BOGOLJUB IVKOVIĆ Fantastika kao likovno monaštvo

Piše Dejan Đorić

Izložena dela potvrđuju da je umetnik među najboljim našim slikarima, u svetskim razmerama poznavalac retke umetničke forme kakva je poetska fantastika

Za razliku od realizma, ekspresionizma, apstrakcije i avangardne umetnosti, fantastika se istorijski pojavljuje kao ponornica koja samo povremeno izbija na površinu javnih događanja. Ona traje od početaka umetnosti, obuhvatajući mitološku i religioznu tematiku, a njena izražajna sredstva su bogatija nego u drugim stilovima.

SUMNJA KAO ŽIVOTNI STAV
Kao svojevrsni opozicionari zvaničnom umetničkom sistemu, poznavaoci alhemijske veštine prikazivanja onostranog, fantastičari su često izvan društvenog sistema, buntovnici i posvećenici eklektičke umetničke forme koja spaja i nadilazi druge stilske formacije. Publika voli takvu umetnost, a to što je ne razume nije nikakva prepreka, najčešće i nema šta da se razume već treba da se doživi, svako ima mogućnost da pronađe ponešto svoje. Kategorija razumljivosti ponekad je neprimenjiva na likovna dela, Pikaso je u tom smislu primetio da ljudi stalno nastoje da razumeju slikarstvo, ali slušajući poj ptica nikada se ne pitaju da li ima značenje. Fantastika u tome najdalje ide od svih umetnosti, njen smisao nije u jednostavnom optičkom tumačenju sveta, ne nudi ponavljanje i razumevanje stvarnosti već buđenje osećanja, slutnji, intuicija i vizija, onoga što nadilazi realnost, vodeći u niže ili više svetove. U pitanju je krajnje intimna izražajna forma, majstori fantastike moraju pre svega da se istrajno i duboko bave sobom, oni su likovni monasi i mudraci i stoga ih često ne zanima društveni angažman. Ispitujući osnove sveta sumnjaju u stvarnost, pa najboljima od njih društvene počasti ne znače ništa.

NEDOSANJANA BAJKA
Navedene likovne i metafizičke osobitosti krase slikara Bogoljuba Ivkovića, jednog od najstarijih srpskih slikara (rođen je 1924. godine). Živeo je deset godina u Parizu (1965-1974), u herojsko vreme uspona srpske i evropske figuracije, pa i dalje priređuje samostalne izložbe u Francuskoj. Njegove izložbe u Galeriji „Kulturnog centra“ u Beogradu 1978. i 1986. godine bile su prvorazredan likovni događaj, a sada je novije radove predstavio u Galeriji „ULUS“ u Beogradu. Duhom vitalan, Ivković je jedan od retkih savremenih slikara koji i u poznim godinama slika isto onako vanredno kao u najboljim danima, vladajući bolje većim galerijskim formatom nego kamernim. Tekst u Katalogu izložbe istoričarke umetnosti i upravnice Galerije Jasminke Plavšić Đerković jedan je od najbolje napisanih o ovom umetniku.
Ivković je među najboljim našim slikarima, u svetskim razmerama poznavalac retke umetničke forme kakva je poetska fantastika. Na njegovim slikama nema demonskog, čudovišnog ili izobličenog, nema ni za fantastiku karakterističnih metamorfoza, što ne znači da nema simboličkog. U prvom planu su figure žene i muškarca, postavljene u različite snovite pejzaže, slojevitih značenja, u kojima preovlađuju nijanse jednog tona i akcenti suprotnog, čime se kompozicija dovodi u kolorističko jedinstvo. Čovek je uzdignut u predelu mašte kao biće sna, prikazan po pravilu vertikalno, stremeći nebu i duhovnim visinama, a pejzaž je poetizovan. Susret sa iracionalnim umetnik je doživeo u ranom detinjstvu kada je njegova majka uveče okupljala decu i pri škiljavom svetlu sveće pripovedala neobične i strašne priče. Mnogo od dečjih, prvih, naivnih, ali dubokih fascinacija ima u njegovim radovima. U njima dolazi do izraza stara istina da umetnik koji ubije dete u sebi prestaje da bude stvaralac. Njegovo slikarstvo je sada ta stara nedosanjana bajka, o drugim, možda višim svetovima, koju  iznova priča sa svakom novom slikom, ali  nikad ne završava, priča onoliko savremena koliko je tradicionalna.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *