Zašto se rado prepoznajemo „U kavezu“

Piše Vladislav Panov

U prošlogodišnjem rediteljskom prvencu neznanog, valjda francuskog, sineaste Jana Gozlana „U kavezu“ primećene su za nas neprihvatljive stvari – navodno su Albanci žrtve trgovine organima (!) – zbog kojih je u toku rastući medijski i politički cirkus

Jedan mali, gotovo neprimetni horor film iz prošlogodišnje francuske produkcije pod naslovom „U kavezu“ ovih dana je, ko zna zašto baš sada, pošto mu je distribucija skoro okončana, i to bezmalo potpuno nezapaženo, postao vruća politička tema kod nas, a moguće je da i to, možda bude čak i na međudržavnom nivou. Prozivaju se ministarstva, licitira se sa imenima, mediji se hrane maglovito sočnim porcijama naše navodno povređene nacionalne časti, istinoljubivosti i morala. Zašto sada?

NEJASNI IDENTITET(I)
Film koji je nekoga (ni manje, ni više nego tužioca za ratne zločine) toliko iziritirao da je počeo da šalje kominternovske dopise ministarstvima zahtevajući reakcije i osude, možda i napad na francuske vlasti. Nije da ih nisu zaslužili. I te kako jesu. Odavno. I to zbog daleko podlijih, štetnijih i zlonamernijih postupaka (učestvovanje u bombardovanju, Kušner na Kosovu). Ali, nažalost, njihov film „U kavezu“, govori o trojici raspojasanih, primitivnih i agresivnih zločinaca i jednom bizarnom, nazovi doktoru, koji otimaju koga stignu, a onda ih komadaju i njihove organe šalju „negde dalje“, s pravom bi trebalo da izbezumi svakoga sa ovih prostora već pri pomisli da bi pomenuti negativci mogli da budu Srbi, odnosno da previše liče na stereotipnog celuloidnog srpskog neandertalca, iako u filmu ipak nema dovoljno decidiranih razloga za takvu reakciju.
Da, mi znamo da su upravo Srbi bili komadani, ubijani, a onda u delovima prodavani tamo, „negde dalje“. A zašto to mi znamo i niko više, „tamo dalje“? Zbog toga se niko nikada nije uzbuđivao, niti slao nadležnim ministarstvima dopise. A onda se pojavio jedan mali film – i ovde nastaje medijski cirkus. I politički.
A da li je bilo ko od „cirkuzanata“ gledao „U kavezu“? Reč je o tipičnom novotalasnom predstavniku francuskog brutalnog horora koji čak ni temom nije originalan, pošto je pre njega snimljeno nekoliko naslova sa temom trgovine ljudskim organima. U ovom hororu s kojim kao režiser debituje izvesni Jan Gozlan, od identifikacije sa Srbima postoji jedino ćirilična tetovaža jednog od manijaka na leđima, na tren primetna u dva navrata, na kojoj piše „Bog čuva Srbe“. Sve ostalo nema nikakvih eksplicitnih dodirnih tačaka sa Srbima, što znači da ako previdite tetovažu ili je ne razumete jer niste sa ovih prostora, nećete doći do takvog zaključka. Jer, film počinje naznakom da se radnja odvija „na teritoriji bivše Jugoslavije“. Nema nikakvih zastava ili insignija, vojnih, ni civilnih, po kojima bi se prepoznao neko iz Srbije. Tragikomično, Srbi – negativci u ovom filmu jednim delom govore hrvatski, a kada se mnogo naljute nekom nerazumljivom mešavinom slovenskih jezika koja najviše podseća na češki. Tri glavna lika na strani žrtava su francuski lekari, od kojih se jedan zove Samir, ali se ne otkriva odakle je poreklom. Ima i drugih žrtava, ali su potpuno marginalizovane i nedefinisane. Čak neke bolje govore srpski od svojih dželata. Film je brutalan, krvav i potkrepljen svim neophodnim sadističkim iživljavanjima prisutnim u stotinama sličnih, kako evropskih, a još više američkih (koje svi zapravo i imitiraju) horora.

KRIVCI PO DIFOLTU
Dakle, šta se desilo da se prepoznamo u ovom filmu u kojem ni mesto dešavanja radnje, ni njeni akteri, izuzev francuskih žrtava, nije geografski precizno locirano? Da li smo to izgleda postali i sebi samima „po difoltu“ dežurni manijaci, ratni zločinci i trgovci smrću, pa s takvim kompleksom osećamo krivicu i kada smo u marginalnom filmu nejasno označeni kao takvi? Pominje se priča da su ga finansirali Albanci sa Kosova i da je u njegovu realizaciju bio umešan čak i Bernar Kušner. A da li bi, da je pokušana prava propagandna akcija s ciljem da se mi prikažemo kao jedini balkanski trgovci smrti, zaista bila potrebna izuzetna pažnja da se u krvolocima prepozna Srbin i da li bi se zadovoljili samo oznakom „teritorija bivše Jugoslavije“? Dobro, za dobar deo sveta je verovatno dovoljno reći bivša Jugoslavija, pa da se kao zlotvori odmah prepoznaju Srbi. Ali, to je rezultat druge propagande u kojoj godinama, i još uvek, delom učestvuju upravo „umetničke“, „kulturne“ i političke sile sa ovih prostora, iz naših redova. Po naš ugled i predstavu koju stvaramo u svetu o nama daleko su ubitačniji i štetniji filmovi koji se ovde snimaju. I, uostalom, zašto ovde nikada nije snimljen film koji osuđuje iživljavanje nad Srbima, etnička čišćenja nad nama na terenu bivše Jugoslavije ili bar tragediju strašne trgovine srpskim organima na Kosovu koja sve nas tako žestoko pogađa? Ili, zašto se nikada neće desiti, iako bi i te kako trebalo, da u nekom našem filmu, makar i na tren, kao u ovom „njihovom“, u negativcima prepoznamo tetovaže koje karakterišu albanske zločince?
Primetili smo ovde stvari koje ne prijaju, koje veoma iritiraju i deluju kao zlonamerna „zamena teza“. Ali, „U kavezu“ je ipak film snimljen za posebnu ciljnu grupu – za neiživljene manijake i psihopate pripravnike, kao i većina horora ovog tipa. Nikome od njegovih gledalaca nije bitno odakle su tipovi koji se iživljavaju nad dobrim francuskim doktorima. Oni su uživali u potencijalu ovog filma za mučenje ili eventualno podizanje adrenalina. Da li krvoloci govore srpski, češko-hrvatski ili možda samo grokću, nije im važno. Ako bi čak želeli da se osetimo toliko uvređenim i priznamo da smo se prepoznali u negativcima Gozlanovog horora, pa zadovoljenje uz pomoć isprozivanih ministarstava potražili na eventualnom suđenju, veliko je pitanje da li bi bilo dovoljno dokaza da smo na filmu zaista predstavljeni mi. Film jeste odvratan, potresan, preterano surov i težak za gledanje, kao i činjenica da makar i na tren vidljiv natpis na leđima ubice „Bog čuva Srbe“ u ovakvom kontekstu ne može da bude prihvatljiv. Ali, daleko je sve to od gebelsovske propagande Albanaca i njihovih pomagača sa Zapada, o čemu se sada iz nekog razloga uveliko govori. Problem je kao i bezbroj puta ranije najpre u nama, među nama, u našoj histeričnoj, kampanjskoj, bezglavoj i nezgrapnoj navici da se za pravdu, obraz ili bolji politički položaj borimo u pogrešno vreme, protiv pogrešnih protivnika i sa neodgovarajućim argumentima.

4 коментара

  1. Gospodine Panov upravu ste ovakvi filmovi ne bi smeli niti bi trebalo da se prikazuju ovde,naročito što su izlažirani neistinama o nama.U svim njihovim takvim filmovima mi se prikazujemo kao zločinci koji jedu malu decu,ustvari su to oni.Svi neprijatelji srpskog naroda,kad su režirali taj film zaboravili su na žutu kuću i šta su radili srpskoj nejači.

  2. Politicki svesni

    Ko je Srbima kriv sto njihovi reziseri i glumci snimaju samo politicki podobne filmove? Imam utisak da se oni najpre stave u poziciju DOS-ovske vlasti i zapadnih imperijalista koji treba da ih nagrade na nekom evropskom filmskom festivalu, pa ako bi se njima dopao takav film, onda ga snimaju, ako ne, naprave film koji bi im se sigurno dopao. Nikada u Srbiji nije snimljen film koji je kritican prema DOS-ovskoj vlasti, a kamoli takav da ga ovdasnje vlasti iz pomenutog razloga zabrane. To je indikator nedostatka samostalnosti formiranja stavova, nedostatka slobode govora i samoponizavanja u koje su pojedine drustvene strukture, pa i drustvo u celini, dopustili sebi da zapadnu.
    Sto se Albanaca tice, ne slazem se sa njihovim metodama rada, ali ostaje cinjenica da oni vole svoju zemlju i da su spremni da se za nju bore. To ukljucuje i ulaganje resursa u proizvodjenje ovakvih filmova koji, zajedno sa drugim sredstvima, treba da omoguce pobedu na medijskom frontu. Ako albanska mafija ulaze svoje resurse u ono sto ona smatra da je dobrobit njenog naroda, zasto i srpska mafija ne cini isto? Svedoci smo neizmernog materijalnog bogatstva pojedinih(zapravo, mnogih) Srba, oko cega se angazuju i policija i tuzilastvo, ali isti pojedinci nikada ni delic tog svog bogatstva ne uloze u dobrobit svog naroda. Recimo, u snimanje nekog filma koji ce ispricati srpsko vidjeje istine o dogadjajima na Kosovu.
    Ako tvrdite da volite svoj narod, ucinite nesto za njega, ako ne drugi ce to uciniti za njihov. I nemojte se posle zaliti.

  3. Небојша Малић

    За ту пропагандну бљувотину сам чуо још пролетос, на сајту који се бави жанром филмске србофобије:
    http://chetnixploitation.blogspot.com/2011/05/caged-aka-captifs-2010.html
    Нисам га гледао, али из овога ми се чини да није баш толико неутралан и наиван колико г. Панов мисли.

  4. Господине Панов медијски рат против Срба се води буквално човек на човека. Ја сам био у прилици да безброј пута на западу браним наше ставове и доказујем баналне чињенице. На западу је веома велики број младих Хрвата, Бошњака, Словенаца и Албанаца који ће стрпљиво објашњавати странцима како је тетоважа на челу оног злочинца заправо урађена на ћирилици и то је дакле доказ да је Србин. То је за неупућеног сасвим довољно. Овај филм је намењен приватним журкама где се гости лепо угосте, сместе а она иде испирање мозга. Сви, ама баш сви са Балкана су се удружили и мокре по нама Србима где стигну, док наши избегавају расправе и често избегавају да кажу да су уопште Срби. Ако већ буду “проваљени” онда плачу и извињавају се наводећи да су зато и побегли да и они као “слободоумни” НЕБИ ИЗГУБИЛИ ЖИВОТ ОД ОМРАЖЕНИХ КРВОЛОЧНИХ СУНАРОДНИКА.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *