Kosor u gnezdu šiptarskih orlova

Piše Ratko Dmitrović

U moru svega što se proteklih godina događalo gotovo da je potopljen i potpuno zaboravljen jedan slučaj, zabeležen krajem osamdesetih na Kosovu, koji se može označiti kao početak strašne hrvatske medijske kampanje uperene protiv Srbije, a koja je za posledicu imala prva okupljanja Srba u Hrvatskoj

Bio je to prvi veliki medijski političko-propagandni performans na ruševinama Titove Jugoslavije; u februaru 1989. godine, uz slabu ideju, još slabiju režiju, ali sa ogromnim entuzijazmom i logistikom izveden je na prostoru Kosova i Metohije igrokaz pod nazivom „Jednonacionalni otrov“.
Ako ste zaboravili, da podsetim: Tih dana Šiptari, studenti, đaci, radnici, seljaci, rudari… počeli su da padaju ničice, kao gromom pogođeni, a obrazloženje je bilo da ih Srbi truju. Kao Srbi puštaju gas koji plovi po vazduhu, njuši žive stvorove i kada dođe do nekog Šiptara ( a gas je napravljen tako da razlikuje Srbe od Šiptara) okomi se na istoga i počinje da mu radi o glavi. Rudari šiptarske nacionalnosti pobegli su u rudarsko okno „Stari trg“ i otuda ispostavili jasne zahteve. Političke. Sve to pratili su hrvatski i slovenački mediji, a Slovenci su, sve sa predsednikom Kučanom, našli za shodno da se okupe u Cankarjevom domu, u Ljubljani, i podignu svoj glas u odbranu jadnih Albanaca koje, eto, zločesti Srbi hoće da potruju.

OTVORENI I PRLJAVI MEDIJSKI RAT
U to vreme bio sam u Zagrebu kao dopisnik „Politike“ i nekoliko puta dolazio na prag fizičkog sukoba sa pojedinim hrvatskim kolegama. Oni su verovali da Srbija ima gas za trovanje na nacionalnoj osnovi i pokušavali da me ubede kako to posmatram vrlo subjektivno i zato nisam u situaciji da sagledam istinu.
Jedan od njih, novinar „Vjesnika“, Aleksandar Saša Milošević (predstavljao se kao Hrvat) bio je posebno uporan u kritici Beograda i odnosu prema Šiptarima. Ali, prema tom Miloševiću bio sam opravdano bolećiv, mogao je da kaže i ono što drugi nisu smeli; „kupio“ me onoga dana kada smo – tamo negde sredinom osamdesetih – na Preobraženje, dan seoske slave, otišli u moje rodno selo (Komogovina na Baniji) i obišli „Spomen dom“ podignut u znak sećanja na ustaški pokolj iz Drugog svetskog rata.
Hrvati iz sela okolo Petrinje, potpomognuti jednim brojem ustaša iz Hercegovine, upali su u rano jutro, na Svetog Savu, u Komogovinu i ubijali, klali i palili dok im nije dosadilo. Iza njih je ostalo 126 leševa, uglavnom žena, dece i staraca. Saša Milošević je, i danas pred očima imam tu sliku, stajao ispred ogromne bronzane ploče sa urezanim imenima i godinama starosti pobijenih Komogovljana i plakao. Kao dete.
Osamostaljenje Hrvatske Milošević je dočekao među članstvom partije Ivice Račana i sa tog osnova kasnije proveo četiri godine kao ambasador Hrvatske u Makedoniji.
Dakle, Hrvatska je tih februarskih dana 1989. godine vodila otvoreni i prljavi medijski rat protiv Srbije. Prednjačili su „Radio televizija Zagreb“ („RTZ“, a kasnije „HRT“) i „Večernji list“, u stopu su ih pratili „Vjesnik“ i nedeljnik „Danas“.
U to vreme generalni direktor TV „Zagreb“ bio je Veljko Knežević, a „Dnevnik“ i uopšte informativni program te kuće uređivali su i vodili Srbi. Gotovo bez izuzetka: Ankica Barbir Mladinović, Drenislav Žekić, Gradimir Agbaba, Gordana Grbić, Luka Mitrović…Za vreme „nacionalnog trovanja“ na Kosovu „RTZ“ je na terenu stalno imala dve TV ekipe. Jedino su oni, naravno uz slovenačke novinare, mogli da dođu do koga god su hteli, da uđu u okna „Starog trga“. Sećam se da su novinari izveštači bili Damir Matković i Miroslav Šafer, a ovaj drugi bio je posebno ostrašćen. Gotovo svaki izveštaj završavao je šiptarskim vapajem: „Hoćemo više slobode, hoćemo više demokratije“.

OPAKA ANTISRPSKA RABOTA
Sednem tada i napišem privatno i vrlo lično pismo Veljku Kneževiću, mada ga nikada pre toga nisam čak ni sreo. Sve što mi je bilo na duši, pre svega čuđenje zbog čega baš on, Srbin iz Knina, pristaje da u delo sprovodi opaku antisrpsku rabotu, sabio sam u dve stranice pisma. Naravno, pitao sam ga zašto „Radio televizija Zagreb“, kad je već toliko zabrinuta za prava nacionalnih manjina ne progovori o pravima koja su uskraćena Srbima u Hrvatskoj, tada još uvek konstitutivnom narodu u Ustavu Hrvatske. Zašto ne obavesti gledaoce svoje televizije da Šiptari na Kosovu, uz političko-teritorijalnu autonomiju, imaju svoj Univerzitet, svoju Akademiju nauka, Albanološki institut, svoju televiziju, desetine radio stanica, dok Srbi u Hrvatskoj od svega toga nemaju ništa.
Bilo je tu puno žuči, pa sam poverovao da će ljudi u njegovom Kabinetu skloniti pismo od očiju direktora.
Mnogo godina kasnije, u jednoj snežnoj beogradskoj noći, uz crno dalmatinsko vino, Veljko Knežević, iza koga je tada već bio mandat ambasadora Srbije u Hrvatskoj (čudne li biografije), rekao mi je da još uvek čuva moje pismo iz februara 1989. godine.
A zbog čega je, sigurno se pitate, radio to što je radio, zajedno sa spomenutim Srbima? Čvrsto verujem da čitaocima „Pečata“ to ne treba objašnjavati. Možda samo da dodam podatak iz biografije Veljka Kneževića koji kaže da je isti početkom osamdesetih godina bio sekretar Komunističke organizacije zagrebačke Opštine Centar, najveće i najuticajnije u glavnom gradu Hrvatske.
Tadašnje antisrpsko histerisanje zagrebačkih medija, potpomognuto splitskim dnevnikom „Slobodnom Dalmacijom“, u to vreme vrlo tiražnim i uticajnim listom, učinilo je 1989. godine više na pobuni Srba u Hrvatskoj nego sva kasnija nastojanja, govori i mitinzi Jovana Raškovića, Milana Babića i ostalih.
Srbi su bili ogorčeni zbog hrvatske podrške Šiptarima upravo iz razloga koje sam naveo u pismu Veljku Kneževiću. Nije tu bila potrebna posebna pamet, reakcija se nametala sama od sebe: „Dajte nama ono što smatrate da pripada kosovskim Šiptarima“, poručivali su Srbi iz Hrvatske vlastodršcima u Zagrebu.
Razume se da su uz tu logičnu, ljudsku reakciju Srbi u Hrvatskoj prema Kosovu imali i dodatni odnos, onaj podsvesni, genetski. Uostalom, zar nije prvi miting Srba u Hrvatskoj, u ime podrške Srbiji i Srbima na Kosovu, organizovan i održan u mestu Kosovo polje kod Knina, u leto 1989. godine?
Dva dana pošto je skupština Kosova proglasila nezavisnost, 19. marta 2008. godine, Hrvatska je donela Akt o priznanju te nazovi države i uskoro uspostavila diplomatske odnose na relaciji Zagreb-Priština. Tadašnji premijer Ivo Sanader izjavio je da je od svih članova Vlade protiv priznanja nezavisnosti Kosova bio jedino Slobodan Uzelac. Član stranke Milorada Pupavca.

ANGAŽMANI HRVATSKIH FIRMI
I sami znate da je Uzelac ostao u Vladi Hrvatske uprkos tom žestokom antisrpskom potezu, kakav je priznanje komadanja Srbije. Bila je to jedinstvena prilika da Pupavac hrvatskim koalicionim partnerima, HDZ-u pre svega, postavi pitanje o teritorijalno-političkoj autonomiji za Srbe u Hrvatskoj, na prostoru gde su predstavljali većinu prema popisu iz 1991. godine. Mogao je da kaže; ako je dobro da Albanci dobiju još jednu nacionalnu državu, ovoga puta na tlu Srbije, zbog čega Srbi u Hrvatskoj, kao svojevremeno konstitutivan narod, ne bi imali teritorijalno-političku autonomiju? Znam da deluje naivno i da Pupovac to nikada neće izgovoriti.
Šta se u međuvremenu događalo na ovim prostorima osetili ste na sopstvenoj koži. I nova hrvatska država, garnitura koja je nasledila Ivicu Račana, sa Tuđmanom na čelu, koristila je i još uvek koristi Kosovo kao oružje kad god se proceni da Srbiji treba otežati položaj, i unutrašnji i međunarodni.
Istina, Tuđman je tu bio nešto oprezniji nego njegov naslednik Mesić, iz razloga što je u Šiptarima, kako su kasnije iznosili njegovi bliski saradnici, video narod „izvan svakog civilizacijskog kruga“ i činio je sve da Hrvatsku odbrani od upliva raznih albanskih mafijaških organizacija.
Mesić je u kampanju za predsedničke izbore 2000. godine, u kojoj je pobedio, krenuo potpomognut šiptarskim kapitalom. Logistiku u tom smislu obezbeđivao mu je izvesni Amir Muharemi koji će kasnije dobiti čelnu poziciju u misiji Hrvatske pri Ujedinjenim nacijama, a pre toga je bio ambasador Hrvatske u Turskoj i Uzbekistanu. Iz UN-a je brzo povučen, posle intervencije Amerike koja je upozorila Zagreb da se radi o klasičnom kriminalcu, čoveku sa jakim uticajem u albanskoj organizaciji za distribuciju i prodaju droge na tlu SAD. Mesiću to nije smetalo da Muharemija potom (prvog aprila 2008. godine) imenuje za šefa svoga Kabineta.
Boraveći na Kosovu, 8. januara 2010. godine, u svojstvu predsednika Hrvatske, Mesić je u tamošnjoj skupštini bez uvijanja priznao ono što su Srbi znali od početka: hrvatsko-šiptarsko savezništvo u razbijanju Jugoslavije.
Predsednica Vlade Hrvatske Jadranka Kosor odlazi 24. avgusta u Prištinu. Iz njenog Kabineta je saopšteno da će se u delegaciji naći i brojni poslovni ljudi, što bi trebalo da rezultira novim angažmanima hrvatskih firmi na Kosovu.
Ne bi me iznenadilo da Kosorova u povratku sleti u Beograd i susretne se sa Borisom Tadićem. Dostojanstvo, državno i lično, u Pionirskom parku odavno ne stanuje.
Za kraj evo jednog pitanja: Zbog čega Srbi iz Hrvatske, bar ovi proterani, njihovi intelektualci ili oni koji su ostali u Hrvatskoj (a ne služe Miloradu Pupavcu) otvoreno ne zahtevaju teritorijalno-političku autonomiju Srba u Hrvatskoj? Od slučaja Kosovo za tako nešto nemaju jači argument. Verujem da je za ovu inicijativu došlo vreme. Kakav god bio ishod.

14 коментара

  1. Tekstovi proizišli iz pera Ratka Dmitrovića imaju toliku moć da u ovim teškim vremenima za srpski narod daju nadu nama posustalim,razočaranim, onespokojenim, proternim i pregaženim da nije sve propalo i da još postoje iskreni, hrabri i pametni srpski rodoljubi. Činjenice navedene u ovoj kolumni ne mogu ostaviti ravnodušnim pripadnike zle strane čovečanstva koja se teško ogrešila o naš rod. Bravo Ratko, veliki pozdrav i podrška!

  2. Služeći JNA u Prištini 1984.g. na rutinskom maršu naše čete u okolini grada prolazili smo pored meštana nekog sela. Šestoro odraslih je stajalo iza šestoro dece od oko 8 godina, a mi smo mirno prolazili pored njih na daljini od petaestak metara. Deca su nas
    gađala kamenjem, oni roditelji mrko gledali u nas, a mi prošli bez
    ikakve reakcije. Tako se odgajala generacija koja će se definitivno odvojiti od Srbije. Ipak, kada se dublje razmisli, nisu oni uzeli Kosovo već smo im ga mi ostavili.

  3. Postovani gospodine Dmitrovicu, za Vas istorijski pristup jedan mozda i ekskluzivan podatak: Hrvati su pokusali da uvuku Albance iz SFRJ u njeno razbijanje, poslali su tajnu delegaciju sa idejom da ih ubede da istovremeno pokrenu borbu na dva fronta. Ali, Albanci su politicki veoma mudri, sto srpski rasisticki odnos prema njima previdja. Relevantni poliicari jugoslovenskih Albanaca su otputovali u Tiranu na savetovanje sa rukovodstvom Albanije i….. I, dosli su do sledeceg stava: Ako Albanci budu ucestvovali u rusenju gradjevine, zvane Jugoslavija, ona ce se srusiti prvo i pravo na njih. Bolje je da sacekaju da je sruse drugi, a oni ce, kada bude srusena, lako napustiti rusevinu. Vratili su se i saopstili svoj stav Hrvatima. Ostalo Vam je poznato. Mirni otpor, paralelne insitucije, sve u skladu sa savetima Rugovinog specijalnog savetnika, cuvenog mirovnjaka Galtunga. Poznajem donekle kulturu Albanaca i njihovu sposobnost da probleme resavaju, savetujuci se veoma temeljno o svim aspektima probelma koje treba da rese i koji mogu da ih zadese. U svakom slucaju, Srbija nema vise nijedan kapacitet, pa ni ovaj mudrosti. Ona ima samo jednu sansu da resi svoj problem: da radikalno odustane od puta u EU na nacin na koji to cine predsednik Tadic i vladajuca koalicija i ostane crna rupa Evrope koju nazivaju porodicom naroda (tako ju je neukusno sentimentalno nazivao i Hitler). Nije to civilizacijski tako strasno. SAD imaju bez vecih unutrasnjih ili spoljasnjih depresivnih potresa rezevate za Indijance, pa neka i Evropa tako uveca broj svojih srpskih rezervata. Za razliku od Albanaca koji umeju da se medjusobno dobro posavetuju, mi umemo sebe samo da izopsimo. Pa, krenimo od onoga sto smo, ne stidimo se svog karaktera zitelja enklava, kada je Evropa dokazala da se toga na Kosovu ne stidi. Rec enklava je postala politicki korektan termin.

  4. Naravno, potrebno je i pokrenuti ,uz pomoć Rusije i Kine, i ostvarivanje Rezolucije 721 (mislim da je to Rezolucija po kojoj je formirana RSK). To bi trebalo da pokrene Srbija, ali ova vlast je instalisana od strane Amera i EU, a to nije u njihovom interesu. Valjda je u našem.
    S poštovanjem.

  5. мислим да “Me Moria” превише истиће Хрвате и Албанце. Они су само прокси, и сматрам да уопште не завређују толику пажњу.

    иначе била је прошле године једна емисија Трезора где један новинар показује СНИМКЕ деце наводно троване тим селективним отровом, како су се жустро разбежали кад су ови новинари из БГ дошли на одељак !
    “Болесни”, а још увек брзи.

  6. у Петрињи је гроб (не)познатог фелдмаршала Боројевића и њ. породице, пореклом из Баната.

  7. Izuzetno cenim g.Dmitrovića, kao i ovaj magazin.Ne sviđa mi se povremena “kuknjava” protiv Hrvata, Tačija,Zukorlića,..Znamo ko su, šta hoće i čiji su plaćenici.Tačka.Uostalom, ja bih voleo da se i moj predsednik, g.BoTa, tako žustro bori za moju, a valjda i njegovu Srbiju.Kosorka i Tači rade upravo ono što bi i ja radio da sam na njihovom mestu ako bi mogao da u predpostavljenoj situaciji volim te zemlje kao što volim moju Srbiju.Nisu oni problem!Naš problem je naša kastrirana,degradirana,ne dostojanstvena,izvinjavajuća,možda i kupljena vlast.
    na proslavi “Oluje” celo hrvatsko rukovodstvo, sa sve Kosoricom i “našim” Ivom u Kninu peva sa crkvenim velikodostojnicima a u pozadini se VIJORI PLAKAT SA GOTOVININIM LIKOM.”Naš” Tadić, bi od slike Slobe,karađića ili Mladića pobegao satelitskom brzinom.E, tu je problem.Svakome, pa i jačem, treba reći, kako vi prema nama tako mi prema vama.DA LI STE VI PRIMETILI DA JE NEKO TADIĆU UZVRATIO IZVINJENJE! Ja nisam.

  8. како неки још не схватају да је БоТа био фавовиризиран и подржан на основу његовог психолошког профила који одговара неким центима моћи.

    за неки старно мисле да на тако релативно малом простору постоји тако (природно) велика разлика у свести људи ?

    у Маарској имамо неке чудне партије на власти, а у Србији већ нешто сасвим дијаметрално супротно. итд.

    и то би требало да буде спонтано ?

  9. Tadic da je ista vredeo nebi dogurao do predsednika samo se u Srbiji tako bira sto gori to bolji.Za postena coveka nema mesta u politici jer je to rezervisano za poltrone,mafijase,profitere.Ova vlast je dotakla dno dna dalje se nemoze,Oni su operisani od svega sto dolikuje coveku vidi se da su ih stvarali najgori neprijatelji Srbije.Ama bas ni jednu lepu rec nemam za ovu kvazi vladu na celu sa zutokosuljasima pogotovo sa bolesnim predsednikom, kad se pojavi na tv vidi se puder i da je pod sedativima, bar se to ne moze sakriti.Pogled uprt u prazno kao i sam govor koji ne ostavlja nikakvu tezinu reci, da me neko upita sta prica rekao bi neznam govori nesto.Probudi se intelegencijo osnujte stranku samo sa onima koji nikad nisu bili ni u kakvoj politici pobedicete sigurno.

  10. Zar u Kragujevcu nisu beli, srBski orlovi…?
    ………………………………………………………………………………………………………………….
    Fojbe i mi

    Možemo li biti „neutralni”, pasivni, pa čak pomalo i zadovoljni kada se Italija s jedne, i Slovenija i Hrvatska s druge strane, raspravljaju, pa i politički spore oko toga ko je koga proterao iz Istre posle Drugog svetskog rata? Da li to što je Fijat ušao u Zastavu, ili to što italijanski vojnici čuvaju Pećku patrijaršiju blokira, na neki način, i glas Beograda u sadašnjem sporu dve bivše jugoslovenske republike sa Rimom. Možemo li na to gledati iz vizure nekadašnje zajedničke države SFRJ, ili samo iz konteksta onoga šta se sve dogodilo na bivšim jugoslovenskim prostorima posle 1991. godine? Da li je problem Slovenije i Hrvatske sa Italijom samo njihov problem, kako se to očigledno sada gleda u Beogradu, ili ima i šire evropske dimenzije?

    Naravno, svaka se država prvenstveno brine za svoje građane i svoju imovinu, pa i za svoje granice. Činjenica je da su u poslednjim danima Drugog svetskog rata neki Italijani stradali u fojbama u Istri, baš kao što je i činjenica da su mnogi otišli, ili morali da odu iz Istre. Oko brojki spore se istoričari. Novac za izgubljenu italijansku imovinu onih građana koji su 1954. napustili severnu Istru Slovenija je odavno uplatila na račun u Luksemburgu.

    No, ono što je zapanjujuće, a što Rim prećutkuje, jeste da do danas nijedan italijanski oficir iz Drugog svetskog rata nije izveden pred neki italijanski sud zbog ratnih zločina počinjenih u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, ili na Kosovu. Hiljade ljudi na Balkanu bilo je tokom Drugog svetskog rata žrtva italijanskih ratnih zločina. Posle rata niko nije pozvan na odgovornost, naprotiv, italijanske vlasti odustale su od zahteva da se traži izručenje nemačkih ratnih zločinaca u Italiju pribojavajući se da bi to moglo da dovede do talasa zahteva za izručenje italijanskih ratnih zločinaca drugim državama. Upravo je to izjavio italijanski ambasador u Moskvi Pjetro Kvaroni 2002. godine, a istoričari Filipo Fokardi i Luc Klinkhamer objavili su pre osam godina dokumenta iz kojih proizlazi da se suđenja italijanskim ratnim zločincima iz Drugog svetskog rata namerno odlažu.

    Italijani su u Drugom svetskom ratu imali koncentracione logore na nekim jadranskim ostrvima, u kojima su držali zatočene Slovence, Hrvate, pa i Srbe. Ljubljana je tokom tog rata sve vreme bila pod opsadom italijanske vojske, doslovno opasana žicom i bunkerima. Italija je tada stvarala veliku Albaniju, ujedinjujući Kosovo sa Albanijom.

    Za vreme NATO bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, italijanski borbeni avioni izveli su oko 3.500 borbenih letova bacivši na Srbiju više od 4.000 bombi i raketa. Čak su na nas poslali i stare domaće avione jurišnike da bi kasnije mogli bolje da ih prodaju sa referencom: „bombardovali Srbiju 1999”. Stari Latini.

    Jesmo li zbog para sve to zaboravili?
    Miroslav Lazanski

  11. Љубомор

    “У латина вере нема”. Само наивна будала може поверовати да ће геноцидна Хрватска дати сагласност да Србија уђе у ЕУ. То хрварски генетски србомрзи никад неће учунити чак да се сагласе све остале европске земље. Живи били па видели.
    САЧУВАЈ НАС БИЖЕ КУГЕ И ХРВАТА (Шилер) ТЕ БОРИСА ТАДИЋА (“Родољупци”).

  12. zločine nad nesrbima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH, 1991-93.
    Predsedavajući sudija Žan-Klod Antoneti (Jean-Claude Antonetti) rekao je da će pretresno veće sutra razmotriti kako će proces biti nastavljen, a novu raspravu zakazao je za oktobar.
    “Sprečen sam da izvodim dokaze odbrane i spremam se za završnu reč.
    Tražiću 10 dana za završnu reč”, rekao je Šešelj tokom rasprave o stanju u postupku.
    Šeselj je tvrdio da ga je Tribunal “sprečio” da se brani time što je odbio da mu isplati troškove za odbranu, odnosno da finansira njegove saradnike koji bi mu pomagali u izvođenu dokaza.
    Sudije su, međutim, Šešelja podsetile da na odluku kojom su odobrile finansiranje polovine svih troškova odbrane od oktobra prošle godine, pod uslovom da se sudu podnesu odgovarajući računi.
    Šešelj je prvo tvrdio da mu sudski sekretarijat nikada nije zatražio račune, a kada su mu sudije dokazale da je takav zahtev primio, odvratio je da je pismo “možda odmah bacio u smeće”.
    Rekao je i da može da razgovara jedino o nadoknadi polovine svih troškova odbrane od 24. marta 2003, kada se doborovoljno predao Tribunalu, koje je procenio na “oko milion i 400.000 evra”.
    Predsedavajući sudija Antoneti rekao je na to Šešelju da se “služi svim mogućim pravnim trikovima kako bi pridobio javno mnenje i prikazao da mu je uskraćeno pravo na odbranu”.
    “Da sam znao da niste u mogućnosti da se branite, ja bih se odavno složio za stavom tužilaštva da vam valja postaviti advokata u pripravnosti”, kazao je sudija Antoneti.
    Tužilac Matijas Markusen (Mathias Marcušen) rekao je da je Šešelj sam “namestio situaciju u kojoj navodno ne može da izvodi dokaze odbrane”.
    Optuženi je to negirao, tvrdeći da po statutu suda ima pravo na nadoknadu troškova.
    Šešelj je u sudnici kazao i da je protiv njega pokrenut i četvrti postupak zbog nepoštovanja suda i ponovio da namerava da izazove 10 takvih postupaka.
    Istovremeno, tvrdio je da ni u jednom pravnom sistemu optuženom za najteža krivična dela ne može biti suđeno i zbog nepoštovanja suda.
    Kao svoj cilj, Šešelj je naveo da zbir kazni na koje bude osuđen zbog nepoštovanja suda bude veći od kazne koje će mu sudije izreći u glavnom postupku po optužnici za ratne zločine. Tribunal je Šešelja pravosnazno osudio na 15 meseci zatvora zbog nepoštovanja suda, a još dva postupka su u toku.
    “U mom interesu nije da se stvari razjašnjavaju, nego da se još više zapetljaju i da ovaj Tribunal zbog toga upadne u duboku kaljugu…To mi je cilj, jer ću tako rasturiti Haški tribunal…
    Možete me osuditi na doživotnu robiju, ali me ne možete pobediti.
    Ovde sam ja već pobednik… Što apsurd bude veći, moja će pobeda biti ubedljivija”, rekao je Šešelj.
    On je ponovo naglasio i da Tribunal “neprekidno i sistematski” krši njegova prava, zagarantovana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i statutom suda.
    “Već osam godina sam nezakonito zatvoren, a vi nemilosrdno kršite moja ljudska prava”, kazao je Šešelj.
    Ponovio je i da ga “presuda ne zanima”, zato što će “direktno iz sudnice otići u istoriju i slavu”, dok će sudije “pamtiti samo po tome što ste mi sudili”.
    Na početku današnje rasprave, sudija Antoneti je rekao da je pretresno veće dobilo izveštaj dva lekara-specijaliste o Šešeljevom zdravstvenom stanju i da je njihov zaključak da Šešelj mora na dijetu i da je “sve drugo u redu”.
    Optuženi je uzvratio da je to “smešno”, zato što je dijeta nemoguća u pritvoru u kojem pritvoreni dobijaju “hranu koju ni svinje ne bi jele”. Negirao je da je “debeo” i rekao da je “zadovoljan svakim gramom svoje telesne težine”.
    Šešelj je tvrdio i da je pregledima utvrđeno da pati od “opstruktivnog apnejičkog sindroma” u snu i da je to “teško stanje” otkriveno zahvaljujući “ruskom pulmologu Avdejevu”.
    Napomenuo je i da je to “mogući uzrok” njegovih “srčanih problema”.
    Simptom opstruktivnog apnejičkog sindroma ili apnije je, po medicinskim publikacijama, prestanak disanja u snu, koji može potrajati i do 40 sekundi.
    Sudija Antoneti podsetio je Šešelja da je i ruski specijalista doveo u vezu apniju sa telesnom težinom i da je preporučio dijetu.
    Suđenje Šešelju počelo je, posle jednog neuspelog pokušaja i štrajka glađu optuženog, u novembru 2007. U pritvoru Tribunala, Šešelj je od 24. februara 2003, kada se dobrovoljno predao, odmah pošto je protiv njega objavljena optužnica.
    (Kraj) rad/gor/sas

  13. *Tadic u gnjezdu*

    Tadić 2. septembra sa Josipovićem i drugim predsednicima

    Predsednik Srbije Boris Tadić, koji će 2. septembra biti domaćin regionalnog samita Unesko u Viminacijumu, na marginama tog skupa imaće bilateralne susrete sa svim šefovima država učesnicima skupa, kao i sa predsednikom Hrvatske Ivom Josipovićem, koji je potvrdio dolazak na samit, rečeno je danas Tanjugu u Kabinetu predsednika Srbije

    Predsednik Tadić danas će u Beogradu razgovarati sa premijerom Slovenije, Borutom Pahorom.
    Kancelarija slovenačkog premijera saopštila je da će biti reči o aktuelnim pitanjima na zapadnom Balkanu.
    Agenciji Tanjug je u Kabinetu predsednika Srbije potvrđeno da je reč o privatnoj poseti, koja je deo redovnih kontakata Tadića i Pahora.
    Na samitu Unesko učešće su do sada, pored ostalih, potvrdili predsednici Bugarske, Albanije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

  14. Mrkonjić: Jadranki Kosor bih poklonio kitu cveća

    Ministar za energetiku i infrastrukturu Milutin Mrkonjić izjavio je za Press da bi hrvatsku premijerku Jadranku Kosor trebalo da bude sramota što zbog njegovog odnosa prema „velikom prijatelju i državniku Slobodanu Miloševiću” proziva predsednika Srbije Borisa Tadića
    Jadranka Kosor i Milutin Mrkonjić, zajedno sa Cvetkovićem i Đukanovićem
    A nekada su se slagali… Jadranka Kosor i Milutin Mrkonjić, zajedno sa Cvetkovićem i Đukanovićem

    Kosorova je, naime, u diplomatskom ratu koji se ovih dana vodi između Srbije i Hrvatske prigovorila što „predsednik Tadić ne vidi ništa loše u tome da njegov ministar u Vladi polaže venac na grob Slobodana Miloševića, tiranina i krvoloka koji je odgovoran za Srebrenicu, za razaranje u Hrvatskoj i BiH i za druge zločine”.
    Slobin veliki prijatelj

    – Ja sam taj ministar, prepoznao sam se. Ja sam jedini iz Vlade koji ide na Slobin grob, ali ne idem kao ministar nego kao njegov veliki prijatelj – rekao nam je Mrkonjić, i naglasio da je Kosorova ocenom da je Milošević tiranin i krvolok „uvredila i njega i članove Slobine porodice”.
    Tadić je pravi demokrata

    Mrkonjić tvrdi da je Tadić pravi demokrata, za razliku od Kosorove.

    – Ko njoj daje pravo da sudi o tome ko je demokrata i kritikuje predsednika Tadića? O Borisovoj demokratiji govori i to što meni, pored svih pritisaka, nikada nije zabranio da idem na Slobin grob i zaboravim svog prijatelja.

    – Jadranka, sram vas bilo što pokušavate da prekrajate istoriju! Vi se družite sa osuđenim ubicama i koljačima, a ja sa patriotom i herojem. Trebalo bi da se stidite i zbog ljubavi sa jednim od najvećih krvoloka na ovim prostorima – Hašimom Tačijem – poručio je Mrkonjić hrvatskoj premijerki.
    Lepe uspomene sa Jadrana

    – Milošević nikada nije osuđen, ubijen je nevin u haškoj ćeliji i ponosan sam na prijateljstvo sa tako velikim čovekom i državnikom. A šta radi premijerka Hrvatske? Kosorova se druži i veliča generale koji su činili zlodela nad srpskim narodom, a u Haškom tribunalu su osuđeni na više od 20 godina – naglasio je Mrkonjić, i istakao da nikada nije na Slobin grob odneo venac, nego uvek buket lepih crvenih ruža.

    – Pošto me za Jadran vežu lepe uspomene iz mladosti, tu sam se uglavnom sretao sa lepim Hrvaticama sa kojima sam doživeo najlepša iskustva, spreman sam da kao najveći srpski graditelj Jadranki Kosor poklonim kitu poljskog cveća – rekao je ministar za infrastrukturu.

    Nenad Čaluković

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *