Ekonomija izdaje

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

U predvečerje novih izbora, brojne stranke traže „ekspertske savete“ – a u stvari žele da čuju prevarantske formule za tobožnje programe privrednog „preporoda“ i „izlaza iz krize“, koji bi privukli (i obmanuli) glasače

Možete li da zamislite kako bi u javnosti odjeknulo da je CK KPJ (i Vrhovni štab NOV) savetovao Nedićevu vladu da preispita savezništvo sa Trećim Rajhom (i Hitlerom), te da odustane od saučestvovanja u zajedničkom zločinačkom poduhvatu protiv sopstvenog naroda? Da li bi, sa vrha vlasti u Beogradu, a možda i iz samog Berlina, dobili odgovor da „Rajh nema alternativu“ i da je „sveta dužnost Srbije da, po svaku cenu, zauzme mesto koje joj pripada u borbi ujedinjene Evrope na Istoku“?

ŠTA DA SE RADI
Lako ćete razumeti da se kritičari današnjih prilika u Srbiji osećaju slično. Naročito kada im ta i takva vlast prebacuje da je lako kritikovati, ali teško dati konkretna rešenja. Ali vlast dobro zna da bi ono što treba da se radi ugrozilo vitalne interese kompradorske „elite“, koja sjajno obavlja zadatke zbog kojih je u Srbiji instalirana. Pa molim vas lepo, možete li da zamislite B. Tadića (sa svim savetnicima i učenicima), M. Dinkića, B. Đelića ili Milicu Delević, kako mirno napuštaju privilegije kojima ih, danas, štedro obasipa „evropska perspektiva“ Srbije? Možete li da ih zamislite kako umesto svakodnevnog „ubrzavanja“ procesa integracije i podsticanja potrošnje (uz lični primer), pristupaju realizaciji mučnog programa štednje, razduživanja i stabilizacije, u kojem bi i sami morali da pruže primer uzdržavanja i odricanja?
Da li će tek naknadno (i kasno) biti shvaćeno da transformacija Srbije u veselu zemlju zabave, kocke, droge, korupcije i prostitucije (prepoznajete li evropski put?) odgovara jedino izdajničkoj eliti, koja bi, napuštanjem takvog „puta“, zaista izgubila sjajne privilegije (i apanaže), kao što bi i „revolucionarna“ elita, u Iraku ili Libiji, bila upropašćena ako napusti „revolucionarni program reformi“ i ne obezbedi evroatlantskim gospodarima neometan (slobodan) pristup naftnim izvorima, a sama se ne transformiše u privilegovani sloj „čuvara demokratije“ u opljačkanoj i osiromašenoj državi.

PRAVA PITANJA
Naša vlast najviše voli da neprekidno postavlja (i ponavlja) nelogično pitanje: „Kosovo ili Evropa?“, ne uzrujavajući se čak i kad dobije logičan odgovor „Ni Evropa, ni Kosovo“.
Ali mnogo veću nedoumicu izaziva pitanje: „Da li, i kako, Srbija može sarađivati sa Evropskom unijom, naročito ako ne želi da postane njen sastavni deo?“ Može li Srbija ekonomski da sarađuje sa Unijom, a vojna (i druga) prijateljstva i saveze da traži među zemljama koje priznaju njen teritorijalni integritet i dostojanstvo? Ili je najvažniji uslov ekonomske saradnje – podanička i bezuslovna želja za učlanjenjem u EU i NATO? Ako je tako, teško je ne posumnjati u dobre namere Unije – na duži rok.
Može li Srbija da usredsredi pažnju na sopstveni privredni razvoj i rast konkurentnosti, ili mora (neprekidno i doveka) da brine isključivo o novim (stranim) kreditima i investitorima puzeći pred zajmodavcima i nudeći po bagatelnim cenama svoje resurse? Žele li naši inostrani prijatelji da vide Srbiju drugačije, ili samo kako cvili za finansijskim „predahom“ (reprogramom dugova), loveći, pri tome, povoljne „signale“ MMF-a i Svetske banke. Uh, da li i vama, kao meni, ide na živce ta toliko puta ponovljena „signalizacija“, sa sve pogubnijim posledicama po Srbiju?

I GVATEMALA JE ZAPAD
Poznato je da ozbiljan privredni razvoj nije bezbolan proces. Setićemo se samo najprosperitetnijeg razdoblja na ovim prostorima: 1946. do 1968. Zar nije taj period ostao u sećanju kao vreme odricanja, a ne blagostanja i potrošnje? Svako je, sećate li se, silno žudeo za kapitalističkim „carstvom slobode“ (i robnog šarenila), a srećni pojedinci vraćali su se sa Zapada, ushićeni slikama blagostanja (i demokratije), mada su već tada američki lekari (tajno) vršili mengeleovske eksperimente nad živim ljudima u Gvatemali, a u zapadnoj Evropi su se mnogi još dobro sećali perioda u kada su se ljudi  drugih rasa mogli posmatrati u – zoološkim vrtovima.
Krajem osamdesetih su i kod nas (naizgled) stvoreni uslovi za zamah privatne inicijative. Pokazalo se, ipak, da ekonomska sloboda ne leži baš „u srcu srca“ naših preduzimljivih ljudi. Mnogi od njih su za svoje poslovne poduhvate tražili podršku države, ili zaštitu političkih stranaka. Država je jedva dočekala da „pomogne koliko može“ i obezbedi, za partijske funkcionere, privilegije i apanaže, a za svoje inostrane mentore tržišta i monopole nad najvažnijim resursima. Za takav sklop ciljeva obezbeđeni su idealni uslovi – jak uticaj političkih stranaka na privredne tokove, uz slab pravni poredak i bagatelisanje prostornog reda.

SAVETI IZDAJNIČKOJ VLASTI
U predvečerje novih izbora, brojne stranke traže „ekspertske savete“, a u stvari žele da čuju prevarantske formule za tobožnje programe privrednog „preporoda“ i „izlaza iz krize“, koji bi privukli (i obmanuli) glasače. Pravi i pošten odgovor na privredne probleme (ekonomska sloboda – čvrst pravni poredak – prostorni red) davno je dala ekonomska nauka. Ali takav odgovor nimalo ne odgovara izdajničkoj eliti (šifra „Gde smo tu mi?“)

8 коментара

  1. Љубомор

    Поређење генијално, а тек колико је јасно?! Очигледно, Недић, пардон Тадић би рекао да “Рајх нема алтернативу”.
    Савети нашим корумпираним странкама и љигавим вођама које им дају стране амбасаде знамо који су и шта следи. Има ли који прави родољуб да народ посаветује како извући земљу и привреду из тоталне пропасти?
    Једини саветник у овој малигној беди јесте НАРОДНА ТОЉАГА масовне “иницијативе” која мери на “теразијама” степен малигности ВЕЛЕИЗДАЈЕ.

  2. @Ljubomir– Vidim prijatelju da potrenciras veleizdaju i toljage vise puta, i mislim da ti je to na mestu.Verovatno ce doci i to na red, samo je pitanje vremena.A sada bih se samo osvrnu na genezu nase narodne posalice u stilu “rasturicu te kao bugarsku skupstinu”.Uporno sam se pitao sta su to Bugari ucinili kada im se povlaci ta posalica.I dobio sam jednog dana objasnjenje od prijatelja.Elem za one koji to ne znaju, a i za mladje narastaje koji citaju nase komentare i misli evo kako se to navodno dogovdilo.
    Bugari, kao i mi Srbi danas, bili su u slicnoj situaciji.Imali su svoje prvake-poslanike u narodnoj skupstini koja je bila sklepana od dasaka.Kada su im prekipile lazi i ponizavanja od njihovih prvaka( veoma slicno je i danas), zgrabili su tojage i slozno krenuli na skupstinu!I sta bi- RASTURISE JE I RAZJURISE POSLANIKE.Naravoucenije- od tada im je bilo bolje, a ne gore!!!

  3. Ekspertski saveti ! Profesore uvaženi, o aktuelnoj političkoj kvazi eliti ne treba ni raspravljati, oni mogu egzistirati samo na zaduživanju, po mom mišljenju Srbija je u četvrtoj fazi porobljavanja( po perecepciji prof. Štiglica) tranzicije komunističkih država. Jedino još gde će se moći uzeti profit je poskupljenje hrane preko monopola!

    Interesantna je alternativa aktuelnoj vlasti, doskora g-din Nikolić, žalosno je to i slušati, kaže čovek, mi ne možemo opstati bez pomoći evropskih ekonomskih institucija. Kakve pomoći jade, nema tu altruizma, kamate i samo kamate a javni dug sve veći i veći,po njemu je alternativa potpuno ropstvo.

    Fokus i stimulisanje domaće proizvodnje, uz postulate pravne države je jedini put izlaska iz ove bede, tada ekspertski rad može doći do izražaja i pune afirmacije, sve ostalo je ” reprogramiranje duga”, dočićemo u situaciju da nas neko pita, ” A pošto je to što je ostalo od države”.Lep pozdrav uvaženom profesoru.

  4. Evo raspitao sam se za cijenu malina ovdje u Svedskoj pa nadam se da ce ti biti od pomoci.
    Cijena kilograma zaledene maline se krece od 6 do 11 eura zavisno od prodavnice u kojoj se prodaje. Pakovanja su od 250 g do pola kg.
    Sto se tice svijeze maline nju prodaju na ulicnim tezgama u kutijicama velicine otprilike 11x7x5 cm po cijeni od 3 eura po kutijici. Posto pretpostavljam da je to pakovanje oko 250 g proizilazi da je kilogram oko 12 eura.
    Tako da cijena maline u odnosu na cijenu u Srbiji (koliko sam obavjesten 20 din po kg) je stvarno mnoooooooooooooogo veca.

  5. *gde smo tu smo*, nekada smo, u jednoj godini, otpremili preko 2.000 kamiona domace obuce za Rusiju, danas, tu smo gde smo,da uvozimo iz Italije, a radnici najureni..dokle to breee !!

  6. Sve ovo skupa nije tek tako…izdaja… ovo je VELEIZDAJA ! I to u svim pravcima ! Ovo je nesto neverovatno i do sad nezabelezeno !Sto se tice privrede i ekonomije moglo bi tu jos uvek i nesto da se uradi…ali oni koji bi to mogli da urade nemogu ni da se priblize mestima gde se odlucuje…! ? Valjda se ceka potpuna propast i krah i kolaps …pa da neko kaze : ” e , ajte evo sada vi…” UZAS!!! OVO MORA DA SE MENJA I TO POD HITNO !!!

  7. DA AMERIKA NE SAZNA:

    U ovom trenutku veoma je teško proceniti uspeh ovih reformi. Nedostupni su i najosnovniji statistički podaci. Na primer, profesor Li Gi Song, poznati ekonomista i član Akademije nauka u Pjongjangu, kaže da ne zna kolika je stopa inflacije. A možda neće da kaže. Na kraju, ipak kaže: “Ne želimo da objavljujemo sve podatke da SAD ne vide koliko smo siromašni. Ukoliko se ogolimo pred Amerikom, napašće nas kao što je napala Avganistan i Irak.”
    PRIVATNA INICIJATIVA: Kiosk na putu nedaleko od Pjongjanga

    Jasno je da su se reforme već snažno odrazile na društvo, ali kakav će učinak imati u budućnosti ostaje nejasno. Većina ljudi se oslanja na sledovanja i tako nabavljaju osnovne namirnice. Ali, to nije dovoljno a hrana koju prodaju privatnici preskupa je.

    U želji da raskrsti sa svime što ima veze sa SAD, pa i s američkom “imeprijalističkom valutom”, vlada je odlučila da se sve strane transakcije obračunavaju u evrima. Po zvaničnom kursu evro vredi 171 severnokorejski von. A, u stvari, po poluzvaničnom kursu, evro vredi preko 1400 vona.

    Konobarica u restoranu u Pjongjangu zarađuje oko 2200 vona. Plata službenika iznosi oko 2700 vona. Zemljoradnik na državnom poljoprivrednom dobru zarađuje oko 1700 vona, kao i vaspitačica u obdaništu, a penzioneri dobijaju između 700 i 1500 vona. Ali zato zavarivač u uspešnoj fabrici koja posluje s inostranstvom može da zaradi i do 5000 vona mesečno.

    Stanovanje, lečenje i obrazovanje su besplatni, a zaposleni u javnim službama u Pjongjangu dobijaju dvostruka sledovanja hrane u odnosu na ostale, ali misterija ostaje. Kako toliko ljudi s tako mizernim primanjima može sebi da priušti uvozni televizor na pijaci Tongil kad on košta oko 72.000 vona? Ili drugu robu? Muški sako proizveden u Severnoj Koreji u proseku košta oko 4500 vona. Ko to može da priušti kad većina zarađuje oko 2700 vona mesečno?

    A ima još jedna misterija. Pjongjang je pun restorana i oni su mahom puni. A i hrana je dobra. Ali, opet, cena jednog jela je u vrednosti prosečne plate.

  8. ne stede ni decu, hoce li doci do *humanitarne intervencije*, eUrokrema iz Republike SrBske, za decu u Srbiji…???
    …………………………………………………………………………………………………………………
    Cenovni udar na slatkiše, poskupeli od šest do 20 odsto

    U poslednjem talasu poskupljenja u Srbiji krajem avgusta i početkom septembra slatkiši su među proizvodima koji su najviše poskupeli u proseku od šest do dvadeset i više procenata, a očekuje se da će se taj skok cena odraziti na već smanjenu potrošnju
    Trgovci nemaju, kako kažu, neko posebno objašnjenje zašto su čokolade i drugi konditori toliko poskupeli u Srbiji ističući da cene formiraju kada dobiju nove cenovnike od proizvođača.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *