U kući obešenog…

Piše Danijel Cvjetićanin, Univerzitet Singidunum

Kažu da je u kući obešenog nepristojno pričati o konopcu. Čini mi se da je, iz istog razloga, nepristojno u Srbiji zagovarati mere državne intervencije

Između Velike krize tridesetih godina prošlog veka i današnje svetske krize postoji  jedna razlika, koja je, izgleda, ostala nezapažena. Broj investitora – samoubica,   koji su skočili sa njujorških oblakodera bio je poslednjih godina veoma mali (ako ih je uopšte i bilo), dok su tridesetih godina bankrotirani biznismeni „padali sa kuća kao kiša“, sudeći bar prema holivudskim crno-belim filmovima koje smo voleli da gledamo.

BENDER NA MENHETNU
Da li to znači da današnji poslovni ljudi ne osećaju grižu savesti zbog toga što su ojadili svoje poverioce i finansijski upropastili porodice? Ili se karakter kapitalizma u SAD promenio, pa država subvencijama i garancijama čuva banke i velike berzanske špekulante od rizika, a teret kolapsa prenosi na poreske obveznike, male investitore i penzione fondove, u kojima srednja klasa čuva svoje ušteđevine?
Primetićete da je na taj način berza dobrim delom izgubila smisao, pošto se gledanje na rizik suštinski promenilo. „Profiti naši – rizik vaš“, poručuju (slično Ostapu Benderu) velike finansijske korporacije poreskim obveznicima. A menadžeri dele astronomske bonuse, kao nagradu za uspeh u ubeđivanju države da im pomogne (i namagarči svoje glasače). Radnja se ovog puta ne događa u SSSR-u za vreme NEP-a, nego danas, u SAD-u, u vreme imperijalnog prodora na Istok. (Za sada u Irak, Libiju i Avganistan; uskoro, možda, u Siriju i Iran, a neka se svakako pripreme Rusija i Kina, u kojima ljudska prava i američki profiti takođe mogu biti ugroženi).

BOMBE I PROFIT
Da li današnji kapitalizam više veruje u „vidljivu ruku države“, iz koje izleću (i donose profit) „fantomi“ i krstareće rakete, nego u „nevidljivu ruku tržišta“ (A. Smita), koja vodi preduzetnike ka najboljim projektima, za njih i za celo društvo? Zamislite samo koliki tek profit velikim korporacijama, koje vladaju Amerikom (po nekim procenama nema ih više od sedam), može da donese svetski rat ili bar nekoliko dobro raspoređenih (a žešćih!) atomskih udara, koji bi ubedili celo čovečanstvo da sve svoje resurse i tržišta treba da stavi pod kontrolu imperijalnih korporacija?
U ovakvom ambijentu nikom nije lako da se zalaže za ekonomsku slobodu. Naročito ako se uzme u obzir da Imperija otvoreno nameće drugim zemljama, pod firmom „liberalizacije“, model najsurovijeg kolonijalnog potčinjavanja i birokratskog (feudalnog) „restrukturiranja“ privrede i države. Zato je, i u Srbiji, boraca za ekonomsku slobodu sve manje, a „darovitih“ (japijevskih) birokrata, koji bi uz snažnu podršku poreskih obveznika želeli  da sprovedu „reforme“ i izvedu „ekonomski preporod“, sve više i više (a biće ih još više).

PARADOKS NEVIDLJIVE RUKE
Svako ko se u Srbiji zalaže za liberalni ekonomski model, čvrst pravni poredak i prostorni red (bez kojih je slobodna privreda nemoguća) biće, na neki način, izolovan i „neutralisan“ brojnim pitanjima: Da li igde u svetu funkcioniše model potpuno slobodnog tržišta? Da li unutar velikih korporacija, čiji je promet veći od BDP-a Srbije, funkcioniše tržište ili poslovni plan – koji je donela Uprava korporacije (zašto Srbija ne bi mogla da funkcioniše kao jedno veliko preduzeće)? Da li tržišna privreda nužno doživljava krize, koje spretna državna intervencija (i dobro planirana strategija) mogu da ublaže ili eliminišu? Da li je komunistička Kina model slobodne tržišne privrede? A šta reći o Japanu ili J. Koreji?
Na ova i mnoga slična pitanja, ekonomska teorija, a naročito privredna praksa, dali su odgovore. Ti su odgovori sadržaj svakog ozbiljnijeg udžbenika koji uvažava činjenicu  da u ekonomiji vladaju ekonomski zakoni – nezavisni od volje ljudi. Pa kada nedoučeni „eksperti“ žele da motivisani altruizmom i opštim interesom intervenišu u privredi vidljivom rukom države, često se desi da ih nezavisno od njihove volje neka nevidljiva ruka navodi da delaju isključivo u sopstvenu korist, a na štetu društva (primetio je M. Fridman).

SIVA ZONA
Teško je objasniti da su sebičnost (i halapljivost) učesnika u privrednom životu – motivi koji vode maksimizaciji opšteg blagostanja. Ali je lako pokazati da ni efikasna državna intervencija u privredi nije moguća, ako nisu ispunjeni uslovi za slobodno delovanje tržišnih zakona.  Zbog toga dobro obrazovani zagovornici državnih intervencija ne negiraju potrebu funkcionisanja slobodnog tržišta. Ali žele da državnim merama otklone nesavršenosti.
Nema sumnje da u polemici između pristalica i protivnika slobodnog tržišta (ili državne intervencije) postoji „siva zona“ za moguće kompromise i usaglašavanja. Ali ako se sagleda stravični razmer štete, koja je tokom poslednja dva veka naneta srpskoj privredi zbog potiskivanja ekonomske slobode (i pravnog poretka), uveren sam da ni najekstremnije pristalice liberalizma (i uzdržavanja države od intervencija) – ne mogu da preteraju. Kažu da je u kući obešenog nepristojno pričati o konopcu. Čini mi se da je, iz istog razloga, nepristojno u Srbiji zagovarati mere državne intervencije.

2 коментара

  1. Profesore, praksa je pokazala da postoji državni ekonomski banditizam a ne ekonomski intervencionizam koji bi eliminisao nesavršenosti tržišta.
    Ekonomski banditizam je sprega vladajućih struktura sa korporacijama , u najvećoj meri bankama, zbog toga za građane Srbije je najbolje da država ne ” pomaže”, zna se ko će profitirati!
    Tzv. subvencije za otvaranje radnih mesta date transnacionalnom kapitalu su što bi rekao prof. Štiglic četvrti korak do porobljavanja, uzmi kredite od međunarodnih finansijskih kreditora onda ih daj ” investitorima” preko subvencija, oni lepo pokupe lovu a na kontu duguje država Srbija, dodaju se samo nule.
    Nesavršenosti tržišnog mehanizma se otklanjaju, to Vi dobro znate sa dobrom namerom, kompetentnim ljudima i merama koje se kontrolišu na transparentan način, u Srbiji nema toga, dokle? Dok dobro plaćeni , kompetentni i patriotski opredeljeni ljudi ne budu vodili ekonomsku politiku, lep pozdrav profesoru !

  2. Na žalost postoje brojna pitanja na koja nemamo odgovor. Dovoljno vremena je prošlo da slobodno tržište pokaže svoje efekte, a mi ih
    ne vidimo. Ako se uzme šta je urađeno i to uporedi sa našim spoljnim zaduženjem, postavlja se pitanje da li taj slobodni mehanizam uopšte funkcioniše. Nije li to sve plaćeno zaduženjem. Bilo bi daleko bolje da nam je profesor dao egzaktne pokazatelje, a ne opservaciju koja je na nivou koji imaju učenici srednje ekonomske škole. Mi u zemlji imamo ogroman lanac međusobnih dugovanja i potraživanja, nerazmrsiv, a veliki poslovni uspesi su direktno vezani za državu ili monopol. Imate ogromne prodajne lance gde radnici zarađuju po 20 hiljada dinara, a naša država govori o porastu zarada nikada ne stavljajući paralelno i broj otpuštenih. Profesoru samo jednostavan odgovor na njegova teo- rijska razmatranja : da država nema značajnu ulogu u kapitalizmu ne bi korporacije ulagale ogromne pare u svake izbore. Demokra- tija i liberalni kapitalizam u svom teorijskom obliku uopšte ne fukcionišu, ali je dobro da naivne zemlje to ne znaju. Lakše je onda njima manipulisati. Civilizacijski je svaki ekonomski model u kome čovek nije centar sam po sebi destruktivan.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *