VLADO STRUGAR Srpstvo je najizrazitija odrednica Crne Gore

Piše Miroslav Stojanović

Intelektualac nesporne hrabrosti, ličnog integriteta i etičnosti. Njegov nedvosmislen stav, reska i direktna reč o kardinalnim društvenim, političkim i istorijskim temama, kao što je pitanje srpstva i jugoslovenstva ili problem Kosova i Metohije, decenijama nikoga na jugoslovenskoj javnoj sceni nisu ostavljali ravnodušnim…

Možda je za portret, intelektualni, naučni i moralni jedne od najosobenijih ličnosti na jugoslovenskoj javnoj sceni u minulih više od pola veka, akademika Vlada Strugara, čije angažovanje, nedvosmislen stav, reska i direktna reč o kardinalnim društvenim, političkim i istorijskim temama, nikoga nisu ostavljali ravnodušnim, i kad se radilo o bespogovornom odobravanju, čega je daleko više bilo, ali i jetkim osporavanjima i (verbalnim) anatemama, uglavnom političkih moćnika i doktrinarnih fanatika, koja nisu izostajala, najbolje za ovu priliku, umesto intervjua, početi, makar fragmentarnim, kazivanjem znamenitih ljudi o zaista znamenitom čoveku.
Kažemo umesto intervjua, na šta je redakcija „Pečata“, inače, odavno, i uvek, bila spremna, i bez traženja, kada je reč o takvoj ličnosti, konkretnog profesionalnog povoda, na čemu novine, i ne bez razloga, insistiraju: poslovična skromnost ovog aristokratski otmenog, upadljivo  uzdržanog i nenametljivog čoveka, uvek je to umela, pre da odgodi nego odbije, da prepusti drugima, prečim i, naizgled, pozvanijima.

POETSKI GOVOR ISTORIČARA
Ostao je tome dosledan kad za to postoji sasvim konkretan povod: iz štampe, u izdanju „Nolita“, upravo izlazi po mnogo čemu neobična i originalna knjiga, autora Svetozara N. Jovanovića, pod takođe, ali samo naizgled, neobičnim naslovom za jednog naučnika „Poetski govor istoričara Vlada Strugara“.
Omaž akademiku, sročen njim samim – čitaocima su stavljeni na uvid tematski probrani fragmenti iz trinaest njegovih knjiga, od one prve, zbirke pripovedaka (potonji istoričar je brzo napustio literaturu, ali ona istoričara, očigledno, nikad nije!) „Uzimaj redom, gospode“, do ove najnovije „Vladar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“ (u izdanju „Srpske književne zadruge“) – i iskazima njegove intelektualne sabraće.
Da krenemo od njih.
Akademik Mihailo Marković, na primer, primećuje u pismu upućenom Strugaru, 26. novembra 1988. godine, da je  kod nas „malo intelektualaca takve hrabrosti i ličnog integriteta“. Marković usput izražava „divljenje za lepotu stila“ kojim ovaj istoričar piše.
Akademik Miroslav Pantić naglašava (decembar 1988) da su Strugareva „hrabra i nadasve istorijski i sudbinski opredeljena istupanja“ uvek mamila njegovu „oduševljenu saglasnost, divljenje i neizmerno poštovanje“.
Vladov kolega, akademik Vasilije Krestić kaže u krajnje lično, i prisno intoniranom pismu „uvaženom prijatelju“ i „čoveku koji zrači toplinom“ i tako retkim intelektualnim senzibilitetom, koji imponuje „plemenitošću i gospodstvenošću i moralnom ispravnošću“. Ovaj iskaz dat je povodom Strugarevog predloga Povelje (projekta za neostvarenu) „Treću Jugoslaviju“, uz konstataciju da je u njemu sadržano „puno iskustvene mudrosti“, „salivene prošlosti“, pa bi ovaj spis mogao da bude „putokaz za našu budućnost“.
U predstavljanju najnovije (trinaeste) knjige Vlada Strugara „Vladar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“ („Srpska književna zadruga“, Beograd), akademik Matija Bećković je, između ostalog, rekao: „Svaki čovek je dužan svom zavičaju – ali teško da postoji zavičaj koji više duguje svom sinu nego što rodno mesto i kraj u kojem se rodio i proveo svoje detinjstvo duguje kralju Aleksandru Karađorđeviću i Petroviću, koji je Petrović ne samo po majci nego i po praocu Karađorđu Petroviću“.

VITEŠKI ČIN
Ovaj najznačajniji Karađorđević posle Karađorđa i najznačajniji Njegošev potomak, jedna od najkrupnijih ličnosti u plejadi rođenih na Cetinju… Samo o kralju Aleksandru nema nikakvog traga, ni pomena.
Ali uvek se nađe jedan koji u ovom slučaju nije bio onaj jedan ko ni jedan, nego je taj jedan bio kao da su bili svi, jer je taj jedan u ovom slučaju bio akademik Vlado Strugar. Pozvan od svoje savesti i bratskih saosećanja ispisao je ovaj spev u slavu kralja Aleksandra Karađorđevića, svog srodnika Cetinjanina, Katunjanina i Patrovića.
Iako bivši vojnik i kasnije znameniti istoričar ovu knjigu napisao je kao pesnik, kako bi kao strugar sastrugao rđu s blažene uspomene i saplemenika i sabrata i kralja mučenika.
Hvala Vladu Strugaru za taj plemeniti podvig jer su i dan-danas u vreme u kojem živimo za taj viteški čin potrebni ne samo nadahnuće i dar nego i lična smelost i građanska hrabrost.
Uz opasku da „jedino u Srpstvu nema tuđinstva u rodu i soju kneževa i kraljeva“, Strugar podseća da je kralj Aleksandar bio „jedini krunisani velikan među državnicima i vojskovođama koji su upriličili da predodrede merila za posleratnu Evropu i postave predznačenja o budućnosti evropskih naroda“.
Dugogodišnji (sada počivši) direktor Instituta za srpskohrvatski jezik u Beogradu dr Drago Ćupić, u recenziji za Strugarevu osmu knjigu „Srbi, Hrvati, Slovenci i Treća Jugoslavija“, (1991), pored ostalog primećuje da u izlaganju ovog istoričara „nema one suve, naučničke, istoriografske bezdušnosti, u kojoj se nižu činjenice i gradi argumentacija, ponekad (samo) njih radi. Njegovo izlaganje je živo tkivo, svaki stav predstavlja krik pisca, bolan jecaj. Kao da se od njega odvaljuju najvitalniji delovi organizma, prskaju žile kucavice.“
Strugarevo izlaganje se zasniva na neospornim istinama, ali u njegovoj osnovi u ne manjoj meri od istine (a istina je osnov kazivanja) leži ona duhovna svežina njegovog naroda koja je vekovima jačala u oslobodilačkim bojevima, u otporu zavojevaču, gde je kao stalan i nedostižan plamen lebdeo duh predaka koji su se uspinjali u „nebesko carstvo“.
A potom, prava naučna ekspertiza stručnjaka visokog ranga o jeziku Strugarevih knjiga. Čitaocima njegovog dela, podseća Ćupić, dobro je poznat autorov neobičan stil. To je mešavina naracije o istorijskim događajima i činjenicama, sa kombinovanjem dijahronije i sinhronije – i prave beletrističke literature.

LEKSIČKA EGZOTIKA
Neobični obrti, neuobičajeni red reči, red sintagmi i rečenica, pa i pasusa, osobita, ponekad sasvim nova, pa zato i originalna značenja poznatim leksemama, mnoštvo reči s osetnim slojem vremenske patine, dijalekatska reč u službi naučno književnog stila, ali i stroga gramatičnost celokupnog teksta – osnovne su karakteristike ovog autora.
Strugarev stil je na početku opor, skoro nečitljiv, čitalac se mora vraćati da bi pojmio (s)misao. No, kada taj način prihvati kao dosledan, nezaobilazan autorov manir, onda ga shvati i postaje mu drag, i u njemu nalazi izraženu samosvojnost pisca koji na očigledan način pokazuje da je zaista „stil sam pisac“… Posle svega nekoliko stranica neobičnog „koda“ pred čitaocem će se otvoriti prekrasan park sastavljen od leksičke egzotike, svojstvene, koliko mi je poznato, u našoj istoriografskoj literaturi samo Vladu Strugaru.
I akademik Dobrica Ćosić je govoreći o devetoj Strugarevoj knjizi „Crnogorski sabor Srpske sloge“, 20. marta 1994, obratio posebnu pažnju na njegov poetski govor. Ćosić je primetio da je knjiga koju je „čitao danima“, i koja se u to vreme stalno nalazila na njegovom stolu, „uzorna, po tome kako je njom književno ispričana prošlost“, neobično za „istoričarska pisanja“. Knjiga je „izuzetna po jeziku i stilu, ima u jeziku arhaičnog, ali su reči ušle vrlo smisleno“. I kao povest, knjiga je, veli Ćosić, osobena. „Ne znam da imamo ijedan drugi spis koji ovako postupno i celovito prikazuje minulu stvarnost“, koji ima takvu „poetsku vrednost, uz misaonu i naučnu“.
Pišući o Strugarevoj dvanaestoj knjizi „Srpstvo Janka Vukotića i Mitra Martinovića“, profesor dr Velizar Nedović (juli 1997) je, pored ostalog, podsetio da je ovaj istoričar „složio mozaik ispleten od vrlina, dela, junaštva, postupanja i pameti u prilog onom Srpstvu, koje je nalazilo snage i načina da ulazi u evropske i svetske kulturne, stvaralačke, delatne tokove, Srpstva koje  je imalo šta da preda drugima i želelo da primi od drugih…“
Profesor Nedović konstatuje da Strugar, „ne uskraćujući istoriji naučnost“, ali pišući svoje istorijske spise, „nalazi veoma izražajnu jezičku meru koja treperi sjajem sopstvenog senzibiliteta“ i „izuzetne lepote“. Njegova leksika „biva odabirana iz onih domena, slojeva i govora koji su najviše srasli sa istorijskim bićem naroda“.

SRPSTVO I JUGOSLOVENSTVO
Velizar Bošković u eseju „Zamah istorijske istine“, takođe skreće pažnju na osoben Strugarev stil. „Svežina i neobičnost izraza, gusta metaforičnost, rijetkost mnogih riječi kojih gotovo i da nema u svakodnevnoj govornoj komunikaciji, osnov su samostalnog stilističkog obličja“. U Strugarevom istoriografskom štivu nema rogobatnih klišea i suvoparnog naučnog kazivanja. „Često ćemo“, kaže Bošković, „morati da zastanemo, s osećanjem prijatnog iznenađenja, u susretu s novim i svježim izrazom, često sasvim originalnim ili oživljenim iz naslaga prelijepog arhaičnog govora“.
Prepustimo sada reč samom Strugaru.
I samo ređanje naslova njegovih knjiga (a ovde ih navodimo po redosledu izlaženja), izuzimajući (mladalačku) zbirku priča (objavljena 1957), otkriva nedvosmisleno njegov glavni tematski krug, sveden na dva, za njega nadasve uzvišena, pojma – Jugoslavija i (uvek velikim slovom) Srpstvo: „Jugoslovenske socijaldemokratske stranke 1914 – 1918“, „Socijaldemokratija o stvaranju Jugoslavije“, „Jugoslavija 1941 – 1945“, „Jugoslavija, federacija i republika“, „Velika buna Crne Gore 1988 – 1989“ (u čijem je podtekstu, kao glavna, kosovska, varnica opet srpstvo!), „Povelja Jugoslavije (ustav države i društva)“, „Srbi, Hrvati, Slovenci i Treća Jugoslavija“, „Crnogorski sabor Srpske sloge“, „Jugoslavija u knjigama istoriografskim“, „Srpstvo Janka Vukotića i Mitra Martinovića“ i, na kraju, „Vladar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca“, uz Strugarevo kazivanje preuzeto s interneta „Kosovo, Srpstvu zavet“.
Na javnu scenu kročio je, kako u jednoj prilici kaže ispovedno, i s primetnom gorčinom, kao „odocneo dolaznik“ koji je, poreklom, ratnim prekidom redovnog školovanja, „prerano zadatom službom otadžbini“ „prominuo priliku“ da se „pravodobno nađe“ među mladim ljudima koji s univerziteta započinju i potom nastavljaju da se bave književnošću i naukom. I tako uvek, činilo mu se, na „rasedlini“ i u razminutosti. Kao samotnjak.  „Odocneo dolaznik“ ili „neprispeli pridošlica“. „U vojsci – Vlado Strugar se bavi političkom istorijom, nije podoban za osobitu potrebu vojinstva, u građanstvu – on je u vojnoj službi, nije za položaje u vlasti, u Crnoj Gori – izostavimo ga, živi u Beogradu, u Srbiji – rodom je iz Crne Gore, tamo pripada“. A kad je počeo da govori javno o Jugoslaviji, o njenoj prošlosti i savremenosti, činio je to s one „rasedline“, bez „uporišta uz vlast i bez osnažujuće veze s nekom skupinom društveno uplivnih intelektualaca“.
U prilogu pripremljenom za davnašnje savetovanje u Zagrebu, koje je naslovio  kao „Pozvanje istoričara“, sažeo je lične razloge za svoju gotovo opsesivnu naučnu „opsednutost“ temom Jugoslavija: „rođen u Jugoslaviji, dečakom i mladićem spremao se za život i rad u Jugoslaviji, dorastao za oružje našao se među ratnicima za Jugoslaviju, preživeo pa služio u struci koja se posvećuje Jugoslaviji, sve što sam naučno napisao ide pod naslov Jugoslavija (naš kurziv), uz opasku da je „otadžbina sudbina“.
O onim važnijim razlozima i, po njemu, nespornim, krajnje racionalnim i pragmatičnim argumentima, s kojima je baratao u gotovo fanatičnoj „odbrani Jugoslavije“ i jugoslovenstva, govorio je nesustalo, s naglašenom emocijom i posve hladne glave.

PREPISKA SA ĆOSIĆEM
Učinio je to i u poznatoj prepisci s Dobricom Ćosićem, posle Ćosićevog čuvenog govora u Budvi, juna 1989, u kojem je, kako Strugar beleži, veliki pisac „pred množinu ljudi“ izložio „filozofsko gledište o Srbima (i Srbiji) u Jugoslaviji“ i o „mogućoj budućnosti ove države, u demokratiji“.
Strugar je pisao Ćosiću iz Herceg Novog, reagujući na njegovo izlaganje po novinskim izveštajima. Najpre na predstavljanje Ćosića kao „najvećeg živog srpskog pisca“. Tačno je tako, zaista, veli Strugar, ali odmah dodaje: „ja pitam, zar ne bi bilo pravije, sasvim potpuno, da je rečeno: braćo, govoriće nam večeras Dobrica Ćosić, najveći živi Srbin“.
Uz opasku da je govorom u Budvi Ćosić „objavio pretpostavku o preobražaju Jugoslavije, pravo rekavši svoj sud o poluvekovnom ponižavanju Srbije“ i predložio postupak radi izlaska iz „goleme neprilike u kojoj se otadžbina danas našla“, Strugar se posebno osvrnuo na dva Ćosićeva stava, koja su izazvala njegovu upitanost i navela ga da, najkraće, „dopiše svoje hitre pomisli“.
Prvi Ćosićev stav je glasio: „Ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bismo mi Srbi trebalo da budemo više za Jugoslaviju od bilo kojeg jugoslovenskog naroda. Prestanimo jednom za svagda da oslobađamo, spasavamo i čuvamo druge, da ih uveravamo da će bez nas propasti. Ako ne žele sa nama u demokratskoj federaciji, poštujmo njihovu volju da budu sami i srećni“.
„Ah, drugaru moj“, kaže Strugar u obraćanju Ćosiću, „kako mnogo opseže, koliko li smislova … u ovoj izreci o mogućoj odsutnosti koju smo mi dugo smatrali istorijski obavljenom“.
„Ja hoću“, veli Strugar, „da verujem kako ovde reč Srbi ne imenuje samo stanovnike Srbije, to jest Srbijance, nego sve Srbe na prostranstvu od središne geografske vertikale posred Balkana do istočnih ogranaka alpskog gorja“.

SRBI I JUGOSLAVIJA
Uz podsećanje da Srbi, kao i svaki drugi narod, imaju pravo da budu u jednoj državi, a da  na zemljištu gde žive Srbi (u zapadnom predelu) žive Hrvati i (partijski proizvedena) nacija muslimana, tako „nerazdvojno izmešani da država u toj oblasti ne može da bude jednonacionalna“. Otud država u kojoj su „ujedinjeni svi Srbi neminovno postaje višenacionalna, imenom, pak, najlepše je – Jugoslavija“. Po „ovom razlogu“, konstatuje Strugar, Jugoslavija bezuslovno ostaje („čak i takva, kako Ti reče, u kojoj je Srbima najgore“).
Srbima je, ponavljam, odsudno, ona potrebna da bi bili državno ujedinjen narod. Ukoliko ta Jugoslavija nije dobra, neka se naraštaji trude da je poboljšaju. Valjda im to neće biti teže – u okviru sveopšteg mira u Evropi (izgleda trajaće) – nego što je precima bilo teško da ovu državu u dva maha iznesu (da kažem patetično) iz krvi i plamena: „1914. do 1918. godine da je osnuju – veliki cilj, zbilja romantičan, a 1941. do 1945. godine da je obnove – istorijski manji domet, prosto praktičan, s promenom klase na vlasti“.
Kad bi Srbi pristali, upozorava Strugar, na „rastanak s Hrvatima“, na odvajanje Hrvata u zasebnu državu, onda bi Srbi koji žive u onim predelima „pripali (i potpali) hrvatskoj državi, ostali bez nacionalne, srpske državnosti“.
„Kako bi to moglo da se prevesi, na prelasku u 21. vek, da se velikom delu jednog naroda  u Evropi, delu Srba, oduzme njegova državnost. Ni podrazumevati se ne može, ma koliko da bi cvetala demokratija u Hrvatskoj državi, da bi njoj pripalim Srbima bilo to milije i veselije nego što im je u Jugoslaviji, gde Srbija ima prostranu razmeštenost i ulogu, dabogme, kao oslonac, i koštac, i svih Srba u federaciji.“

SPORNI REFERENDUM
„Uostalom, posle svih na sebi čudesa i strahovitih gubitaka u dva svetska rata, te stradanja od svesile mnoštva krvnika, Srbi imaju i visoku moralnu obavezu da nipošto ne pristaju na razbijanje Jugoslavije. Jer, lako je predvideti da bi u slučaju rasturanja Jugoslavije Srbi morali da žive, istorijski ponovno, u nekoliko država, među kojima bi bilo više opake netrpeljivosti nego uljudnog obzira.“
Strugar je ispoljio i rezervisanost prema Ćosićevom stavu da se državni oblik i društveni poredak eventualno preobražene Jugoslavije, umesto ideološke i partijsko-birokratske u demokratsku, mora proveriti i potvrditi  „slobodnom političkom voljom svih njenih nacija i građana“, dakle na referendumu.
Strugar je bio, naime, saglasan s idejom o slobodnom izjašnjavanju građana, što je „svojstveno demokratiji i kulturi slobode“. Njegova upitanost ticala se, međutim, izjašnjavanja nacije. Kako bi se to, tehnički i politički, realizovalo: da li bi to zavisilo od većine građana u svakoj naciji ponaosob, ukupno u svim nacijama savezne države, ili izjašnjavanjem poslanika u nacionalnim parlamentima.
Posebno je problematizovao pitanje referenduma: „Referendum je prvenstveno strateški ključ u rukama vođstva. A kako znati kad je pravi čas za sudbinsku odluku, naime: da li kad pokret uzbuđeno živi razmećući se sopstvenim uspehom ili pobedom u suparništvu, odnosno neprijateljstvu, ili pak, kad se strasti ugase, pa razum, pošto se stišao plam krvi, razborito umuje i predlaže rešenje za budućnost, služeći se težinom i značenjem zadobijene tekovine i upravljajući se poznavanjem zakona o razvitku čovečanstva“.
Sažimajući svoje „otiskivanje u prošlost“ i istorijske razloge koji su doveli do stvaranja Jugoslavije, Strugar zaključuje: „Srbima nužna otadžbina, a Hrvatima i Slovencima dobra domovina, pa neka postoji Jugoslavija, ali nova, preuređena i preporođena Jugoslavija, u kojoj bi bilo isto dobro i Srbima i (obavezno) ljudima svakog roda“.

GINJENIČKI NAPEV

Strugar, dakako, ne gubi iz vida sve ogromne i stravične žrtve koje su Srbi ugradili u stvaranje Prve i Druge Jugoslavije. U dva maha, u oba svetska rata, izginuće srpskog naroda je, zapisaće na jednom mestu, tako reći, udes potopa. Srpska tragedija je ulog za Jugoslaviju! Ali: „da bi bio združen ceo, nerazdeljen, srpski narod baš nikako drukčije nije mogao sem kako je u oba svetska rata namerno i vojevao za Jugoslaviju“. I, reći će, „niko nema ni ljudsko, ni istorijsko pravo da odbacuje i gazi tekovinu poginulih i preživelih vojnika u dva svetska rata“.
Srpski narod, inače, nije mogao naći zaklon gde bi izbegao obe velike pogibije, nemogućno mu je bilo da se skloni zaštićen izrekom da je učešće malih naroda u borbi divova ravno samoubistvu, niti da se izvlači i pravda da veliki rat od malih naroda ne iziskuje danak u krvi.
I nikad nije tražio taj zaklon. Ni u Prvom, ni u Drugom svetskom ratu. Strugar podseća na prkosno „dozivanje tragedije“ prevratničkog 27. marta 1941, „bolje grob nego rob“: „ovaj ginjenički napev cepa i danas našu dušu isto kao i ona večita rečenica iz davne poruke cetinjskog vladike skadarskom paši: prijetite, Turci, da ćete poharati i spaliti Crnu Goru, pođite ako baš hoćete, ali znajte: mi ćemo našu zemlju našom krvlju natopiti!“
Strugar će u jednom intervjuu opet sažeti svoj stav: srpski narod je istorijski drugi put (Drugi svetski rat) „središte sila u boraštvu za Jugoslaviju. On je i ljudstvom i rasprostranjenošću, vojskom i imanjem, odlučujući omogućitelj višenacionalne države“.
Uz ovo ide i njegovo podsećanje da je „Jugoslavija oteta od Evrope“: otrgnuta je iz poseda imperijalističkog, jer sve što je njeno zemljište, u četiri petine od čitave celokupnosti, bilo je do Balkanskog rata pod vlašću dveju carevina, otomanske i habzburške.
Strugar je u julu 1990. godine uputio opširno pismo akademiku Mihailu Markoviću, uz čestitku povodom izbora u Glavni odbor tek formirane Socijalističke partije Srbije. U tom pismu „stavio je u zadatak“ novoj stranci i njenom vođstvu da formulišu, na nov i demokratski način, srpsko nacionalno pitanje. „Srbija je“, pisao je Strugar Markoviću, „dužna (mislimo i očekujemo mi Srbi koji nismo zavičajno Srbijanci) da bude pokretač i predvodnik očuvanju (i obnovi ukoliko je narušena) zajednice celog srpskog naroda, inače naseljenog u pet federalnih jedinica, ali sve većma iznutra cepanog pošto se ti savezni sačinioci Jugoslavije međusobno razmiču i svaki izdiže kao zasebna država“.
Braća izvan matice roda smatraju, kaže Strugar, da „Srbiju ni premorenost u borenju za ujedinjenost svekolikog Srpstva, ni neizbježnost spoljne ucjene pri nekom pogađanju, ni potreba susretljivosti prema suparniku, ne smiju ometati da vrši sopstveno istorijsko pozvanje. Jer, od Srbije, spor nastup i nepunoručna pomoć, ojadili bi bratstvo i zasjenili slavno, istorijsko oslobodilaštvo srpsko“.

O SMISLU VELIKOG ŽRTVOVANJA
Branio je, inače, hrabro, i kad se to politički poricalo, čin ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, pridajući mu „veliko, ljudsko i nacionalno značenje“. I isticao, pri tom, važnu, „razumnu, naprednu i časnu“ ulogu socijaldemokrata i njihovo zalaganje da se Jugosloveni ujedine. Taj stav se nije slagao s „nazorom partije“ i marksističke istoriografije koja je „slavila komunizam“. I doživeo je žestoku javnu osudu visokih partijskih zvaničnika na jednom skupu u Zagrebu 1963. godine (povodom rasprava o „Pregledu istorije Saveza komunista Jugoslavije).
Njegov primer uzet je za konstataciju da su se među „savremenim jugoslovenskim istoričarima pojavila naopaka i vrlo opasna shvatanja naše nacionalne prošlosti, sa kojima je zaista potreban jedan temeljiti ideološko – politički obračun“. Strugar je direktno spomenut kao „nosilac takvih shvatanja“ i kao istoričar koji se „na nekakvoj bolećivo nacionalističko jugoslovenskoj bazi oduševljava socijaldemokratama i ulaže velike napore za njihovu rehabilitaciju. Kroz takve svoje napore on vrši dalekosežnu reviziju osnovnih klasnih i revolucionarnih marksističkih kriterija i unosi u našu istoriografiju nekakva reformistička davno preživela shvatanja“.
Nije se, kaže, ni preplašio, ni pokolebao. Odgovorio je na samom skupu resko i upozorio da „pozivati danas na ideološko – politički obračun sa nekim čije mišljenje lično ne usvajamo, to je isto što i ustati protiv korisne i nama veoma neophodne borbe mišljenja, to je isto što i onemogućavanje hoda prema istorijskoj istini, to je upravo zaustavljanje našeg intelektualnog i moralnog napretka“.
Zalagao se za svoje stavove, i branio ih, i kasnije, u razgovoru sa visokim partijskim funkcionerom Vladimirom Bakarićem (razgovor je održan u Zagrebu 28. juna 1967). Skinut s magnetofonske trake, i neredigovan, na preko trideset gusto kucanih strana, taj tekst je, koliko nam je poznato, ostao neobjavljen.
Bivao je i on sam, dakako, sumorno zapitan nad smislom i cenom ogromnih žrtava koje su ugrađene u temelje Prve i Druge Jugoslavije, kojima se svak smeran klanja dok iz savesti izranja pitanje: je li budućnost zbilja opravdala tolike gubitke naroda.
Plašio se, gotovo užasnut, da nesuglasice, razmirice i nedaće koje su se nagomilavale u jugoslovenstvu, natapajući „jedom i gorčinom svaku međusobnost, navlače mržnju i osvetništvo, da bi i trećem novovekovnom stradanju i kataklizmi, jugoslovenska pogibija mogla da bude strahovitija od obeju prethodnih“.

SAN O TREĆOJ JUGOSLAVIJI
Sanjao je, međutim, i uprkos svemu Treću, humaniju i demokratskiju Jugoslaviju, kao najbolji okvir i domovinu za sve njene narode. Na skupu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, 14. juna 1985. godine, upozorio je da se „danomice, tako reći, sve većma urušava naša Otadžbina, zlo prijeti da raznese tekovine naroda, stoga mora omladina da se trgne, smjelo i odrešito krene, da ovu, Drugu Jugoslaviju, ugroženu razbojstvom komunističkog i katoličkog nacionalizma, beskrvno (bez krvi) zamijeni Trećom Jugoslavijom, koja bi prevazišla sklop po razmjernosti nacionalnih sastavaka, a uredila se po pravdi i potrebama za građanina kao vrhovno veličanstvo u društvu i državi“.
Ta vera u mlade pokretače i prevratnike bila je u njemu uvek čvrsta, uprkos hirovitim vremenima i razočaranjima. Bio je tako sklon, u jednom času, da „studentski politički ustanak 1968“ vidi kao predznak naredne, „najbolje Jugoslavije“. Uzalud.
O „studentskom političkom ustanku“ pisao je, inače, i kad to nije bilo probitačno, s naglašenim simpatijama i neskrivenom nadom.
Politički ustanak studenata je istorijski napredan, nimalo pristrasan, ni da koji stalež izdiže nad druga ljudstva, niti neku naciju izdvaja da bi ona druge nadgornjavala, nego celo društvo da je otvoreno za opštost građanske slobode i socijalne pravde.
Politički ustanak studenata je pošten i hrabar proboj godinama ranije govorenog i za silovit udar gomilanog otpora kritičke inteligencije uskogrudoj i naletnoj vladavini komunista. Studenti su dali svom ustanku mladalački napon, oslobodilačku svrhu, opšteljudski smisao.
Otadžbina nije dotad ugledala sabor sa više lepote i vedrine, ni videla na jednom mestu dužeg okupa u zboru i dogovaranju. Zaista, ne pamti se lepša pojava mnoštva istom voljom sjedinjenih ljudi od političkog ustanka studenata.
Druga velika tema kojoj je posvetio mnogo redova i energije, doživljavajući zbog nje aplauze i anateme, je crnogorsko srpstvo. Toj i danas, i sve očiglednije, posebno varničavoj i raskolničkoj temi, posvetio je nekoliko knjiga i projekata, od inicijative za ujedinjenje Crne Gore i Srbije u jednu federalnu jedinicu (tadašnje) savezne države, do povelje o „Crnogorskom saboru Srpske sloge“ i srpstvu dve znamenite ličnosti crnogorske istorije (zasebna knjiga) Janku Vukotiću i Mitru Martinoviću.
Strugarevo javno osporavanje crnogorske nacije na jednom naučnom skupu 1985. godine u (tadašnjem) Titogradu (Podgorica), uz zahtev da se „srpstvo u Crnoj Gori istraži dubinski, u nasleđima i tekovinama“, izazvalo je s „vremenskom zadrškom“, i naknadno, pravu političku buru.
Akademik Strugar podseća da postoje „tri priče“ o „rodu Crnogoraca“: prva kaže da su Crnogorci narodski, zasebnost odvajkada, samosvojna rodbinska celina, druga da su Crnogorci zaseban poseban narod koji se razvio iz srpske matice i, konačno, treća da su „Crnogorci narod srpskog roda, nepatvoreno i neizmenjivo, sve od najdalje starine. Jednostavno, Crnogorci su Srbi, kosovskog soja pleme, prvi Srbi, ako se u celokupnom srpskom narodu razvrstavaju braća i pobrajaju redom skupine užeg srodstva, sa ponečim osobenim u naravi zemljaka, krajinjana“.
Na pomenutom skupu, na četrdesetu godišnjicu postojanja federativne Jugoslavije, Strugar je u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti podneo (opsežan) referat o prošlosti Crne Gore. Čitav referat je, kaže, bio prožet sledećim sudom: „srpstvo je najizrazitija odrednica Crne Gore za četiri veka njenog postojanja. Istorijska Crna Gora je zemlja i država srpskog naroda“.
Moje odrešito mišljenje o srpstvu u Crnoj Gori, ispričaće nešto kasnije, bilo je zapaženo u užem krugu ljudi. Tek će se, posle tri i po godine, uz žučne kritike povodom njegovog Predloga pitanja crnogorskom narodu, i taj njegov iskaz o crnogorskom srpstvu naći na udaru. Njegovi kritičari s državotvornih crnogorskih pozicija će ga optužiti da krivotvori istorijske istine o Crnogorcima, vređa njihovu današnju svest i ugrožava njihove tekovine.

POVEST O SERDARU JANKU VUKOTIĆU
Istini za volju, kaže Strugar, „ima istoričara, vrsnih pisaca, koji nisu podlegli komunističkoj partijnosti nego su nepristrasno, naučno ispravno obrađivali pojedinosti i razdoblja iz prošlosti Crne Gore: oni su srpstvo podrazumevali duhovnom osobinom Crnogoraca, epskim naponom i etičkim sastojstvom crnogorskog borenja i tvoraštva“.
Njegovo stanovište o srpstvu u Crnoj Gori zasnovano je, kaže, na izvorima i verodostojnoj literaturi i oživljeno njegovim „ličnim osećanjem“. Naučnik zbilja, naglašava Strugar, ne može da prenebregne važna svedočanstva o srpstvu u Crnoj Gori, a njih je dovoljno da označe „trajno postojanje i neprikosnovenu istinitost crnogorskog srpstva“.
Da spomenemo samo neka od tih svedočanstava koje navodi akademik Strugar. Nadbiskup Andrija Zmajević je 27. februara 1684. godine javio iz Bara papinom dvoru u Rimu, između ostalog, sledeće: u Crnoj Gori, Kučima, Hotima, Kastratima, Donjoj i Gornjoj Zeti ima 10. 000 duša Srba pravoslavaca među kojima nema nijednog katolika, a ima oko 2.000 Turaka i nasilno poturčenih koji se spolja predstavljaju kao nevernici, kao neki u Baru, a među sobom su hrišćani.
U zakonu za Knjaževinu Crnu Goru, donesenom na Cetinju 1855, članom 92 se propisuje: „ I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srbske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živiti i onu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati kako i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa“.
U „Zemljopisu Knjaževine Crne Gore“, zvaničnom udžbeniku, štampanom na Cetinju 1899. godine, u završnom odeljku sadržana je sledeća pouka: „ U Crnoj Gori žive sve sami čisti Srbi koji govore srpskim jezikom, a ima ih oko 300. 000 stanovnika. Većinom su pravoslavne vjere, a ima nešto malo rimokatoličke i muslimanske vjere, ali treba znati da smo svi srpskog porijekla i srpske narodnosti…Osim Crne Gore ima još srpskih zemalja u kojima žive naša braća Srbi. Neki su, kao mi, slobodni, a neki nijesu, nego su pod tuđinom. Svaki Srbin u Crnoj Gori dužan je poznati i ljubiti svoju cjelokupnu domovinu – sve srpske zemlje, u kojima žive naša oslobođena i neoslobođena braća Srbi“.
U „dokazivanju“ crnogorskog srpstva, Strugar je ispisao herojsku povest (njegova dvanaesta knjiga) dva simbola crnogorskog junaštva i – dva velika Srbina: divizijara serdara Janka Vukotića i divizijara Mitra Martinovića. „Sopstveno rodbinstvo i njemu sopstvena svest, zavičajna zemlja i njeno ljudstvo, nasleđen istorijski usud i opstanku bića rodoljublje dužno, to pojmovno vijuga i slučuje se u reč Srpstvo kroz govor i shvatanje serdara Janka Vukotića, sve tako za čitava njegova veka“. I kad se, zaključiće Strugar, „imenuju i veličaju“ vojvode i generali Radomir Putnik, Stepa Stepanović, Živojin Mišić i Petar Bojović, „neka nikad ne izostaje spomen serdara Janka Vukotića – i on je ličnost za isto prestolje velikana u Srpstvu“.
I na kraju ovog teksta, i na kraju, rekosmo, osobene knjige o akademiku Vladu Strugaru, još jedna njegova reč – o Kosovu:
„Reč Kosovo proslov je sreće i nesreće, za Srbina slava i pogibija, označenje razdeobe, gde i nesloga bere žrtve. Zbilja, za slučaj čovekov i činjenicu narodnu, igde li uglednijeg pozorja nego što je Kosovo, krajina Srbinova. U svekolikom prostranstvu Srpstva ima li gdegod da se znatnijim nego na Kosovu: oseća rodoljublje, pojmi sloboda, doziva i blagoslovi Otadžbina“.

____________

Vlado Strugar, biografski podaci

Vlado Strugar je rođen 28. decembra 1922. godine u selu Ulići kod Cetinja. Učesnik ustanka u Crnoj Gori 1941, vojnik i starešina u ratu, visoki oficir (naposletku pukovnik) u JNA (1945 – 1970), završio Institut društvenih nauka, Višu vojnu akademiju, treći stupanj studija istorije, s magistarskom tezom, na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorska disertacija u Moskvi. Član je „Crnogorske akademije nauka i umjetnosti“, „Srpske akademije nauka i umetnosti“ (van radnog sastava), spoljni član „Makedonske akademije nauka i umetnosti“, član „Udruženja književnika Srbije“ (po pozivu) i Senata Republike Srpske. Dobitnik velikog broja nagrada, odlikovanja i priznanja. Autor trinaest knjiga i mnogobrojnih naučnih saopštenja i priloga. Živi, intelektualno još veoma krepak, i stvara u Beogradu.
Preuzeto, u veoma skraćenom obliku, iz Godišnjaka „Srpske akademije nauka i umetnosti“.

2 коментара

  1. pozajmljen komentar Makedonija

    Ветер мисли од настината шуплива глава

    БОЛНИ ПРОЕКТИ ОД НАСТИНАТ МИНИСТЕР

    И во оваа пригода софиските мапи со кои беа вооружени бугарските сплеткари се покажаа како смешно дефектни, а кородираните компаси во нивните раце како вонвременски. Меѓутоа, некои персони од нашето источно соседство, од форматот на „историчарот“ мрсникот божидар бимитров, донеодамнешен советник на претседателот Прванов, а со најновите владини промени промовиран во министер за Бугарите во дијаспората, и најпоразителната „истражувачка“ авантура, доколку е со великобугарски националистички предзнак, треба да се изведе. Уште повеќе, ако таа е од палетата на антимакедонизмот, кој, наспроти божемната бугарска „европска демократија“, се’ уште има доминантна позиција во високата наука и политика на официјална Софија.
    Само што стивнаа бранувањата во јавноста со изнасилената комична епизода со новопечената „Бугарка“ од Гевгелија, господинот министер кретенот димитров, сега веќе од позиции на владин човек, адреналинот на националистички ориентираниот естаблишмент поита да го подгрее со нов пакет-проекти. Со својот ексклузивен патент, за чија реализација на владино ниво е подготвена и добро индоктринирана екипа, божидар димитров, всушност, почна да ја исцртува новата етномапа на Бугарите. Според научната еквилибристика на овој научник, чии јавни настапи, наместо во научна светлина, најчесто го проектираат во улога на „дворски забавувач“, таа се протега од Русија, Украина и Молдавија, до Романија и Беломорска Тракија, цела Македонија, половина Србија и Косово, па се’ до албанското приморје. Во споменатата пригода тој испушти да ги спомне „Бугарите“ во Авганистан. Една од неговите теории, што за приврзаниците на објективната научна мисла претставува класичен волонтаризам, го промовира апсурдното тврдење за постоење население со древни бугарски корени во северните делови на Авганистан. Според оваа „научна“ лакрдија на димитров, кога во победоносниот поход кон Исток војниците на Александар Македонски стигнале во Авганистан, почнале да се женат со тамошните Бугарки. Неизбежен резултатот од тој немилитантен дел од походот било создавањето голема бугарска етничка колонија, што се одржала до денешни дни.
    Кретенот димитров, еден од најекспонираните актери моментно на софискиот политички театар, кој својот професионален и политички подем, главно, го гради на негаторските тези на антимакедонизам, развиен до болникави размери, смета дека сите овие нови милиони Бугари треба експресно и со поедноставена законска процедура да добијат бугарски пасоши и да станат државјани на Бугарија. Според новопроектираните етнички граници, нашиот источен сосед просторно станува најголемата држава во европското семејство. Со јазикот на господинот министер за Бугарите во дијаспората, би се рекло „балкански џин“, во чии постојни меѓународно признати граници живеат одвај околу осум милиони граѓани, од кои половината не се Бугари по род (еден милион се Роми, милион и 300 илјади имаат турска националност, повеќе од половина милион се Македонци, а бројни се и другите етникуми: Романци, Грци, Власи, Ерменци и Гагаузи).
    За бугарскиот весник „24 часа“, овој потврден софиски експерт по национализам неодамна соопшти дека „ќе биде установено државјанство за сите Бугари од западните покраини – од Вардарска Македонија, Поморавјето (Србија) и Беломорска Тракија кои од 1941 до 1944 година биле дел од бугарската територија“. Всушност, Софија ќе им ја дадела шансата на овие нови милиони граѓани од деловите што ги доби Бугарија во Втората светска војна како награда за нејзиното сесрдно учество во фашистичкиот погром да си го вратат „насилно одземеното бугарско државјанство“. Пасоши со ознаката БГ по куса постапка ќе добијат и потомците на некогашните „Бугари“ од „ослободените“ делови во последната светска војна (читај: фашистичка окупација), на кои, според мрсникот димитров, новоустановените комунистички режими „без да ги прашуваат, им го одзеле бугарското државјанство“. Повеќето од нив (еден и пол милион), како што тврди тој, денес се наоѓале на територијата на Македонија и Србија. Среќата за експресно БГ-државјанство ќе ги огреала и странците кои завршиле студии во Бугарија со привилегиран статус поради „докажаното бугарско потекло“.
    Како фил на овој памфлет, министерот гадот димитров им го сервира на софиските медиуми и тврдењето според кое денес „во Македонија е опасно да се изјасниш како Бугарин“. Секој оној што ќе декларирал таква национална припадност, тврди тој, завршува зад решетки од три до пет години.
    Ваквите изјави, дури и кога се од смрдежот димитров, потврдено проблематичниот историчар, советникот по национализам и антимакедонизам во кабинетот на бугарскиот претседател, директор на Националниот музеј и од неодамна – министер во владата на Борисов, и покрај тоа што прозвучуваат крајно несериозно, дегутантно и лаицистички, сепак, претставуваат длабока повреда на националните чувства на милиони граѓани и засегаат во интегритетот и суверенитетот на многу држави, меѓу кои, со посебен акцент, и на македонската. Факт пред кој не смее до бесконечност да се затвораат очите и покрај тоа што, според многу елементи, станува збор за ветер мисли од настината глава.

  2. Г Владо Стругар је снажна српска институција!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *