Da li je za njih otadžbina bila iluzija?

Piše Dragomir Antonić

Naši preci borili su se za slobodu otadžbine i sopstvenih potomaka. Oni su se borili za nas, a mi ih danas kukavičkim ponašanjem ponovo izdajemo. Njihova smrt tek danas postaje bezvredna, jer mi sramotnom politikom koju vodimo njihovu smrt obesmišljavamo

Uđosmo u poslednji kvartal 7. 519. godine. Nekako preživesmo od neolita do 7.516. godine, ali ovo što nam priredi prosrpska vlast u poslednje tri godine plašim se da će nas odvesti u doba pre neolita. Ako takvo doba uopšte postoji.
Valjane i čestite Srbe su pohapsili i predali Hagu. Tamo ih raznorazne spodobe pod perikama i maskama osuđuju na decenijske kazne. General Perišić, 27 godina robije. U Srbiji vlast ćuti. Dr Vojislav Šešelj čami devet godina bez presude. Vlast ni reči. Muk na sve strane. Kao da se ne radi o Srbima i srpskim državljanima.

JAHANJE SRBIJE
Ali kad treba prozboriti nešto protiv Srbije, blebetala se sama javljaju. Ne mora niko da ih bilo šta pita. Sami se jave, jer su mudri, pametni i za sve imaju rešenje. Ne znaju ništa da rade, ali su bez premca kad ogovaraju, napadaju i optužuju sopstveni narod.
Poslednji koji se ničim izazvan sam prijavio da svima nama objasni da živimo u iluzijama, a kojih se moramo osloboditi da bi krenuli u bolju budućnost jeste nesputani filozof, narodni poslanik, čovek na vlasti, koji je tek zakoračio u devetu deceniju ovozemaljskog života. On svima nama preporučuje da se oslobodimo iluzija i priznamo nezavisnu republiku Kosovo. To je izjavio samoinicijativno i javno, a nastavio da prima novce iz budžeta koji punimo mi koji živimo u iluzijama. Mogao bih svašta da napišem o navedenoj osobi koja je u mladosti uživala da jaše sveštena lica, ali ne želim da budem gnevan i prost. Neću ga više pominjati, kao što neću pomenuti ni urednika najstarijih novina na Balkanu, koji bez imalo stida daje kolumnu avansiranom nobelovcu g. Obami.
B. Obama povodom desetogodišnjice od incidenta, 11. septembra, u Njujorku, sa pravom tuguje. Incident je bio veliki. Kolateralna šteta još veća.
Sad zamišljam kako bi bilo da je 24. marta 2009. godine neka novina u Americi objavila pismo predsednika Srbije, puno tuge zbog bombardovanja Srbije 1999. godine. Nažalost, takvog pisma nije bilo. Nije ga bilo ni u američkim, ni u najstarijim srpskim novinama. Nije ga bilo ni u „Čačanskom glasu“. Niti će ga ikad i biti. To što je „luda Nasta“ u sadejstvu sa Amerikom radila skoro tri meseca Srbiji i njenim državljanima nije više vredno pomena. Treba da zaboravimo pobijenu srpsku decu jer zaboga oni su samo „kolateralna šteta“, a realnost je u saradnji sa njihovim ubicama koji će nam obezbediti ulogu lidera u regionu. Možda nas nekad i prihvate kao kandidata za „Ej, Uniju“.
No, ovo vi čitaoci, znate. Sve vam je jasno.

SUDNJI DAN
Baveći se letos istraživačkim radom na putu ka Donjoj Vrbavi prošao sam kroz maleno selo Bečevica. Na putu me je pratio i fotograf iz muzeja u Gornjem Milanovcu, g. Saša Savović koji je snimio fotografije spomenika podignutog poginulim i umrlim u vreme oslobodilačkih ratova 1912-1918. godine.
Fotografija spomenika sa imenima poručnika Milovana Damljanovića poginulog 13. marta 1913. godine u bici kod Jedrena, potporučnika Stanomira Radonjića umrlog od zadobijenih rana u Zaječaru 1915. godine, uz imena i prezimena šezdeset trojice stradalih mladih vojnika „iz malenog sela“ rečitije od svega govore šta su naši preci mislili o otadžbini i slobodi.
Natpis na spomeniku glasi: „Tela im leže u hladnoj tuđini, u lokvi krvi nakon slavnog dela, ovde je samo spomen i znak priznanja njinog malog sela“. Reči sa leve i desne strane spomenika kazuju: „Draga braćo mi padosmo za vašu Slobodu, a vi braćo setite se naše mile dece“.
Naši preci su poginula za našu slobodu. Hrabro ili manje hrabro. Svejedno. Nisu ustuknuli pred „realnošću“, niti pred jačim neprijateljem. Nisu se plašili da će ih tadašnja carevina proglasiti remetilačkim činiocem u regionu. Ne, naši preci borili su se za slobodu otadžbine i sopstvenih potomaka. Oni su se borili za nas, a mi ih danas kukavičkim ponašanjem ponovo izdajemo. Njihova smrt tek danas postaje bezvredna, jer mi sramotnom politikom koju vodimo njihovu smrt obesmišljavamo.
Zato vi koji se plašite ne govorite drugima šta je strah; šta je „realnost“, a šta „iluzija“. Vi, vlastoljubive kukavice ne brinite za naše stanje duha i naše poimanje iluzija. Mi znamo u kakvom svetu živimo. Mi znamo šta nas čeka  već ovih dana i u narednim mesecima. Mi želimo da odbranimo svoju slobodu i svoju državu. Ko je od vas na vlasti spreman da brani državu Srbiju neka javno to kaže. Ko nije, neka odstupi. Nemojte samo govoriti kako je danas nemoguće i preteško odbraniti otadžbinu. Ja, Dragomir Antonić verujem da je meni danas lakše nego mojim dedovima: Dragomiru Antoniću, sa očeve strane, i Tanasiju Iliću, sa majčine strane. Obojica su sve ratove prošli, majci Srbiji slobodu doneli i unuke podigli. Verujte braćo, možemo i mi to isto da uradimo. „Nema smrti bez sudnjega dana“ – kaže narodni pesnik. Zato se ne plašite borbe. Čuvajte se holesterola, šećera, pritiska, stresa, zglavkara, triglicerida, kandidature…

9 коментара

  1. izgleda, da se, sve vise namece jedna ideja….. Da se stariji (preko 50 g), polako spremaju za borbu… Tiho, da se zene i deca mnogo ne ‘uzbudjuju’ ( a ko kaze da bi ih to uopste ‘tangiralo) – oni neka gledaju svoje ‘idole’, uzivaju i zabavljaju se …. ?!

  2. Kaко би могао већи део садашње власти да жали због бомбардовања и пише тужна писма о годишњицама? Не може, јер су они, као тадашња опозиција, позивали НАТО да бомбардује Србију. НАТО по правилу мора да има неког позивара изнутра, ради маске, и ОНИ су то били.
    Зато, критиковати ЊИХ што не пишу такве осврте о годишњицама исто је као да сте очекивали од комуниста да признају све злочине и непочинства које су начинили после 1945. и осврну се с тужним признањемм на њих.
    Уосталом, и ова данашња опозиција није много боља. Све је то исто. Ево, рецимо, и овај сајт је и даље на латиници. То је то.

  3. Alal vjera gospodine Antoniću na tekstu!
    Zaista vrh – vrhova!
    A što se tiče ovih iluzionista, imam dosta nedoumica vezano za “prosrpskog predsjednika” tačnije za Konja ZEKANA, a pošto ste Vi etnolog zamolio bi’ Vas da nešto napišete o pomenutoj živini, naravno iz etnološkog ugla.
    Nadam se da ćete ovu moju “skromnu” molbu uvažiti!

  4. *skok u NATO-va usta*…kao resenje uz *njihovo postenje*?

    Ta, borba *neprestana* protiv *komunista*, je samo produzetak 1941.godine, pa *do dan danas*, ukljucujuci i NATO,novoformiranu malo preuredjenu grupaciju,hitlerovog pakta, varijantu, imperijalistickih ciljeva,koji su zapoceli Prvim svetskim ratom.*Pozivari*, su se pokazali, kao dosledni borci protiv komunizma, kako u Drugom tako i u ovom ratu,zajedno sa *patriotama*, vecim od *omrazenih komunista*, iz Drugog svetskog rata. Naravno, mozda se *taj* patriotizam o *kome je rec*, ne odnosi na Srbe van Srbije,ali, nije ih lose imati,kao rezervnu armiju rada,jevtine nadnicare, ucesnioke popisa u Srbiji, a ostalo *vozi misko snalazite se*.

  5. Звонимир

    Љубав према Србији и Српском народу која зрачи из речи господина Антонића је наша насушна потреба да бисмо опстали у овим и будућим временима.

  6. I ja sam spreman da branim Srbiju bez Tadića i ostalih izdajnika (političara)! Nema smrti bez sudnjega dana, ali se Srbiji približava ako ovi skotovi još potraju. Nadam se da će pobuna krenuti 2.10.

  7. Хвала брате Драгомире! Ја мислим да се, између осталог и захваљујући вачим текстовима, Срби буде, и да то плаши многе даљње и ближње комшије у овом нашем глобалном селу. Многи ће рећи “Не буди смешан, не лупај, а што би се неко нас плашио, ми смо пропали, ми смо губитници, ми смо најгори итд?” Прибојавају се они који су навикли да овде раде шта хоће. Наше даљње комшије уз помоћ наших ближњих комшија на нашу штету “наводе воду на своју воденицу”. А кад се ми пробудимо, кад у нашим главама и венама прокључа наша вера и наша традиција, слободарска историја и култура…тад неће моћи да раде шта хоће. Дај Боже да тај дан што пре дође. А да би дошао морамо учити о себи и ценити себе. Пошто нас у школама слабо шта науче, а ова последња реформа образовања нас је докрајчила, онда се морамо учити самостално. Зато читајмо људе као што је Драгомир Антонић и учимо од њих. Срби неће туђе, али не дају своје. Профитирају они који се ујединише против Срба и своје јединство изградише на мржњи према Србима. Направише етнички чисте државе па сад Србији деле лекције о демократији и људским правима са све својим менторима. Ипак, ми наше јединство нисмо и не треба да градимо на мржњи. Јадни су они који то чине. То што нам продају неке лажне балканске историје ће кад-тад испливати на површину. Препоручујем сајт Фронтал, на њему је један магистар из Бања Луке “препричао” уџбенике историје из Хрватске и БиХ. Прочитајте то па видите чему уче младе у тим деловима Балкана.

  8. Bravo za tekst.Moramo se probuditi i uzdignuti, SAMO SLOGA SRBINA SPASAVA.

  9. zan klod van dam

    ЗА ВОЈНИЧКА ГРОБЉА

    Cаре Душане,

    тражим помиловање

    за војничка гробља усамљена

    којих се регрут само каткад сети,

    за гробља без суза и без хлада,

    са гдекојим знаком твоје поште,

    где споменици једнолики као шињели

    стоје један другом иза потиљка,

    где певачице нема да слети,

    куда заљубљени не долазе

    да сакрију од људи своје милоште,

    куд пут наноси само гавране,

    где је шимшир једина биљка.

    Царе душане,

    за војничка гробља где свака парцела

    под конац стоји ко војска у чети,

    за војника кога крај друма сахране

    без себарске запевке горке,

    далеко од родног потока и села;

    за изгинуле у свету поворке

    однекуд из Леђена, из Цариграда,

    којима се мајка и данас нада,

    за гробља оних које су цареви

    у незнане земље слали да гину,

    за војничка гробља у час вечерњи,

    за њихову подземну и надземну тишину.

    Десанка Максимовић

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *