Почетна / Колумне / Znaju li Hrvati ko je Jozo Penava?

Znaju li Hrvati ko je Jozo Penava?

Piše Ratko Dmitrović

Bežeći od srpske narodne muzike kao đavo od tamjana, sve misleći da će ih ta muzika držati prikovane za zloglasno tlo Balkana, državotvorni Hrvati nisu ni svesni šta ta muzika znači većem delu Hrvatske, kao što nisu svesni da postoje njihovi sunarodnici koji su dali ogroman doprinos narodnoj muzici

Kada želi da se distancira od Srba, isključi svaku moguću kulturološku zajednicu sa „bizantincima“, iole prosvećeni Hrvat spomenut će „narodnjake“. To je za ovu vrstu nacionalno svesnih jedna od osnovnih vododelnica između Srba i Hrvata. Oni (Srbi) slušaju narodnjake, mi slušamo ozbiljnu glazbu, kaj mi imamo s njima – reći će svaki predstavnik ove sorte. Pre nekoliko godina Željko Mitrović je svoju ružičastu televiziju hteo da proširi na Hrvatsku, kroz kupovinu nekoliko regionalnih TV-kanala, ali su ga sprečili direktnom intervencijom iz Zagreba, plašeći se, uz ostalo, da bi Mitrović Hrvatima mogao „usaditi narodnjake“.
Znači, Hrvati ne slušaju narodnjake! Taman posla, slušaju ih i u Zagrebu, negde prigušeno, negde tako glasno da interveniše policija, mada malo koji Hrvat zna šta je prava narodna muzika. Kako vreme odmiče na tom polju i Srbi stoje sve lošije.

PROSTOR KORENIČKOG KRAJA
Hrvatska policija sprečila je za Petrovdan ove godine pevačicu Miru Škorić da nastupi u selu Zalužnica, kod Otočca, u Lici. Seoski vašar; pečeni jagnjići, hladno pivo, šatre, licitarska srca… a naveče pevaju „oni sa televizije“. Nadležna policijska stanica obavestila je organizatore (KUD „Prosvjeta“) da nema ništa od nastupa Mire Škoriće, jer dotična nije dobila dozvolu za rad. Pre Mire i posle Mire po Hrvatskoj, u srpskim i hrvatskim sredinama, pevali su i pevaće estradni poslenici iz Srbije, ali Miri se, eto, nije dalo. Mišljenja sam da se ovde radi o nekoj lokalnoj zađevici jer Mira Škorić je Ličanka, poreklom iz sela Debelo Brdo, opština Korenica.
Taj mali prostor koreničkog kraja dao je mnogo interesantnih ljudi. Uz ostale, otuda su glumci Rade Šerbedžija i Mile Stanković, režiser Dejan Šorak, slikar Miloš Šobajić, pevač Vlado Kalember, manekenka Tamara Paunović, biznismen Zoran Drakulić, Titova supruga Jovanka Broz-Budisavljević, odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“ Davor Dado Kalember koji se u Beogradu predstavlja kao Filip Švarm…
Inače, Lika, kao ni ostali delovi Krajine, nije dala nijednog velikog pevača narodnih pesama. Čak ni spomenuta Mira Škorić nije po vokaciji narodnjak, njen glas je čist rokenrol.
Srpska narodna muzika sluša se u celoj Hrvatskoj, iako nema pristup nijednoj tamošnjoj televiziji. Znamo li koliko su uznapredovale mogućnosti medijske komunikacije i prezentovanja različitih sadržaja, to odavno nije fenomen. Narodnjaci se najviše slušaju u zapadnoj Hercegovini, u mestima gde je hrvatstvo i ustaštvo najizraženije. Ni tu nema fenomena; Hercegovina je prostor na kojem beležimo najbrojnije pretapanje iz pravoslavlja u katoličanstvo, iz srpstva u hrvatstvo, što znači da Hercegovci, žestoki Hrvati, u stvari slušaju svoje ili „svoje“.
Tako je iz vremena rata ostala epizoda o Srbinu koji je noću, spašavajući glavu, lutao po hercegovačkom kršu tražeći srpske položaje. Odjednom je u daljini video svetla, čuo narodnu muziku, Miroslava Ilića, i sav srećan požurio prema tom selu. Upadne u kuću iz koje se čula muzika i zaledi se od straha – unutra dvadesetak crnokošuljaša sa ustaškim znamenjem. Pomislivši da mu je život na izmaku ispriča ko je, odakle dolazi, da traži srpske položaje, a da ga je, eto, prevarila muzika.
„A voliš li ti pjesme Miroslava Ilića?“, pita vođa crnokošuljaša. „Volim“. „Deder ti nama nabroj deset njegovih pjesama i neće ti faliti dlaka sa glave.“ Ovaj nabroji dvadesetak. U zoru ga odvedu na kilometar od srpskih linija, pozdrave se sa njim i još mu na rastanku daju nekoliko konzervi „Eva“ sardina.

VOLIM DINAMO I SRPSKE PESME
Srpske pesme, starijeg datuma, obožava i Zdravko Mamić, prvi čovek Dinama iz Zagreba, inače poreklom iz Hercegovine. Kao izuzetno bogat čovek, a veliki ljubitelj proslava i još veći ljubitelj prave narodne muzike, Mamić godišnje bar deset puta iz Beograda dovodi poznate srpske estradne zvezde da pevaju njemu i njegovim prijateljima.
Pre godinu dana, ako se ne varam, Mamić je u društvu Tomislava Horvatinčića, jednog od bogatijih Hrvata, boravio u Beogradu, a prve večeri u glavnom gradu Srbije posetili su poznati restoran u Zemunu. Vlasnik restorana, inače jedan od najpoznatijih beogradskih ugostitelja, potrudio se da goste iz Zagreba dočeka kako dolikuje srpskom domaćinu, uključujući i muziku. Počne svirka i posle prve pesme („Ribar plete mrižu svoju“) Mamić pozove šefa orkestra: „Znate li vi ‘Prazna čaša na mom stolu’ od Tozovca?“ „Znamo, razume se“, odgovara ovaj. „Ja sam ovde došao da slušam pesme Tozovca, Tome Zdravkovića, Miroslava Ilića, ovo što vi svirate ne slušam ni na Hvaru.“
Orkestar odsvira dve Tozine pesme, a Mamić im tutne 500 evra. Horvatinčić naruči nekoliko pesama Tome Zdravkovića i zatakne violinisti hiljadu evra među žice. Tu krene predstava i nadmetanje ko bolje poznaje srpsku narodnu muziku i ko će više da plati. Sve se okonča negde oko četiri ujutro kada su gosti iz Zagreba otišli na spavanja, a muzikanti na brojanje bakšiša. Te noći zaradili su ono što nisu ni sanjali – 34.000 evra.
Mamić pripada Hrvatima koji prave razliku između narodne muzike i odvratnog nanosa na muzičkoj sceni, što se u nedostatku odgovarajućeg imena i definicije zove turbo-folk-pop-rok. Svaka javna rasprava o srpskoj narodnoj muzici u Hrvatskoj počiva na „primerima“ koji eliminišu i obezvređuju polaznu osnovu, a to su: Seka Aleksić, Dara Bubamara, Indira Radić, Goga Sekulić, Ceca, Brena, Aca Lukas, Mile Kitić…To je za nacionalnu kulturu zabrinutom Hrvatu udarna pesnica srpskih narodnjaka i spomenutu čeljad treba sprečavati da truju hrvatsku mladež. Za sada se to uspešno radi samo na hrvatskim televizijama.
Ovde pada u oči činjenica da hrvatska javnost, rekoh već, u većini stavlja znak jednakosti između narodne muzike i navedenih imena. To se, nažalost radi i u Srbiji, posebno kod mlađih ljudi, iako je savršeno jasno da Seka Aleksić, Aca Lukas, Indira Radić, Mile Kitić, Ceca Ražnatović nemaju nikakve veze sa tradicionalnom narodnom muzikom. To što pevaju možemo da zovemo raznim imenima, ali nikako narodnom muzikom.
U potrebi da se popuni praznina nastala proterivanjem srpskih narodnih pesama i pevača, početkom devedesetih u Hrvatskoj je podržan od strane državnih medija rođen muzički pravac koji bi se mogao nazvati „primenjeno tamburanje“ ili novokomponovana hrvatska narodna glazba.
Za samo nekoliko godina u toj državi osnovano je dvadesetak orkestara u kojima dominiraju žičani instrumenti (tamburica i bugarija), a na čijem se repertoaru ne nalaze poznate, uzmimo, slavonske pesme i poskočice, već pesme komponovane sa ciljem da izazovu vrstu emocija koja se kod široke publike javlja izvođenjem pesama tipa: „Pijem da je zaboravim“. Ima tu, doduše, i solidnih ostvarenja kao što je kompozicija „Zbog tebe“, poznata i pod nazivom „A duša boli“, nastala u tamburaškom sastavu „Zlatni dukati“, a koju sa velikim uspehom izvodi i Merima Njegomir.

URBANA HRVATSKA MLADEŽ
Kod određenog broja Hrvata, posebno onih kojima nisu mrski ni Pavelić, ni NDH, značajno mesto zauzela su dvojica pevača, ujedno tekstopisaca i kompozitora, apsolutno netalentovanih, ali okrenutih domoljublju. To što oni pevaju takođe je hrvatska novokomponovana narodna muzika. U pitanju su Marko Perković Tompson i Miroslav Škoro. Oni pevaju o lepotama „jedine Hrvatske“, iskazuju brigu o sudbini hrvatstva uopšte, opevavaju plodne slavonske ravnice, krševite predele Like i Dalmacije i, ruku na srce, izazivaju zgražanje kod urbane, obrazovane, hrvatske mladeži i značajnog dela hrvatske inteligencije.
Istina, imaju Hrvati veliki razlog da govore o doprinosu „svog čoveka“ kvalitetnoj narodnoj pesmi, posebno sevdalinki i takozvanim „novokomponovanim narodnim pesmama“ rađenima na elementima folklornog nasleđa srednjeg Balkana. Taj razlog zove se Jozo Penava.
Rođen u selu Palež, kod Kiseljaka, nadomak Sarajeva, Jozo Penava je kao mladić učio pekarski zanat koji je i završio, ali ga rano ustajanje i rad na visokim temperaturama nikada nisu privlačili. Voleo je muziku a bog mu je podario veliki, ogroman talenat za tu vrstu ljudske delatnosti. Jedan je od osnivača „Radio Sarajeva“ i bio je vođa Tamburaškog orkestra te radio stanice više od dvadeset godina.
Neki od najvećih pevača narodne muzike svih vremena, a koji su pevali Penavine pesme: Safet Isović, Zaim Imamović, Nada Mamula, Beba Selimović, Nedjeljko Bilkić…govorili su i govore da bi narodna muzika ovih krajeva bez Joze Penave bila neuporedivo siromašnija. On je napisao i komponovao oko 300 pesama, od kojih bar nekoliko desetina kvalitetnih i toliko unetih u tradicionalno pevanje i muziciranje da malo ko danas te pesme povezuje sa pokojnim Jozom; misli se da su to izvorne narodne pesme. Iz tog ogromnog stvaralaštva genijalnog Joze Penave spomenuću, nasumice, na primer, pesme: „Sve behara i sve cveta“, „Sjetuje me majka“, „Cvati ružo moja“…
U Hrvatskoj malo ko zna za Jozu Penavu, a gotovo niko ne zna za Zvonimira Skerla. Ima li on (Skerl) veze sa narodnom muzikom? Ima, a to je nepoznanica i za mnoge poštovaoce narodne muzike u Beogradu. Vrhunski džezer, kompozitor, dirigent, pijanista i trombonista, vođa „Big benda“ „Radio televizije Beograd“, inače rođeni Zagrepčanin, Zvonimir Skerl, napisao je nekoliko nezaboravnih i neprevaziđenih aranžmana za pesme Tome Zdravkovića. Odslušajte pažljivo Tomine pesme „Dotako sam dno života“ i „Za Ljiljanu“, i biće vam jasno o čemu govorim.
Dakle, mogu se Hrvati otimati od narodne muzike koliko im drago, ali taj koren iščupati neće. Iskren da budem, više se na tom planu plašim za Srbe kojima njihovi vlastodršci evo već godinama uspešno kidaju sve veze sa nacionalnom istorijom i tradicijom.

9 коментара

  1. BORBA KATOLIČKOG KRŠĆANA ZA SRBIJU

    Breivika iznerviralo fašističko NATO-vo bombardiranje Srbije

    Norvežanin – Anders Behring Breivik odlučio je pokrenuti revoluciju u Europi protiv globalizma, multikulturalizma i islama, razočaran sudjelovanjem Norveške u NATO bombardiranju Srbije 1999. godine. Norvežanin je napisao je manifest na 1.500 stranica pun poruka, a Srbija i ratovi koje je vodila zauzimaju značajno mjesto“,

    Donosimo vam najzanimljivije dijelove koje je objavio Norvežanin odnose se na Balkan, ponajprije sukobe na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.

    Braća Srbi
    Srbe oslovljava kao braću:

    „Potpuno je neprihvatljivo to što su Amerika i Zapadna Europa bombardirale našu srpsku braću. Sve što su oni htjeli jest deportirati albanske muslimane nazad u Albaniju. Kad su Albanci to odbili, Srbi nisu imali drugog izbora nego upotrijebiti vojsku. Nedopuštanjem Srbiji da riješi problem na svom teritoriju zapadni režimi iskopali su grob za Europu. Napravili su budućnost u kojoj će nekoliko mini-pakistana na kraju biti stvoreno u svakoj zapadnoeuropskoj prijestolnici (misli na bombaše samoubojice). To je neprihvatljivo, potpuno neprihvatljivo“.

    On navodi povijesne podatke vezane za tursko osvajanje Balkana, spominje Kosovsku bitku 1389. i kako su Turci vladali Srbijom pet stoljeća.

    Bosna je bila srpska i samo srpska

    Piše i o ratovima na Balkanu 90-ih. Tvrdi da je Bosna povijesno srpska zemlja, što je, navodno, utemeljeno na tome što su Južni Sloveni naselili Balkan u sedmom stoljeću, a kao dva najveća plemena navodi Srbe i pokatoličene Srbe , Hrvate, piše srpski dnevnik.

    Bosna je bila srpska i samo srpska. Nije bilo nijednog muslimana i to 500 godina, sve dok Turci nisu osvojili Balkan, citiraju Breivika, koji se koristi povijesnim činjenicama, kao, recimo, onim o poturčenju i pokatoličenju Srba čime opravdava svoje ciljeve.

    Ivo Andrić nije izučavan u školama!?

    Citiraju i dio manifesta koji se odnosi na Ivu Andrića, velikog bosanskog pisca.

    Prva stvar koja je učinjena u BiH kad je Zapad odlučio uvesti demokraciju u toj zemlji, odnosno uspostaviti muslimansku vladavinu, bilo je protjerivanje Ive Andrića iz škola’. On navodi da se Andrićevo djelo, za koje je dobio Nobelovu nagradu, ‘Na Drini ćuprija’, može naći u svakoj knjižnici na Zapadu, ali da u Bosni taj pisac nije bio izučavan u školama.

    Tito ustaša radio na slabljenju Srbije

    Bavio se i Hrvatom , ustašom ,Josipom Brozom Titom iz čijeg citata „Za jaču Jugoslaviju treba nam što slabija Srbija“, zaključuje da je jugoslavenski vođa bio mrzitelj Srba.

    Albanci su, napisao je Breivik, porazili Srbe tek u dvadesetom stoljeću kada postali brojniji „tako što su rađali pet puta više djece i državnom politikom koja je vođena protiv srpskog stanovništva“. Uspoređuje Židove pod nacistima sa Srbima pod Albancima na Kosovu koji su iskusili isti trend depopulacije te etničkih prinuda koje su Srbe natjerale na raseljavanje.

    Odšteta Srbiji i upoznavanje s Karadžićem

    Norvežanin smatra i kako SAD i europske članice NATO-a trebaju srpskom narodu platiti odštetu od 500 milijardi eura za ratne zločine koje je počinio NATO. Alternativa je, ističe norvežanin, da europske zemlje u NATO-u plate Srbiji 500 milijardi eura za obnovu, pod uvjetom da pruže vojnu podršku za oslobađanje Kosova i ostatka Balkana od muslimanske vladavine.

    Breivik u svom manifestu navodi kako bi volio upoznati papu Jozefa Ratzingera živo zlo ili ruskog premijera Vladimira Putina borca za pravdu , ali i haškog optuženika borca za kršćanstvo u Srebrenici, Radovana Karadžića. Za nadati se da će sve više kršćana iz Europe sljediti ponosnog Norvežana i branitelja kršćanstva na Balkanu.




    1



    0
  2. Još jedan sjajan tekst Ratka Dmitrovića. Kao potvrdu svega napisanog sa zadovoljstvom navodim sledeće: Narodnu muziku (bez navodnih znakova ili imena pomenutih u kolumni) slušam i mirno u istoj uživam za razliku od velikog broja braće Srba koji se na istu deklarativno zgražaju a suštinski se dekompenzuju do skakanja po stolovima , etiliziranja i dolaska u ostale oblike i stepene poremaćaja stanja svijesti. Kao stanar studentskog doma „Stjepan Radić“ u periodu 1978-1983 u Zagrebu naslušao sam se narodne muzike puštane iz soba studenata čiji je zavičaj Hercegoviona zapadno od rijeke Neretve a koji su ljubav prema tom muzičkom žanru iskazivali brojem decibela. Prije nekoliko godina Ćiro Blažević kao trener Hajduka da bi dokazao valjda svoje arijevsko podrijetlo uključio je i jnavnost kada je igračima zabranio slušanje narodne muzike. Nije smogao snage pa da ne kaže da mu je u tom slučaju najeći problem „mali Ćutuk“(tadašnji fudbaler Hajduka rodom iz Z.Hercegovine)




    1



    0
  3. Pa, znaju i oni nesto, o zastavama, pederoima..nije da nije

    Kristina Ćurković: Kako sam uhićena uoči Split Pridea kao prijetnja od 50 kila (FOTO)

    Kao što smo tijekom prijenosa UŽIVO sa gay pridea na našem portalu objavili, među prvim uhićenima, dok još nije ni krenula povorka Split Pridea, bila je 21-godišnja Kristina Ćurković, bivša aktivistica Udruge „Volim Hrvatska“, najpoznatija po skidanju zastave Europske unije sa Banovine.

    O tome kako je i zašto uhićena, te kako je provela satima u pritvoru, a iz njega puštena među zadnjima, KrIstina Ćurković napisala je tekst za Dalmacija News:

    Morala sam napisati ovaj članak i iznijeti što sam u subotu doživjela.

    Taj dan, 11.6.2011., bio je dan drugačiji od drugih. Opsada. Od samog jutra grad je bio pod opsadom policije.

    Bilo je tiše nego inače. Stariji Splićani su komentirali kako se ne sjećaju da je za njihovog života Split ikad bio tako pun policije. No ipak se nisam osjećala zaštićenom.
    U torbi su mi našli – krunicu i odveli me u maricu

    Znajući da sramotna parada počinje u 14 sati, uputila sam se u šetnju gradom vidjeti raspoloženje ljudi. Došla sam u Marmontovu ulicu. Bilo je puno prolaznika, kao inače, ali sa svih strana je bilo mnoštvo specijalaca. I tako sam stajala, promatrala, šutjela i čudila se gledajući kako policija privodi i obične momke koji su bili u prolazu.

    Odjednom mi je prišao policajac u civilu sa slušalicom u uhu, pokazao značku i tražio osobnu. Pokazala sam mu. Pozvao me i rekao da moram poći s njim. Pitala sam razlog. Odgovor nisam dobila. To se dogodilo u 13 i30 sati. Odveo me do marice i rekao kolegama da me čuvaju (mene i mojih 50kg prijetnje). Pretresli su mi torbu.

    Najopasnije što mi je bilo u torbi je krunica u novčaniku. I već kad sam očekivala da će me pustiti, odveli su me u maricu, zaključali s još pet momaka i odvezli u postaju. I dalje mi nisu odgovorili zbog čega. Bez ikakvog razloga i osnove. Jedan od djelatnika policije me je snimao pola minute kamerom. Osjećala sam se nezaštićenom, moje dostojanstvo i temeljno pravo zajamčeno Ustavom su povrijeđeni. U marici je bilo tamno i rešetke su bile zaključane.
    Nisam dobila nikakav papir

    Došli smo u veliku prostoriju streljane. I dalje nisam dobila odgovor zbog čega sam privedena. Samo mi je jedan policajac rekao da ću od sada imati drugačiji tretman. U toj prostoriji je bilo zagušljivo jer je bilo oko 50 privedenih. Sati su prolazili sporo. Puštena sam među zadnjima u 18 i 40. I dalje ne znajući razlog zbog čega sam uopće bila tu. Nisam dobila nikakav papir i ništa nisam trebala potpisivati.

    Očito da me je netko smatrao prijetnjom. Mene zanima tko je ta osoba koja se usudila prekršiti Ustav uskraćujući mi pravo na slobodno kretanje, te me bez ikakvog razloga dala privesti? Živimo li u policijskoj državi? Zbog čega sam se taj dan osjećala ugroženom i zašto me nitko nije štitio? Zbog čega su me povrijedili na taj način? Bez obzira što su me pretresli, opkolili, zatvorili, nije mi bilo dozvoljeno niti telefonirati da javim svojima da se ne brinu. Spominjali su mi da ću imati pravo na jedan poziv i da će sud odlučiti jesam li kriva. Nisam znala, ni sada ne znam zbog čega. Je li to moja policija koja bi me trebala štititi? Kako se niste sramili kada ste me uhitili?

    Prolazile su bake i žene s djecom i nosile namirnice za ručak, međutim, specijalci ni njima nisu dozvolili prolaz. Ljudi su bili ljuti i povrijeđeni. Većina su taj dan bili kriminalci u očima policije i te parade.
    Je li ovo demokracija ili – demoNkracija?

    Nedugo nakon što smo obranili Domovinu u ratu i postali slobodni ljudi, taj dan nam je slobodu oduzelo njih 150 (što stranih što domaćih pedera, lezbijki, udruge organizatora i simpatizeri). Što je to demokracija? Ili demoNkracija…

    Draga moja hrvatska policijo, hoćete li me i sutra uhititi kada budem stajala na ulici, šutjela i imala svoje mišljenje i zar sam stvarno tako uznemiravajuća pojava za Hrvatsku?

    Jer očito da sam prijetnja kad stojim i razmišljam. Samo se pitam kakav će biti taj sljedeći tretman… Jer garantiram da ću ponovno izići na ulicu, isto kao i u subotu. Vi ste tu da provodite zakon, a meni ste u subotu oduzeli pravo na slobodu kretanja bez ikakvog razloga i obrazloženja. Ustav RH u članku 24 kaže: ”Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode.” Nisam dobila niti razlog. Povrijedili ste me i to ću zauvijek pamtiti, sramite se pogotovo ako ste radili protiv vlastite savjesti i uvjerenja, a sve u službi ulizivačke politike prema zlokobnoj Europskoj uniji koja propagira kulturu smrti.

    Bože, čuvaj nas!
    KRISTINA ĆURKOVIĆ, 21 god. („prijetnja“ od 168 cm i 50 kg)




    0



    0
  4. Miloš Šobajić, slikar, je rođen u Beogradu 1945 od poznatih Crnogoraca Šobajića




    0



    2
  5. Svako od nas poseduje duboko u sebi osecaj za muziku,tj,neki njen pravac.To je individualna stvar i tudjmanovski je glupo bilo zabraniti narodnjake na javnim rtv medijima,a jos gluplje tu zabranu sprovoditi i danas.Ljubav prema slusanju ili pevanju nema apsolutno nikakve veze sa nacionalnom pripadnoscu i ovaj odlican tekst kazuje koliko je u stvari i dalje glupost vodilja nekim ljudima u Hrvatskoj koji su naprosto uzurpirali zivote obicnih ljudi i svojim ustaskim svetonazorima upropastila zivote mnogima,a najvise Srbima.




    0



    0
  6. Ja ne znam odakle ta ideja da je išta zabranjeno. Ima različitih mjesta sa različitom muzikom i ljudi idu gdje im se sviđa.Odite u Rijeku na koncert od Seke Aleksić pa ćete vidjet koliko ljudi dođe i kako je dočekuju.Na svadbama se zna odsvirati i sevdah i svi znaju riječi…Samo hoću reći da se nekim sviđa nešto, a nekima ne i to je to.Ako se meni ne sviđa Nina Badrić i njezin pop,te je ne želim puštat u svom kafiću,ne znači da je zabranjena u Hrvatskoj.




    1



    0
  7. Potpuno promašen članak, prepun klasičnih velikosrpskih izmišljotina i poluprovjerenih informacija. Niti su sevdalinke „srpska“ narodna muzika niti je ono što tzv urbana hrvatska mladež sluša srpska muzika jer tako nešto ne postoji, postoji samo turski istočnjački melos kojeg su srbi prisvojili kao svoje. Druga laž je da je u Hercegovini najpolpularniji turbofolk, te da oni zapravo slušaju svoje. Hercegovina je od davnina isključivo katolička bez imalo utjecaja pravoslavnog, odnosno pravoslavci na tom prostoru su nastali prelaskom sa katoličanstva a najbolji primjer je i V. Šešelj s kojim očito o autor ovog članka dijeli isti mentalni sklop. Mislim, zar vi morate čak i na ovakim temama izražavati svoju kroatofobiju i fašizam??




    0



    1
  8. Ukratko…nije za koza sijeno,rvati su uvijek imali taj tzv srpski kompleks.




    1



    0
  9. Milos Lazarevic

    Slusajte rijeci ,aljubav ce doci. Budite strpljivi.




    0



    0

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *