Azuri sećate li se onih 6:1?

Piše Marko Marković

Italijanski fudbaleri su nas pobeđivali češće, a mi njih ubedljivije

Pošto su završili posao u kvalifikacijama za Evropski šampionat-reprezentativci sa Apeninskog poluostrva dolaze u Beograd rasterećeni bilo kakvih briga!
Za nas, taj duel je, maltene, biti ili ne biti! Možemo i da ne savladamo rivala. Jedino što je sigurno, nikako ne smemo da izgubimo.
Opet, jasno je, bez obzira na to što imaju izvanredan bilans u kvalifikacionoj grupi, sedam pobeda uz jedan „remi“, sa gol razlikom 16:1, „gosti“ će sve učiniti da glavni grad Srbije napuste ne poraženi.
Zna se i pravilo. Kada Italijani nastupaju u ovakvim okršajima prvo i najvažnije je ne primiti gol, a onda dati bar jedan, i to je skoro uvek dovoljno za ispunjenje osnovnog cilja.
Mrežu čuva maestralni BUFON i kakav je bedem na čelu sa njim neka posluži podatak da je ukupno za 720 minuta savladan samo jednom.
Ali kako svako pravilo ima izuzetak, tako je i kada su u pitanju međusobni susreti.
Ostaje zapisano u analima fudbalskog saveza Azura da su 12. maja 1957. godine u Zagrebu, na stadionu „Maksimir“, „izgoreli“ kao nikada do tada.
Jugoslavija je slavila sa 6:1(poluvreme 3:0), a da je rezultat bio ubedljiviji ne bi bilo ne zasluženo.
Selektor Aleksandar Tirnanić povukao je smele poteze prilikom sastava našeg tima.
Odlučio je da na megdan izvede za ono vreme podosta neobičnu formaciju: Beara-Spajić, Crnković-Mitić, Krstić, Boškov-Rajkov, Milutinović, Vukas, Zebec, Lipošinović.
Prvi put kapitensku traku nosio je Miloš Milutinović.
Golove su postigli Milutinović – dva, a po jedan Vukas, Zebec, Lipošinović i Rajkov.
Bearu je savladao iz jedanaesterca Cervato.
Inače, ovo je sada u eliminatornim borbama za nastup na Prvenstvu kontinenta treći put da sa Italijanima odmeravamo snage u zvaničnim takmičenjima.
Porazili su nas 1968. godine u finalu Kupa nacija, sada je to šampionat Evrope.
Prvi duel na Olimpijskim stadionu u Rimu završen je nerešeno 1:1. Pravila su nalagala – u slučaju da nema pobednika održaće se novi meč.
Domaćini su, kako je konstatovano, zahvaljujući pristrasnom sudiji Dinstu iz Švajcarske trijumfovali sa 2:0.
Drugi put odmerili smo snage sa Azurima u kvalifikacijama za šampionat sveta, čiji je domaćin bila Španija 1982. godine.
U grupi smo zauzeli prvo mesto, od Italijana smo savladani 2:0, a u Beogradu je bilo 1:1.
U Španiji, na Mondijalu, krahirali smo i doživeli jedan od najtežih neuspeha od kada izlazimo na internacionalnu scenu.
Nasuprot nama – Italijani su blistali. U finalu pobedili su Nemačku i postali prvaci planete.
Evo, sada treći put odmeravamo snage u zvaničnoj konkurenciji. Opet je opasni rival bolji. Umakao nam je za osam bodova, a međusobni susret u Đenovi završen je prekidom i registracijom 3:0 u korist domaćina.
Valja zaključiti, u konkurenciji sa nama, Estoncima, Slovencima, Ircima, i Farskim Ostrvima – Azuri nisu imali baš nikakvih problema da zauzmu prvo mesto.
I pošto imamo negativan bilans sa Italijom kada su u pitanju dueli u zvaničnim takmičenjima – sada se ukazuje prilika da 7. oktobra na Marakani bar koliko toliko vratimo „milo za drago“!
A opet ponosni smo na nezaboravnih 6:1 iz Zagreba, sa nadom da ovog puta možemo da prekinemo neugodnu tradiciju, pa prvi put budemo i bolji u okršajima za učešće na prvenstvima Evrope i sveta.
Jasno je, to nije nimalo lako ostvarivo.
Ali, šansa je tu, valja je iskoristiti. Opet, bez obzira na to što za rivala ovaj meč nema nikakav poseban značaj – sigurni smo gosti, ne dolaze sa belom zastavom.
Naprotiv, sve će učiniti da bar ne izgube…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *