Drž’te Vilpena!

Piše Aleksandar Pavić

Afera „kofer novca iz Afrike“ u kojoj je, navodno, učestvovao De Vilpen pokazuje na koji način se uklanjaju najopasniji protivkandidati Sarkoziju, američkom favoritu u Jelisejskoj palati

Kako se bliže predsednički izbori u Francuskoj, zakazani za proleće 2012, tako se intenzivira rad na uklanjanju ili bar ozbiljnom kompromitovanju potencijalno najopasnijih mogućih protivkandidata američkom favoritu u Jelisejskoj palati, sadašnjem predsedniku Nikoli Sarkoziju. „Čišćenje terena“ je počelo na tzv. „levici“. Prvo je u maju u Njujorku na očigledno ponižavajući način uhapšen tadašnji direktor „Međunarodnog monetarnog fonda“ Dominik Stros-Kan, potencijalni „socijalistički“ protivkandidat mužu Karle Bruni, tako što su ga američke vlasti bukvalno „skinule“ sa aviona kojim je trebalo da se vrati u Francusku i, uz naglašeno medijsko pokriće, sprovele u pritvorsku jedinicu u njujorškoj četvrti Harlem, rezervisanu za osumnjičene počinioce seksualnih delikta.

MOĆ IZ SENKE
Stros-Kan je optužen za pokušaj silovanja sobarice u skupocenom hotelu u kojem je odsedao. Da se direktor MMF-a ozbiljno zamerio „establišmentu iz senke“ koji diriguje svetskim i lokalnim masmedijima bilo je jasno ne samo zbog snimaka koji su se neprestano vrteli po globalnim informativnim mrežama na kojima vidno utučenog Stros-Kana sa lisicama na rukama sprovode ozbiljni američki policajci, već i zbog reportaža koje su se paralelno vrtele o njegovom „nezasitom“ seksualnom apetitu. Epilog je poznat – posle tromesečnih istražnih radnji, Stros-Kan je krajem avgusta oslobođen svih optužbi, pošto je, između ostalog, ustanovljeno da su svedočanstva „žrtve“ poprilično nepouzdana i da nema dovoljno materijalnih dokaza koji ga terete. No, glavni posao je obavljen. Pod pritiskom nemilosrdne medijske artiljerijske vatre koja ga je tukla kada nije mogao da se adekvatno brani, Stros-Kan je primoran da odstupi sa mesta direktora MMF-a, a medijski linč kojem je bio izložen nije mogao, a da teško ne ošteti izglede koje je imao kao ozbiljan mogući protivkandidat Sarkoziju.
Sada je na red došla i potencijalno ozbiljna opasnost koja francuskom predsedniku preti s desna, u liku bivšeg francuskog premijera Dominika de Vilpena. U nedelju, 11. septembra, advokat i bliski Sarkozijev saradnik Rober Burži je u francuskoj štampi izašao sa optužbama da je godinama donosio gomile novca nekadašnjem gradonačelniku Pariza i francuskom predsedniku Žaku Širaku i njegovoj desnoj ruci Vilpenu. Novac je navodno dolazio od lidera pet afričkih država – Burkine Faso, Konga, Gabona, Obale Slonovače i Senegala, sve bivših francuskih kolonija. Prema Buržijevim navodima, između 1997. i 2005. godine, on je pomenuti dvojac „obradovao“ sa ukupno 20 miliona dolara koje su im upućivali afrički diktatori, od čega je navodno oko polovine korišćeno za potrebe Širakove uspešne predsedničke kampanje 2002. godine. Novac je navodno prenošen u sportskim torbama, posterima, pa čak i ceremonijalnim afričkim bubnjevima.
Tema mutnih finansijskih veza između francuskog političkog establišmenta i frankofone Afrike nije nova. U francuskoj javnosti čak postoji i kovanica – „Fransafrik“, kojom se opisuje taj neokolonijalni (kolonijalizam posle kolonijalizma), višedecenijski odnos međuzavisnosti korumpiranih elita koji se učvrstio posle formalnih proglašenja nezavisnosti bivših kolonija. Bernar Udan, savetnik nedavno svrgnutog predsednika Obale Slonovače – čijem je oružanom svrgavanju Sarkozi neposredno kumovao u proleće 2011. godine – Lorana Gbagboa, lakonski je prokomentarisao da su „pošiljke“ o kojima Burži govori deo „istorijske prakse“, a da su sume koje se spominju „nesumnjivo ispod realnih“. Stoga se Burži, da bi bio iole kredibilan, nije mogao ograničiti samo na Širaka i Vilpena, već je usput imenovao i bivše francuske predsednike Žorža Pompidua, Valeri Žiskar D’estena i Fransoa Miterana kao primaoce crnih darova s Crnog kontinenta. Jedini kome Burži nikad (ali nikad!) navodno nije doneo „prljavi“ novac bio je – pogodićete – Nikola Sarkozi, kojem se Burži priključio 2005. godine (pošto je napustio Vilpena) u svojstvu „nezvaničnog savetnika“ – ali „bez kofera“, kako Burži izričito naglašava.

PRIČA „NIJE KREDIBILNA“
Naravno, ovako smela tvrdnja nije mogla da prođe bez odgovora. Nekadašnji Širakov pomoćnik Žan-Fransoa Probst izjavio je da se „ništa nije zaustavilo sa dolaskom Sarkozija“ i da takve tvrdnje „nisu kredibilne“. „Burži neumorno radi za Sarkozija na prikupljanju novca od afričkih lidera još od predsedničkih izbora 2007. godine“, izjavio je Probst. „On je pojurio u Librvil (glavni grad Gabona) 2007. godine, da bi napravio dogovor sa predsednikom Omarom Bongoom, koji mu je, kako mi je rečeno, dao milijardu centralno-afričkih franaka“ (oko 2 miliona evra).
Slične optužbe na Sarkozijev račun se pojavljuju i u novoj knjizi čuvenog francuskog istraživačkog novinara Pjera Peana „Kofer republika“, koja treba da se pojavi u prodaji u drugoj polovini septembra, u kojoj je jedan Širakov savetnik citiran da je lično video Buržija kako polaže kofer pun novca pred Sarkozijeve noge dok je ovaj bio ministar unutrašnjih poslova. Ovu tvrdnju Jelisejska palata zasad ne komentariše.
S druge strane, Sarkozijevi ljudi se ograđuju i od samog Buržija – bar javno – tvrdeći da on nema nikakvu savetničku funkciju. Pojavljuju se i „neimenovani izvori“ koji govore o Buržijevom „gubitku uticaja“ kod Sarkozija, pa čak i sugerišu da je „sve izolovaniji“ Burži zapravo uputio „prikrivenu pretnju“ samom Sarkoziju, tako što je relativizovao svoju tvrdnju o Sarkozijevom „čistunstvu“ rečima da Sarkozi nikada nije primio novac od nekog afričkog vođe „preko mog posredovanja“. Ipak, deo štampe izvan Sarkozijevog delokruga poteže sveprisutni Vikiliks za osvetljavanje veze između Buržija i Sarkozija, citirajući depešu američke ambasade poslatu 19.11.2009, koja opisuje Buržija kao „predsedničkog savetnika“, a takođe citira i francuskog diplomatu koji izražava žaljenje što je Burži „Sarkozijev prijatelj, ali to je nezaobilazna činjenica“, dodajući da „Burži radi u senci i da ima uticaj na francuski pristup Africi“.
Bilo kako bilo, u ovoj konfuziji optužbi i kontraoptužbi, ono što je nesumnjivo najvažnije – kao i uvek u medijskom delovanju – i što će ostati najbolje upamćeno je izvorna optužba: da je Vilpen, Sarkozijev potencijalni takmac, primao „kofere novca iz Afrike“. Oni koji vladaju medijskim diskursom vrlo dobro znaju da ni hiljade demantija ne mogu da neutrališu izvorno objavljenu „senzaciju“. (Videti tekst B. Đorović „Napustite svaku nadu, vi koji ulazite u pakao slika“ u ovom broju „Pečata“.) To je, na primer, prava „hipoteka devedesetih“ koja Srbiju opterećuje i dan-danas, virtuelni skup virtuelnih činjenica koje svojom pukom masovnošću i bezobzirnim ponavljanjem treba da ne samo zamene istinu, već i da unapred demonizuju svaki napor da se ona utvrdi. Tako ni svi naknadni nalazi o mutnoj prošlosti i nepozudanosti sobarice koja ga je optužila ne mogu Stros-Kanu da povrate funkciju direktora MMF-a, niti da mu očiste reputaciju – čak i da je istinski čista – skoro animalnog ženskaroša koju su mu korporativni mediji čijim se gazdama zamerio zalepili u danima posle hapšenja. Tako je i Vilpenu, degolisti po ubeđenju, poborniku ideje „Evrope nacija“ (umesto briselokratije), pristalici jačanja osovine Pariz-Berlin-Moskva, čoveku koji je u februaru 2003. godine pred Savetom bezbednosti u svojstvu francuskog ministra spoljnih poslova govorio protiv predstojećeg američkog napada na Irak – nalepljena etiketa „korumpiranosti“. A, razume se, računa se da će se najnovije optužbe u svesti poluhipnotisanih konzumenata korporativno serviranih medijskih istina samo, podsvesno, pridodati i ranije upućenim na Vilpenov račun iz Sarkozijevog kampa. Naime, prošle godine je francuski sud Vilpena oslobodio optužbi iz poznate afere „Klirstrim“, prema kojima je navodno blatio Sarkozija tako što je, kao ministar unutrašnjih poslova, pridodao Sarkozijevo ime spisku francuskih zvaničnika koji su imali „crne fondove“ u luksemburškoj „Klirstrim banci“, a koji su predstavljali mito vezan za prodaju francuskih ratnih brodova Tajvanu 1991. godine.

„REVOLUCIONARNE POROTE“
Razume se, posle oslobađajuće presude, Sarkozijevi advokati su ubrzo uložili žalbu, što je korisno imajući u vidu činjenicu da se i žalbeni postupak poklapa sa vremenom predizborne kampanje za predsedničke izbore 2012. godine. Pa neka sad Vilpen brani svoju čast i ugled pred „revolucionarnim porotama“ Novog svetskog poretka, oličenim u medijskoj mašineriji koja je po komandi spremna da organizuje linč bilo koga i bilo čega, u bilo koje vreme i na bilo kojem mestu. Da li je potreban Francuskoj neko ko bi se usprotivio „humanitarnim intervencijama“ širom sveta koje se tek zahuktavaju, kada je tu Sarkozi, bez koga se tekuća 2011. godina obnovljenog zapadnog vojnog intervencionizma u Africi ne može ni zamisliti? Treba li Francuskoj – ali i Evropi – neko ko se zalaže za održavanje evropskog „socijalnog i ekonomskog modela koji će je zaštititi od globalizacije“, kako je Vilpen istakao u govoru u Berlinu 2006. godine, kada već ima nekog ko na delu sprovodi upravo suprotno? Sudeći po katastrofalnom Sarkozijevom rejtingu popularnosti u Francuskoj – Francuzi verovatno smatraju da treba. A takav izbor im nikako ne treba dopustiti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *