PRINC VLADIMIR KARAĐORĐEVIĆ Pitanje ulaska u NATO je uvredljivo

Razgovarala Nataša Jovanović

O ulasku Srbije u EU, NATO standardima, Kosmetu, prednosti rojalističke u odnosu na republikansku ideju, petooktobarskim promenama, restituciji, te zloupotrebi četništva…

Moj prvi susret sa Srbijom teško mogu da opišem. Letimo iznad moje zemlje, zemlje mojih predaka i gledam kako ona gori. Nisam znao da je reč o Vukovaru. Rekao sam: Gospode Bože, da li je moguće da se tamo dole jedan narod, Srbi i Hrvati međusobno ubijaju? Sleteli smo na surčinski aerodrom gde nas je, pored hiljade okupljenih, čekala i grupa od oko 300 Hrvata koji su uzvikivali: ‘Živeo Karađorđević’. A mi smo samo neki sat ranije preletali Vukovar koji je goreo. Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim šta se u stvari desilo. Bio je to za mene spor i težak proces. Zapravo, svoju istoriju nisam znao do 1990. godine, jer posle razvoda mojih roditelja 1973. godine moj otac je otišao sa Mici Lou i to je bio kraj, sve do 1990. godine kada sam došao u moju zemlju i susreo se sa strahotama ratnog stanja. Bilo je to nemoguće shvatiti. Ali taj put u Srbiju bio je najveći događaj u mom životu. Mnogo veći nego smrt moga oca“, kaže u intervjuu za „Pečat“ NjKV Vladimir Karađorđević, sin princa Andreja i unuk kralja Aleksandra, sedmi pretedent na srpski i po majčinoj liniji, treći na ruski carski presto Romanovih.

Osvedočeni ste evroskeptik. Kako se desilo da, s takvim uverenjima, vaš izbor mesta za život budu Britanija ili Nemačka koje su u zajednici evropskih naroda?
Tačno je to da sam evroskeptik. Ne mrzim EU iz razloga što ona ima neke veoma pozitivne aspekte, ali kada bih birao zemlju u kojoj bih živeo to bi, bez ikakve sumnje, bila Srbija, u kojoj ću, nadam se, uskoro živeti

Znači li to da put Srbije u Evropu, kao prioritetan zadatak spoljne politike Borisa Tadića doživljavate tek kao obećanje?
Situacija je veoma komplikovana i ide u jednom lošem smeru. Mislim da ulazak Srbije u Evropsku uniju kao ideja nije besmislena, ali nameće se pitanje koja je to cena i koliko još moralnih, kulturnih i predanjskih odlika kao zemlja moramo da pogazimo da bi postali članica EU. Mislim da moramo da revidiramo put koji je Srbija sebi zacrtala, stavljajući na papir i čega smo se do sada odrekli i čega bi još trebalo da se odreknemo zarad neizvesne budućnosti u EU. Verujem da je blizu trenutak kada ćemo morati da donesemo vrlo važnu odluku da li je to odricanje vredno i konačno šta time dobijamo. Nije teško zaključiti šta se trenutno dešava sa zemljama EU, a slika nije nimalo lepa, ni obećavajuća. Ta zajednica nudi određene prednosti, ali ako ih uporedimo sa negativnim aspektima, mislim da Srbija mora da bude vrlo, vrlo oprezna po tom pitanju.

Kako većina naroda deli vaš stav da nećemo nikada ući u EU, onda i vaš izbor Srbije kao mesta za život deluje razumljiviji… Da li biste mogli da nabrojite sve Karađorđeviće koji su vladali i da izdvojite one čiji model vladavine bi za vas bio najprihvatljiviji?
Moramo da uzmemo u obzir vreme kada su različite ličnosti iz dinastije Karađorđević bile na vlasti. Bez ikakve sumnje Karađorđe je najistaknutija ličnost naše porodice. Danas, razume se, nije u trendu da neko izvuče mač iz korica i počne da priča revolucionarnu priču, ali ako uzmemo u obzir šta se sve u to vreme dešavalo i koliko je zla Srbiji naneto, mač iz voždovih korica bio je jedino rešenje. Taj revolucionarni poklič nije označio početak ustanka protiv Turaka Osmanlija, već je to zapravo bio bunt, ustanak protiv dahija. Taj model vlasti koji je ustanovio Karađorđe, tada najbolji za Srbiju, mogao je biti prihvatljiv samo te 1804. godine. I Karađorđe se pokazao kao najbolja ličnost koja je mogla da se nosi sa takvim izazovom. Apsolutni heroj za mene je i čovek, kralj Petar  koji se sa svojih 60 godina vraća u Srbiju, kreira od siromašne bogatu državu, ali nažalost, njegovi planovi bivaju sprečeni zbog Balkanskih i Prvog svetskog rata…Posle njega dolazi kralj Aleksandar, moj deda, veoma odgovorna ličnost za svoje doba i njegovo ubistvo je, nažalost, najbolja potvrda toga. Njegov cilj bio je pronalaženje načina na koji bi mogao da zaštiti Srbiju i Jugoslaviju. To su moje tri omiljene ličnosti iz porodice Karađorđević. Naravno, iako oduševljen njima, nikada ne gubim iz vida istorijski kontekst u kojem su vladali. Ako uzmete model njihove vlasti i implementirate ih u današnje doba, shvatićete da novo vreme zahteva i nove načine vladavine.

Koji politički sistem vidite kao poželjan, egzistentan u nekom mogućem, budućem modernom kraljevstvu?
Verujem da politički koncepti koje primenjuju Velika Britanija, Švedska ili Danska mogu biti dobra osnova, iako, naravno, za sve njih postoji zakonska regulativa koja omogućava da se taj nivo podigne na viši stepen.

Pretedent ste na više prestola. Kada biste bili u situaciji za koji biste se opredelili?
Voleo bih da služim državi odakle su moji koreni. Za britanski presto sam 103. pretedent po redu, treći, po liniji Romanovih, za ruski carski i sedmi za srpski. Ipak, najviše bih voleo da služim tamo gde su moji koreni, a to je tamo odakle je moj otac – u Srbiji.

Koliko ste upoznati sa istraživanjem javnog mnjenja o popularnosti rojalističke ideje. Čini se da je u odnosu na devedesete ona naglo opala. Šta je tome uzrok, ko je kreator ovog pada rejtinga?
Mnoge okolnosti, kada se govori o popularnosti rojalističke ideje, moramo uzeti u obzir. Godine 1999. kada je NATO bombardovao Srbiju, narod je bio ujedinjen oko jedne ideje i tada je narodu bilo lako da prepozna ono što spaja Karađorđeviće, srpsku naciju i srpsku istoriju. Onda se desio 5. oktobar 2000. godine, kada je vladalo, sa ove distance rekao bih, nerealno uverenje da će sa Miloševićem nestati i sve loše što se Srbiji događalo. U vreme Vlade Zorana Đinđića porodici Karađorđević je ponovo dat dvor na korišćenje. Potom se desio trenutak kada većina političkih stranka nisu pokazivale tolerantnost za promonarhističku ideju, za razliku od Đinđićeve i Koštunicine administracije, i do danas je zadržana percepcija da u Srbiji nema mesta za monarhiju. Takav pristup dao je svoj doprinos u jenjavanju popularnosti monarhije.

Petooktobarske promene najavljivale su i početak rešavanja pitanja restitucije. No, čini se da je, uz pomoć Britanije i njenih obaveštajno-diplomatskih centara, mimo zakona i bez pisanog traga jedino kralj Aleksandar uspeo da uđe u svoj posed. Kako to tumačite?
Treba reći da je moj deda kralj Aleksandar umro bez testamenta i da je kraljica Marija to pitanje poverila srpskom pravosuđu. Godine 1938,1939. doneta je poznata presuda u kojoj se kaže da deca kralja Aleksandra, Tomislav, Andrej i Petar imaju pravo na po jednu trećinu kraljevske imovine. Postoje mali izuzeci. Princ Tomislav ima jednu dodatnu nepokretnost. Taj pravni tekst se još uvek nije promenio. No, za sada govorimo samo o mogućnosti da se živi na Dedinju. Dogovor između gospodina Zorana Žižića, tadašnjeg predsednika Vlade SRJ, 2001. godine i naše porodice, kojim se Karađorđevićima koji uživaju pravo na to dozvoljava upotreba dela kompleksa na Dedinju, Belog dvora, Kraljevske palate i pomoćnih kancelarija, živi i danas. I ako sada govorimo o projektu koji se zove restitucija, shvatićemo da je reč o različitim, donekle suprotnim stvarima, ali svaki član ima podjednako pravo.

Upoznati ste sa političkim životom u Srbiji. Da li nam možete, uprkos činjenici da je ovo za vas možda osetljivo pitanje, reći na strani koje političke stranke su vaše simpatije?
Kao članu porodice Karađorđević teško mi je da odgovorim na ovo pitanje. Mi nismo povezani, niti imamo bilo kakav uticaj na bilu koju političku stranku. To nije manir naše, već svake kraljevske porodice. U Velikoj Britaniji kraljevi imaju svoja lična politička ubeđenja, ali nikada i mogućnost da to javno iskažu. Stav monarhije je da bi sve političke stranke trebalo da se ujedine i opasno je da bilo koji član kraljevske porodice otvoreno iskaže svoje političke simpatije. Naravno, imam svoju viziju i mišljenje o političkom životu Srbije. Voleo bih da vidim kako se ona politički razvija, ali nemoguće je da postanem član ili simpatizer neke stranke.

Potpisnik ste peticije kojom se osuđuje kampanja protiv Vojislava Koštunice. Ako to nisu političke simpatije, da li govorimo o altruizmu?
Gospodina Koštunicu imao sam prilike da vidim dva puta i stekao sam utisak da je reč o jednoj veoma kompetentnoj osobi. On nije jedini političar sa kojim sam imao prilike da se upoznam, ali moje uverenje je uvek na strani istine i čoveka kojeg nepravedno napadaju, pa bio on političar ili običan građanin.

Ako bi se Srbija izjasnila za vraćanje monarhije koje biste vi prednosti dali rojalističkoj u odnosu na republikansku ideju?
Monarhija se bazira na tradiciji. Ona povezuje dugotrajnost i istoriju. Taj kontinuitet prekinuo je Tito. Ali sada govorim o čistoj tradiciji Karađorđevića od 1804. godine. Na toj tradiciji se može sagraditi nova osnova, osnova stabilnosti. I sama nova baza omogućila bi povećanje investicija i stabilnost. Verujem da je monarhistički sistem mnogo transparentniji u poređenju sa republikanskim, čime je mnogo lakše utvrditi ko se bavi korupcionaškim i drugim poslovima i takve pojave otkloniti. Sve to može da se uredi tradicijom i stabilnošću koje podrazumeva monarhija. I naravno, monarh, ne vlada. To radi Vlada, ali kralj je kralj.
Pomenuli ste tradiciju. Ustanova srpske, ali i drugih evropskih monarhija počiva, neraskidivo je vezana best online casino za vojnu tradiciju. Kako kao potomak kralja oslobodioca, gledate na ukidanje vojne obaveze?
Ovo traži duži razgovor. Smatram da je neophodno doneti konačnu odluku koja bi zahtevala da se sve donete reforme, ne samo ova sa kojom se ne slažem, a tiče se ukidanja vojne obaveze, dubinski analiziraju.

Kako gledate na reformu koja ima uzor u NATO strategiji i neguje NATO etiku, suprotnu tradiciji srpskog naroda koja u osnovi neguje vojni, hrišćanski etos?
Verujem da je pitanje NATO-a vrlo teško pitanje. Za mene, lično, veoma uvredljivo. Dovoljno je setiti se za šta je NATO bio odgovoran 1999. godine. Ta bolna iskustva osećaju se i danas. Ne zaboravimo da je Srbija 2007. godine donela Rezoluciju o vojnoj neutralnosti, odjednom 2011. godine desio se NATO skup u Beogradu. Pitam se kako smo od jednog koncepta došli do drugog. Nije fer što se ovo sve radi iza leđa narodu i verujem da, ipak, postoji alternativa. Ako uzmemo u obzir Finsku, Švajcarsku ili Irsku i još mnogo država, pri čemu neke jesu članice EU, ali su se dogovorile oko jedne vojno neutralne platforme, postavlja se pitanje zašto Srbija ne zadrži vojnu neutralnost, s obzirom na to da već učestvuje u Partnerstvu za mir? Zašto Srbija mora da gleda, poput nekih država, kako njene sinove vraćaju u kovčezima kući? Postoji mnogo razloga zbog kojih Srbija ne bi trebalo da bude članica NATO-a.

Svojevremeno ste rekli da postoji opasnost da sudbina Srbije bude njeno svođenje na beogradski pašaluk. Neki događaji su vas pretekli i čini se da vas stvarnost ove 2011. godine nije demantovala.
Nema, od Drugog svetskog rata naovamo, veće katastrofe po Srbe, od ove koja se dešava na Kosmetu. Pod okriljem zapadnih sila desio se ilegalni akt u jednostranoj Deklaraciji o nezavisnosti Kosova, i umesto da ga osude, one zaboravljaju na Međunarodno pravo i njegova načela koja su na primeru Kosova u potpunosti pogažena. Veoma zabrinjavajući je dolazak nemačke kancelarke u Beograd, koja sa sobom donosi poruku da je priznanje nezavisnosti Kosova, na duže staze, jedini način da Srbija uđe u EU.

Smatrate li da odgovornost za situaciju na Kosovu snose samo strane institucije ili je delom za nju odgovorna i naša Vlada? Ako se ne varam vi ste oštro kritikovali rezoluciju koju je naša Vlada podnela Generalnoj skupštini UN?
Naša Vlada snosi veliku odgovornost u svemu što se desilo do sada. Nisam tu da bih kritikovao neku Vladu ili neku politiku, ali verujem da je taj događaj pokrenuo mnogo problema sa kojima se danas suočavamo, pre svega sa međunarodnim faktorom koji vrlo pristrasno deluje u korist kosovskih Albanaca.

Smatrate li da presudna uloga, kako na Kosmetu, tako i u regionu, pripada SPC-u kao jedinom ujedinitelju srpskog naroda sa prostora bivše Jugoslavije, danas Kosmeta? Konačno, mislite li da ona, usled izvesnih liberalnih sloboda koje zagovara, može biti, ostati branitelj monarhističkog uređenja?
Hrišćanstvo, posebno pravoslavlje, danas se nalazi pod velikim iskušenjima i pretnjama. Ali, hrišćanstvu je mnogo veća pretnja sekularizam, nego ostale religije… Imamo Crkvu koja ima ogroman potencijal i bogatstvo. Često se mogu čuti kritike da naša Crkva uvodi klerikalizam u državu i društvo, da je staromodna i ironija je što takve kritike ne dolaze spolja, već iznutra. To je veoma opasno za integritet našeg naroda, ali i Crkve, u pravcu očuvanja osnovnih jevanđelskih i svetosavskih postulata koji nas čine srpskim pravoslavcima. To me veoma brine. Apsolutno podržavam sve što SPC radi da bi zadržala svoje vekovne vrednosti i nisam protiv modernih tendencija sve dok one ne počnu da ugrožavaju osnove naše vere.

Da li je istorijski pravedna rehabilitacija četničkog pokreta na neki način zloupotrebljena zarad popularisanja anglosaksonskog sveta i stvaranja animoziteta prema istoku?
Tu je situacija komplikovana. Teško je danas okategorisati značenje reči četnik jer je mnogo puta i na različite načine korišćena. Sami postulati četničkog pokreta bili su „Za kralja i otadžbinu i s verom u Boga“. Svedoci smo da su mnoge političke strukture zloupotrebile pojam četništva. Zalažem se za potpunu rehabilitaciju osnovnih postulata četništva. Uostalom oni su u sferi monarhističke tradicije. Kada gledamo Dražu Mihajlovića kao člana kraljevske vojske, odmah u njemu vidimo i lidera četnika. I jedna i druga vojska imale su iste ideale. Pitanje je danas ko uopšte koristi postulate četništva i ko ima prava na njih. Kada utvrdimo ko ima pravo na njih, onda možemo pričati i o pravu na rehabilitaciju četnika. A to je veoma teško pitanje, jer danas sa ove istorijske tačke mnogo toga može i biva zloupotrebljeno.

Potičete iz narodne dinastije. Smatrate li da se monarhistička ideja, izvorno elitistička, devalvira time što njeni članovi učestvuju u šou programima na najprizemniji način?
Mislim da nijedna ideja koja traje vekovima nije mogla da ostane nepromenjena. Iako monarh predstavlja oličenje tradicije, moramo uzeti u obzir da su i oni ljudska bića. Opasno je da neko ko se ponaša na loš način nosi titulu i to je nedopustivo pre svega za porodicu kojoj taj član pripada, ali i za širi međunarodni ugled neke monarhije. Danas monarhija preslikava mnoge negativne stvari, posebno u poslednjih nekoliko godina, ali hvala Bogu, građani to prepoznaju kao pojedinačne slučajeve i slika monarhije ipak ostaje očuvana kao slika neokrnjene, tradicionalne vrednosti.

Živeli ste u Londonu. Koliko je Velika Britanija postala sabirni centar za odbegle dinastije i da li je to njeno političko pitanje?
Britanija je to uvek bila i kada je reč o evropskim narodima i evropskim monarsima. Ona još uvek čuva jedno rojalističko ubeđenje i, naravno, uvek je na prvoj liniji vatre, jer je pojedini političari, izabrani od strane građana koji neguju republikansku ideologiju, napadaju. Prednost britanske monarhije je u tome što je uspela da dokaže da upravo zbog nje dolaze turisti i to niko ne može da ospori. Velika Britanija nema samo tu funkciju da ujedinjuje kraljevske porodice u Evropi, ali ona je dobar pokazatelj kako monarhija može da funkcioniše.

Da li vam je poznat broj članova porodice Karađorđević čiji zemni ostaci leže van granica naše zemlje. Smatrate li da bi bilo u redu da budu sahranjeni u Srbiji?
Kraljica Marija, kneginja Olga, knez Pavle i mnogo članova kraljevske porodice nije sahranjeno ovde. Ako se skoncentrišemo na pitanje vraćanja ostataka kraljevića Andreja, kralja Petra i kraljice Marije u Srbiju moj odgovor je da. Imali smo sedam sudskih presuda koje su se ticale povraćaja svega konfiskovanog zadužbini Karađorđevića. Vlada je izjavila da neće da vrati kraljevu i kraljičinu vilu. To upućuje na veliki animozitet zbog svega što se radi u Topoli i na Oplencu i zato smatram da sada nisu dobre okolnosti da se vrate zemni ostaci mojih predaka. Kada bude kraj ovim ružnim igrama, i kada se stvore uslovi za njihov dostojan pogreb u Srbiji, biću spokojan, jer oni pripadaju Srbiji.

Da li znate gde se nalazi i kada ste poslednji put posetili spomenik voždu Karađorđu?
Ovaj na Vračaru ili na Topoli? Na Vračaru sam bio juče.

Vaša supruga i vi pokrenuli ste humanitarnu organizaciju sa ciljem sakupljanja pomoći za ugroženu srpsku decu. Koliko dijaspora ima sluha za rad te organizacije?
Humanitarnu organizaciju „Majka i dete“ osnovali smo 1999. godine u vreme NATO agresije na Srbiju, u želji da pomognemo narodu koji je u to vreme mnogo patio. Veoma je važno da ne smemo da zloupotrebimo humanitarni rad u političke svrhe. Privilegija i čast je baviti se humanitarnim radom i zato to nije nešto o čemu mi volimo da pričamo. Ako možete da pomognete uradite to i ne očekujte hvala. Nepodnošljivo mi je kada vidim sliku umirućeg deteta koje prima poklon od humanitarne organizacije. Da li je to slika koja treba da se pokazuje? Tanka je linija između marketinga, novca i pomoći.

Kada se osećate kao princ, a kada kao običan čovek?
Sebe doživljavam kao običnog građanina koji ima veliku čast dobijenu od Boga da štiti ime Karađorđevića.

33 коментара

  1. Bravo za princa Vladimira 😉 on razmislja kao Srbin 🙂 Bravo!

  2. Jako sam se razočarao u Karađorđeviće, naručito kada je princ Aleksandar pozdravio hapšenje Ratka Mladića, i kada se ogradio od svih onih koji su zbog njegovog oca 50 godina živeli na margini društva.
    Princ Vladimir mi je malo popravio sliku o njima, ali neka se javno odluči ili LEVICA ili DESNICA, ne može jedan da bude na jednoj strani a jedan na drugoj, pa “kako vetar duva”.

  3. Jedino sto me u celoj prici interesuje nije spomenuto.Da li on zna svoj maternji jezik, ne niposto onako ko onaj telac Aleksandar.

  4. Anja [neregistrovani] (13. 11. 2008, 08:26:10)
    SRAMOTA

    Sramota!Takva neozbiljnost i voluntarizam u diplomatiji prevazilazi
    nasa najgora ocekivanja:

    1.MSP Jeremic zaista mnogo putuje ali ceo njegov rezultat je bacanje prasine u oci narodu i gazenje odluka Skupstine R.Srbije po pitanju KiM( ko ga je ovlastio da pregovara o Eulexu?)
    2.Ko je D.Batakovic da se igra ambasadorskih mesta?Gde je tu odgovornost prema Kanadi ,clanici G8,NATO?Ne svidja mu se Kanada pa bi u Pariz?Posle Atine i nikakvih rezultata,osionog ponasanja,prostakluka prema sluzbenicima ambasade,bilo je dogovoreno da se nikada vise nikuda ne salje takav covek.Ali posto Tadic moze sve-svi njegovi “kadrovi” divljaju po Srbiji i diplomatiji!
    3.Pogledajte diplomatske kvalifikacije kadrova DS?Pa njihov je i Igor Milosevic iz NJu Jorka koji je izdao vizu (sa ili bez saglasnosti MSP?!)

    4.pa V.Ognjeovic,dobra knjizevnica i dramaturg, jako senilna,ponovo ide i ako je dijaspora u Norveskoj napisala stotine prituzbi na njeno promovisanje NVO protivno interesima Srbije.
    5.Pa ko je Diklic-musav i cesto “zagrejan”-sramota!!!!
    6.Pa svi Crnogorci (uzeli drzavljanstvo pre dve godine) u diplomatiji?Ceo svet nam se smeje.

    Kakva je to politika Tadicu da se Srbija predstavlja u losem svetlu?
    Hajde,dosta je mangupskih foliranja i DS nepotizma:nemate ni vizuju ni sposobnost da upravljate drzavom.

    0
    0
  5. Divan razgovor, milina za usi

  6. Краљевић својим ставовима показује да је родољуб.Поштовање!

  7. Ključ u rukama Mici Lou

    Ko je Milica Anđelković, nekadašnja lepotica iz Vrnjačke Banje koja je sahranila dva brata Karađorđevića, kralja Petra i princa Andreja, i sada, prema njihovim testamentima, treba da deli, ali i da nasledi dobar deo njihove imovine

    Vraćanje imovine Karađorđevićima biće vraški težak posao. Posle konfiskacije 1947. godine, ona je sva razgrabljena, rascepkana, otuđena a dobrim delom i uništena. Dvorce, vile, kuće, šume, livade, pašnjake i rudnike kraljevske porodice koriste mnoge firme i ustanove sadašnje a i one bivše Jugoslavije.
    Državi će biti teško tu imovinu da vrati vlasnicima a i samim brojnim naslednicima da je među sobom podele. U javnosti se, takoreći, ne zna da ključ za podelu dobrog dela imovine Karađorđevića drži u svojim rukama Milica Anđelković, Mici Lou, sada princeza Ana-Marija Karađorđević, iz Vrnjačke Banje, koja danas živi u Palm Springsu, u Kaliforniji.
    Ko je Milica Anđelković, Mici Lou, odnosno, princeza Ana-Marija, koja je sahranila dva brata Karađorđevića, kralja Petra i princa Andreja, i koja je od njih testamentom ovlašćena da podeli, odnosno da nasledi deo njihove imovine.
    Milica Anđelković je rođena 1927. godine u Vrnjačkoj Banji. Otac Milan bio je poznati banjski pekar. Supruga Evica mu je pomagala u poslu. Pred rat su se razveli. Deca, Milica i sin Milutin, ostali su sa majkom. Ona se posle udala za jednog banjskog kafedžiju. Otac Milan je otišao u rat i bio zarobljen.

    Lepotica iz Vrnjaca
    Milica je, sećaju se Vrnjačani, brzo izrasla u pravu lepoticu. Imala je, kažu, dugu crnu kosu, zelene oči, lepe duge noge i vitak stas. Završila je malu maturu. Bila je vrlo otresita i vragolasta. Mnogi su samo zbog nje svraćali u kafanu njenog očuha, gde mu je ona pomagala u radu. Na ulici, na korzou, svi su se za njom okretali i želeli da se nađu u njenom društvu. I meštani, i gosti, pa i nemački oficiri kojih je u Vrnjačkoj Banji za vreme okupacije bilo dosta jer se ovde nalazila nemačka komanda za jugoistok i sedište Abvera. Milici je godilo da joj se muškarci dive, udvaraju, da ih zavodi.
    Neki kažu da je Milica 1944. godine otišla na rad u Nemačku preko njihove organizacije TOT. Ona tvrdi da je pobegla od komunista i da bi tamo pronašla oca koji je bio u zarobljeništvu. Posle kapitulacije Nemačke zaposlila se kod Amerikanaca, u Unri, u sektoru za transport. Uspela je da pronađe i oca Milana i da ga ubedi da se ne vrati u Jugoslaviju. Rekla mu je da namerava da se domogne Amerike, a kad se sredi, da i on dođe pa da tamo otvore restoran.
    I nekako je u tome uspela. U Americi se obrela 1950. godine, u Long Biču u Kaliforniji. Zaposlila se kao knjigovođa u jednoj fabrici nameštaja. Pošto je zbog svoje lepote a i snalažljivosti imala sreću da uvek bude u dobrom društvu, jednom prilikom je pozvana na zabavu tamošnjeg Rotari kluba (međunarodna organizacija koja okuplja ugledne i bogate ljude raznih profesija). Tako je mlada i lepa Vrnjačanka upoznala američkog lekara kineskog porekla Frenka Loua. On je bio član toga kluba, poticao je iz čuvene kineske porodice a i ujak mu je dugo bio kineski ambasador u Americi. Prijateljstvo između lepe Milice i kineskog lekara preraslo je u ljubav, a ubrzo i u brak. Milica Anđelković je 1953. godine postala – gospođa Mici Lou. Suprug Frenk, koji je dotle imao svoju ordinaciju, ubrzo je otvorio bolnicu a supruga Mici mu je vodila finansije i administrativne poslove. Dovela je i oca Milana iz Nemačke i pomogla mu da otvori kafanu. Živeli su srećno i zadovoljno. Mici je Frenku rodila dva sina. Obojica su danas lekari.
    I kad je ono 1954. godine kralj Petar Drugi prvi put došao iz Evrope u Ameriku, u Los Anđeles, Mici Lou je žarko peželela da ga upozna i da mu se nađe na usluzi. A evo zbog čega. NJen deda je bio u ličnoj telesnoj pratnji kralja Petra Prvog i regenta Aleksandra Karađorđevića, dok su se krajem 1915. godine sa vojskom povlačili preko Albanije.

    Kraljev amanet
    Posle rata je odlikovan Karađorđevom zvezdom. I kad je kralj Aleksandar 1927. godine došao u Vrnjačku Banju na lečenje, posetio je porodicu svoga vernog vojnika. Milanu i Evici se tek bila rodila ćerka Milica. Pošto nije imala dugu kosu, kralj je pomislio da je muško, pomilovao je po glavi i rekao: “I ti ćeš služiti kralju!” Odmah su mu rekli da je to devojčica, ali kralj se nije zbunio: “Svejedno, neka ipak služi kralju.” Kad su roditelji to kasnije, kad je porasla, ispričali Milici, ona je to shvatila kao neki amanet i požurila da upozna kralja Petra i da mu, ako treba, pomogne. Otišla je zajedno sa suprugom i bila predstavljena kralju. Ispričala mu je onu dogodovštinu iz Vrnjačke Banje. Tako su se sprijateljili. I otada Petar kad je dolazio u Ameriku, nije više odsedao u hotelu nego u kući kod Mici i doktora Frenka.
    Kad se rastao sa kraljicom Aleksandrom, kralj Petar se iz Evrope, iz Pariza, preselio u Ameriku, u Los Anđeles. A onda se 1967. godine teško razboleo. Bio je na samrti zbog bolesti bubrega i jetre. O njemu su se na svojoj klinici starali i lečili ga Mici i njen suprug. Kralj je zahvaljujući njima uspeo da prebrodi krizu.

    Afera oko Petrove sahrane
    Sredinom 1970. godine zdravlje kralja Petra se ponovo pogoršalo. Smestili su ga u bolnicu u Los Anđelesu. Tada je, navodno, kralj Petar napisao testament u kome kaže: “…Ovim dobročinitelja Mici Lou, koja je bila moja prijateljica više od petnaest godina, postavljam kao izvršioca moje poslednje želje i testamenta. Ovlašćujem da ovaj moj izvršitelj može da proda, da u najam i stavi pod hipoteku ceo ili u delovima moj posed bilo na javnim ili privatnim prodajama, sa ili bez najave, ali mora da bude potvrđeno sa svim onim što traži zakon.” Na kraju dodaje: “Moja želja je bez obzira na moju familiju da budem sahranjen u Sjedinjenim Američkim Državama u Libertvilu, pravoslavnom srpskom manastiru u Ilinoisu.”
    Kralju Petru je bilo sve gore i gore. Nije pomogla ni transplantacija jetre. Umro je 7. oktobra 1970. godine. Porodica, supruga kraljica Aleksandra, sin princ Aleksandar i brat princ Tomislav, tražila je da kralj Petar bude sahranjen pored majke kraljice Marije na kraljevskom groblju u Londonu. Mici Lou to nije dozvolila. Pokazala je Petrov testament. Porodica je tvrdila da je taj testament, napisan 27. juna 1970. u bolnici u Los Anđelesu, falsifikat jer je kralj tada bio više u komi nego pri svesti. Poveden je sudski spor pred sudom u Los Anđelesu. Zbog suđenja izbila je afera o kojoj je pisala sva naša i svetska štampa jer je za to vreme telo kralja Petra stajalo desetak dana u frižideru, čekajući sudski rasplet. I, naravno, spor je dobila Mici Lou. Petar je sahranjen u manastiru Sveti Sava u Libertvilu.
    Sahrani nije prisustvovao niko od članova porodice. Oni su u jednoj pravoslavnoj crkvi u Londonu održali Petru pomen. Došao je samo njegov brat princ Andrej, koji je kao i Petar pripadao tadašnjoj raskolničkoj crkvi Srpske pravoslavne crkve sa sedištem u Americi. I Mici Lou, valjda zbog onog amaneta kralja Aleksandra Prvog da će služiti monarhiji, sada je bacila oko na princa Andreja i zavela ga. Ni princ nije ostao ravnodušan prema lepoj Mici. Vratio se u Portugaliju gde je živeo, razveo se od druge žene Kire Lajningen, ostavio njihovo dvoje dece i dvoje iz braka sa prvom ženom Kristinom fon Hes i došao u Ameriku kod Mici Lou, koja se takođe odmah razvela od dr Frenka Loua ostavivši i dva njihova sina. Princ Andrej i Mici Lou otputovali su u London kod princa Tomislava da se tamo venčaju. Tomislav ga je ukorio što se ženi ženom koja je bila dugogodišnja prijateljica njegovog brata kralja Petra. Ali ništa nije vredelo. Kad su odbili da ih venčaju u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi, sklopili su građanski brak. Mici Lou je sada postala princeza Ana-Marija Karađorđević.
    Vratili su se u Kaliforniju i živeli srećno, zadovoljno i, kažu, u velikoj ljubavi sve do one majske noći 1991. godine kada je princ Andrej nađen mrtav u svom “kadilaku” u garaži svoje firme, kompanije za promet nekretninama u kojoj je radio kao agent. Lekari su ustanovili da je “smrt nastupila istog dana oko dva časa zbog trovanja gasovima”. Uoči sahrane je saopšteno da je, ipak, prethodno doživeo srčani udar, ali u sve to se i danas još sumnja. Sahranjen je 15. maja 1991. godine na Trećem čikaškom jezeru, udaljenom jedva osam kilometara od manastira Sveti Sava u Libertvilu, u kome počiva njegov brat kralj Petar Drugi.
    Udovica Ana-Marija Karađorđević živi danas u svojoj kući u Palm Springsu, u Kaliforniji. Bavi se, kažu, proučavanjem naše istorije. Sada će, eto, morati da se pozabavi testamentom kralja Petra Drugog. A i testamentom svog supruga princa Andreja koji joj je ostavio deo imanja u nasledstvo. Neće joj biti lako. Imovina nije tako mala a naslednika ima dosta.

    BOGOSAV MARJANOVIĆ

    Slovenija

    U Sloveniji su posedovali dvorac na Bohinjskom jezeru sa šumom i parkom, i Lovački dvorac u Kamničkoj Bistrici, dok je lovište ovog dvorca kralj Aleksandar bio zakupio na 30 godina. Princ Pavle je imao dvor na Brdu kod Kranja, a kraljica Marija imanje u Donjoj i Gornjoj Radovnji, letovalište u Mažakali i vila Bled

    Crna Gora

    Karađorđevići su, takođe, u Crnoj Gori imali ogromnu imovinu. Posedovali su plac na Cetinju, sa rodnom kućom kralja Aleksandra. Zemljište u ataru Rijeke Crnojevića sa dvorcem “Leskovac”. Tu su bile i kuhinja, garaža, staklena bašta, centrala, crkva, paviljon, jedna kuća na sprat i još dve prizemne zgrade. Vlasništvo kraljice Marije bio je dvorac u Miločeru i deo ostrva Sveti Stefan.
    Makedonija

    U Makedoniji princ Tomislav Karađorđević bio je vlasnik velikog imanja u Demir Kapiji, sa ukupno 2 700 hektara zemlje, sa stočarskom i živinarskom farmom, ekonomskim zgradama, mlinom, hidrocentralom i vilom.

  8. Ugodan sagovornik u krajnje nezgodnom položaju. Princ, a nema kraljevine. Verujem da su mu zanimljivi ovi naši republikanci koji na zastavi Republike drže kraljvski grb. Dakle, neka veza postoji.
    Ukoliko damo poseban status porodici Karađorđevića, za svaki slučaj to treba dati u istoj meri i porodici Brozovim. Ovaj sistem je toliko neodrživ da ćemo otići ili u monarhiju ili u socijalizam.
    Ako se ne varam, Ču En Laj je rekao da je suviše rano ocenjivati
    rezultate francuske revolucije.

  9. Izvanredno, daće Bog da Srbija bude monahrija, i da barem naša deca ili unuci žive mirno.

  10. Нека буде како бити мора,али једини спас за Србију је да се врати тамо где је заустављена 1945 год.Очита је ствар да постоје велики отпори да се васпостави монархија у Србији и она сада задире и у сада већ друге државе и друге територије које су узурпиране разно разним власницима који имају огромну моћ која чак превазилази моћ Републике Србије.Закон о Реституцији биће само делимично спроведен било да се ради о обичним грађанима било о Краљевској породици Карађорђевић која по закону треба да поврати сву своју имовину од Словеније па све до Македоније.Видите како је стање у СПЦ у Црној Гори,која негира постојање СПЦ,само из разлога што је имовина већ запоседнута садашњоп политичком структуром која је углавном укњићила у своје власништво све оно што је било или Црквено или у власниству Карађоржевића.Значи није проблем дали попови имају држављанство ЦГ већ како да врате отету имовину која је позамашна,без обзира дали се налази у ЦГ или У Србији или у некој другој држави бивше твотевине која се звала СФРЈ.Кад се то деси,а то ће сигурно бити онда када Србија буде на самом издисају и када њена територија буде сведена на тзв.Београдски пашалук.

  11. U jednom svom izlaganju, Vojislav Seselj, je napomenuo, da su Karadjordjevici, konfiskovali, oteli crkvenu zemlju, *jos i vise* nego sto je to bio slucaj sa komunistima, Desmir Tosic,jedan od osnivaca DS, pre Drugog sv, rata, je rekao, *nezna narod ko su Karadjordjevici*…* uvek su se vracali u krvi*,Tomislav Karadjordjevic se *sunjao*, sa SPC po RSK,pa je, 1993. godina, grupi boraca u razgovoru rekao..*oslobodite se,i, ja cu doci da vam budem kralj*..ne bih dalje o SPO, Giskolozima i Giskama, za pametnog coveka i komarac je muzika.

  12. SRBIJA JE
    SAMU SEBE IZDALA

    Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovica poznato je, ne samo na prostoru bivse Jugoslavije nego i sire, u Evropi i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, 1994. godine napusta rodni grad i preseljava u Bec, gdje danas zivi kao emigrant. S nasim urednikom razgovarao je o Beogradu koga vise nema, slobodi covjeka koji ostane bez zavicaja, maloumnom plemstvu, Haagu, kojem ce vjerovati tek kada osudi Cosica, Beckovica i Milosevica, zlocinu u Srebrenici pocinjenom u ime srpstva, o seljackim i ruskim pricama…

    Razgovarao: Mile STOJIC

    BOGDAN BOGDANOVIC (76) JE BEOGRAD
    napustio pod prijetnjom smrti. U Becu je nastavio svoju bogatu spisateljsku djelatnost, gdje je na njemackom jeziku objavio teorijsko-esejisticke knjige Grad i smrt (Die Stadt und der Tod), 1993; Arhitektura uspomena (Architektur der Erinnerung), 1994; Grad i buducnost (Die Stadt und die Zukunft), te prvi dio svojih trotomnih memoara pod naslovom Ukleti graditelj (Der Verdammte Baumeister), 1998. Potpisnik ovih redova vise puta je bio njegov gost kao izbjeglica za vrijeme strasne sarajevske kataklizme, te je ovaj intervju, povremeno, iskakao iz sheme novinarskog zadatka i prelazio u malo slobodniji ton, opusteniji diskurs. S Bogdanovicem smo razgovarali u njegovu beckom stanu, polovicom prosinca, u prisustvu njegove supruge Ksenije, koja ga vjerno prati na svim njegovim putevima i bespucima. Podsjetili smo ga, na pocetku, na kraj osamdesetih, kad je napisao svoje cuveno otvoreno pismo Milosevicu, nakon kojega su pocele njegove nevolje.

    DANI: Gospodine Bogdanovicu, u vremenima kraja osamdesetih bili ste jedan od prvih, ako ne i prvi, koji su upozoravali da ce se Jugoslavija raspasti u krvi. Nastupili ste kao borac protiv Milosevica, da biste nakon godinu-dvije otisli u Bec. Znaci li to da ste Vi zapravo porazeni, da ste covjek koji je izgubio bitku?

    BOGDANOVIC: Da. Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuriknuo jos prije nego sto sam postao gradonacelnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam izisao iz Srpske akademije nauka. To je bilo ’81, a duga je i komplikovana prica kako su me poslije toga napravili gradonacelnikom. Ja se danas osjecam kao porazen covjek. Imao sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage, kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz vise vrijedi nego varvarska pobjeda. Porazena je pamet na jugo-prostoru. Svako onaj koji ima imalo razuma dolje mora se osjecati kao gubitnik i porazeni. Cesto telefonski razgovaram sa mojim rijetkim prijateljima ostalim dolje, u Beogradu, kakvi su Filip David ili Rade Konstantinovic, i pitam ih: trebam li ja da se vratim, da budem s vama, a oni mi uvijek posteno kazu: bjezi, burazeru, nemas se gdje vracati.

    Beograda vise nema
    DANI: Iako ste zivjeli u Beogradu, Vas rad i djelovanje zracili su na cijelom podrucju bivse drzave. Mnoga Vasa graditeljska djela, ponajvise spomenici antifasizmu, kao sto znate, sruseni su i devastirani… Palo je u vodu sve ono sto ste radili, naucavali?

    BOGDANOVIC: Smijesno mi je da se i sjecam svojih srusenih spomenika kad znam da su nestali gradovi, da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je smijesno i nemam nikakvu potrebu o tome da pricam. Ko zna, dok sam gradio te spomenike, mozda sam i nosio neki osjecaj da je to osudjeno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osjecanje da je Jugoslavija neka vrsta nedovrsene utopije. Znao sam sve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Karadjordjevicima, trazili su mu glavu, isto kao sto je meni Seselj isao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kazem i stosta mnogo gore od ovih koji su je rusili, ali ja nista osim te Jugoslavije ne znam. To je bila moja zemlja. Ova danasnja Srbija, medjutim, nije moja zemlja, to je neki otpadak od svijeta. Mozda se Hrvati, koji su ostvarili svoj vjekovni san sad osjecaju dobro, djavo ce ga znati, ali ko zna kako ce se sve to i kod njih razvijati dalje i da li su i oni nesto dobili.

    DANI: Osjecate li se sad kao apatrid, covjek bez domovine?

    BOGDANOVIC: Covjek bez zavicaja je slobodan covjek.

    DANI: Jeste li, ipak, slobodan covjek? Zar Vas cijeli zivot nije vezan, ako ne za Srbiju, a ono barem za Beograd, za Beograd u kome ste rodjeni?

    BOGDANOVIC: Dragi gospodine Stojicu, Beograda vise nema. Nema Beograda.

    DANI: Patite li ponekad od nostalgije? Prividjaju li Vam se slike grada u kojemu ste prozivjeli cijeli vijek, intelektualno mu i graditeljski, stvaralacki doprinosili?

    BOGDANOVIC: Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, nista nisam ni sagradio, osim jednog malog spomenika, spomenika Jevrejima zrtvama fasizma. Nista ja u Beogradu sagradio nisam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige – prva i posljednja, izisle su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knjiga kapitela, moja najljepsa knjiga, koja je objavljena uoci rata. Ja sam, ne samo sa tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, uglavnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih nisana. Ja sam Jugoslaviju poznavao bolje od zvanicnih geografa i politicara, jer sam je cijelu prospartao sa svojim gradilistima, a i sam.

    Plemstvo maloumnika
    DANI: Pa, ipak, Vi ste pripadali maloj skupini ljudi gradjanskoga, civilnog Beograda. Na koji nacin se danas taj civilni Beograd artikulira?

    BOGDANOVIC: Pomoci cu vam da cijelu tu stvar odmah na pocetku stavimo ad acta. Taj moj civilni Beograd u potpunosti je napustio Srbiju. Ljudi kojima su moje rijeci odzvanjale i eventualno nesto znacile potpuno su se razisli po svijetu. Veliki broj mojih studenata, sve ono sto je proslo kroz moju radionicu u Popovicu, sve sto je vrijedilo sad mi se javlja u kasnim nocnim satima iz Kanade, iz Amerike, iz Australije, kad je tamo dan ili jutro. Obavjestavaju me ko se ozenio, udao, ko dobio klinca, ko postao profesor arhitekture u Sydneyu, ko u Ottawi. Mnogi drugi mi javljaju da nisu uspjeli u struci i da rade druge, najcesce teske poslove. Ali i to je bolje nego ponizenje da zivite u svojoj zemlji, koja vise nije vasa. Ima jos jedna stvar koja je zastrasujuca i o kojoj uglavnom niko i ne pise: to je sudbina ljudi iz bivse Jugoslavije koji nisu bili nacionalno opredijeljeni, ljudi koji su bili kosmopoliti, ili koji poticu iz mjesovitih brakova, ili su ih sami formirali. Oni su osudjeni na propast i zaborav. Jezivo. A takvih je u Beogradu, bas medju mojim prijateljima, bilo mnogo. Ja mislim da takvih ima na stotine hiljada, mozda milion, ljudi iz svih bivsih jugoslavenskih republika, koji kruze danas po svijetu bez prava da kazu ko su i sta su. Ti su ljudi apsolutno diskriminisani. Sto je nezamislivo danas u okvirima ijedne evropske demokratske drzave.

    DANI: Javljaju li Vam se ponekad u snovima slike vidjene u mladosti, pejzazi rodnoga grada?

    BOGDANOVIC: Kad me vec pitate o tome, moram reci da sam, ne samo ja nego svi moji, moje cukun-babe, bili tu jos od turskoga vremena. Namjerno kazem babe, a ne djedovi, jer se socioloska shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovnistvo upravo po zenskoj liniji odrzavalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali segrti i kalfe i imali san da ozene gazdinske kceri. Kad me vec pitate za slike kojih se sjecam, jedna od najjacih je spustanje zavjesa i stavljanje cebadi na prozore, stanovali smo tad u Vojvode Milenka ulici, kad je objavljena “Obznana” i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokusavan atentat. A poslije je na mene jurisao Seselj. Ako na covjeka jurisa jedan maloumni kralj i jedan maloumni Seselj, to znaci da Srbija ima neku vrstu plemstva – plemstvo maloumnika.

    DANI: Sve ovo vrijeme, od kada ste napustili Srbiju, tamosnji listovi pisu o Vama kao o izdajniku srpskoga naroda. Osjecate li se kao izdajnik svoga naroda?

    BOGDANOVIC: Da. Apsolutno. Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Doduse, ti napisi su me u pocetku boljeli, a onda mi je to postalo smijesno, jer u Srbiji su svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajnicka. I to je tacno. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila pocetkom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpaticna seljacka zemlja, izisla iz revolucije i prihvacena u Evropi sa romantizmom i odusevljenjem. Srbiju su tad voljeli Nijemci, narocito njemacki romanticari. Rankeova knjiga Die serbische Revolution najljepsa je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Göthe i njegovo navodno ucenje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko paznje i ljubavi da zavrsi ovako kako je danas zavrsila, da cio civilizovani svijet okrece od nje glavu kao od cudovista i monstruma. Srbija je samu sebe izdala.

    1
    1
  13. Naslednik krune Karađorđevića zahteva od Crne Gore povraćaj imovine predaka, vredne milione evra, konfiskovane 1947. – dvorac u Miločeru, stotine parcela u oblasti Budva – Miločer – Sveti Stefan, zgradu i plac srpskog poslanstva na Cetinju, dvorac u Rijeci Crnojevića. Taj zahtev za princa Nikolu Petrovića je “šokantan”.
    “Donedavno je u svetu postojalo robovlasništvo, a ipak nikome danas ne bi palo na pamet da povrati svoja stara prava i zatraži natrag robove”, rekao je na to Petrović, predlažući da se Karađorđevićima, koji se pozivaju na crnogorski Zakon o pravednoj restituciji, da “neka kuća u kojoj bi mogli da borave tokom posete Crnoj Gori”.

  14. http://www.youtube.com/watch?v=DSZIRRdUfkw&feature=related

    Oko vatre na kojoj se okretalo ravnogorsko jagnje Miloš Stanimirović, poznatiji kao Miša Ćira iz Tovarnika i četnik Srpskog četničkog odreda Leva Sudoperica, Zoran Pokrajac iz Futoga, Ranko Karadžić iz Nikšića iz šire porodice Radovana Karadžića i njegov, po četničkoj uniformi brat Berislav Kuzmanović objašnjavali da je ovogodišnje okupljanje prava bruka i da su za to krive stranke koje se mešaju oko Ravne gore.

    – Ravna gora nije ni Vukova, ni Šešeljova, ni bilo koga drugog jer četnici dolaze ovde ne zbog politike, već da odaju poštu Draži Mihailoviću i njegovoj ideji. Ravna gora mora biti svačija jer su sa Ravne gore bliža nebesa – pričali su ravnogorci, napominjući da neće nikome da dozvole da svojataju ovu istorijsku srpsku planinu.

    Jedan od onih koji poštuje dogovor da se prve nedelje posle Đurđevdana odaje pošta ravnogorcima je i Vojislav Mihajlović, Dražin unuk, kojem je, pošto je sa ostalim članovima delegacije pored spomenika zapalio sveću za pokoj duše svog dede i položio venac, Miroslav Majstorović Kalaba, kapetan Kosmajsko avalske četničke jurišne brigade predao raport verovatno po svim vojničkim pravilima koji su na Ravnoj gori vladali u vreme dok je čiča boravio na ovoj planini.

    – Kako se i istorija ne slaže sa tačnim datumom dolaska mog dede na Ravnu goru, već godinama dolazim na današnji dan da se poklonim senima svog pretka i to ću raditi i ubuduće bez obzira na to kada i ko zvanično zakazuje okupljanje ravnogoraca – istakao je Vojislav Mihajlović.

    http://www.glas-javnosti.rs//files/image_for_teaser/Thumb_16ataman3.jpg

    BARJAK VOJVODE ĐUJIĆA

    Vojvoda Rade Čubrilo, sada i ataman, sačuvao je barjak koji mu je vojvoda Momčilo Đujić predao u julu 1993. godine u selu Lazarica kod Knina i pod kojim su se borili četnici pod komandom Rada Čubrila.

    NE POŠTUJU PLANINU

    – Evo, na svega sto metara od Čičinog spomenika i upola manje od crkve psi razvlače ostatke napola pečenog vola, na hiljade je bačenih flaša, plastičnih čaša, kesa… Ma, takvima, bre, nije mesto na ovoj planini jer kada se tako ponašaju, ne poštuju ni one zbog kojih se dolazi na Ravnu goru – pričali su mnogi poštovaoci Ravne gore i zgražavali se nad prizorom.

  15. Srbija nije samu sebe izdala, izdali su je losi ljudi. Dobri, jos cekaju i trpe.

  16. S postovanjem gospodinu Karadjordjevicu, ali ocito jos treba da izucava srpsku historiju jer inace srpski i hrvatski narod nikako ne bi smio nazvati jednim narodom, a pogotovo da mu je skandiralo 300 hrvata. To su mogli biti samo Srbi iz hrvatske. Lijepo je doci na svoju djedovinu samo ja na moju ne mogu, a cak i ne znam gdje mi je djedov grob nakon 50 godina.

  17. Veliki pozdrav za princa Vladimira Karadjordjevica od Dusana Stanojevica (Kico) iz Otisica~Knin.Seti se kad si putovao iz Knina u Beograd,kad si spavao u Kninu na parketu u vreci za spavanje,to samo mogu veliki ljudi.

  18. POSLOVI…*masna provizija*,

    Đukanovićeva sestra Ana Kolarević zastupa Karađorđeviće u sudskom sporu protiv Crne Gore
    Autor/izvor: SEEbiz / Dan
    Datum objave: 01.09.2011. – 09:25:49
    PODGORICA – Podgorički advokat Ana Kolarević, sestra lidera Demokartske partije socijalista DPS i bivšeg premijera Mila Đukanovića, zastupa dinastiju Karađorđević u sudskom sporu sa crnogorskom vlašću vezanom za restituciju oduzete imovine na teritoriji Crne Gore.
    To nezvanično saznanje Dana potvrđeno je juče u telefonskom razgovoru sa advokatskom kancelarijom Ane Kolarević.
    Danu je saopšteno da je među klijentima ove advokatske kancelarije i dinastija Karađorđević, i to u postupku povraćaja imovine u Crnoj Gori za koju nasljednici srpske kraljevske porodice tvrde da im je nekada pripadala.
    Ne navodeći druge detalje, iz te kancelarije juče je novinaru Dana kratko saopšteno da je informacija tačna, ali da je advokat Ana Kolarević još na odmoru, tako da detalje zastupničkih odnosa sa Karađorđevićima nijesu saopštavali.
    “Prestolonasljednik Aleksandar II Karađorđević i ostali članovi porodice imaju puno povjerenje u svog zastupnika, advokatsku kancelariju Kolarević, posebno jer je Kolarevićeva, u izboru prestižnog svjetskog magazina Vorld fajnens, proglašena za najboljeg advokata u Crnoj Gori za 2010. Godinu”, saopštili su Danu sagovornici koji su insistirali na anonimnosti, a koji su bliski nasljednicima srpskih monarha.
    Isti izvori navode da je Kolarevićeva dio advokatskog tima koji predvodi jedna čuvena američka kuća.
    “Sestra Mila Đukanovića angažovana je prije dvije godine, još dok je on bio u premijerskoj fotelji”, naveo je izvor lista Dan.
    Krunski savjet Aleksandra II Karađorđevića nije želio ni da potvrdi ni da dematuje vijest da u procesu rastitucije nasljedinijke srpske kraljevsks porodice zastupa sestra Mila Đukanovića.
    “Odakle ste to saznali? Takve informacije ne možemo da vam damo”, rečeno listu je u Krunskom savjetu.

  19. Titu je svakako dobro bio poznat ”Karađorđevićev model” rešavanja državnih situacija i sve šta je on proizveo. Bez obzira na rojalističku propagandu, narod je istinu znao i osećao, a ona je nepobitna i surova: u dva stravična svetska rata Karađorđevići su svoju zemlju doveli na ivicu biološkog ostanka i ugrozili njenu državnost u svakom smislu te reči. U Prvom sv. ratu poginula je svaka druga muška srpska glava, a teritorija države u potpunosti je napuštena ! Malo je primera u istoriji za tako nešto. U Drugom svetskom ratu kalvadija je trajala mnogo kraće. Opet je kralj sa svitom, ovaj put mnogo sramotnije i bizarnije (za razliku od Petra koji se sa svojom vojskom povlačio preko Albanije) napustio zemlju i njenu državnost i ustavotvornost doveo u pitanje.
    Taj fact compli je posebno došao do izražaja razvojem ratnih zbivanja kada je Tito počeo da ostvaruje državotvornu politiku zacrtanu na Drugom zasedanju AVNOJA. U junu 1944. godine potpisan je malo poznati, ali presudni VIŠKI SPORAZUM . Potpisali su ga Tito i Šubašić. Taj dogovor je potvrđen Beogradskim sporazumom od 1.XI 1944. godine koji je dopunjen već u decembru. U martu iduće, 1945. godine usvojena je Deklaracija o budućem uređenju DFJ u kojoj se Tito obavezao da se sprovede referendum kojim bi se iskazala narodna volja u vezi sa državnim uređenjem, povratkom kralja, itd. Šubašićevi ministri su ušli u vladu. Tito je dobro znao kakvo je raspoloženje u narodu, a potrudio se da organizuje i ”dešavanje naroda”, odnosno masovne demonstracije pod sloganom ”Nećemo Kralja – hoćemo Tita! Narod se pita!”. Naravno, kao pobedničkoj sili to mu nije bilo teško da sprovede u praksi. Onda su Šubašićevi ministri jedan po jedan napuštali vladu i Tito više nije imao nikakvu potrebu da sprovodi bilo kakve referendume. Zagorski šloser preveo je žedne preko vode višedecenijske iskusne diplomate od rase, kova i zanata. Ko mu je to šapnuo, savetovao, preporučio, ”provukao kroz uši”, istorija zna. Tito nije bio okružen samo bombašima i jurišnicima. Kraj njega su sedeli i sorbonski intelektualci, predratni univerzitetski umovi.
    Dakle, sve govori o tome da se za on sva moguća scenarija spremao i spremio daleko pre nego što su ona bila

  20. Читајући интервију ЊКВ Принца Владимира Карађорђевића поново су се у мени пробудиле емоције за које сам сматрао да су нестале у неповрат Коначно је неко подробније и јавно објаснио предности Монархизма као и то само јавно признање великом Србском војсковођи Ђенералу Дражи.Надам се драга браћо и сестре Срби ДА У ОВИМ РЕДОВИМА МОЖЕТЕ ПРЕПОЗНАТИ ИСТИНУ КОЈА ЈЕ ОД НАС САКРИВЕНА И ИЗБРИСАНА ИЗ СВИХ УЏБЕНИКА КОЈЕ НАМ И ДАНА ДАНИ СЕРВИРАЈУ -ЖУТИ КОМУНИСТИ.Желео бих да искористим прилику да јавно поздравим Принца од Србије од Равногораца Региона Аустрије
    ако бог да да служимо Краљевској породици Карађорђевића у Краљевини Србију у скоро време Живела Краљевска породица Карађорђевића Живела Србија
    СВЕРОМ У БОГА ЗА КРАЉА И ОТАЏБИНУ
    РАВНА ГОРА ПОБЕДИТИ МОРА

    надам се да ће коментар бити објављен унапред хвала

  21. Ravnogorac,

    danasnja istina je da je Srbija unakazena,izdana, proneverena, i da zahvaljujuci, ravnogorcu Vuku Draskovicu, viri iz dupeta Merkelove i NATO, i da Srbiji obloge od komovice,*65.godina negovane ravnogorske mrznje i zla*, takozvane *istine*, nisu potrebne.Srbiji je potrebna, zelezara Smederevo, Magnohrom Kraljevo,IMT,ZMAJ,14 oktobar Krusevac,21 Maj Rakovica,Bor,Trepca,Majdanpek,Kolubara, i niz drugih proizvodnji a ne kojekakve *ravnogorske budalastine*

    1
    1
  22. *i tata bi sine*..,

    KRAGUJEVAC – Ako narod želi ja sam poput svojih slavnih predaka spreman da služim Srbiji kao njen kralj, poručio je u intervjuu kragujevačkoj Svetlosti princ Aleksandar Karađorđević.
    Karađorđević je naglasio da je spreman da učini sve što je u njegovoj moći da Srbija dobije mesto koje zaslužuje, “i to ne samo zbog sadašnjih generacija, već i zbog prošlih generacija Srba koji su svoju državu uz puno žrtava i odricanja gradili prema ugledu na najmodernije evropske države”.
    Upitan kada će Srbija postati kraljevina, Karađorđević je naglasio da je oduvek verovao da je dobro da na vrhu države bude neko ko je neutralan i ko nije član nijedne političke stranke.
    Karađorđević je objasnio da koncept ustavne parlamentarne monarhije omogućava da predsednik ima izvršnu vlast, dok je kralj šef države koji predstavlja jedinstvo naroda.
    “Ustavna parlamentarna monarhija može da donese pozitivan imidž Srbiji. Neko poput mene, ko nije član nijedne partije, ko je nepristrasan i poštuje sve građane bez obzira na njihovu versku pripadnost, oličavao bi jedinstvo naroda i garantovao kontinuitet Srbije, koja nije od juče”, naglasio je Karađorđević.

  23. Kažu ovi “naslednici” po “babine linije” Obrenović loze,koji izmileše tek pošto se dogodi da je vreme da se zlato deli posle Natalije/do tada su bili obični građani il doktori koji se bave okultnim naukama/da su oni po nekom jačem pravu od Karađorđevića ,pravu na kraljevsku krunu u Srbiji…jer Karađorđe je bio samo običan vožd,a, Obrenović je prvi dobio krunu….no zaboravljaju Obrenovići da bi možda i Vožd stigao do krune da ga nije Obrenović sa sve onim kog smesti negde kod Kruševca grada,da ga nije Obrenović KUM skratio za glavu,po običaju Obrenovića,finih crnoberzijanaca,taj gen im se protegao čak i po ženskoj liniji ,al kad se malko pomešala sa kojekakvima po svetu i tako negde.
    Poenta komentara je, sve ovo u Srbiji je pakleni plan triju strana,monarhista ,đuture svi redom a ima ih bogme,pa ko pobedi,komunista ,i njih ima nekolko fela,i nekih nedefinisanih “rodoljuba”koji bi više voleli da se nanovo dogodi ulica ,da im klinci osvoje vlast,a posle kako bude,važno je da se ulegne u lagodan život za vlast,a narodu kako bude,eto kao i sa restitucijom,popu popovo,caru carevo,a, narodu,kao po običaju klin da izbije oči,il malo bolje ,al je sramotno,nije za javnost.
    Terezia Uzel Đurin

  24. Sta reci za princa Vladimira?Covek nije kriv za to sta su radili njegovi roditelji i preci,ali posto u njegovim venama tece Karadjordjevska krv i posto vidi sta se desava sa srpskim narodom, mogao bi da preskoci hijerarhiju i da se angazuje za svoj narod.Njegov predak,princ Tomislav, je ipak bio odvazan,pobozan( video sam ga na sluzbi u manastru Rakovica negde oko 1992 godine?), pojavio se na platou Skupstine i pokusao da mobilise Srbe.To je bio
    Karadjordjevic.Medjutim, narod je bio smusen i izgubljen.Meni ovaj covek deluje hrabro i voleo bih da ga vidim u nekoj vodecoj poziciji kako nastupa i hrabro brani svoj narod, ne humanitarnim akcijama i cajankama, pesmaricama i crkvenim svecanostima, vec po naski, srpski, hrabro, nenametljivo, iskreno PO SRPSKI!!!

  25. Ravnogorci,monarhiati i ostali prodavci lamela,

    http://www.vreme.com/cms/view.php?id=416191

  26. ХА ХА БРАВО МАЈСТОРЕ! А има и четврта група оних ћелавих алкоса који дивљају по стадионима и славе Хитлерове рођендане,певају о Рудолфу Хесу и црним кошуљама…Воле они и Ђенерала Недића и Миту Љотића,али никако да им опросте што нису послали Србе на источни фронт као аријевска браћа шиптари,балије и усташе!После пијанчења испред драгстора скоче на СТОРМФРОНТ да исписују пароле о белом јединству и по хиљадити пут одгледају РОМПЕР СТОМПЕР.Носе спитке и мартинке,тело им је исцртано свастикама и бројевима,а за све животне недаће оптужују Јевреје и фамозну СВЕТСКУ ЦИОНИСТИЧКУ ВЛАДУ!

  27. Kakav princ? Srbija je republika, i ako se izuzmu partijski “princhevi” jedini princhevi su oni ruzhni automobili …
    Po kojoj osnovi treba da se klanjamo kceri jednog solunskog sajdzije, ili potomcima slovenackog pesadijskog majora?
    Pa taj, nazovi princ, niti je jednom stao na stranu “svog” naroda, niti je nashao za shodno da nauchi jezik.
    A o princezi, od koje mnogo bolje izgledaju dzaftare iz pozharevacke cigan-male, da ne troshim rechi…

    A gospodo takozvani rojalisti, zar mislite da cete biti pozivani na dvor – mozda, da timarite konje aleksandru.
    Dok god postoji porodica Karadjordjevic, treba i da zna da se njihov predak Petar drugi,(kralj koji nije nashao za shodno da se bori sa svojim narodom protiv neprijatelja, nego junachki zbrisao u London – ali tek posto su prosla najgora bombardovanja, koji se zenio kada je njegov narod ginuo na Neretvi i SAutjesci, itt) odrekao prestola. Sta sada hoce? Da se zbog njihove apanazhe odreknemo najidealnijeg drustvenog uredjenja.
    Dok god postoji moguchnost da biramo to se nece desiti.

    • Odgovara vam republika .. Davmalo sanjate da postanete presednik da pljackate Kad se kruna vrati to ce biti onemoguceno.. Republika je nuzno zlo za pojedine ljude…… pogotovo za Srbiju kruna je spas.. Cuinjenica je da je kraljevska porodica Srbije priznata u celom svetu.. Ko god hteo to nemoze promeniti .. Sanjam dan kada ce Srbija ponovo postati Kraljevina.. Ziveo Kralj

  28. tvrdnja sa *lelemud istorijke distance*,

    Вук Караџић је први донео комунизам у Србију. Иако је он то учинио на пољу језика, последице нису само језичке природе. Ова тема заслужује једну посебну студију, али у те последице, поред наметања револуционарног начина понашања, свакако спада и брзо клијање посејаног злог семена. Како су „Вуковом реформом” тадашње младе генерације нагло одсечене од светосавске традиције, то су се на духовном пољу нашле у безваздушном простору. Зато су биле подложне лошим утицајима. Отишавши на школовање у велике европске центре донеле су много лоших идеологија, од социjализма и комунизма до анархизма. Тако је, у извесном смислу, управо Вук Караџић духовни отац Светозара Марковића и његових другова.
    (Милослав Самарџић, ТАЈНЕ „ВУКОВЕ РЕФОРМЕ“)

  29. смедеревац

    @lune – Добро бре Луне, свирао си и превише па би био сад ред да заденеш за појас. Искрено, почело је да штипа за очи.

    Иначе, имао сам част и прилику да упознам ЊКВ Принца Владимира и Принцезу Бригиту. Невероватно позитивно искуство које тешко да може речима да се опише. На страну моје монархистичко убеђење, вратио ми је веру у то да се у Србији нешто може променити.

  30. Imao sam čast da upoznam NJKV Princa Vladimira. Namerno ne kažem da je to bila i privilegija jer je Princ Vladimir narodski čovek, baš kao što priče kazuju i o našem Voždu ili Čika Peri. Čovek dostojan prezimena i rodoslova i po mom skromnom mišljenju najdostojniji i srpskog prestola.
    Čitajući komentare, vidim da neki traže od Princa da se opredeli levo ili desno. To od Njega nikada nećete dobiti baš zato što je on dostojan da predstavlja i jedne i druge. Između ostalog to je jedan od razloga zašto ga poštujem. Poenta Monarha jeste da predstavlja Srpsko biće bez obzira na političko opredeljenje. Na kraju krajeva, dosta je bilo i podela. Možemo se razlikovati po načinu rešenja problema, možemo se razlikovati i po ideologiji, ali potrebno je jedinstvo u smislu da zaista želimo da rešimo problem. Kakav god da je, i kakva god da mu je pozadina. U Princa Vladimira nisam sumnjao, ali od kako sam ga upoznao, jednostavno JESAM UBEĐEN da BOLJEG NEMA!

    Pitate da li zna srpski… Koliko je to bitno? Ovi što ga perfektno znaju – ma ništa ih ne razumem. Bitno je da Vožd zna koji su problemi, da zna kako ih rešiti, da zna na koja vrata pokucati. Ma ako treba i da ponese barjak… a kojim će jezikom pričati, to mi je više nebitno. A znam da zna srpski…

  31. Господо,
    Мора се знати још једна истина, а то је да у Србији још увек живе потомци највеће нововековне српске династије Обреновић. Без обзира на злураде језике, који још од убиства краљевског пара Обреновић, упорно негирају постојање живих потомака, истина је сасвим другачија. Прича о претендентима југословенске династије Карађорђевић уопште не стоји.
    Кажем не стоји јер је та иста династија потпуно бесправно дошла на српски трон, организовањем насилног смакнућа легитимног краља Србије, Александра I Обреновића.
    Касније је учествовала негирању и уништавању Србије и стварању нове вештачке творевине Југославије. Самим тим чином опростила се и од српског трона, јер га се сама и својевољно одрекла чином стварања нове државе.
    Иако прогањани у време бесправне владавине Карађорђевића, а касније и од комунистичке страховладе, Обреновићи су остали у својој матици, мајци Србији, и делили добро и зло са својим народом не одричући се својих права и наслеђа која им по Божијој и људској правди припадају.

  32. Istina je da Srbija ima kraljevsku porodicu koja je priznata u celom svetu..Tu mi nista nemozemo.. Plava krv je plava/.. Republikaje nuzno zlo za pojedine ljude.. Republika je unistenje za Srbiju nema dalje.. Monarhija bi donela stabilnot…Zato sanjam dan kada ce Srbija ponovopostati Kraljevina.. Ziveo Kralj

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *