Kada je najteže opet smo sami

Piše Dragomir Antonić

Telo su nam već razorili. Otimaće istoriju, narodno stvaralaštvo, jezik, pismo, pesme i priče. Nadolazećoj bujici se moramo suprotstaviti, sami, kao što se ovih dana Srbi, sami, na Jarinju i Brnjaku suprotstavljaju

Sad je sve u redu, braćo Srbi i sestre Srpkinje. Sve Srbe koji su nešto vredeli smo uhapsili i izvezli na probirljivo Evropsko tržište. Da im tamo sude i presude. Znate i sami kakve oštre standarde, propise, procedure i zaštitne carine prema ne članicama ima ono, što za vladajuće prosrbe maglovitog porekla nema alternativu.

MI, PREZRENI
Ko ne veruje neka proba da izveze u „Ej,Uniju“ pojedine znamenite predstavnike nevladinog ili državnog sektora. U obzir dolaze i univerzitetski profesori, samoproglašeni akademici, privatni analitičari, reformatori pravosuđa i slično. Na primer, pokušajte da izvezete docenta dr Žarka Koraća u bilo koju zemlju članicu? Čak i ako primenite Dinkićevu metodu i uz radno mesto darujete nekoliko hiljada evra, nećete uspeti. To samo Srbija može da hrani.
Ima takvih primera sijaset, ali sad žanjemo ono što smo u poslednjoj deceniji posejali. Krompir, kajsije, jabuke, šljive, maline i ostalo jagodičasto voće – koje gajimo više decenija – izvozi se bez ikakvih problema. Srbi borci takođe. Samo našu samoproglašenu elitnu pamet niko neće.
Kad je već tako, zaboravimo na popularne  i javne ličnosti, Srbe na položajima i one koji se motaju oko njih. Od njih nema nikakve vajde, niti će saslušati šta im se govori. Oni nas, sopstveni narod koji ih je izabrao, jednostavno preziru. Da li to čine iz ličnih uverenja ili što su nesposobni, ili po tuđem nalogu, nije važno. Nama, prezrenima je potpuno svejedno. Zato okrenimo se sebi i svojim potomcima.
Nije sebično, kako bi na prvi pogled moglo da izgleda.
Pre nekoliko dana ispričala mi je gospođa Olivera  Beba Stojanović, kako uspeva da sačuva i svojim unucima prenese priče i običaje. Gospođa je završila  Elektrotehnički fakultet,bila profesor u srednjoj školi i sada je u zasluženoj penziji. Sticajem okolnosti ćerka i sin žive i rade u inostranstvu sa oformljenim porodicama. Gospođa Olivera, sad već baka vrlo brzo je shvatila da sama nešto mora da preduzme, ako ne želi da joj unuci postanu stranci. Pomoć je potražila u sopstvenoj tradiciji. Setila se priča iz detinjstva, pesmica koje je njena baka njoj i njenoj braći i sestrama pevala, šta su oni svojoj baki o Matericama, slavi, Božiću otpevavali i radili. Svega se setila kao da je juče bilo. Priče je prenela svojim unucima, crtala im, zapisivala ih u posebnu svesku i kao spomenar unucima čitala. Kad su unuci porasli svi su o srpskim običajima znali,ono što je zahvaljujući baka Oliveri znala i njihova čukunbaba. Sveske su ukoričene, na svakoj svesci piše ime unuka i kad dođe čas, koji svakom od nas dođe, knjige uspomena čitaće sadašnji unuci svojoj deci. Gde će ta deca biti mi to sad ne znamo, ali ono što znamo, da ma gde se kretala knjiga uspomena će ih pratiti i zahvaljujući zabeleženim kazivanjima u njoj, ona će uvek znati ko su i odakle su. To nam je svima potrebno. Malim naporom urezano je u pamćenje više od stotinu godina običajne prakse.

PORODIČNE HRONIKE
Sačuvati tradiciju i ne zaboraviti je, preduslov je opstanka svakog naroda. Srbi su imali sreću da su imali Vuka Karadžića, koji je narodne pesme i priče zabeležio. Jovana Jovanovića Zmaja koji je o deci i za decu pisao. Pesmice koje su mnoge generacije srpske dece odškolovale i ljubavi prema rodu svom naučile. Retki su danas odrasli Srbi koji ne znaju bar neki čika Jovin stih ili strofu.
Ko ne zna neka ih nauči i čita potomcima. Veću radost i korist im ne može priuštiti. Čitajte im i narodne pesme, pričajte im narodne priče. Vredni sakupljači narodnog blaga su ga sačuvali i više puta odštampali. Na vama je da ih samo prenosite dalje.
Verujte mi, na delu je otimanje duše. Telo su nam već razorili. Otimaće istoriju, narodno stvaralaštvo, jezik, pismo, pesme i priče. Vrlo brzo bićemo preplavljeni „novim otkrićima“ iz naše usmene i pisane istorije. Ta falsifikovana „otkrića“ prikazaće našu prošlost, naše pretke, kao najcrnje ljude koji su ikad zemljom hodili. Još crnje je što će vlast uzimati novac iz naših džepova i njim skaradna „dela“ finansirati i naširoko reklamirati. Nadolazećoj bujici se moramo suprotstaviti, sami, kao što se ovih dana Srbi, sami, na Jarinju i Brnjaku suprotstavljaju.
Znam da nas, kao što je gospođa Olivera, ima na desetine hiljada i zato mi je drago kad čujem da mnoge mlade žene i ljudi pišu dnevnike, zapisuju priče i današnja dešavanja. Ovi zapisi, svojevrsne lične i porodične hronike biće neprocenjivo svedočanstvo koje se neće moći ignorisati i nadjačaće svaku falsifikovanu istoriju. Zapisujte ono čemu ste svedoci. Imajte strpljenja i beležite priče – ako vam se dopadnu – koje vam stariji pričaju. Ne budite lenji i zapišite recept jela ili kolača koji vam se dopao. Još bolje, ako možete izmoliti iskusnijeg da vam pokaže kako se to što vam se dopalo sprema. Sve su to neprocenjiva znanja koja će i vama, a kamoli vašim najmilijima, jednog dana biti od neprocenjive vrednosti. Nasledstvo nije samo materijalne prirode,  već je nasledstvo i znanje koje svojima ostavljate, a ponekad je znanje vrednije od najveće kuće ostavljene u nasledstvo. Zato beležite. Vaši naslednici biće vam zahvalni i zbog toga će vas poštovati.

6 коментара

  1. Divan tekst, hvala Vam Gospodine Antoniću!!!

  2. Hvala Vam gospodine Antonicu na ovom lepom tekstu. Hvala na savetu i receptu kako sačuvati identitet. Pošto se vladajuće strukture samo menjaju i vode anti-narodnu politiku, narod je prepušten sam sebi, ranjiv i povodljiv, izložen medijskom mraku i Velikom bratu, nikog više i ne interesuje ova naša država, nacija, identitet. Dovedu vas do prosjackog stapa i onda kad pred izbore krenu da dele hranu, mobilne telefone i drugo, narodu oči ispadnu i voda na usta krene, a vrane mozak popiju. Crnogorski primer demokratije – ko ne proda svoj glas njemu pripretiš, ko ni tada ne popusti ili ga tuci ili proteraj…Mi smo deo Evrope, i Evropa nije isto što i ova Evropska unija. A oni koji su politiku da Evropska unija nema alternativu stavili po slogan da Evropa nema alternativu ostace upamceni kao najlosiji vladari u istoriji ove zemlje. Toliko poniženja naš slobodarski i oslobodilački narod ne može da istrpi. Da mi je znati šta ti ljudi misle kad sidju s vlasti? A uskoro će

  3. Љубомор

    Одлично! Чувајући своју традицију, културу, историју чувамо опстанак српског бића. Молимо Бога да тих дивних родољуба има што више, а тровача и отуђених незналица што мање.

  4. Ukoliko pitate ljude u Srbiji da vam otpjevaju samo prvu strofu himne zaprepastićete se koliko njih je ne zna. Kada im zatražite da oboje našu zastavu, zaprepastićete se koliko njih ne zna. A, da ne pričamo o tome da li znaju značenje boja na zastavi. Kada se stariji mimoilaze na ulici sa djecom, da li ste primjetili da se stariji sklanjaju, jer djeca neće. Znamo li i jednu slobodarsku pjesmu, sem ritam pjesme”Marš na Drini”, kao da smo mi porobljivači. Opasno je stanje u kojem se ne poštuje država u kojoj živiš. Kako poštuješ žive, tako moraš poštovati sjećanje na mrtve. Posebno na one koji su život dali za ovu našu otadžbinu. Otadžbina se brani mnogo čime, baš kao u pjesmi. Ne može otadžbina biti jaka, kada u njoj živi poniženi narod.

  5. Neki ljudi ovoga trenutka,u nekoliko gradova Engleske, *otpevavju Englesku himnu*, cini se da pokusavaju da nauce *internacionalu*, malo pale i lome, a, da, ih, pri tome, njihova drzava, ne naziva *huliganima*, doduse, apse, do sada oko 200 ljudi, ukoliko njihovi mediji ne lazu, i trpaju na robiju.Kao da se cuje *refren*, i Engleska, bice zemlja proleterska…??

  6. Inace, i dalje tvrdim,da drzava, mora da zasluzi, *ucenje i pevanje himne*, inace, to bi bilo *klicanje robovlasnicima*, nosiocima *profita*, a narodu beda !!!!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *