Mitrovica: grad „izbrisan“ iz brojnog stanja

Piše Miodrag Zarković

Severno od najdramatičnijeg mosta na svetu prostire se varoš od dvadesetak hiljada ljudi, poslednje srpsko uporište na Kosmetu, gradić čije stanovništvo živi kao po uputstvu iz čuvenog govora majora Gavrilovića iz Prvog svetskog rata

Ispod ovog mosta ne teče zamućena Sava, već bajkovito bistri Ibar. Na njegovim obalama nisu ukopani temelji preskupih pristupnih saobraćajnica koje se Dragan Đilas zarekao da će jednog dana možda i da završi, već dva vekovima zaraćena naroda koja se Boris Tadić godinama unazad nudi da izmiri, i to na štetu države na čijem je čelu. A posred ćuprije, umesto rasipničkog pilona koji mami kvazinaučnike „Diskaverija“, štrči malobrojna jedinica KFOR-a koja će, kada se uskoro bude ponovo zapucalo, da privuče zloslutne ratnohuškače iz „Si-En-Ena“ i „Bi-Bi-Sija“.
Ovo nikako nije običan most. Ovo je svojevrsna protivteža beogradskom mostu preko Ade, onom što mu ne naziremo ni cenu, ni opravdanost, ni upotrebnu vrednost, ali naslućujemo da je povezan sa evrointegracionom pljačkom izmučene Srbije. Ovo je most između severnog i južnog dela Kosovske Mitrovice, zdanje skromno po arhitektonskom, ali velelepno po geopolitičkom, vojno-bezbednosnom i istorijskom značaju. Tačka gde su mračnog leta 1999. godine lokalni Srbi neustrašivo zaustavili blickrig Hašima Tačija, tadašnji pokušaj Šiptara da preko noći, dok se povlače naše vojne i policijske snage, zauzmu celokupan Kosmet. Granica što nekažnjenu preprodaju unutrašnjih organa poklanih Srba, razdvaja od trgovine jeftinim srpskim benzinom koju se kuso i repato upreglo da spreči. Ovo je sudar civilizacija, linija gde prestaje krvava realnost kakvu su skrojili Bernar Kušner i Jelko Kacin, a počinje stvarnost zasnovana na zavetnom kosovskom mitu, na rešenosti da se borba prihvata ne po tome koliko je jak dušmanin, već po tome na kakvu je svetinju udario.
Ovaj most, zajedno sa gradićem s njegove severne strane, jeste potresno podsećanje na to da mi Srbi za proteklih sto godina izgleda nismo rešili nijedan gorući nacionalni problem, već smo ih samo „premestili“ južno. Daleke 1915, dok su nemačka i austrijska vojska nadirale ka Beogradu preko obala Save i Dunava, major Dragutin Gavrilović održao je čuveni govor svojim vojnicima, poručivši im da ih je vrhovna komanda već izbrisala iz brojnog stanja i da njihovi životi više ne postoje, pa da samim tim i nemaju razloga za strah. Danas, bezmalo vek kasnije, dvadesetak hiljada Srba iz Kosovske Mitrovice živi kao po uputstvu majora Gavrilovića – iako svakodnevno suočeni sa neuporedivo brojnijim neprijateljima i njihovim međunarodnim sponzorima, ovdašnji Srbi deluju kao da su odavno prestali da strahuju za svoje živote, jer su unapred prihvatili svaku moguću žrtvu koju im je sudbina namenila.
A da li ih je „vrhovna komanda“, ona što se ustručava od toga da ih brani, ali se otvoreno nudi da ih kapitulantski „miri“ sa monstruoznim dušmanima, unapred izbrisala iz brojnog stanja, čak ih i ne zanima previše. Zato što podozrevaju da im se odgovor ne bi nimalo dopao.

„SICILIA NO MAFIA“
Na sredini tog mosta, rekosmo, stoji grupica vojnika. Italijani. Ništa drugo ne bi ni mogli da budu – imaju na sebi više boja (šapke su im grimizne, uniforme crne, po jedan rukav crven, a po ivicama opasača i redenika u odmerenim količinama išaran je skoro ceo spektar), nego oružja!
Prilazimo im i primećujemo nešto neobično: ni na jednom od njih nema ni kapi znoja. Upekla zvezda, sigurno ima četrdesetak stepeni, asfalt se topi, ali oni, iako pod punom opremom, suvi kao barut. Šta to može da hladi čoveka po ovakvom paklu?!
Strah!
Ne vidljiv, paničan strah, već neki pritajeni, onaj što je teško primetiti sa strane, ali zato ledi krv u žilama, čak i po tropskoj vrućini. Strah zbog kojeg je ova skupina italijanskih vojnika nešto nervoznija nego što bi trebalo, pa nas dok im prilazimo posmatraju ne sa nadmoćnim samopouzdanjem, kakvo odlikuje američke ili nemačke odrede, već sa napetom zbunjenošću, sa cevima koje prvo počnu da podižu, pa onda spuste, onda opet kao da hoće da upere, a na kraju ostave na pola puta, sve u roku od svega nekoliko sekundi.
Jedan od njih zna engleski. Kao bajagi. Dovoljno za osnovno sporazumevanje. Nesigurno se osmehujući, dok se njegovi saborci mahom mršte, kaže da nemaju o čemu da pričaju sa novinarima iz Beograda, jer još nemaju nikakve sređene utiske. Tek su, kaže, nepunih nedelju dana na ovom položaju.
Taj podatak u velikoj meri objašnjava njihovu primetnu smotanost i teskobu. Ko zna čime su im sve napunili glave na brifinzima, dok su ih starešine pripremale za mitrovački most! Ko zna kakve sve napade, sa ove ili one strane ćurpije, očekuju od trenutka kada su zauzeli položaj iznad providnog Ibra! I ko zna šta im se mota po glavi po paklenoj, nesnošljivoj vrućini, dok im stižu zvanične i nezvanične informacije o tome kako će ova ili ona albanska teroristička organizacija da udari preko njih na srpsku zajednicu! Nije ni čudo što se ne znoje, iako nigde hlada oko njih.
Teško je, međutim, osećati bilo kakvo sažaljenje prema njima. Niko ih, u krajnjem slučaju, nije terao da napuštaju svoje domove i zapucaju čak ovamo, da u tuđoj državi samo stvaraju nered.
A gde su im domovi?! Za neverovati – na Siciliji. Odatle potiču, sva šestorica, sa tog ostrva širom sveta poznatog prvenstveno po mafiji. Kakav je to urok njih, Sicilijance, zemljake Kaponea, Lućijana i Korleonea, doveo na severno Kosovo, rejon gde, kako tvrdi pravdoljubivi Hašim Tači, caruje organizovani kriminal?!
Kada smo čuli da dolaze iz postojbine „Koza nostre“, pokušali smo da proćaskamo sa njima upravo o organizovanom kriminalu. Ko će ga prepoznati i opisati bolje nego oni?! Ali, čim smo pomenuli mafiju, razgovor je prekinut. Kao da smo ih opsovali, naljutiše se što njihovu rodnu Siciliju povezujemo sa kriminalcima! „Sicilia no mafia“, odlučno odmahuju glavom. Onaj što „zna“ engleski pojašnjava nam, zbrkanim rečenicama, da im baš i ne prija kada njihov zavičaj neko poistovećuje sa razbojnicima. Pruža nam ruku za pozdrav, stavljajući do znanja da nema više nameru da razgovara s nama.

KRIMINALCI SAMO ZA TAČIJA
Tako smo ostali kratkih rukava u pokušaju da ocenu mitrovačkog „kriminalnog carstva“ dobijemo iz stručnog ugla, od onih koji su neposredne komšije najpoznatije mafijaške organizacije na svetu. Ali smo, na drugoj strani, pokupili jedan važan nauk: kamo sreće da se državni činovnici iz Beograda drže poput ovih vojnika! Čak i kada se nalaze u okruženju koje im očigledno ne prija i koje im nikako nije naklonjeno, Sicilijanci odbijaju da o svom zavičaju izgovore išta što može da mu naruži ugled; za razliku od toga, jurišnici i poslušnici Tadićevog režima prosto se utrkuju ko će u štampu, u etar, u svet, da pošalje što više što crnjih ocena o mitrovačkim Srbima i njihovim političkim predvodnicima.
Nedeljama već, od kako je zapaljen punkt Jarinje, beogradski zvaničnici i režimu naklonjeni mediji galame o mreži organizovanog kriminala na severu Kosova. Tačnije, sve što u ponedeljak izjave Tači ili šiptarski zet Biler, u utorak ponove Milivoje Mihajlović (portparol srpske Vlade), Borislav Stefanović ili Goran Bogdanović, a po pravilu nešto doda i kakav kolumnista „Blica“, „Danasa“, „Politike“, „NIN-a“, „Vremena“, bloger „B92“, spiker „RTS“ „Dnevnika“, voditelj „Studija B“… U srpskoj javnosti je proteklih sedmica stvarana slika o severu Kosova kao leglu gangsterskih udruženja i protivzakonitih aktivnosti, išlo se čak dotle da se tvrdi da je narod u severnoj Mitrovici i okolini „talac kriminalnih grupa“, kako je prištinska štampa prenela navode iz zloslutnog „izveštaja“ KFOR-a, a bez ikakve ograde preuzela beogradska medijska scena.
U to ime je i došlo do ovog obilaska Kosovske Mitrovice, kako bi se „Pečat“ neposredno uverio u to kakva je „imperija kriminala“ izrasla severno od Ibra.
„Mi smo kriminalci samo po tome što ne plaćamo porez Hašimu Tačiju“, kategorično tvrdi Marko Jakšić, prvooptuženi u opisanoj medijskoj harangi, čovek koji je tekućeg avgusta opisivan kao da je reč o kakvom nasledniku Pabla Eskobara, a ne o uglednom ortopedu. „Pošto mi ne priznajemo tzv. ‘državu Kosovo’, samim tim ne priznajemo ni prištinsku vlast i ne plaćamo im poreze, a oni nas zbog toga ocenjuju kao kriminalce. Iz njihove perspektive mi to i jesmo. Ali, ono što je bitno istaći jeste da svi mi koji se pominjemo u tim famoznim izveštajima, nemamo nikakav dosije u srpskoj policiji! Odgovorno tvrdim da ni protiv jednog od političkih predvodnika Srba sa severa Kosmeta nije pokrenut ni istražni postupak, a kamoli da je ustanovljena neka sumnja ili čak krivica! Mi ne kršimo nijedan jedini zakon države Srbije. Samo se suprotstavljamo daljem širenju protivzakonite ‘države Kosovo’, samo ne želimo da budemo podanici kriminalne vlasti Hašima Tačija, čoveka osumnjičenog da je, između ostalog, trgovao ljudskim organima. Uzgred, njegov brat se bavi trgovinom benzina, a pošto roba iz Srbije stiže na Kosmet bez PDV-a, onda je normalno da je ovde benzin jeftiniji nego na ostatku Kosova, pa Tačijev brat ne može da bude konkurentan Srbima sa severa koji gorivo prodaju Šiptarima. I zato je Tači udario galamu na nas da smo navodno ogrezli u organizovanom kriminalu“, kaže Marko Jakšić.

RUSIJO I KINO, POMAGAJTE!
Sa Jakšićem, aktivistom Demokratske stranke Srbije, potpuno su saglasni i ostali srpski političari sa severnog Kosmeta. Dakle, ne samo Jakšićeve stranačke kolege, poput Dragiše Milovića, predsednika Opštine Zvečan, već i načelnik okruga Radenko Nedeljković (DS), pa i državni sekretar u Ministarstvu za Kosovo i Metohiju Oliver Ivanović.
„ To što tvrdi Priština, a nažalost prenosi i beogradska štampa, kako ovde navodno caruje organizovani kriminal, to nema veze sa istinom“, kaže Radenko Nedeljković, koga smo zatekli u Zvečanu, na sastanku sa čelnicima lokalne samouprave. „Da, ima šverca goriva, ali to nije nikakav organizovani kriminal, već splet okolnosti, način da ljudi ovde prežive. Nisu Srbi sa severa Kosmeta krivi što se roba koja dolazi iz Srbije ne oporezuje“, zaključuje Radenko Nedeljković.
„Mi smo još pre tri i po godine tražili od Beograda da nam naplaćuje PDV, upravo da ne bismo došli u ovu situaciju da nas neko optužuje da smo krijumčari gorivom“, nadovezuje se Dobrosav Dobrić, predsednik Skupštine Opštine Zvečan, inače član Srpske radikalne stranke, „Ali, Beograd nam nije izašao u susret. Verovatno ne smeju, jer su im zapretili ovi iz Evropske unije. Da su uvažili naš zahtev, sada ne bi ni to niko mogao da nam prebaci. A vi samo napišite da smo mi vrlo voljni da plaćamo PDV, ali našoj državi Srbiji, a ne lažnoj državi Kosovo“.
Svašta postoji na ovom svetu, ali za kriminalce koji otvoreno nagovaraju matičnu državu da im naplaćuje porez još se nije čulo! Kao što se, do sada, nije čulo ni za državu koja bi takvu inicijativu odbila ili ignorisala. Srbija, međutim, u ovom trenutku ne pokazuje ni najmanju želju da sprovodi svoju poresku politiku na delu svoje teritorije, uprkos tome što Srbi sa severa Kosmeta jedva čekaju da ispune obaveze prema Beogradu, iako će ih to finansijski samo opteretiti u sadašnjoj situaciji.
Beograd, uopšteno rečeno, ne pokazuje nikakvu nameru da ispunjava svoje obaveze prema Srbima na Kosmetu. A jedna od osnovnih obaveza Beograda jeste da ih štiti od daljih nasrtaja Prištine i njenih nastojanja da ih pokori. Od te zaštite, inače minimalne, kao da nije ostalo ništa posle fantomskog Sporazuma koji je Borislav Stefanović, u ime srpske Vlade, postigao sa KFOR-om.
„Uzdržaću se od neke konkretnije ocene, ali ću vam ipak reći da mi odavde nimalo nismo zadovoljnih postignutim Sporazumom“, kaže Nedeljković, pokušavajući da bude što je više diplomatičan u odnosu prema centrali svoje DS, one koja je i delegirala Stefanovića.
Šta samo stanovništvo misli o Stefanovićevom Sporazumu, vidi se i po barikadi u selu Rudare, postavljenoj jedva stotinak metara od restorana u kojem je održan sastanak političkih prvaka Kosovsko-mitrovačkog okruga. Na barikadi danonoćno dežuraju Srbi iz celog kraja, dakle ne samo iz Rudara već i iz Mitrovice i okolnih sela, odlučni da ne dozvole KFOR-u ili Tačijevim specijalcima da ih zaobiđu i zauzmu kritične administrativne punktove Jarinje i Brnjak.
„Ne smemo da napustimo barikadu, jer bi je oni odmah uklonili. Ionako stalno dolaze da provociraju. Svakog dana naiđe putem neka jedinica KFOR-a, kao, nisu znali da barikada nije uklonjena“, poveravaju nam se ljudi čiju smo smenu zatekli.
Sama barikada, sačinjena i od naređanih balvana, i od poprečno postavljenog teretnog kamiona, i od razapete šatre, i od kamenja, načičkana je slikama Vladimira Putina.
„On se jedini oglasio konkretnom podrškom“, objašnjava jedan od dežurnih na barikadi.
Pored Putinovih slika, zalepljeno je i nekoliko poziva upomoć na ruskom i kineskom jeziku! Ne tako davno, beogradski vlastodršci hvalili su se politikom „četiri stuba spoljne politike“; danas, kada su dva od ta četiri stuba (Amerika i Evropa) ponovo, ko zna koji put, čvrsto stala iza Hašima Tačija, izgleda da su se samo kosmetski Srbi setili preostala dva stuba, Rusije i Kine.

I ALBANCI ŽALE ZA SRBIJOM
Ni atmosfera u Kosovskoj Mitrovici ne odaje visok nivo kriminala. Ulice ove varoši živahne su i danju i noću – ko pa može mirno da spava znajući da ga samo most i rečica dele od višestruko brojnijih iskonskih neprijatelja – a veseli gradski žamor govori da Mitrovica svakako nije „talac organizovanih kriminalnih grupa“.
Takav utisak je prilično ispravan, potvrđuje jedan od pripadnika Kosovske policije, inače Srbin po nacionalnosti, dok sa kolegom paradira centrom varoši po toplom i sunčanom prepodnevu:
„Od početka godine, u Severnoj Mitrovici imali smo samo četiri ozbiljnije provalne krađe. I imali smo nekoliko tuča, ono, potuku sa mladići oko devojke i slično tome. Eto, to je taj navodni kriminal o kojem Šiptari toliko galame. A u njihovom, južnom delu Mitrovice, maltene svakog dana se kolju sekirama! Ozbiljno vam kažem, tamo je najnormalnija pojava da se posvađaju na pijaci, pa povade noževe i sekire i počnu da se bodu. Užas! Tamo je pravi kriminal, to ne može ni da se poredi sa situacijom u našem delu Mitrovice. Još nešto ću da vam kažem: oni, Šiptari, žive mnogo loše. Zato i ima toliko kriminala kod njih, jer je kriminal jedini način da zarade dovoljno da prežive. Ekonomska situacija na Kosovu je katastrofalna. Slobodno napišite da bi od Šiptara starijih od 40 godina, njih 90 odsto jedva čekalo da se država Srbija vrati na ove prostore. Ma, 95 procenata! Ima pet posto ekstremista, terorista, i omladina im je ogrezla u mržnji prema Srbima, ali ovi ostali, sredovečni ljudi, uveliko su zažalili zbog toga što su se odvajali od Srbije! Oni se sećaju koliko su dobro živeli nekada, pod Beogradom, a sve su imali: i škole na svom jeziku, i fakultet, i novine, i televiziju… Ništa im nije bilo uskraćeno, a živeli su neuporedivo bolje nego danas. Znam o čemu pričam, dobro sam upoznat sa situacijom i tvrdim vam da većina njih tajno priželjkuje da ponovo živi u Srbiji“.
Ovo što priča policajac, potvrđuju okolni ljudi dok slušaju naš razgovor. Kada se on udaljio, čak su i dopunili priču:
„On i ne sme sve da kaže, ipak je u Kosovskoj policiji, a oni tamo trpe strahovit pritisak“, poverava nam sredovečni gospodin, „Šiptari im stalno smeštaju zvrčke, nalaze neke lažne svedoke iz južnog dela grada koji tvrde kako ih je neko navodno maltretirao u našem, severnom delu. I onda se od ovih naših policajaca zahteva da to ispitaju, pa da privedu nekoga, a kada oni odbiju poslušnost, onda ih smenjuju. Upravo zato, da bi stvarali tenziju, Šiptari odbijaju da u južnom delu Mitrovice izgrade zgradu suda, na primer, kako bi svi sudski procesi bili prinuđeni da se odvijaju u našem sudu. Računaju da će tako dolaziti do incidenata, kada Albanci iz južnog dela grada budu dolazili na suđenja ovamo. Zamislite koliko je to nenormalna situacija, da mi ovde, nas dvadesetak hiljada, imamo svoj sud, a južna Mitrovica, koja ima četiri ili čak i pet puta više stanovnika, nema“.

IZDRŽAĆEMO, MAKAR IZGINULI
I pored takvih i sličnih pritisaka, život u Kosovskoj Mitrovici odvija se naizgled normalno: ljudi idu na posao i sa posla, druže se po kafićima i baštama restorana, šetaju decu, a mladi uveče izlaze i provode se. Kao i po beogradskim splavovima, tako i po mitrovačkim viđenijim mestima za izlazak možete da vidite izazovno obučene, jedva punoletne lepotice, kako mame pohotne poglede stasitih mladića. Imate, isto tako, i lokale u kojima su „zabranjeni“ narodnjaci i elektronska muzika, a rokenrol ambijent okuplja nostalgičare srednje generacije. Imate, ukratko rečeno, sve urbane činioce na koje možete da naiđete i u ostalim gradićima slične veličine, a po mnogim merilima, Mitrovica čak deluje da je življa, energičnija i bezbrižnija od varoši iz centralne Srbije.
Ispod površine, međutim, može da se primeti da je stanovništvo severne Mitrovice i te kako svesno sablasne složenosti okolnosti u kojima se nalazi. Svesni su Mitrovčani toga da srpstvo, na početku 21. veka, u značajnoj meri počiva upravo na njima. Znaju da je njima zapalo da, kako znaju i umeju, brane prisustvo srpske države na prostorima na kojima je ona i nastajala.
To saznanje ispunjava ih, sa jedne strane, nadljudskom rešenošću i smelošću, a sa druge strane nekom pomirenošću koja zaista neodoljivo podseća na pomenuti govor majora Gavrilovića iz Prvog svetskog rata. Ovi ljudi su istinski spremni da svoju slobodu i svoju državu brane do kraja. Baš do kraja, kakav god taj kraj da bude.
I po tom pitanju izgleda da kod njih nema razlika, pa ni među članovima različitih partija:
„Jeste, ja sam u DS, ja sam „žuti“, što biste vi rekli“, priča nam Saša Joksimović, vlasnik radnjice u centru Mitrovice, „Slobodno napišite ovo: mi smo ovde svi spremni da poginemo ako treba, ali nam ne pada na pamet da se selimo, niti da popuštamo, što god oni moji u Beogradu tamo dogovarali sa Evropom. Jednostavno, narod je ovde takav, neće da prihvati da živi na tom nezavisnom Kosovu i tačka. Naša zemlja je Srbija i tako će i ostati. Ne plašim se smrti. Niko od nas ovde se ne plaši. Ako bude došlo do nekih sukoba, možda će manjina da se skloni i pobegne, ali potpuno sam siguran da će većina ostati da brani Mitrovicu. I znaju to i Šiptari. Zato i oklevaju da udare“.
Ono, i nije baš da mnogo oklevaju, otkriva nam kolega, novinar lokalnog nedeljnika „Jedinstvo“ Zoran Vlašković, živa enciklopedija Kosova i Metohije:
„Od juna 1999, kada su se srpska vojska i policija i povukli, pa do danas, bilo je tačno 112 sukoba na mitrovačkom mostu! Sve sam ih izbrojao i evidentirao. Od tog broja, u 26 sukoba korišćeno je vatreno oružje. Eto, deset napada godišnje, pa vi vidite“.
Ima Vlašković i gore statistike:
„Znate li da na dve trećine Kosmeta više nema nijednog srpskog groba! Preko devet i po hiljada nadgrobnih spomenika su Šiptari srušili od kada je počelo sve ovo. A na ulazu u severnu Mitrovicu, kada idete iz Zvečana, možete da vidite muslimansko groblje na kojem nijedan spomenik nije ni okrnjen, a kamoli ozbiljnije oštećen na bilo koji drugi način. I oni nama pričaju o zakonima i pravima“!
Pored Vlaškovića za stolom sedi Keno Alija, 31-godišnji Goranac, koji klimanjem glave potvrđuje da on, iako musliman, nije imao nikakvih problema u severnoj Mitrovici. Zato i ne čudi što se Keno po stavovima i načinu razmišljanja nimalo ne razlikuje od svojih prijatelja Srba, sa kojima uglas poručuje:
„Izdržaćemo mi ovde, izdržaće Mitrovica, samo da nas Srbija ne zaboravi“.

_____________

Samo da mi sin nije uzalud poginuo

Na koju god stranu da bacite kamen u Mitrovici, pogodićete nečiju potresnu sudbinu. Što i nije nikakvo čudo – ovi ljudi su već 12 godina u nekoj vrsti ratnog stanja, a cena takve svakodnevice ne može da bude mala.
Ima i onih, međutim, čija tragedija datira još od pre NATO bombardovanja. Na dvoje takvih ljudi naišli smo na početku mosta.
Najpre je pored nas, valjda privučen fotoaparatom kolege Zorana Vlaškovića, zastao stariji čovek koji nam je, kada je čuo da smo novinari iz Beograda, poverio da je njegov sin kidnapovan još 1998, kada je imao samo 14 godina. Od tada nema ni traga, ni glasa o njemu, mada mu je, kaže, Adem Demaći jednom prilikom rekao da je dete živo, ali da ništa drugo ne može da uradi za njega.
Dok smo razgovarali sa ovom časnom starinom, prišla nam je još jedna radoznala gospođa. Čim smo joj rekli da smo iz Beograda i čime se bavimo, uputila nam je molbu od koje nam je srce preskočilo:
„Ne dajte da se zaborave oni koji su dali život za Srbiju! Nemojte da dozvolite da se zaborave mladići poput mog sina, mog jedinca Nebojša Vićentijevića“, rekla nam je Leposava, kako se kasnije predstavila, a zatim nam pokazala ime njenog sina na spomeniku Mitrovčanima stradalim u prethodnim okršajima sa šiptarskim teroristima i NATO agresorima.
„Poginuo je 1998, istog dana kad je i stigao u jedinicu. Imala sam loš predosećaj, molila sam ga da ne ide, ali nije hteo ni da čuje da izbegne obavezu. Bio je veliki rodoljub, voleo je Srbiju iznad svega, eto, položio je i život za nju. Molim vas, nemojte da bude da je poginuo uzalud. Nemojte da bude zaboravljen“, jedva zadržavajući suze reče gospođa Vićentijević. Majka junaka.
Obećali smo joj da makar toliko možemo da učinimo, da stradanje njenog sina otrgnemo od zaborava.

_____________

I „Insajder“ digao ruke

Beogradski mediji, tradicionalno naklonjeni evroatlantskim miljenicima na našoj političkoj sceni, godinama unazad galame o navodnim malverzacijama, vezanim za novac koji Beograd izdvaja za pomoć kosmetskim Srbima. Kao, politički predstavnici kosmetskih Srba bespravno su trošili te fondove u svoju korist, dok je sam narod, kojem je pomoć i bila namenjena, ostao maltene bez ičega.
S obzirom na to da je, do poslednjih izbora, vlast u Kosovoskoj Mitrovici uglavnom bila u rukama Demokratske stranke Srbije, potražili smo od lokalnih čelnika ove partije odgovor na optužbe:
„Ma, to je bila čista kampanja, kojom su pokušali da nam oskrnave ugled“, kaže Nemanja Jakšić, predsednik omladinske DSS za Mitrovicu, „Dolazila je ovde i ekipa ‘Insajdera’, da bi napravila emisiju o tim navodnim malverzacijama, ali vratili su se noebavljena posla. Kada su videli koliko su te priče bile neosnovane i preterane, odustali su od emisije, radije nego da saopšte istinu. A istina je da se od sredstava iz budžeta Srbije dosta toga izgradilo po Mitrovici u protekloj deceniji. Izgradilo se puno stambenih zgrada, u kojima su se naselile mnoge srpske porodice izbegle iz drugih delova Kosova i Metohije. Izgrađen je Univerzitet, zajedno sa izuzetno komfornim Studentskim domom. Ranija vlast je čak počela da gradi i veliku sportsku halu, kapaciteta tri i po hiljade mesta, ali su ti radovi izgleda stali posle promene vlasti, pošto hala nije završena. Ko god hoće neka slobodno pregleda gde je sve utrošen novac iz budžeta Srbije i videće da tu nije bilo nikakvih krađa i malverzacija, već da je sve otišlo u prave svrhe“.

14 коментара

  1. гаврило

    ех мајко моја да те срце заболи, више од јада малосрбијанаца него од ових кукавица какви су шиптари!

  2. pre svega svaka cast hrabrom novinaru,na prikupljenim informacijama sa lica mesta,a ne kao ostali beogradski mediji,sta dobiju od tadica to i plasiraju,bez provere i objektivnosti.zato sve pohvale zarkovicu i pecatu i samo tako nastavite

  3. Погледај те документарни филм ОТЕТО КОСОВО (Чешки документарни филм, аутор Вацлав Дворжак).
    Филм описује збивања на Косову почев од кратког прегледа историје Косова до бомбардовања Србије и ситуације након злочиначке агресије НАТО снага. Нарочит нагласак је стављен на збивања 1990их на Косову, пропраћена бројним разговорима са српским грађанима и, у мањој мјери, припадницима албанских терористичких јединица.
    https://sites.google.com/site/djordjebojanicistorija/

  4. Ne nasedaj te, Kosmet, nije *otet*, Kosmet je izdan, prodan, unakazen od strane Drzave Srbije..tekst 16.122006.godine

    U JANUARU NATO TRUPE U SRBIJI

    Prvi tranzit NATO trupa kroz Srbiju očekuje se za mesec dana, a do kraja godine, eventualno nakon novogodišnjih praznika, očekujemo da tehnički aranžmani koji prate sporazum o tranzitu NATO budu potpisani, čime će taj sporazum postati operativan, izjavio je pomoćnik ministra inostranih poslova i direktor Generalne direkcije za NATO, „Partnerstvo za mir“ i kontrolu naoružanja Bratislav Đorđević.
    Đorđević je u razgovoru za Blic naveo da će 18. decembra biti otvorena Kancelarija NATO za vezu, sa sedištem u zgradi Ministarstva odbrane. Kancelarija će se baviti pre svega sprovođenjem sporazuma o tranzitu, ali će pomagati i reforme sistema odbrane.
    Kako Đorđević pojašnjava, reč je o tranzitu za potrebe snabdevanja trupa u operaciji NATO na Kosovu i Bosni.
    Tehnički aranžmani, koji će, prema njegovim rečima, biti potpisani do kraja godine, određuju detalje kao što su tačne rute i način na koji će se njihovi konvoji kretati.
    Za sada neće biti sletanja NATO aviona na beogradskom aerodromu, ali će biti preleta kroz naš vazdušni prostor.
    Precizirano je da se NATO kroz Srbiju kreće dvema rutama.
    Jedna vodi od graničnog prelaza sa Hrvatskom, a druga od Bosne ka Kosovu. Ovim aranžmanom predviđeno je da se konvoj kreće bez pratnje policije, ali ukoliko im je ona potrebna, NATO će tu uslugu platiti. Predviđeno je da se NATO ustupi korišćenje železnice u slučaju da je teret većeg gabarita, rekao je Đorđević.

  5. Apel… Zahtev Srba sa severa Kosova državnom vrhu
    Odlučnije za nacionalne interese

    BEOGRAD – Predstavnici opština sa severa Kosova juče su na sednici u Beogradu usvojili zaključke kojima od državnog vrha Srbije traže aktivnije i odlučnije angažovanje na odbrani nacionalnih interesa na Kosovu.

    Odbornici traže da vlasti Srbije od predstavnika Kfora zahtevaju povratak administrativnih prelaza na severu Kosova na režim od pre 25. jula. Oni su svoje stavove dostavili predsedniku Srbije Borisu Tadiću, patrijarhu Irineju, ambasadoru Rusije Aleksandru Konuzinu i potpredsedniku Vlade Ivici Dačiću.

    Predstavnici opština traže da Beograd na pregovorima u Briselu 2. septembra ne prihvati zajednički pečat takozvane republike Kosovo. Vladi Srbije predlažu da donese propis o jednakom oporezivanju robe koja ulazi u pokrajinu kao i u ostatku Srbije i povratak dela bezbednosnih snaga Srbije na KiM. E. P.

  6. *prizivaju NATO*…?

    Na sednici je usvojena deklaracija u kojoj se konstatuje neuspeh Programa vlade za rešavanje problema u regionu iz 2001. i pozivaju se međunarodni faktori da podrže izradu novog programa.
    Albanski odbornici su pozvali NATO, Evropsku uniju, Savet Evrope i OEBS da ohrabre i srpsku i albansku stranu u sastavljanju novog plana i programa za rešavanje problema na tom području.
    Haljimi je rekao novinarima nakon sednice da se prema nekim procenama između 25.000 i 30.000 Albanaca odselilo iz opština Bujanovac, Preševo i Medveđa u periodu od 1999. do danas.
    “Oko 15.000 Albanaca odselilo se za vreme oružanih sukoba 2000. i 2001. godine, a oni se nikada nisu vratili, dok je masovan proces odlaska Albanaca nastavljen i kasnije uglavnom iz ekonomskih razloga”, rekao je Haljimi.
    On je naveo da broj ljudi koji se odselio iz te tri opštine govori o neuspehu vladinog Programa iz 2001. godine.
    Haljimi je naveo da odbornici iz te tri opštine zahtevaju i da se problemi koje imaju Albanci u Bujanovcu i Preševu nađu na dnevnom redu u razgovorima pregovaračkih timova Beograda i Prištine.
    “Tražimo jedinstven kriterijum kakav imaju Srbi na Kosovu i Metohiji prema Ahtisarijevom sporazumu, takav bi trebalo da imaju i Albanci u Preševskoj dolini”, kazao je Haljimi.
    Haljimi je naveo da Koordinaciono telo za Bujanovac, Preševo i Medveđu od 28. marta ove godine gotovo da nema nikakve aktivnosti.
    “Faktički Koordinaciono telo radi samo sa svojom administracijom i birokratijom bez učešća Albanaca. Zbog toga tražimo novi pristup u rešavanju problema u ove tri opštine”, rekao je Haljimi.

  7. Kosovo uvozi naftu kao da je 10 puta veće od Srbije

    Neophodno je uložiti više napora kako bi se sprečio šverc i organizovani kriminal na Kosovu, saglasili su se danas u Peći ministri Goran Bogdanović i Ivica Dačić.
    Ministri su, u odvojenim izjavama, ukazali da je potrebno sprečiti zloupotrebe sa prometom robe, navodeći da ogroman promet roba, koje sigurno nisu potrebne stanovnicima severa Kosova, ulazi na alternativne prelaze.
    “Ako se pogleda količina nafte koja dolazi na Kosovo, čini se da je Kosovo 10 puta veće od centralne Srbije”, ukazao je zamenik premijera i ministar unutrašnjih poslova Dacić.
    Ministar za Kosovo i Metohiju zatražio je danas od komandanta Kfora Erharda Bilera da se Kfor ponaša statusno neutralno i ne dozvoli da svojim vozilima prevozi kosovske carinike na administrativne prelaze na severu Kosova.
    “Od komandanta Kfora nisam dobio nikakve garancije u vezi sa tim, ali je obećao da će Kfor ostati statusno neutralan i učiniti sve da se smanje tenzije na severu Kosova”, rekao je ministar Bogdanović.
    …………………………………………………………………………………………………………………
    komentari (1)
    pošalji komentar

    Lune [neregistrovani] (04. 09. 2011, 15:31:32)
    hm,hmm.. mora da je Taci dobio,

    status *dobavljaca* za NATO vozila, kako bi finansirao izmisljenu drzavu kosovo, a po neki kanister, kapne svercom i u zemlju *maticu*, razliciti su putevi gospodnji, bez primene rezolucije 1244.Nije iskljucena ni mogucnost da *zdruzenim znagama*, prave *RR*, za buduce potrebe.

  8. Stalno nas lazu i mazu,evo, sada od Albanije, pa kad *sazri govno moze*,Srbija mora da veruje sebi, a ostale zemlje neka cekaju nared, ko mi, a, cistka i gasenje spijunskih stranaka i *firmi*, mora da bude temeljita, sa sve pojedincima, agitatora razbijanja celovitosti drzave i to nemilosrdno za primer !Kada je otadzbina u pitanju tu nema sale, pedera, demokratije i slicnih, kafanskih predmeta za izucavanja, tu je spoljno i unutrasnje *ministarstvo sile*, bez popusta..*za sluzenje, ne sluzenje vojske*. Naricito opomenuti *ekstremnu* dijasporu, i saopostiti joj da je *presla preko crte* !!!
    …………………………………………………………………………………………………………………….

  9. Sada treba da *sazri*, a mi sve srecni sto nas *brani veliki brat*, jednom svojom *americkom*izjavom i xe, xe Merkelinom ucenom..
    ………………………………………………………
    BEOGRAD – Ništa od ujedinjenja Albanije i Kosova!
    Nedugo pošto je Priština proglasila takozvanu nezavisnost, predsednik Albanije Sali Beriša javno je pozvao na ujedinjenje albanske nacije i stvaranje velike Albanije!

    Tadašnji ambasador SAD u Tirani Džon Viters u svojoj depeši iz oktobra 2009. upozorava Vašington da je Beriša „izazvao zabrinutost u regionu“, te da je on odmah reagovao i žestoko ga upozorio da prestane s takvom retorikom.

    „Upozoren je da ne doliva ulje na vatru i da ne traži teritorijalno ujedinjenje Albanije i Kosova. Jasno mu je predočeno kakvu opasnost nose takve izjave“, navodi Viters.

    Beriša je brzo reagovao, ispravio se i naveo da je suština njegovog istupa bila da poštuje teritorijalni suverenitet Kosova i da su Albanija i Kosovo „jedna nacija, ali dve države“.

    „Naglašavam da integracija Albanije i Kosova treba da bude u skladu sa idealima integracije u EU“, kaže Beriša.

    Reagovala je i stručna albanska javnost i Berišinu izjavu proglasila nespretnim pokušajem da se samoproglasi za „starijeg brata svih Albanaca u regionu“, uključujući i one u Makedoniji.

    „Dobra stvar povodom ovog incidenta je to što je ministar spoljnih poslova Iljir Meta poboljšao odnose sa Srbijom“, zaključuje Viters. Beriša, uprkos ozbiljnom upozorenju američkog ambasadora, nastavlja svoju kampanju i povezuje se sa dve albanske stranke s KiM koje su direktna opozicija tadašnjem premijeru Tačiju.

  10. Tadicu, Dacicu, i vi ostala klapo, sram vas bilo!!!! Ti Dacicu i ta tvoja hladfna glava, bolje da si rekao prazna glava, sramoto ljudska…

  11. to sto *pisac* nije hteo da kaze, priopcio je rano zorom,ovlasceni organ RTS,Aleksandar Tijanic…u funkciji *direktora Uprave Carina*..vescu i naimenovanjem,*kosovska carina,(znaci, nije u pitanju *Carinarnica Srbije, carinska ispostava ta i ta*).. izdaje dozvole za uvoz iz centralne Srbije*, a, lica koja nemaju *ukaz*, *resenje*, o postavljenju, Uprave Carine Srbije*, nisu *carina*, nego separatisticka naoruzana falanga,banda, a,Drzava Srbija je ukinula u carinskom zakonu *rezim D*, demokratije radi,radi slobodnog kretanja robe i kapitala,koji, i kada je postojao, nije se odnosio na AP Kosmet i AP Vojvodinu, bili smo ravnopravni,cini se *komunisticki stegnuti u zagrljaj ustava i drzave*, kako dolikuje, ozbiljnoj, od danas VLADAJUCIH STRUKTURA ispljuvanoj , Socijalistickoj Republici Srbij

  12. Atifete Jahjaga,izmisljena *budza* izmisljene drzave kosovo, *medjunarodni faktor,,,,

    “Gadafi kao Milošević”
    Atifete Jahjaga je izjavila da je intervencija NATO-a u Libiji bila motivisana istim razlozima koji su 1999. godine doveli do bombardovanja Srbije – a to je zašita stanovništva.
    Na pitanje kakvu poruku ima za Baske, Češene i Kurde koji priželjkuju svoje države, Jahjaga je odgovorila: “Svaka zemlja je specifična… Ukoliko postoji rešenost za dijalog, postoji i rešenje”.

  13. Jer su Srbi zazjedinjeni,između Albaca nema granice.
    Srbi su stvorili među sobne granice, ako nisi iz kruga
    dvojke ti si manji Srbin ako si iz Marinkove Bare a nedaj
    Bože iz Stare Srbije ili LIKE.Po tome su nas pobedili.

  14. Te filmove Srbi gledaju od šestog aprila 1941 godine.Oni koji su
    proterani sa Kosova i Metohije i oni koje je Boža Markovi
    dovodio ispred predsedništva Srbije.Gde su stanari u zgradi bili
    gluvu da čuju vapaj ugroženih.Isto se dogodilo i sa Srbima
    Zapadno od reke Drine.Isto danas krv se lije na Kosovo a mi?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *