AFERA MARDOK Zapadni mediji i žrtve globalnog nadzora

Piše Biljana Đorović

Rupert Mardok samo je paradigma globalnog procesa u kojem su u uspostavljenom „bermudskom trouglu“ politika-mediji-moć nestajale sve brane totalitarnom nagonu

Agresivna primena neoliberalne politike na medije i telekomunikacije devedesetih godina XX veka dovela je do sveopšteg juriša na globalna tržišta. Tako su mediji postali globalni, vertikalno i horizontalno integrisani konglomerati u kojima je sprovedena užurbana i efikasna komercijalizacija, dok su druga dva obeležja neoliberalizma – deregulacija i privatizacija – bitno uticala da se zaboravi na pitanje obaveza medija prema društvu, moralu i politici. Zahvaljujući unapređenju komunikacionih tehnologija mediji su, tako, postali proizvođači i emiteri proizvedene realnosti na globalnom nivou.

„BARON ŠTAMPE“
Rupert Mardok, „baron štampe“, paradigma je ovog procesa u kojem su u uspostavljenom „bermudskom trouglu“ politika-mediji-moć nestajale sve brane totalitarnom nagonu. Sama činjenica da se medijski mogul Rupert Mardok našao u žiži svetske javnosti zbog dokaza da su njegovi reporteri u V. Britaniji podmićivali policiju kako bi došli do informacija, kao i da su u tu svrhu prisluškivali govornu poštu hiljada ljudi, od kidnapovane dece, političara, slavnih ličnosti do familija britanskih vojnika koji su poginuli u ratu i članova kraljevske porodice, više je nego indikativna. Kao što smo već pisali u „Pečatu“ (tekst Dejana Lukića „Ugovor sa najcrnjim đavolom“, objavljen je u 174. broju od 15. jula ove godine) prisluškivanje i korupcija doveli su do toga da je Rupert Mardok morao da ugasi list „News of the World“, tako da je poslednji broj najprodavanijeg britanskog nedeljnog magazina, osnovanog 1843. godine, izašao 10. jula ove godine. Dva dana pre toga uhapšen je Endi Kolson, bivši novinar ovog lista, što je pod svetlo javnosti stavilo i britanskog premijera Dejvida Kamerona koji je Kolsona postavio za direktora komunikacija, uprkos optužbama da je igrao centralnu ulogu u skandaloznom telefonskom prisluškivanju. Zanimljivo je da su detalji skandala, kakav je telefonsko prisluškivanje, poznati gotovo deceniju; još 2005. i 2006. godine „Gardijan“ je razotkrio da novinari „News of the World“ prisluškuju telefonske razgovore slavnih ličnosti i kraljevske porodice. Prvi reporter koji je to radio bio je Klajv Gudman, kraljevski korespondent, dok je Glen Milker, privatni detektiv bio plaćen 100.000 funti godišnje od „News of the World“; imao je dakle regularan posao u jednoj medijskoj kući. Obojica su 2006. godine osuđeni na zatvorsku kaznu, dok je tadašnji urednik Endi Kolson porekao da bilo šta o tome zna, ali je ipak podneo ostavku.
Godine 2009, „Gardijan“ otkriva da je Mardokova „Njuz korporacija“ isplatila 700.000 funti za ćutanje čoveku pod imenom Gordon Tejlor, fudbaleru koji je vodio profesionalnu fudbalsku ligu, ali tekstovi i analize nisu imali gotovo nikakav odjek. Eskalacija osude ovakvog ponašanja nastupila je kada je početkom jula „Gardijan“ razotkrio da je privatni detektiv, angažovan od strane Mardokovih službenika prisluškivao telefon otete trinaestogodišnjakinje Mili Dauler u vreme dok je policija tragala za njom. Detektiv koji je bio unajmljen od strane „News of the World“  ne samo da je „hakovao“ govornu poštu sa njenog mobilnog telefona već je i brisao poruke kako bi nove mogle da stignu, čime je ugrozio policijsku istragu i držao roditelje u nadi da im je ćerka još uvek  u životu.  Istraživački novinar „Gardijana“ Nik Dejvis, čiji su tekstovi doprineli ozbiljnom uzdrmavanju Mardokove imperije, govorio je o slučaju Mili Dauler u emisiji „Demokratija danas“: „Priča o Mili Dauler promenila je politiku cele ove sage. Više nije bilo moguće da bilo ko brani  ‘News of the World’, i to uključujući premijera i torijevsko vođstvo. Oni su promenili stav. Morali su da promene stav, posebno u vezi sa pitanjem da li treba da bude javne istrage ili ne.“
Na saslušanju pred britanskom Parlamentarnom komisijom za kulturu, medije i sport Rupert Mardok je izjavio da ga „u životu nije bilo toliko sramota“, a njegov sin Džejms izvinio se svima čije su telefoni bili prisluškivani  od strane Mardokove medijske imperije. Mardok, otac i sin, izjavili su da nisu znali da novinari njihovog visokotiražnog „News of the World“ kupuju informacije od policije i prisluškuju telefone. Džejms Mardok je naglasio da mu nije poznato da li su uhapšena izvršna direktorka „News of the World“ Rebeka Bruks i neki drugi urednici znali na koji način novinari ovog tabloida dolaze do informacija.

MIKROFIZIKA MOĆI
Ričard Gizberg, novinar „Al Džazire“ u Londonu, domaćin programa na engleskom jeziku „Lisening post“, nekadašnji dopisnik Ej-Bi-Si vesti i kanadske televizije iz Londona, izjavio je u emisiji „Demokratija danas“: „Kada bi bila sprovedena kompletna istraga rezultat bi bio novi Votergejt. Kompletna istraga bi, smatra Gizberg, uzdrmala i dovela do značajne prekompozicije britanskog političkog establišmenta koji je tokom poslednjih četvrt veka funkcionisao u znaku veze „Njuz korporacije“, Mardoka i Tačerove, Mejdžora, Blera, Brauna i sada Kamerona, što je imalo direktne implikacije na rad Parlamenta, budući da su ministri kao i policijski i pravni sistem bili u stalnom strahu od moćne Mardokove medijske imperije. Razlog ovako uspešnog zataškavanja načina rada „Njuz korporacije“ jeste i taj što Mardokovi tabloidi „San“, „The News of the World“, nisu jedini tabloidi u Velikoj Britaniji koji se služe tim metodima. Možemo zaključiti da je prisluškivanje i podmićivanje modus operandi britanskih tabloida.
Krajem jula Majkl Vulf, Mardokov biograf, pisac knjige „Čovek koji je vlasnik vesti – U tajnom svetu Ruperta Mardoka“, na predavanju u Ekonomskoj školi u Londonu, na pitanje kako vidi budućnost „Njuz korporacije“ odgovorio je da je to svet bez Mardokovih. Vulf, naime, predviđa da će u bliskoj budućnosti nastupiti vreme „odvajanja listova iz ove kompanije“.
„Mislim da je ovo završnica istorije porodice Mardok i ‘Njuz korporacije’. U narednih 90 dana videćemo kako Mardokovi ispadaju iz igre. Šanse da ‘diskreditovani’ Džejms Mardok nasledi svog oca na mestu izvršnog direktora su ‘nula’.“
Vulf kao potpuno lažne odbacuje tvrdnje da Mardok nije znao šta se dešava u svojim novinama.
„Svi u kompaniji rade ono što misle da Rupert traži od njih i oni ne samo da pokušavaju da zadovolje Ruperta već da svoj posao rade na način na koji bi ga radio sam Mardok, naročito kada su u pitanju novine.“
Džon Pildžer smatra da je Mardokova imperija veoma mnogo doprinela korporativnoj monokulturi i politici perpetuiranja ratova.
„Mardokovi mediji žele mnogo mrtvih neprijatelja i krvoprolića. U vezi sa krvoprolićem u Iraku Mardok je rekao: ‘Naravno, biće kolateralne štete, i ako želite da budete brutalni najbolje je da to uradimo odmah’. ‘Tajms’, ‘Sandej tajms’, ‘Foks’, uradili su to“, tvrdi Pildžer.
A pre nego što je bilo tehničkih mogućnosti da se hakuju telefoni, Mardok je  vodio krstaški rat protiv novinarstva, istine, humanosti i uspeo da ga dobije zahvaljujući sistemu koji se zasniva na idolatriji „slobodnog tržišta“. Sistem koji počiva na profitu i razularenom kapitalizmu nužno dovodi do mardokratije: agresivne i sirove medijske politike kao kombinacije zabave i informacija skrojenih po meri vojnoindustrijskog kompleksa. „Mardok nije usamljena figura u svetu beščašća, on je samo ekstremniji u metodama“, kaže Pildžer u tekstu „Zadah  biznisa kao i obično“, napisanom povodom izbijanja afere, „ali se po krajnjem učinku ne može lako odvojiti od onih koji čine karike u tom lancu: kolaboratora, apologeta, svih koji doprinose afirmaciji sistema smrti i zabave…“
„Gordon Braun se u novoj konstelaciji okrenuo od doskorašnjeg gospodara, optužujući ga da vodi ‘kriminalni-medijski spoj’“, smatra autor filma „Rat koji ne vidite“, „a odmah su mu se horski pridružili parlamentarci, isti oni koji nisu učinili ništa da zaustave ubijanje stotina hiljada ljudi u Iraku.“ Po Pildžeru, dakle, ne radi se o „revoluciji“, kako je izvestio „Gardijan“ uporedivši pad Mardoka sa padom Čaušeskua u Rumuniji 1989. godine.
Istina je negde drugde i potrebno ju je potražiti tamo gde ukazuje na surovi jezik činjenica koje pokazuju da je medijska pozicija sistemski generisana i da mediji u tom sistemu počivaju i u V. Britaniji na monopolističkoj kontroli elite. Svi mediji, po Pildžeru, dele istu korporativnu monokulturu koja uspostavlja agendu i kreira politiku vesti, normalizuje nepopularne ratove, proizvodi lažne razlike među partijama i budno motri da se ne prekorače granice „slobode govora“, uspostavljene mikrofizikom moći.

ZADAH METANISANJA
Doskora svaki napad na Mardoka i njegovu imperiju tretiran je kao teorija zavere. Kada je „Finenšal tajms“ prošlog meseca ukazao na činjenicu da bi Mardokovo preuzimanje „BSkajB“  predstavljalo njegovu potpunu  dominaciju u V. Britaniji, Roj Grinslejd, medijski komentator, pritekao je u pomoć:
„Naravno, vodeći poslovni magazin bi trebalo da aplaudira preduzetniku koji je tako mnogo uradio od neobećavajućih početaka“.
Međutim, 13. jula 2011. godine „Gardijan“ donosi uvodnik pod naslovom „Metanisanje političke klase pred Mardokom“. „Zadah metanisanja je“, kaže Pildžer, „drevni ritual, ‘ritual sklapanja pakta sa vlastima koji često izvode oni koji čine sve da on ne bude očigledan, ali to ga ne čini manje sumpornim’.“ Toni Bler, koji je natopio celo društvo u krv, bio je nekada smatran gotovo mističnom figurom u „Gardijanu“ i „Obzerveru“, kao premijer koji, kako je napisao Hugo Jang, „želi da stvori svet koji niko od nas nije poznavao, (gde) um može da proširi opseg u potrazi za boljom Britanijom… “ „Bler“, pisao je list „San“, „ima viziju, ima svrhu, on govori našim  jezikom morala i porodičnog života“.
Istorija zapadnih medija od devedesetih do danas, tajna je istorija koju su ispisali agenti moći. Margaret Tačer, poverenica Ruperta Mardoka, otpočela je ovaj proces koji su ekonomisti, političari i mediji uzdizali šireći kancerogeni, letalni tumor profita. Tačerizam, kao deo strategije stvaranja sveta sigurnim za profit, uticao je na dramatičan nestanak radničke štampe u V. Britaniji, o čemu u vezi sa britanskim nedeljnikom „Dejli miror“ ubedljivo svedoči Džon Pildžer, u studiji pod nazivom „Breking miror – Razbijanje ogledala“. Pildžer detaljno opisuje proces u kojem je britanski nedeljnik „Dejli miror“ od časopisa koji je veoma uspešno zastupao radničke i narodne interese, bio prinuđen da potpuno promeni koncepciju usled pojave konkurentnog tabloida „San“, u vlasništvu Ruperta Mardoka. Dakle, tačerizam i otvaranje novih „marketinških perspektiva“ uticali su na usklađivanje ozbiljnog, analitičkog nedeljnika sa tabloidom, dizajniranim tako da se dopadne novoj konzumerskoj klasi, edukovanoj i levo orijentisanoj. Proces je otpočeo kada je 1968. godine Sesila Kinga (Cecil King) smenio Hju Kadlip (Hugh Cudlip), koji je preuzeo mesto predsednika „Internacionalne izdavačke korporacije“ („International Publishing Corporation“), imperije novina i magazina izgrađene na profitu „Dejli miror“-a.
Ma koliko ličio na crtani film za odrasle, „San“ je predstavljao koherentni pogled na svet u duhu tačerijanske ideologije i političkog i kulturnog uticaja njene revolucije, posebno sistematskog udara na društvo. Tačerijanski cilj – uspostavljanje sistema u kojem će moć profita trijumfovati nad drugim vrednosnim ciljevima društva – postao je poruka novoosnovanog tabloida; paralelni proces koji se odvijao tokom uspostavljanja tačerijanske ideologije – redistribucija milijardi funti od običnih ljudi ka bogatim – nikada nije spomenut.

REVOLUCIJA KOMUNIKACIJA
Živimo nadrealno vreme apokalipse u kojem je mejnstrim politika došla do kraja puta kada je pokidala i najmanju nit koja je vezuje sa realnošću, dozvolivši sebi normalizaciju nezamislivog: otimanje delova država, uništavanje naroda, bombardovanja, lov na ma kojeg neprijatelja, oduzimanje slobode, trovanje hrane, vazduha i vode…  Rupert Mardok je u tome zdušno učestvovao. Zašto se onda ruši njegova imperija?
Milorad Vukašinović, teoretičar i novinar, autor knjige „Rat za duše ljudi“ i kultne emisije „O svemu pomalo sa…“,  kaže za „Pečat“:
„Afera u čijem je središtu medijska imperija Ruperta Mardoka, po mom mišljenju, posledica je protivrečnosti unutar zapadnog političkog i poslovnog establišmenta, kojem Mardok nesumnjivo pripada. Mislim da ovaj događaj urušava tezu o monolitnosti zapadnog establišmenta, unutar kojeg postoje sve izraženije razlike u razumevanju uzroka i posledica nezapamćene ekonomske krize. Desna globalistička struja establišmenta, kojoj svakako pripada Mardok, smatra da je došao trenutak za urušavanje ostataka socijalne države i promenu ideološke paradigme – kojoj su do sada ton davali levi globalisti. Nije slučajno da su tokom ove godine, u svega nekoliko dana, Merkelova, Sarkozi i Kameron izjavili da je ideja multikulturalizma  neuspešan eksperiment. Ovakve stavove Mardokova imperija promoviše i u SAD-u, žestokim kritikama na račun politike levih globalista na čelu sa predsednikom Obamom, koga optužuju da afirmiše socijalističke ideje. Zbog toga ne bih isključio teoriju da se ovde radi i o osveti levog krila globalističkog projekta Mardokovoj imperiji i njemu lično. Pri tom još uvek nemamo odgovore na nekoliko važnih pitanja. Jedno od njih je da li su i drugi mediji na Ostrvu, privatne korporacije i neformalne uticajne grupe prisluškivale političke neistomišljenike, konkurentske kompanije i kritički nastrojene intelektualce. Lično mislim da je ovo praksa na Zapadu poslednjih decenija i da je Mardokova imperija koristila metode kojima pribegavaju i ostali akteri na tamošnjoj medijskoj i političko-poslovnoj sceni.“
Ubrzo po izbijanju afere Mardok, u svom stanu pronađen je mrtav Šon Hoare, čovek  koji je prvi razotkrio „Njujork tajms“ prošle godine – da viši urednici „World of the News“-a i drugog Mardokovog tabloida „San“ aktivno podstiču osoblje da špijunira poznate ličnosti i druge, uključujući i žrtve terorističkih napada u Londonu, porodice britanskih vojnika ubijenih u Avganistanu i Iraku, i kidnapovanu tinejdžerku Mili Dauler. „Gardijan“ je izvestio da  je Hoare rekao da  su „novinari sada  u mogućnosti da koriste policijsku tehnologiju pronalaženja ljudi preko signala koje emituju njihovi mobilni telefoni, u zamenu za novac koji su davali policajcima“.
Uprkos značaju koji smrt Hoarea ima za ovaj skandal, policija je izjavila da je njegova iznenadna smrt „neobjašnjiva, ali da je ne smatra sumnjivom“, budući da je Hoare bio alkoholičar i narkoman. Hoare je doduše godinama patio od alkoholizma i zavisnosti od droge, ali je bio na rehabilitaciji i na putu oporavka. Pored značaja koji bi njegovo svedočenje imalo za razotkrivanje mreže organizovanog kriminala koja stoji iza skandala Mardok, Hoarevo otkriće pokreće pitanje masovnog ugrožavanja privatnosti ljudi posle uvođenja sistema LIMS 2008, firme „Tru pozišn“, deo džinovskog konglomerata „Liberti Medija“ (poseduje 18 odsto uloga u „Njuz korporaciji“). Ova firma inače tvrdi da „revolucionalizuje komunikaciju“ za dobrobit čovečanstva, budući da raščišćava mrak u kojem se kriju „teroristi i kriminalci“ i otklanja „ozbiljne pretnje sigurnosti nacija širom sveta“.
Slaba uteha za žrtve globalnog nadzora i represije kao sastavnog dela mikrofizike moći koja kapilarno razara slobodu, jedinu uslovnost od koje zavisi naša ljudskost.

_____________

Mardokov medijski „oligopol“

Rupert Mardok je stvorio medijski oligopol, imperiju koja se sastoji od filmskih kompanija „20th Century Fox“ (glavni centar za produkciju filmova, televizijskih i video programa, sa arhivom od preko 2.000 filmova). Poseduje 22 televizijske stanice u SAD-u koje pokrivaju preko 40 odsto domaćinstava. Takođe, u njegovom vlasništvu je „Foks brodkast netvork SAD“, „Foks TV“, „Foks njuz“, akcije u kanalu „Nešnel geografik“, „Star čenels“, „Skaj Italija“. Ima i 30 odsto udela u „Skaj Latinska Amerika“ i 50 odsto udela u „Japan Skaj brodkasting“ (digitalni satelitski prostori). Ima 49,9 odsto udela i u Nemačkom kanalu „VOKS“, kao i indijskom „ZOE TV“. Vlasnik je i australijskog „Foktel“ kablovskog kanala, te „Azijan Star televizije“, satelitskog servisa i televizijskih kanala. Poseduje i akcije u izdavaštvu, uključujući „Harper Kolins“. U njegovom vlasništvu je 132 lista, čija su sedišta uglavnom u Australiji, V. Britaniji i SAD. „Njuz korporacija“ posluje u devet različitih medija na šest kontinenata. Oko 60 odsto prihoda Mardokova imperija ostvaruje emitovanjem televizijskih programa. Mardokove planove da preuzme „Britiš skaj brodkasting“ (sada poseduje 39 odsto ove organizacije) upravo je omeo skandal sa prisluškivanjem. U pitanju je serija kanala („Skaj njuz“; „Skaj muvis“, „Skaj atlantik“, „Skaj sports“) za koje svako u Britaniji mora da plati 100 funti godišnje na ime odvajanja za Bi-Bi-Si. To govori da bi kupovina preostalog udela vodila uspostavi monopolističke pozicije u britanskom medijskom prostoru, što se svakako može videti kao jedan od mogućih razloga za izbijanje skandala.

_____________

Svi Mardokovi ljudi

Kada je osnovao „Njuz korporaciju“ u rodnoj Australiji, Mardok se šezdesetih godina prošlog veka pojavio na britanskom tržištu, a već osamdesetih postao dominantna sila i na tržištu SAD. Osamdesetih godina „Njuz korporacija“ upala je u ozbiljne dugove finansirajući kupovinu „Twentieth Century Fox“-a i ulažući u formiranje „Foks“ televizijske mreže, no već sredinom devedesetih korporacija je eliminisala najveći deo duga. Prošle godine Mardok je bio rangiran kao 13. najmoćniji čovek na svetu, dok je njegovo bogatstvo procenjeno na oko 6,3 milijardi dolara, što mu je obezbedilo plasman  na 117. mesto najbogatijih ljudi na planeti.
Korporacija se pokazala veoma uspešnom u korišćenju kapaciteta u uzajamno promotivne svrhe, ali i u korišćenju medijske moći za uticaj na javne zvaničnike širom sveta. Mardok u Dauning stritu br. 10 ulazi po pravilu na privatni ulaz: podržao je Tonija Blera na izborima 1997, održava izvanredne veze sa sadašnjim britanskim premijerom Dejvidom Kameronom, kanadskim premijerom Stivenom Harperom, bivšim australijskim premijerom Kevinom Radom. Vrtoglav uspeh koji su postigli tabloidi ove medijske imperije zasnovan je na promociji skandala, pornografije, sveopštem sniženju ukusa i vrednosti, senzacionalnim sadržajima za čije se posedovanje nije štedeo novac.

6 коментара

  1. Hvala na izuzetnoj analizi. Zadivljujuć tekst.

  2. Mardokratija, Tijanicokratija, Mitrovicokratija, Beeeee92tokratija… Nije fer da se samo prva drma.

  3. Zanimljivo. Slušao sam emisiju na Radio Beogradu o ovoj temi i moram da priznam da sam bio šokiran ponašanjem LJ. Smajlović u toj emisiji. Vređala je ostale učesnike u emisiji koji su bili iznad nje za tri koplja što je ona nadoknađivala uvredama. Kao nije nikada čula za Vukašinovića, sve je teorija zavere i ostale gluposti. Sada,iz teksta sagledavam još bolje problem. Hvala.

  4. Звонимир

    Rupert Mardok je stvorio medijski oligopol, imperiju koja se sastoji od filmskih kompanija „20th Century Fox“ (glavni centar za produkciju filmova, televizijskih i video programa, sa arhivom od preko 2.000 filmova). Poseduje 22 televizijske stanice u SAD-u koje pokrivaju preko 40 odsto domaćinstava. Takođe, u njegovom vlasništvu je „Foks brodkast netvork SAD“, „Foks TV“, „Foks njuz“, akcije u kanalu „Nešnel geografik“, „Star čenels“, „Skaj Italija“. Ima i 30 odsto udela u „Skaj Latinska Amerika“ i 50 odsto udela u „Japan Skaj brodkasting“ (digitalni satelitski prostori). Ima 49,9 odsto udela i u Nemačkom kanalu „VOKS“, kao i indijskom „ZOE TV“. Vlasnik je i australijskog „Foktel“ kablovskog kanala, te „Azijan Star televizije“, satelitskog servisa i televizijskih kanala. Poseduje i akcije u izdavaštvu, uključujući „Harper Kolins“. U njegovom vlasništvu je 132 lista, čija su sedišta uglavnom u Australiji, V. Britaniji i SAD. „Njuz korporacija“ posluje u devet različitih medija na šest kontinenata. Oko 60 odsto prihoda Mardokova imperija ostvaruje emitovanjem televizijskih programa. Mardokove planove da preuzme „Britiš skaj brodkasting“ (sada poseduje 39 odsto ove organizacije) upravo je omeo skandal sa prisluškivanjem. U pitanju je serija kanala („Skaj njuz“; „Skaj muvis“, „Skaj atlantik“, „Skaj sports“) za koje svako u Britaniji mora da plati 100 funti godišnje na ime odvajanja za Bi-Bi-Si. To govori da bi kupovina preostalog udela vodila uspostavi monopolističke pozicije u britanskom medijskom prostoru, što se svakako može videti kao jedan od mogućih razloga za izbijanje skandala.
    Човек какав је Руперт Мардок,што се у доброј мери може видети из овог текста, и неколицина њему сличних поседују целокупне мејн стрим медије који имају доминантну улогу у обликовању свести јавног мњења.Они, као власници ових медија имају потпуну слободу да уређивачку политику ових медија уређују по својој мери и по мери неколицине њима сличних моћника ,што они несумњиво чине како видимо и из овог текста не бирајући при том средства. И тако смо се обрели у свету у коме 5 процента људи поседује 95 процента светског богатства и толико моћи да, воде овај свет у пропаст.
    Свет који гледамо посредством ових медија је свет без истине ,без лепоте, без правде огрезао у злочину.Што више гледамо свет посредством ових медија он више личи на ралан свет у коме живимо,што је и крајњи циљ њихових власника. У том свету кројеном по мери ових људи они имају све веће неограничене слободе науштрб свих осталих који је из дана у дан имају све мање.У тој неограниченој слободи чини се да губе сваку меру и орјентацију и да нису далеко од стања у коме се нашао Нерон када је запалио Рим.
    Најмање што свако од нас може да учини је да искористи ово мало слободе што нам је остало ,да искључи ове медије и укључи мозак како би је већ сутра имао више.Крајње је време за то Звона за узбуну увелико звоне

  5. Smajlovicka,Isidora Bjelica,Vuk Draskovic,Miloslav Samardzic,ima *toga* jos…*sarajevski skart*..u Beogradu, zar vama nije jasno kakav je *uvoz* izvrsila Srbija,1989-1995.godine, *svojih proverenih kadrova*, vi, nikada niste culi za *ono*, ko nije sa nama on je rpotiv nas,svi pobegli iz svojih kuca i domova, i iste sekunde *napredovali u sluzbi*..cim su se uspentrali *cuvenom Balkasnkom ulicom*, na Terazije,…gde vi zivite,na marsu..?

  6. Uzmite u obzir,od naslova pod tekstom, *podrijetlu sajta*, i dovoljna je samo ta jedna stranica, imena pojedinaca, nazive *medija* koji se, evo danas pojavljuju,ovoga trena, svi su u saradnji, *jedinstveni u stavu*, rasporedjeni *po republikama*, i na vlati..pri vlasti, uz vlasti, i godina *oni*, gostuju po emisoijama, i daju izjave u ime *vaskolikog SrBstva, patriotizma, eUropskog tipa*

    http://forum.net.hr/forums/t/326990.aspx?PageIndex=1

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *