikanci prikloniti, Zukorliću ili Zilkiću, postaje jasnije kada Nil J. Meknil, regionalni oficir bezbednosti u ambasadi SAD-a u Beogradu, 2. aprila 2007. od srpske policije traži da „obezbedi ličnu zaštitu novopazarskom muftiji“, dok praktično sve dileme nestaju s depešom 07BELGRADE1627, od 10. decembra 2007, u kojoj je zabeleženo da je Sulejman Ugljanin „okrivio SAD za rascep u islamskoj zajednici i optužio Sjedinjene Države da podržavaju ‘tog ubicu’ muftiju Muamera Zukorlića“.
A Tadićev Beograd? Depeša 08BELGRADE279, kao merilo sve naše bede, ne predstavlja baš nikakvo iznenađenje: „Tokom poslednje posete zamenika šefa misije, on (Zukorlić – prim. N.V) joj je dao kopiju pisma koje je potpisao (bosanski muftija Mustafa) Cerić, u kojem zahteva od Tadića da prizna Zukorlića kao glavnog muftiju u Srbiji. Zukorlić kaže da Tadić nije odgovorio Ceriću, ali je tiho pružio svoju podršku posetivši Zukorlića kada je došao u Novi Pazar tokom predizborne kampanje. Tadić je zahtevao da prilikom posete ne bude novinara (…) Gradonačelnik Tutina Kučević takođe je naveo ovaj ‘tajni’ sastanak sa Tadićem, kao i potonji sastanak sa ministrom odbrane Šutanovcem, kao ‘dokaz’ da Zukorlić ima podršku DS-a i vojske“.
Bilo je to uoči majskih izbora 2008. godine, posle kojih su i Ljajić i Ugljanin postali ministri u novoj vladi. „Birati između Ljajića i Ugljanina, rekao je Hajram Đekić iz LDP-a, je kao da birate između raka i leukemije“, beleži depeša od 24. marta 2008. godine dilemu s kojom se Tadić suočio nekoliko meseci kasnije, kada je sastavljao vladu. Pa je izabrao oba.
A već naredne, 2009. godine, postalo je potpuno jasno da su stara savezništva u Sandžaku prekinuta; muftija Zukorlić zagazio je dublje u politiku, a Ljajić je „opisao obe islamske zajednice kao korumpirana ‘lična preduzeća’ Zukorlića i Zilkića, dodajući da je teško odrediti da li su to ‘Mercedes servisi ili islamske zajednice’“. Amerikancima pak kao da je svrstavanje u međuvremenu postalo nebitno, jer ova pojava nekolicine zavađenih, jakih igrača na tom prostoru (podvlačimo, i Ugljanin je optužio SAD za rascep u islamskoj zajednici) „stvorila je dobre izglede za međunarodnu zajednicu“ (09BELGRADE304) da se umeša… I da, slutimo, iskoristi to za dodatnu destabilizaciju, a time i uticaj na Srbiju Borisa Tadića. Šta će još od njega tražiti, možda je bolje i da ne nagađamo.
Kako god, tek Agencija „Frans pres“ u utorak nas je izvestila da je javni tužilac u Tirani najavio pokretanje pretkrivičnog postupka protiv albanskih političara spomenutih u Vikiliksovim depešama. Znači li to da su oni uradili i nešto gore od redovnog podnošenja izveštaja o državnim tajnama američkoj ambasadi, od višegodišnjeg rada na cepanju sopstvene zemlje, od laganja sopstvenog naroda, podrivanja njegove crkve i potpomaganja onih koji u tom narodu vide genocidne zločince? Mora da jesu, čim se beogradski kolega albanskog javnog tužioca povodom Vikiliksa nije ni oglasio…

11 коментара

  1. STRANI PLAĆENICI I NESRBI IZDALI SRBIJU I SRBIJI ISČUPALI SRCE KOSOVO PA NA PLADNJU POKLONILI SVOJIM VLADARIMA NOVOG SVETSKOG PORETKA ( OTVORENOG FAŠIZMA ) JEDINO RUSI BRANE NAŠ NAROD KOLIKO MOGU
    Normalno da će izdajnička vlast u Srbiji sve pokloniti svojim mentorima i nardbodavaocima za koje rade i Vojvodinu , i Rašku i što god se od njih bude tražilo.Srbija je hrvatska kolonija u svakom pogledu od izvoza hrvatskog smeća od robe koje se nigdje ne može prodati , do upravljanja srbijom pomoću svojih ljudi u samom vrhu Srbije .Srbijom vladaju strane sluge žuti,Srpski narod treba da se srami celog sveta što mu sve ne rade i kako ga sramote žuti plaćenici Hrvatske koji vladaju Srbijom a narod šuti li šuti . Očito da treba jedan veliki srpski ustanak dok još ima tko da ustane . U protivnom Pruda je pokorno vraćen hrvatskoj uz naklon Tadića do zemlje i izvinjenje poglavnici Kosor .A Srbi će se i nadalje izručivati Hrvatskoj od strane vazala iz Srbije . Nadalje žuti nesrbi , Tadić , Čanak, babetine , Biserko , Kandićka , Pešićka , Šutanovac i ostali strani plaćenici raskomadati će Srbiju na opštine a ne samo regione .Poklonit će Vojvodstvo Srpsko , Rašku oblast ,prodati Republiku Srpsku kao što su i Krajinu . Prodali su Miloševića , istina imao je mana ali poslije njega sve više nezaposlenih i gladnih . Srbiju se gazi tko god hoće , Srbija se ne brani ona je u blatu na kolenima . Snaga je na izdisaju ako se pod hitno ne desi opštesrpski ustanak i ne potrpa ova žuta bagra na doživotne robije Srbija će nestati s karte sveta . Nova vlast ili sadašnja opozicija mora Srbiju i Srpsku pod hitno čvrsto vezati za Rusiju i tražiti njihovu zaštitu . Inače će Nemačko -Vatikansko -Amerčko -NATO-vska osovina uništiti u potpunosti Srbiju koja je u prvom i drugom svetskom ratu bila na strani pobednika , za razliku od Hrvatske koja sada nama upravlja u oba rata bila je na strani fašizma i gubitnika ali uz pomoć Vatikana…………………i nemoguće je moguće.Od velike brige Tadića , Čanka , Čede praška , Kandićke i ostalih nesrba i izdajnika nas Srba ima sve manje u regionu . Zbog totalne nebrige vlade Srbije o Srbima u Hrvatskoj dolazi do nestajanja našeg naroda iz ove zemlje prvog suseda u kojoj smo živeli vekovima a u Srpskoj Dalmaciji , Lici , Baniji , Kordunu i pre Hrvata .Točno mladi Srbi se redom u Hrvatskoj izjašnjavaju Hrvatima i ne samo to nego i katolicima , oni koji se još malo bore kažu da ne vjeruju u Boga samo da bi zaštitili sebe i da nebi morali stati na katoličku stranu . Pritisak je strašan od državnih institucija , vrtića , škola , policije preko prijatelja i prijateljica svi vrše pritisak i mladi čovjek jednostavno pukne ili popusti i počinje se sramiti svojih roditelja svojeg imena i prezimena . Pa brže bolje u katoličku crkvu na pokrštavanje a poslije toga od istih tih bivših Srba najveće pljuvanje po svojima kako bi se dodvorili prijateljima tužno i jadno a SRBIJA ŠUTI .Srbi u Hrvatskoj i Krajini žive bez vode , ceste i struje u 21 veku. U bivšoj Republici Srpskoj Krajini u kojoj je rođen svjetski naučnik Srbin sin pravoslavnog paroha, Nikola Tesla koji je struju podario čitavom svetu a zlikovci je zabraniše za njegov narod u Hrvatskoj u 21 veku .Srbi su u Hrvatskoj bili konstitutivni narod i imali su pravo na razdruživanje i proglašenje svoje države baš kao i Hrvati , sve ostalo su laži.Hrvatska je pobjedila u ratu uz pomoć Nemačke ali najviše služeći se Gebelsovom propagandom. A to je ako više puta ponavljate laž ona u svjetu postaje istina i to im je odlično uspelo. Napravili su najgori zločin posle II svetskog rata i genocid nad Srpskim narodom , što su radili pod Pavelićem i u II svetskom ratu. Uništili su Republiku Srpsku Krajinu koja je bila proglašena voljom njezinog naroda koji je bio konstitutivni narod znači imao je pravo da se osamostali baš kao i hrvatski narod. Kod nas u srpskoj politici se o tome uredno šuti i prešućuje misleći se dodvoriti Hrvatskoj i svetu ne mi tako samo padamo još niže i od stvarne žrtve ( protjerivanje 280 000 Srba i oko 150 ooo Jugoslovena od njih oko 80 % Srbi i genocid nad onima koji su ostali zabilježio kamerama UNPROFOR ) mi šutnjom postajemo agresori.Da ne govorimo da je Baranja samo dio Vojvodine koju je Josip Tito Broz oteo od Srbije za svoje Hrvate kao i Međumurje što je oteo Mađarima a Istru i Dalmaciju Italijanima .Deo Srpskog Banata poklonio Rumunjima. Sve nade polažem u Savu Štrpca i njegovo zalaganje za Krajinu. Srpski narod nikada se ne smije pomiriti s činjenicom da Krajina ne postoji. Postojala je na oko 35 % teritorije današnje Hrvatske sve su to bili srpski etnički prostori i mi se za njih moramo boriti makar čekali 900 godina kao Hrvati svoju državu ali kad tad izboriti se moramo i na naš teritorij vratiti naše stanovništvo . Danas Hrvati vode narod od oko 4 miliona stanovnika i rađaju 46.000 beba s tendencijom prema 50.000 .Hrvata se sada rađa samo 7.000 godišnje manje nego što ih umire a Srba oko 35.000 pa dobro razmislite o posljedicama .Dok naš narod s manjinama koji je skoro duplo veći daje tek oko 68.000 od toga 56.400 beba Srba s daljnjom tendencijom pada . Tako da ako ovako nastavimo izjednačit ćemo se s brojem rođenih Hrvata . A to će biti kraj priče o najvećem narodu bivše Jugoslavije . Mesto Srba koji se ne žele rađati preuzet će vitalniji narodi Hrvati ili Albanci .Našem narodu treba velika biološka obnova i jedino tako možemo mirnim putem vratiti sve Srpske krajeve Srpskom narodu. Ali taj narod mora biološki ojačati na oko 10.000.000 srba i tada će procvijetati sada uništena Republika Srpska Krajina, Republika Srpska, Srpska Crna Gora, Kosovo , i stara Južna Srbija ( Makedonija ) Nastavimo li mi Srbi sa nerađanjem neće nam trebati niti Beogradski pašaluk , nego ćemo da živimo u Velikoj Albaniji sa glavnim gradom Beogradom. Europska unija i Amerika su centar sotonizma na sve načine želi uništiti srpski narod nesmemo to dozvoliti.Ući u savez sa Rusijom jedini je garant da će srpski narod preživeti. Najbolji Srbin kojeg sada imamo je Dodik drugo su sve nesrbi, petokolonaši i vazali zapada . Srpski se narod treba pokazati zrelim , ljubavlju i potomstvom osigurati našu Republiku Srpsku , Srbiju, Vojvodinu , Srpsku Crnu Goru i staru Srbiju ( Makedonija ) kao trajnu državu Srpskog naroda.Srpski narod mora naučiti lekciju od šiftara “ čije su ovce onoga je i livada “ niskim natalitetom jedincima i sa dvoje dece gubimo teritoriju za teritorijom i to će se nastaviti. U Hrvatskoj delom zbog proterivanja ali puno većim delom zbog izumiranja izgubljen je srpski teritorij i ljudstvo. Nekada su Srbi bili 30 % hrvatske. To piše u hrvatskim novinama Gospodarski list a danas ? Samo hrpa nemoćnih bakica i dekica bez potomstva. Kosovo smo isto tako izgubili kao i Makedoniju. U Crnoj Gori Srbi prizovite se pameti i svaki par minimalno petero dece i nedajte se. Republika Srpska će kao i Kosovo i Hrvatska biti izgubljena baš zbog velike površine a premalog broja Srba. BH federacija na istoj površini godišnje ima oko 25.000 beba a Srpska od 10.000 do 11.000 i sve je jasno da bi zadržali taj teritorij moramo imati minimalno beba kao i druga polovica države. U Vojvodini isto tako Srbi treba da puno više rađaju jer samo ako brojčano ojačaju Srbija može spriječiti secesiju Srpskog Vojvodstva.Ukratko Srbija mora ekonomski ojačati a najveći dio novca izdvajati za poboljšanje nataliteta , osnovati Srpski fond koji će voditi Srpska pravoslavna crkva , tražiti da u njega uplaćuje i naša dijaspora širom sveta .Pokrenuti veliku obnovu u Srbiji se godišnje treba rađati 100 000 beba u Srpskoj minimalno 20 000 . U Hrvatskoj treba tražiti povratak na plan Z-4 od međunarodne zajednice jer inače se Srbi nikad neće moći vratiti u svoje kuće i stanove .Preko crkve treba pomagati Srbe u Krajini naročito Podunavlje , Vukovar , Ilok, Beli Manastir i Osek .A u Dalmaciji na prostoru između Zadra i Šibenika pa prema granici s Bosnom . Kao i Albanci grupirati se i odrediti centar recimo Srbi iz Dalmacije ,Senja ,Zadra , Splita itd . pomalo grupirati u Šibenik .U BH federaciji uložiti sve napore i ojačati Drvar , Grahovo , Glamoč i veliki trud uložiti da bude Srpska većina u Bosanskom Petrovcu i Kupresu.S našom bračom Srbima koji su primili Islam u Bosni trebamo dogovoriti osnivanje samostalnog kantona od opština Drvar, Grahovo, Glamoč, Bosanski Petrovac i Kupres sa sedištem u Drvaru.Unsko-Sanski kanton okrenuti ka Republici Srpskoj i Srbima zvati ih braćom Islamske vere što nam i jesu.Nuditi muslimanima da se vrate u pradedovsku veru kao što je to uradio Emir ( Nemanja ) Kusturica.Isto tako ojačati Brčko sa više mladih višečlanih porodica i ne dozvoliti presecanje Srpske na dva dela . Hercegovina izumire a gradimo veliki Bogomolje to je lepo ali treba nam narod , znači još jedan bitan kraj koji treba ojačati . U Srbiji treba ojačati Suboticu , Sentu , Kanjižu itd . i Rašku oblast u užoj Srbiji .Izbjeglice treba naseljavati tamo gdje nam nedostaje stanovništva a ne u mjestima u kojima su Srbi i tako preko 85 % .Znači ako si rodoljub, Srbin, Srpkinja prihvatite se ljubavi i natalitetom pobjedimo neprijatelje Srbije i Srpskog naroda .

  2. *cinodekstvovanje*

    *Zbog toga se posle pada Krajine nije vratio u Hrvatsku, već ga Sabor šalje u Australiju, a potom u Ameriku. On je vrlo čest gost vladike Vasilija u Bijeljini. O angažmanu vladike Longina, bivši gradonačelnik Knina, Drago Kovačević svedoči: „vladika Longin, čovek vrlo radikalnih četničkih stavova i blizak prijatelj Radovana Karadžića mi je rekao: ‘Najbolje je da ovaj narod odavde ode’.”
    Drugi kandidat je vladika banjalučki Jefrem. Pripisuje mu se crkveni fundamentalizam. Grupa mladih u Srbiji koja upada u pojedine eparhije i prekida liturgije, za svoje uzore navodi vladiku Jefrema i banatskog Nikanora, takođe bliskog Kačavendi. Vladika banjalučki je donedavno u svojoj kancelariji imao i sliku Radovana Karadžića.
    Treći kandidat je episkop istočnoamerički Mitrofan, rođen takođe u Bosni. On je najobrazovaniji kandidat vladike Kačavende. Kao i ostali Kačavendini kandidati, pripada grupi današnjih episkopa koji su krenuli iz manastira Krka.
    Vladika Vasilije je od 1976. bio operativna obrada službe bezbednosti u cilju angažovanja za saradnju. U konsultaciji sa republičkim organima SR Bosne i Hercegovine, službe podržavaju izbor Kačavende za episkopa SPC, zbog činjenice da je duži period bio u aktivnom odnosu sa službom. Vasilije Kačavenda iskoristio je položaj sekretara u Eparhiji i tadašnjem vladiki Longinu sugerisao je da starije sveštenike penzioniše, a da dovodi mlađe. Njima je u većini slučajeva kumovao Kačavenda, a bogatije parohije davao je*

  3. Za “evoluciju” naših vladika neću pisati, samo ću pitati ko je od vladika iz Republike Srpske glasao protiv vladike Artemija!? Samo dvojica, a jedan je pomenut u tekstu, toliko o vladikama.
    A što se tiče islamskog faktora, tj. iranskog faktora, pa to i vrapci na grani znaju da je Zukorlić spetljano-nakaradni proizvod iransko-američke tehnologije (iza paravana) na Balkanu.
    A što se tiče “Pečata” bolje bi mu bilo da analizira ulogu Irana u svrgavanju Gadafija, a ne da zatvara oči. I da analiziriju program iranske televizije “Sahar”, kao i heroinsku vezu Amerike i Afganistana preko Irana (za neupućene pogledati geografsku kartu Svijeta – Azije).
    I moram poslati poruku komunistima, istrošenim zapadnim slugama, onima što su pjevali “Amerika i Engleska biće zemlja proleterska” , a ta poruka je slikovita u skladu sa ovim prethodnim debilnim stihom koji nalikuje Veljku Bulajiću:
    “BRAĆO SRBI JEDITE I PIJTE, NEMA VIŠE KOMUNISTE (diktatora) TITE” !

  4. Važno upozorenje, Thursday, 27 December 2007

    S A O P Š T E Nj E Z A J A V N O S T

    “Neznanje ili nepravilno shvatanje ovih pravila nikoga ne opravdava. Neznanje vere i učenja Crkve ne opravdava sveštena lica ni monahe, a nepoznavanje hrišćanskog morala ne opravdava nikog.“

    Pravila i postupci za Crkvene sudove SPC, čl. 6

    S T R O G O U P O Z O R E Nj E

    Crkveni sud Eparhije za Australiju i Novi Zeland Mitropolije novogračaničke, na zasedanju od 10. decembra 2007. godine, povodom nelegalnog poziva na zasedanje tzv. Proširenog plenuma, 29. decembra 2007. u manastiru Sv. Save u Holu, donosi sledeću odluku:

    Biće predat Crkvenom sudu svaki od legalno izabranih delegata za Crkveno-narodni sabor koji se ogluši o zvanični poziv Episkopa i, umesto na zasedanje Crkveno-narodnog sabora u sedištu Episkopa u Sidneju (Ustav, čl. 28), uzme učešća u raskolničkom okupljanju i zloupotrebi, gotovo skrnavljanju manastira Svetog Save u Holu radi tzv. proširenog plenuma za koji su poziv nelegalno uputili između ostalih i dosadašnji članovi Eparhijskog saveta Tomislav Kalađurđević i Petar Mandić, koji su zbog preuzimanja na sebe isključivog prava i privilegije samog Episkopa već lišeni prava na finansijsko članstvo u bilo kojoj crkveno-školskoj opštini Srpske pravoslavne crkve.

    Odluka se donosi radi zaštite kanonskog ustrojstva Crkve i sprečavanja obnove raskola prevaziđenog 1991. godine, a na osnovu Pravila i postupaka za Crkvene sudove Srpske pravoslavne crkve, čl. 47, 48 i 49.

    Episkop australijsko-novozelandski i
    Administrator eparhije za Australiju i Novi Zeland
    Mitropolije novogračaničke

    +IRINEJ

    PREDSEDNIK CRKVNOG SUDA

    Eparhije za Australiju i Novi Zeland
    Mitropolije novogračaničke

  5. Kakav narod takve i vladike,još bolje rečeno takva i vlada.
    Srpski narod nije crkven,ne učestvuje redovito na liturgiji
    Ali učestvuje u raznim rekla kazala,a u među vremenu gubi
    stopu na rojoj je rođen i verski vaspitavan.Ne bacajmo kamen
    u tuđe dvorište.Šta je uradio regent Aleksande gurnuo Kraljevinu
    Srbiju u kaljugu Jugoslaviju.I od tada prestaje srpsko sjedine.
    Vratimo se Srpsvu Nacija to čeka.Pozdrav uredništu.

  6. U Srbiji je sve vise pristalica VLADIKE ARTEMIJA i covek je u pravu i padom ove vlasti neophodne su promene i u CRKVI.

  7. Izjava Josipovića o Hagu izazvala pažnju javnosti

    Izjava hrvatskog predsednika Ive Josipovića da su u Hagu završili pogešni ljudi izazvala je reakcije javnosti, među kojima i srpske zajednice u Hrvatskoj

  8. Na mnogaja ljeta Preosvecenom i Svetlom vladiki Artemiju koga sada proganjaju kao naseg Gospoda Isusa Hrista!Istina se ne moze sakriti i doci ce dan kada ce sve lazi i maipulacije biti razotrivene!!

  9. Varijacija prve strofe

    Ironično je to što, kada se pesma prvi put pojavila u Sjedinjenim Državama 1950-ih godina, prva strofa, koja se odnosi na komuniste, često je bila ispuštana, zbog uspona mekartizma i “crvene opasnosti”.
    Varijacija druge strofe

    Sve varijacije ispuštaju “bolesne, takozvane neizlečive”, odnosno mentalno bolesne, koji se pominju u originalnim Niemöllerovim zapisima. Možda se ta strofa ispušta i zbog toga što je optužnica podignuta samo protiv oko dvadeset lekara za ubistva kojih je bilo između 75,000 i 250,000.
    Varijacija poslednje strofe

    Jedna veoma poznata varijanta ove pesme u poslednjoj strofi navodi: “zatim su došli po katolike”.
    New England Holocaust Memorial

    Verzija koja je zapisana na New England Holocaust Memorial u Bostonu glasi:

    Prvo su došli po komuniste,
    a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunista.

    Zatim su došli po Jevreje,
    a ja se nisam pobunio jer nisam bio Jevrejin.

    Zatim su došli po sindikalce,
    a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalac.

    Zatim su došli po katolike,
    a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant.

    Zatim su došli po mene,
    ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni.

    Time
    Još jedna verzija odštampana je u magazinu Time 28. avgusta 1989, povodom godišnjice početka drugog svetskog rata. Ova verzija glasi:

    Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio,
    jer nisam bio komunista.

    Zatim su došli po Jevreje, a ja se nisam pobunio,
    jer nisam bio Jevrejin.

    Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio,
    jer ja sam bio protestant.

    Zatim su došli po mene, a tada više nikoga nije bilo
    da se zauzme za mene.

    Posteri

    Varijanta koja se nalazi na većini britanskih i američkih postera glasi:

    Prvo su došli po socijaliste, a ja se nisam pobunio,
    jer nisam bio socijalista.

    Zatim su došli po sindikalce, a ja se nisam pobunio,
    jer nisam bio sindikalac.

    Zatim su došli po Jevreje, a ja se nisam pobunio,
    jer nisam bio Jevrejin.

    Onda su došli po mene, i više nije bilo nikoga
    da se zauzme za mene.

    Mentalno bolesni
    Niemöller eksplicitno pominje “bolesne, takozvane neizlečive”.

    Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio,
    jer nisam bio komunista.

    Zatim su došli po bolesne, takozvane neizlečive, a ja se nisam pobunio,
    jer nisam bio mentalno bolestan.

    Zatim su došli po Jevreje, a ja se nisam pobunio,
    jer nisam bio Jevrejin.

    Onda su došli po mene, ali tada više nije bilo nikoga
    da se zauzme za mene.

    Uticaj
    Ova je pesma uticala na pesmu “Yellow Triangle” pevača Christija Moorea.

    Godine 1991. škotski duo Hue i Cry parafrazirao je ovu pesmu u jednoj pesmi koja je snimljena u Cirque Royale u Briselu. Odgovarajući deo pesme glasi:

    Kada su došli po Jevreje i crnce, ja sam se okrenuo
    Kada su došli po pisce i mislioce i radikale i demonstrante, ja sam se okrenuo
    Kada su došli po homoseksualce i manjine i utopiste i plesače, ja sam se okrenuo
    A kada su došli po mene, ja sam se osvrtao i osvrtao, ali više nije bilo nikoga…

    Pesma je takođe uticala na pesmu “Emigre” grupe Anti-Flag. Njihova pesma, snimljena na albumu “For Blood and Empire”, u prvoj strofi parafrazira pesmu Prvo su došli…:

    Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio
    Zatim su došli po socijaliste, a ja se nisam pobunio
    Onda su došli po sindikalce, a ja se nisam pobunio
    A onda su došli po mene!

    “Re-gaining Unconsciousness” je pesma punk benda NOFX na koju je, kako se čini, takođe uticala pesma Prvo su došli…:

    Prvo su sklonili dilere –
    bezbedna deca, sigurne ulice.
    Zatim su sklonili prostitutke –
    da se oženjeni drže svojih kuća.

    Zatim su oterali prosjake,
    zatim su pretukli i prebili pedere,
    odbili azilante,
    nahranili nas sumnjama i strahovima.

    Nismo se pobunili,
    nismo reagovali.
    Čudno: nije preostao baš niko da primeti
    kada su došli po nas.

    Pesma je takođe uticala na pesmu “Madame Guillotine” benda Legendary Pink Dots:

    Prvo su okupili crvene
    ali ja nisam crveni, tako da…
    Zatim su okupili crnce
    ali ja nisam crnac, tako da…
    Zatim su okupili cigane
    i džankije i propalice.
    Sada se plašim za zazviždim ‘swanee’
    jer tražiće moju pljuvačku…

    Čini se da je ova pesma uticala i na jednu pesmu čiji je autor Niyi Osundare, Nigerijac koji je bio glasan kritičar nigerijske vlade tokom 1990-ih. Pesma Ne tiče me se (Not my business) navodi ljude po koje su “oni” došli i opisuje kako se pesnik okreće od toga. To se njega “ne tiče sve dok ne uzmu jam iz njegove ruke”. Najzad, dolaze i po njega, a svuda vlada tišina.

    Charles Mingus upotrebio je jednu verziju ove pesme u svojoj pesmi “Ne dozvoli da se to dogodi ovde” (Don’t Let It Happen Here), sa albuma “Music Written for Monterey, 1965 Not Heard…Played Live in Its Entirety at UCLA”, koji je ponovo izdat 26. septembra 2006. On menja i proširuje završetak pesme:

    Jednoga dana došli su i odveli komuniste
    A ja nisam rekao ništa jer nisam bio komunista
    Zatim su jednoga dana došli i odveli ljude jevrejske vere
    A ja nisam rekao ništa jer mi je nestalo vere
    Jednoga dana došli su i odveli sindikalce
    A ja nisam rekao ništa jer nisam bio sindikalac
    Jednoga dana zapalili su katoličke crkve
    A ja nisam rekao ništa jer sam rođen kao protestant
    Onda su jednoga dana došli i odveli mene
    A ja nisam mogao reći ništa jer bio sam kriv kao i oni
    Jer nisam se pobunio i rekao da svi ljudi imaju pravo na slobodu
    U svakoj zemlji
    Bio sam kriv za genocid
    Kao ti
    Svi vi
    Jer vi znate kada je čovek slobodan
    I kada ga osloboditi njegovog ropstva
    Zato vas sve optužujem za genocid
    Isto kao sebe
    Jedan od 18 miliona mrtvih Jevreja
    18 miliona mrtvih ljudi

    Bend Asian Dub Foundation parafrazirao je pesmu u svojoj pesmi “Round Up” na albumu “Tank” (2005). Odlomak glasi:

    došli po raste a ti ne kažeš ništa
    došli po muslimane a ti ne kažeš ništa
    došli po antiglobaliste a ti ne kažeš ništa
    došli čak po liberale a ti ne kažeš ništa
    došli po tebe i ko je ostao da kaže nešto?
    ko će se sad zauzeti za tebe, ko?

    Sepultura je citirala ovu pesmu na singlu “Refuse/Resists” (45RPM).

  10. pozajmljen komentar,o duhovima iz boce, pustenih 1990.godine,

    Ko stoji iza Tajnih Drustava?

    Templari, Masoni, Vitezovi Kolumba, Malteski Vitezovi, lobanja i kosti, Rimski Klub, Iluminati su Satanska tajna drustva koja su prihvatili Sotonu kao Boga i njemu sluze i rade sve ono sta on od njih trazi dok stupaju u vezu sa njim kroz tajne magijske rituale.
    Njihov cilj je da dovedu Antihrista u Jerusalim i da ga predstave svijetu kao Spasitelja i pravog Hrista kako bi obmanuli narod.
    A ko stoji iza svih tih tajnih drustava koje sam nabrojao i ko je glavni od svih u ovom nasem jadnom i ponizenom svijetu?
    Na celu svih tajnih drustava stoji Papa, Vatikan i ekstramno krilo Rimokatolicke crkve zvano Jezuiti.
    Oni su ovlasteni od Sotone da budu glavni na ovoj planeti i da mu prirede docek.
    Sve je to detaljno objasnjeno u filmu (ukucajte na youtube) KO STOJI IZA TAJNIH DRUSTAVA, ima prevod na srpski.
    Kad sagledate taj film ukucajte isto na youyube KURVA KNJIGE OTKRIVENJA. to je novi americki dokumentarac koji opisuje kurvu iz Jovanovog Otkrovenja, a kurva je Rimska Crkva sa Jezuitima i papom na celu. Kurva se zove zato sto glume pred narodom da vjeruju u Isusa Hristosa, a ustvari oni vjeruju u sotonu i rade sve sta im on kaze i imaju tajne orgije i satanisticke rituale unutar zidina vatikana.

  11. Jadni Artemije krenuo je na put bez povratka
    Jadna braća u Hristu razapeše Kosovo iMetohiju
    Ništa drugo nismo mogli da očekujemo od ljudi
    koji u Svetim Dečanima dočekuju one kojisu prizivali
    i učestvovali u Nato bombardovanju,tu svaki razum prestaje
    ipoziva na sveukupno trežnjenje naroda srpsog.
    POZDRAV UREDNIŠTU

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *